TITO!!!

[pape]

pape, jedan sufija reče da čovjekovo tijelo ima šupljinu (želudac) koju stalno mora popunjavati da bi funkcionisao. Isto tako i čovjekova duša ima sličnu šupljinu pa danas možemo čuti od klinaca kako kažu da obožavaju nekog glumca, pjevača....eto i Tita.....ta šupljina se mora nečim popuniti.....ja ti ne mogu birati niti ti sugerišem čime ćeš je popuniti...tvoj problem...

Avicena, ... u krivu si. Idolopoklonstvo je meni jako stran pojam. U zivotu samo pokusavam da kriterije postavim na zdrave osnove. Mozete vi njemu spocitavati sta god hocete, ali .... svi ovi novokomponovani lidercici naspram njega su bili i ostaju liliputanci. To su osobe bez vizije za bilo sta, sem ... svojih dzepova.
Nikakvih problema sa svojom dusom nemam. Svakodnevno ju oplemenjujem po svom izboru i zadovoljan sam. Vjerujem u ljubav i .... volim, ..... meni dosta.

[Vodenjak]

pape, jedan sufija reče da čovjekovo tijelo ima šupljinu (želudac) koju stalno mora popunjavati da bi funkcionisao. Isto tako i čovjekova duša ima sličnu šupljinu pa danas možemo čuti od klinaca kako kažu da obožavaju nekog glumca, pjevača....eto i Tita.....ta šupljina se mora nečim popuniti.....ja ti ne mogu birati niti ti sugerišem čime ćeš je popuniti...tvoj problem...

Avicena, ... u krivu si. Idolopoklonstvo je meni jako stran pojam. U zivotu samo pokusavam da kriterije postavim na zdrave osnove. Mozete vi njemu spocitavati sta god hocete, ali .... svi ovi novokomponovani lidercici naspram njega su bili i ostaju liliputanci. To su osobe bez vizije za bilo sta, sem ... svojih dzepova.
Nikakvih problema sa svojom dusom nemam. Svakodnevno ju oplemenjujem po svom izboru i zadovoljan sam. Vjerujem u ljubav i .... volim, ..... meni dosta.

Pojam idolopoklonstva prema Brozu nama koji ga se sjecamo (kao i zivota za njegove "diktature") nametnuli su isti ovi koji su nam na mala vrata ugurali boga da se imamo cega bojati dok nas oni pljackaju, duse nam prazne, pamet ispiraju...

O tome koja je razlika izmedju Broza i Sadama i "njihovih vremena" treba pitati milione izbjeglih za Sadamova rezima. Oni koji su "izbjegli" iz Brozovog rezima ili su oni zbog kojih nas sve danas glava boli ili obicni, vrijedni mali ljudi koji su na zapadu vidjeli sansu da preko noci steknu kakvo bogatstvo kojim bi, zamisli apsurda, u Brozovoj diktaturi napravili kuce u kojima bi proveli ostatak zivota...

Razmisli @avicena..
Niko te ovdje ne tjera da prihvatis - samo da razmislis!
Znam da je tesko, ali moze se, moze...

[PizzaS]

Titov pogreb je drugi naveci nasvijetu po broju predstavnika drzava (poslije pape)

nisu valjda svi ti ljudi sto su dosli idioti

[avicena]

Razmisli @avicena..
Niko te ovdje ne tjera da prihvatis - samo da razmislis!
Znam da je tesko, ali moze se, moze...

Možda ja imam problem što sam čitao Đilasa, nekada "desnu Titinu ruku".

Prema Đilasu, u socijalističkim režimima nije bila riječ samo o površinskoj deformaciji društvenog sustava, nego su one jednostavno bile imanentne marksističkoj teoriji i komunističkoj ideologiji. Smatrao je da je primarni generator realsocijalističkih sustava sadržan u političkoj, a ne u ekonomskoj sferi. Nova, vladajuća klasa u socijalističkim zemljama, (za)dobila je privilegiran položaj u ekonomskoj ravni, zahvaljujući prije svega privilegiranom političkom statusu. U takvim režimima najprije se osvajaju ključne političke pozicije, a potom nova upravljačka klasa ostvaruje i svoj ekonomski monopol. Dakle, moć “nove klase” izvorno je i temeljno politička, a upravo iz te činjenice Đilas izvodi zaključak da se korijeni te moći mogu trajno ukinuti samo tamo gdje se nalazi i najdublji izvor tzv. nove klase; dakle, u političkoj sferi, tj. u sferi vlasti. Ukidanje jednopartijskog monopola, prema Đilasu, moguće je samo uspostavom i formiranjem višepartijskog političkog sustava. Dakako, te su ideje za vladajući Titov režim bile više nego heretične, te se njihov tvorac po svaku cijenu morao politički onemogućiti i društveno izolirati. Zarad objavljivanja knjige Nova klasa, Đilas je bio osuđen na dugogodišnje tamnovanje. Po izlasku iz zatvora, u već spomenutom djelu Nesavršeno društvo, Đilas je zapisao: Komunizam ne gubi istorijske bitke, neg bitku sa istorijom... Trebalo je proći tek nešto više od dvadeset godina da bi se ostvarile ove proročke riječi, odnosno da komunizam doživi krah i nestane sa svjetske političke scene.

http://www.zarez.hr/144/kritika5.htm

A ko je bio na vrhu piramide?

[mostarac]

http://www.plavivoz.com

[danas]

A ko je bio na vrhu piramide?

bio je neko ko je licio na nesto; ko znao sta znaci pojam drzava i kako se ista vodi; neko ko je opismenio seljacku zemlju i uveo je u moderno doba; neko ko je bio postovan od cijelog svijeta... a ne seade, bisere, terzici, paravci i slicna im "bratija" koji sada sjede na vrhu "piramide" i sta rade gledaju kako da zaglupe i pokradu narod a drzavu tek da ne spominjem...

[mostarac]

sto se cudis sto te volim

[Vodenjak]

Razmisli @avicena..
Niko te ovdje ne tjera da prihvatis - samo da razmislis!
Znam da je tesko, ali moze se, moze...

Možda ja imam problem što sam čitao Đilasa, nekada "desnu Titinu ruku".

Ne!
Tvoj je problem sto ili nisi dovoljno star da si zivio to vrijeme ili, ako JESI dovoljno star, imas ili kratku pamet ili si zmireci gazio kroz zivot!

Kao ogromna vecina nasih ljudi!

Znas, mozemo mi citati i Djilasa i Rankovica i Savku i Tripala i Izetbegovica i Bicakcica...
Mozemo sagledati kakav je bio NJIHOV stav, pogled i odnos prema Jugoslaviji i Brozu...
Ipak, oni su, koliko god bili veliki u ocima onih koji im se klanjaju, ipak samo individue kao i svi mi i oni sve to sto su pisali ili radili cinili su u svoje licno ime!
Zato, procitati bilo koga od njih, pa na osnovu toga govoriti o Brozu i njegovoj Jugoslaviji, a ne ciniti to iz vlastitih zivotnih iskustava, korektno sagledavajuci mjesto, vrijeme i tadasnje okolnosti - u cijelom svijetu, isto je kao kad bi se danas budio svako jutro i prvo uzimao Avaz da bi vidio kakav licno zivot imas!

[avicena]

.....Zato, procitati bilo koga od njih, pa na osnovu toga govoriti o Brozu i njegovoj Jugoslaviji, a ne ciniti to iz vlastitih zivotnih iskustava, korektno sagledavajuci mjesto, vrijeme i tadasnje okolnosti - u cijelom svijetu, isto je kao kad bi se danas budio svako jutro i prvo uzimao Avaz da bi vidio kakav licno zivot imas!

Ako govorimo o kompetentnosti, ko ima pravo govoriti o njemu na osnovu tvojih kriterija onda svi ovi komentari na svih 12 stranica su upitni osim osoba koje se preko 50, a sumnjam da takvih ima, ono ko zna možda neko i zaluta?

Baš me interesuje tvoje iskustvo iz tog vakta opšteg blagostanja?

Ne znam da li si imao to iskustvo da slušaš njegove maratonske govore, bilo je jedno vrijeme isječaka na nekim našim balkanskim TV stanicama.
Iz njegovih govora naletih na par zanimljivih rečenica:
"Mi danas imamo ono što mnogi nemaju. Mnogi imaju ono što mi nemamo. Ali to nije važno!"
...ili...
Prilikom posjete jednom malom Makedonskom selu Tito je poslje govora naglasio " U ovom selu sad ima 50% nepismenih ljudi, nadam se da će dogodine biti 'obrnuto'."
Aplauz je uslijedio.
Usput poslušaj i ovo.

Možda ti je poznato da je beogradsko izdavaštvo najjače na Balkanu i listajući po njihovim knjižarama naletio sam i na mnoge knjige o Titu i one koje govore zašto je Tito volio jahati konje, svirati klavir....o čemu je riječ imaš u ovom intervjuu. Ne mora biti tačno, ali je interesantno.

Slušaj nešto, daleko je od toga da ja sporim neke njegove zasluge za ovo područje Balkana, ali to nekada preraste u euforiju pa se izgubi objektivnost. Neke stranke (SDP i BOSS) koriste se njegovim imenom za ličnu promociju, pa se onda od strane istih forsira samo to dobro što je uradio....Znam da ovdje ima dosta aktivista jedne od ovih stranaka pa me sve ovo forsiranje mnogo i ne iznenađuje..... Da ne bude zabune, ja nisam član ni jedne stranke i čisto sumnjam da ću ove godine glasati....

[Qler]

dobar ovaj link, freeserbs

[senada]

Samo korice Titovog pasosa bile su vrijednije od "ustava" i cijele ove "drzave."

[senada]

Ne moze covjek dusu grijesit... jedan Goli otok je vrijedan danasnje cijele cak tri vladajuce nacionalne postave, mislim po demografskoj strukturi...
"demokrate90"

[Vodenjak]

.....Zato, procitati bilo koga od njih, pa na osnovu toga govoriti o Brozu i njegovoj Jugoslaviji, a ne ciniti to iz vlastitih zivotnih iskustava, korektno sagledavajuci mjesto, vrijeme i tadasnje okolnosti - u cijelom svijetu, isto je kao kad bi se danas budio svako jutro i prvo uzimao Avaz da bi vidio kakav licno zivot imas!

Ako govorimo o kompetentnosti, ko ima pravo govoriti o njemu na osnovu tvojih kriterija onda svi ovi komentari na svih 12 stranica su upitni osim osoba koje se preko 50, a sumnjam da takvih ima, ono ko zna možda neko i zaluta?

Bio sam punoljetan kad je umro i, ubijedjen sam, mnogo, mnogo zreliji cak i od nekih pedestogodisnjaka danas!

Baš me interesuje tvoje iskustvo iz tog vakta opšteg blagostanja?

Ne znam da li si imao to iskustvo da slušaš njegove maratonske govore, bilo je jedno vrijeme isječaka na nekim našim balkanskim TV stanicama.
Iz njegovih govora naletih na par zanimljivih rečenica:
"Mi danas imamo ono što mnogi nemaju. Mnogi imaju ono što mi nemamo. Ali to nije važno!"
...ili...
Prilikom posjete jednom malom Makedonskom selu Tito je poslje govora naglasio " U ovom selu sad ima 50% nepismenih ljudi, nadam se da će dogodine biti 'obrnuto'."
Aplauz je uslijedio.
Usput poslušaj i ovo.

Mnogo, mnogo zanimljivijim i korisnijim stvarima sam se bavio tada. Ni na kraj pameti mi nije bilo da slusam politicare jer su, barem meni, isti ti politicari sa Brozom na celu ostavili sasvim dovoljno prostora da zivim, ucim, zabavljam se, putujem i inace da uzivam u svom zivotu. I da "svakoga dana u svakom pogledu sve vise napredujem"!

Da ne bude zabune, poticem iz ciste radnicke porodice sa skromnim primanjima! Pripadali smo onoj drustvenoj klasi o kojoj ti danas pojma nemas da moze da postoji, a cinila je, kao sto to radi i u vecini ostalih normalnih, demokratskih zemalja kicmu drustva - dakle, srednjoj klasi!

Možda ti je poznato da je beogradsko izdavaštvo najjače na Balkanu i listajući po njihovim knjižarama naletio sam i na mnoge knjige o Titu i one koje govore zašto je Tito volio jahati konje, svirati klavir....o čemu je riječ imaš u ovom intervjuu. Ne mora biti tačno, ali je interesantno.

Mozda sam, kad sam vidio cije ti izdavastvo uzimas za izvore tvojih saznanja o nasoj, ne tako davnoj istoriji, jednostavno trebao da prestanem da polemisem s tobom?
Jesi li tamo nasao da su se samo Srbija i Srbi borili za ocuvanje Jugoslavije a da su svi ostali bili bad boys kojima je jedini cilj bio "Srbe na vrbe"?

Slušaj nešto, daleko je od toga da ja sporim neke njegove zasluge za ovo područje Balkana, ali to nekada preraste u euforiju pa se izgubi objektivnost.

Nijedna moja rijec upucena na racun Broza nije bila napisana iz neke euforije! To svako iole objektivan moze da vidi! Osim toga, kroz zivot sam toliko toga prosao da bih se sam sebe stidio kad bih se sa euforijom odnosio prema covjeku koji je umro prije vise od 25 godina!
Ono sto ne mogu da svarim, to je pljuvanje po tom covjeku od strane onih koji su uinistili bukvalno SVE pozitivno sto je taj covjek sa svojom politikom donio podrucju Balkana pa ako hoces i Evrope i svijeta!
Djilkosi koji su danas na vlasti ili njihovi slijepi poslusnici svojim napadima na tog covjeka i njegovo djelo samo jos vise velicaju njegov lik i njegovo djelo! Mene licno bi bilo sramota sebe samoga kada bi bilo koji predstavnik vladajuce klike uputio bilo koju lijepu rijec o meni!
Ubijedjen sam da bi se i Broz identicno osjecao!

Neke stranke (SDP i BOSS) koriste se njegovim imenom za ličnu promociju, pa se onda od strane istih forsira samo to dobro što je uradio....Znam da ovdje ima dosta aktivista jedne od ovih stranaka pa me sve ovo forsiranje mnogo i ne iznenađuje..... Da ne bude zabune, ja nisam član ni jedne stranke i čisto sumnjam da ću ove godine glasati....

A ja cisto sumnjam da kao takav imas i truna osjecaja ili odgovornosti kako za svoj zivot, tako i za zivot tvojih najblizih i buducnost tvojih potomaka!
Jedino sto imas je bolesna zelja za pljuvanjem po svemu onome sto sam nisi iskusio ali ti je zato "najjace izdavastvo na Balkanu" osvijetlilo istinu i uputilo te na pravi put!
Ne zamjeri, ali pojma nemas!

[kekec]

Mnogo, mnogo zanimljivijim i korisnijim stvarima sam se bavio tada. Ni na kraj pameti mi nije bilo da slusam politicare jer su, barem meni, isti ti politicari sa Brozom na celu ostavili sasvim dovoljno prostora da zivim, ucim, zabavljam se, putujem i inace da uzivam u svom zivotu

Kako ti, tako i ja i jos hiljade i hiljade drugih.
Bukvalno od Vardara do Triglava i od Djerdapa
pa do Jadrana. Uzivalo se, putovalo, a pomalo i
ucilo (kada prigusti).
Al´haj ti to "njima" dokazi.

[Fair Life]

Ako govorimo o kompetentnosti, ko ima pravo govoriti o njemu na osnovu tvojih kriterija onda svi ovi komentari na svih 12 stranica su upitni osim osoba koje se preko 50, a sumnjam da takvih ima, ono ko zna možda neko i zaluta?

Baš me interesuje tvoje iskustvo iz tog vakta opšteg blagostanja?

Ne znam da li si imao to iskustvo da slušaš njegove maratonske govore, bilo je jedno vrijeme isječaka na nekim našim balkanskim TV stanicama.
Iz njegovih govora naletih na par zanimljivih rečenica:
"Mi danas imamo ono što mnogi nemaju. Mnogi imaju ono što mi nemamo. Ali to nije važno!"
...ili...
Prilikom posjete jednom malom Makedonskom selu Tito je poslje govora naglasio " U ovom selu sad ima 50% nepismenih ljudi, nadam se da će dogodine biti 'obrnuto'."
Aplauz je uslijedio.
Usput poslušaj i ovo.

Možda ti je poznato da je beogradsko izdavaštvo najjače na Balkanu i listajući po njihovim knjižarama naletio sam i na mnoge knjige o Titu i one koje govore zašto je Tito volio jahati konje, svirati klavir....o čemu je riječ imaš u ovom intervjuu. Ne mora biti tačno, ali je interesantno.

Slušaj nešto, daleko je od toga da ja sporim neke njegove zasluge za ovo područje Balkana, ali to nekada preraste u euforiju pa se izgubi objektivnost. Neke stranke (SDP i BOSS) koriste se njegovim imenom za ličnu promociju, pa se onda od strane istih forsira samo to dobro što je uradio....Znam da ovdje ima dosta aktivista jedne od ovih stranaka pa me sve ovo forsiranje mnogo i ne iznenađuje..... Da ne bude zabune, ja nisam član ni jedne stranke i čisto sumnjam da ću ove godine glasati....

[digger]

Ako govorimo o kompetentnosti, ko ima pravo govoriti o njemu na osnovu tvojih kriterija onda svi ovi komentari na svih 12 stranica su upitni osim osoba koje se preko 50, a sumnjam da takvih ima, ono ko zna možda neko i zaluta?...

Ja zalutah. Drago mi je da priznajes da ti je vrijeme da me slusas.

[Fair Life]

Ako govorimo o kompetentnosti, ko ima pravo govoriti o njemu na osnovu tvojih kriterija onda svi ovi komentari na svih 12 stranica su upitni osim osoba koje se preko 50, a sumnjam da takvih ima, ono ko zna možda neko i zaluta?...

Ja zalutah. Drago mi je da priznajes da ti je vrijeme da me slusas.

Da se i ja spasim...

[kekec]

osim osoba koje se preko 50, a sumnjam da takvih ima, ono ko zna možda neko i zaluta?...

Svijet je pun lutalica, zasto bi ovaj forum bio izuzetak.

Cuj samo 50.
E, mladosti pusta.

[Fair Life]

osim osoba koje se preko 50, a sumnjam da takvih ima, ono ko zna možda neko i zaluta?...

Svijet je pun lutalica, zasto bi ovaj forum bio izuzetak.

Cuj samo 50.
E, mladosti pusta.

[vesela]

Mnogo, mnogo zanimljivijim i korisnijim stvarima sam se bavio tada. Ni na kraj pameti mi nije bilo da slusam politicare jer su, barem meni, isti ti politicari sa Brozom na celu ostavili sasvim dovoljno prostora da zivim, ucim, zabavljam se, putujem i inace da uzivam u svom zivotu

Kako ti, tako i ja i jos hiljade i hiljade drugih.
Bukvalno od Vardara do Triglava i od Djerdapa
pa do Jadrana. Uzivalo se, putovalo, a pomalo i
ucilo (kada prigusti).
Al´haj ti to "njima" dokazi.

dva apsolutno najbolja misljenja...nikakva euforija ili stvaranje kulta...to je bilo drustvo gdje je svako imao izbor...hoces da ostanes? izvoli...hoces da odes? uzmi pasos i izvoli...hoces da se molis Bogu? izvoli...imas dzamije, crkve, sinagogu...i u svojoj kuci drzi Kur'an, Bibliju,Sveto pismo...sta hoces, ali javno ne vrijedjaj...hoces da se sahranis na vjerskom ili ateistickom groblju?...proberi...sve opcije dolaze u obzir osim nacionalnog ili vjerkog vrijedjanja...u protivnom zna ti se...ovim CINJENICAMA ne zelim reci da je sve bilo idealno, nego da iz nase bliske istorije mozemo, trebamo ili bi bilo pozeljno koristimo pozitivne stvari...
uzajamno postovanje i tolerancija...

[1234]

Samo korice Titovog pasosa bile su vrijednije od "ustava" i cijele ove "drzave."

OVO JE NAJBOLJE DO SAD RECENO

[vesela]

Samo korice Titovog pasosa bile su vrijednije od "ustava" i cijele ove "drzave."

OVO JE NAJBOLJE DO SAD RECENO

sto jest', jest'

[mostarac]

http://komunist.free.fr/arhiva/nov2004/markovic.html

Jednoj zemlji


Kada je prije petnaest godina stvorena koalicija bivših robijaša, partijskih aparatčika i raznih drugih lovaca u mutnom lokalnog formata i provincijskog mentaliteta, s ciljem da rušenjem jedne divne zemlje, izliječe svoje komplekse i zadobiju ekonomsku i političku moć, bilo mi je tek jedanaest. Kako se ne sjećam baš tako dobro života u toj veličanstvenoj zemlji, ovaj tekst u predvečerje njenog rođendana ne pišem samo u njenu čast. Ovo je tekst u čast bivše i buduće zemlje, ali svakako jedine otadžbine o kojoj s poštovanjem i ljubavlju govore mnogi, a koju će kao jedinu alternativu tek vidjeti mnogi.

Svakako da se o njoj i njenim ljudima može saznati mnogo iz priča i uspomena, koje su nabijene emocijama, dok se iz svakodnevnih feljtonističkih napisa i crtica iz balkanskih novina može saznati i to da ima ljudi koji je mrze i žele da se nikad ne obnovi, premda samo oni znaju zašto tako osjećaju (jer ne misle ništa, pošto ideološko mišljenje nije mišljenje, već prost odraz zadrtosti vođene mržnjom). Tako osjećaju ne samo oni koji nisu školovani i ne znaju, već i mnogi visoko obrazovani, koji, možda i znaju činjenice, ali ne znaju ili ne žele da misle, bilo zato što su oskudnim intelektom onemogućeni u tome, bilo zato što imaju lične razloge za to. Zato je najbolje latiti se naučnih činjenica i analiza, koje, doduše znaju biti suvoparne i teške za razumijevanje, ali su pouzdan dokaz da je jedna zemlja bila bolja od sadašnjih šest, sedam, osam (koliko ih stvarno ima?) tobožnjih državica koje ne vrijede ništa nikome, osim onim zaluđenicima koji tako ponosito mašu nacionalnim barjacima, a ovamo im krče prazni stomaci.

Ovaj tekst je posvećen jednoj zemlji koja je bila cijenjena na sve četiri strane svijeta i na svim kontinentima, u zemljama sa svim mogućim političkim režimima i kulturama. Njeni državljani su bili oslobođeni ponižavanja pred stranim ambasadama ako su htjeli ići vani, a, ruku na srcu, mnogi i nisu htjeli ići, jer nisu imali razloga. Ta je zemlja pokazala kako se mogu uskladiti različiti nacionalni i religijski kolektiviteti, te kako različitost kultura nije prepreka, već bogatstvo. Ona je svojim radnicima dala najveća prava na svijetu, pa iako ona veoma često nisu mogla biti realizovana, ipak su bila putokaz za neka bolja vremena i model kakvo društvo je potrebno da bi se ostvarili ideali s kojima je počela još francuska revolucija. Ta zemlja je bila simbol otpora fašizmu, zatim imperijalizmu sa Zapada i Istoka, ona je pokazala kako se treba boriti za svoju slobodu i dostojanstvo. Ona je pokazala kako je moguće, ako ima želje, interesa i ljubavi za svoj narod, prevazići nepismenost, zaostalost i primitivizam. Ona je... Ma, ona je bila simbol svima koji pate i živi dokaz da je patnju moguće iskorijeniti i zato ju je trebalo uništiti.

Dakako, zahvaljujući našim vlastitim glupostima i ne tako malim greškama, bilo je moguće da bivši robijaši (neki politički, a neki i privredni) iz zatvorskih ćelija upadnu u predsjedničke kabinete, a da bivši partijski aparatčici umjesto srpa i čekića prigrabe nacionalne simbole i njihovom zloupotrebom zadrže moć koju nisu zaslužili. Kako god, postradala je ogromna većina Jugoslovena, a manjina nacionalnih dušebrižnika je nastavila da spava u svili i kadifi. Ponovo je kod nas nastala "kuka i motika", koja je sve siromašnija i bješnja, a ona će se dići tek onda kad dođu neki novi klinci koji će shvatiti da je svaki gazda isti, ma kojoj naciji on pripadao, mada je, možda, ipak najgori onaj "njihov", jer ih on najviše tlači. A kako su gazde, koji se, zbog lokalnih jezičkih razlika zovu profiteri ili tajkuni, međusobno povezani, to će se i srpske, hrvatske... kuke i motike morati međusobno povezati ako žele nešto postići. Tad će se ponovo aktuelizirati pitanje one divne zemlje kojoj je posvećen ovaj tekst. Jer, ona se neće obnoviti zato što će ljudi iz Beograda ili Sarajeva htjeti ići na Jadransko more. Za to im ne treba zajednička država. Ona se neće obnoviti ni zato da bi se u Bosni i Hercegovini jela slovenačka pavlaka, jer nas već podaviše njome, bez ikakve koristi od toga. Ona će biti potrebna zato što su svi društveni procesi toliko internacionalizovani, reklo bi se globalizovani, da se ništa ne može promijeniti u bilo kojoj našoj banana-republici, a da se to ne odrazi na stanje ili raspoloženje okruženja. Da će socijalizam pobijediti izolovano u Srbiji ili Hrvatskoj ili kojoj drugoj jugoslovenskoj zemlji, to je zabluda koja će brzo postati jasna onima koji misle ostvariti nekakav socijalizam u nacionalnim granicama.

Sad smo još daleko od te divne zemlje. Tako daleko da neki ne mogu da se snađu u toj perspektivi, pa je gube iz vida. Sad smo bliži Evropskoj Uniji, to je tačno, ali ćemo u njoj izgubiti i onaj beznačajni djelić suvereniteta kojim trenutno raspolažemo. Što će tad biti povrijeđene nacionalne sujete, kad se vidi da je Beograd nekad bio obično sastajalište prilično samostalnih republičkih vrhuški, dok će Brisel biti centar iz koga će se naređivati, dok će naši "nezavišnjaci" od Ljubljane do Skopja morati kušovati i izvršavati tuđe naredbe. Tako im i treba. Ponovo će se vidjeti kako je ovdje sve rađeno da bi se šačica ljudi preko noći obogatila i instalirala nove kvislinške režime, pokorne Briselu, a okrutno ohole prema sopstvenim sunarodnicima. Nove generacije neće imati iluzija prema tim birokratima i tajkunima, niti će im praštati zločine u ime nacije, kao što čine sadašnje generacije, preplašene, pognute i besperspektivne, koje žive samo što živjeti moraju. Poklič "Živjela Jugoslavija!" tad neće biti odraz nostalgije, niti povod za podsmijeh, već odraz nove borbe kojim se ledi krv birokratiji i profiterima.


Goran Marković

[da pamtis]

Moj drug Moša

Putujemo saonicama. Jurimo snijegom prekrivenim putovima i praporci veselo zveckaju. Mora da se, na prvi pogled, doimamo kao obijesna, jogunasta družina momaka i djevojaka koji se voze na zabavu u susjedno selo. Kad zastanemo, negdje usput, da se odmore i nahrane konji i kočijaši naše karavane, odmah se okupe seljaci, pogledaju nas izbliza i shvate da nismo objesna družina mladih ljudi, nego tužna skupina nepoznatih došljaka iz grada, izmučenih i osakaćenih. Nadomak slobodne zemlje doživjeli smo teške časove. Seljaci klimaju glavama i psuju slabu organizaciju veze koja nije znala dovesti nas zdrave i žive do partizanskog odreda. Neugodno im je što smo tako loše prošli.

U posljednjim saonicama leži Moša. Prije tri dana teško je ranjen u usta i sad mu je naočigled sviju nas naglo otekla glava. Ostavlja dojam čovjeka koji je sasvim blizu smrti. Šapće mi: »Ako za sat-dva ne budemo kod doktora, umrijet ću. Počelo je trovanje.« »Bit ćeš kod doktora za nepun sat, ne boj se!« umirujem ga, iako ni sam ne znam koliko je daleko do bolnice i kakav je tamo liječnik. »Ako umrem, ne zaboravi ženu i malu«, moli me i stišće mi ruku. Ruka mu je vrela i suha. Ima visoku temperaturu.

Naše odredište je selo Brestik. Na nekom raskršću se razilazimo. Moša odlazi u bolnicu, mi ostali nastavljamo put do štaba Odreda. Osmjehnuo mi se na rastanku. Lice mu je tamnoljubičasto, mjestimice gotovo crno i iznakaženo. Njegov osmijeh mogao bi me rasplakati. On je uvjeren da se nikada više nećemo vidjeti. Mi smo još mladi i u danima ilegalne borbe u gradu često smo u šali govorili da ćemo i uoči smrti imati dovoljno snage da se nasmijemo. Sigurno se Moša sjetio tih naših razgovora.

Ostalo nas je petero: Maca Gržetić, Ana Konjović, Žic i ja smo neozlijeđeni; Čikica je lakše ranjen u šaku. Anka Butorac umrla je u kostajničkoj bolnici. Bila je smrtno ranjena; ustaše su je uhvatili i odvezli u Kostajnicu. Za nju je bolje da je podlegla.1

Ne znam hoće li Moša preživjeti. Rana je teška, a on se tri dana ovako ranjen vukao po seoskim stajama i zemunicama, prepušten brizi seljaka. Negdje su pronašli malo hipermangana. Ispirao je ranu, to je bilo jedino liječenje. Ako umre, meni će biti neizrecivo teško i tužno. On je moj drug iz djetinjstva. Ja sam ga doveo u udarnu grupu i zajedno smo izvodili oružane akcije na zagrebačkim ulicama. U našoj grupi nije bilo hrabrijeg i pouzdanijeg čovjeka od Moše. Zajedno smo proganjani, zajedno smo bježali i skrivali se pred ustaškim redarstvom i Gestapom. Zajedno, na istom sastanku, primljeni smo u Partiju. Ranjen je pokraj mene, u času kad se okrenuo prema ustašama koji su nas progonili i povikao »lezi!« Metak gaje pogodio u otvorena usta. Vidio je kako ustaša leži na prtini i gađa u nas. Htio je mene spasiti - zato je viknuo »lezi!«-a sam je stradao. Vukao sam ga satima kroz visok snijeg i nekako, ni sam ne znam kako, uspjeli smo izmaknuti. On je hrabar, vješt, pouzdan i inteligentan. Ako preživi, bit će izvrstan borac. Ako preživi!? Sutra ću ga posjetiti.

Šef bolnice je doktor Krešo. Nije on baš pravi doktor, samo je student medicine, kojega su ovdje u partizanima kratkim postupkom promovirali. Sada, kako sam kaže, nekad s više nekad s manje uspjeha liječi sve bolesti od svraba do tifusa, reže ruke i noge i obavlja sve nužne kirurške zahvate. Što da se radi? Pravi doktori još nisu stigli.

Slučajno se poznajemo iz djetinjstva i ovdje smo se poslije mnogo godina sreli. Kao dječak nosio je dugu plavu kosu, po tadašnjoj dječjoj modi u našemu mjestu.

Sinoć je operirao Mošu. Iz ranjava i zagnojena mesa vadio mu je komadiće smrskanih kostiju, naravno bez narkoze. On je sve to trpio ne pustivši od sebe glasa. Svi u bolnici, i doktor Krešo, tvrde da još nikada nisu imali posla s tako izdržljivim čovjekom.

Njegovo je stanje još uvijek vrlo teško. Cijela desna strana lica je iznakažena. Veli da je veći dio donje čeljusti ispljuvao komadić po komadić u sitnim koščicama. One najsitnije ostatke, koji su se zabili u meso, izvadio je doktor. Teško govori. Moram mu se sasvim primaknuti da bih ga razumio. Uhvatio me za ruku i pokušao se osmjehnuti očima. Ispalo je jako tužno.

»Ako umrem, interesiraj se što je s mojima.«

»Nećeš umrijeti«, odgovorio sam.

Moša ima ženu i trogodišnju kćer. Mala se zove Mercedes. Moši se sviđalo ime Mercedes i tako je djevojčica sa zagrebačke periferije, kći radnika i radnice, stekla čudno, daleko ime za koje nitko u njihovoj okolini nije još čuo. Pred očima su mi njezina majka i ona. Mala je imala svijetlu kosu i uvijek je u jednoj ruci držala veliku crvenu rajčicu, a u drugoj komad suhe slanine. Imala je dobar apetit i bila je bucmasta. I majka i mala Mercedes sada su u ustaškom logoru i teško da će se ikada vratiti. Moša to zna isto tako dobro kao i ja.

Bio je izvanredno lijep i markantan mlad čovjek, pravilnih crta lica i plemenito oblikovane glave. Pogled mu je bio vedar. Iz svake njegove riječi izbijala je inteligencija i ljubav za život. Mnogo se šalio ... I što je od svega toga ostalo? On je iznakažen, na rubu života i smrti, a žena mu i dijete su u ustaškom logoru, iz kojeg se nitko ne vraća. A borba je tek počela. Kakva će biti njegova pobjeda ako preživi rat?

[da pamtis]

Bosna

Nezahvalno je biti pomoćnik puškomitraljesca. Neprestano tegli ranac s municijom, u borbi poslužuje puškomitraljesca i izložen je istoj opasnosti kao i on, a sva slava pripada uvijek samo puškomitraljescu. Puškomitraljezac pripada četnoj aristokraciji, a na pomoćnika se nitko i ne osvrće. Ima takvih zvanja u svako doba, pa i u ratu. Kad četa prolazi kroz selo, puškomitraljesci sami nose svoje puškomitraljeze. Ali izvan sela vječno se svađaju i neće da ih nose. Lijepo je nositi puškomitraljez kada te gledaju cure i snaše, nude ti jelo i piće i darivaju te lijepo izvezenim rupcima i ručnicima. A puškomitraljesce najviše daruju. Oni su glavni u četi. Njihove pomoćnike rijetko kad što zapadne, osim neprijateljske mine na položaju. Mina je pravednija od cura i snaša - pogađa i puškomitraljesca i pomoćnika podjednako.

I u našoj je četi takav pomoćnik puškomitraljesca. Zove se Čoka, ili po pravom Stojan. Čoka, to je od milja. Već je čovjek u godinama i najveće je gunđalo i zanovijetalo među svim četnim gunđalima i zanovijetalima. Ali ni prema gunđalima i zanovijetalima ne treba biti suviše strog i pretjerano ih osuđivati. Nađe se među njima i takvih koji doduše uvijek gunđaju i nezadovoljni su, rogobore protiv svake odluke, no svoje zadatke izvršavaju dobro, čak i bolje od onih koji ne gunđaju. Među takve spada i Čoka. Gunđa i tegli, tegli i gunđa, i zato je predmet vječnog zadirkivanja svojih suboraca, i to vrlo zahvalan predmet . . .

Tako četa prekraćuje vrijeme za dugih i napornih marševa. Zahvaljujući Čoki, podbijeni tabani manje bole, napori se lakše podnose i veselije je.

Pokretač četnog zabavljanja uvijek je moj prijatelj Nikola.

»Oj Čoka!« zaurla on s čela na začelje. (Nikola je na čelu, a Čoka na začelju kolone u pokretu).

»O moj Nikola! Je l' to men' bilo sila nos't prokleto gvožđe!« spremno se jadne Čoka.

»A da šta neg' da ti je bilo sila. Već bi te ustaše davno preklale ka' što s1 ti kla' svinje i telad!« (Čoka je po zanimanju mesar).

»O moj Nikola! Imam ja zemun'cu, pa po njoj posijana zob. Unesem vedricu vode, kruva, lampu, pa da vidiš kako s' živi. Zob da se zakumuflijera, znaš!«

»A 'di vršiš nuždu?« postavlja Nikola glavno pitanje.

»Poda se, ki krava«, cereka se Čoka slavodobitno jer zna da taj odgovor najviše uveseljava Četu.

Kad Čoka nije raspoložen za razgovor, Nikola sam odigra cijelu točku. Sam pita svojim, a odgovara Čokinim glasom. Jer on je dobar imitator i oponaša svakog, a najviše Čoku.

Druga točka marševskog četnog programa je komandirov kurir, mali Nikolica. (To je onaj što je u Lušćanima ranjen u stražnjicu).

Nikola namjesti glas i zaunjka:

»Bako, daj varenike, ja sam kurir Krnjaića!«

»Nema sinko, tele sve pos'alo«, oponaša Nikola baku.

»Umuz' ti, umuz', već je ušlo u sise!«

Krnjaić više voli šljivovicu nego mlijeko, i Nikolica traži u njegovo ime a pije sam.

Tako se četa zabavlja i kreće prema Uni i svi borci do jednoga znaju da će još noćas prijeći Unu i prebaciti se u Bosnu, iako im to nije nitko rekao. To je četni instinkt. Kad se ide u akciju, svi već dan-dva prije znaju što će se napasti, premda se stvar do posljednjeg časa drži u tajnosti. U svim partizanskim jedinicama je tako. Zašto, ne zna se. Naprosto četni instinkt.

Kad se kaže Bosna, to za banijskog partizana ne zvuči lijepo. Poštuju oni Bosnu. Tamo je Kozara i Mladen Stojanović i Ratkova brigada i Sosa i Čoče i Boško i Simela Šolaja. Čuli su oni za njih i znaju da su bosanski partizani brojniji i bolje naoružani od banijskih, a to ovdje poštuju. Ali opet, ići u Bosnu, nemili se nikom.

Jer nije to mala stvar. Za sobom ostavljaju žene, djecu i roditelje, već kako koji, i možda još čitavu, nepopaljenu kuću, a čim odu, odmah će ofenziva.

Znaju oni da se Banijski odred povlači u Bosnu, jer su komanda i O. K. (Okružni komitet) odlučili tako iz svojih razloga. A oni slušaju, jer slušati se mora, a milije bi im svima bilo da se u Bosnu ne ide, nego da se ostane na Baniji oko svojih sela, pa što bude da bude.

»O moj Nikola!« zakuka Čoka.

»Kad tamo ne mogu ništ' oni Bosanci onol'kim naoružanjem, Šta ć'mo mi sa štucovima i duplicama!« (U Četi već davno nitko nije nosio ni štuca ni duplice, ali je Čoka i taj tobožnji argument upotrijebio da potkrijepi svoje zloguko proročanstvo).

»Tu ć'mo mi svi izgin't. Najviše mi je za sinom. To ti je dečko. Ima mu navršenih šesnajst god'na. Bio j' pisar na općini. Zna rad't na mašinu.«

Tako su Čokine jadikovke odjednom dobile tragičan prizvuk, Nikola se i sam sjetio svoje djece pa Čoka nije dočekao odgovor.

Noć je donijela kišu i oluju. Borci su se držali za puške, da se ne prekine veza. Zavladala je potpuna tama. Una je mala rijeka. Kod sela Dobretina, na mjestu određenom za prijelaz čete, nije šira od tridesetak metara. Ali Una je brza. Ako se otisneš čamcem s jedne prema drugoj obali, struja će te do druge obale odnijeti i do sto metara nizvodno, pogotovo kad je olujno vrijeme pa se veslač, i to snažan i vješt, mora boriti i protiv brze matice i protiv vjetra.

Naši su čamci plovili tiho, jedan za drugim preko brze vode. Ljudi su s mukom veslali teško kršeći otpor struje i sporo savlađujući širinu korita rijeke. Ali je neprijatelj osjetio da se na rijeci nešto događa. Duž Une, s bosanske

strane, prolazi pruga Novi-Bihać, a uz prugu načičkane su neprijateljske karaule. Osjetili su nas i otvorili prema nama uragansku vatru iz svih oružja. Tukli su topovi, bacači i mitraljezi i sve se slijevalo s olujom i grmljavinom. Na Baniji se nikad nije čula takva vatra, ili se to u mrkloj noći i oluji samo tako činilo.

Korito rijeke je dobar zaklon. Neprijateljska vatra nije nam mogla nanijeti gubitaka. Tukli su na drugu obalu, s koje se četa počela prebacivati.

Starješine se prebacuju posljednji. Na drugoj obali čekala je četa. Ronili smo po jarcima punim vode prije nego što smo je u tami pronašli. Trebalo je pješačiti još cijelu noć da se stigne do odredišta u novom nepoznatom kraju. Kiša nije prestajala i mi, onako okupani u jarcima i pokisli do kože, krenusmo.

Rano u zoru došli smo u selo Rakane, našu novu bazu.

Preko Une u Bosnu prebacio se cijeli naš odred. Na Baniji je ostala samo Demonjina Proleterska četa i s njom Vasilj Gaćeša, komandant Odreda. Računa se da će četa biti u stanju uspješno se varakati s neprijateljem, koji je poduzeo proljetnu ofenzivu na oslobođeni teritorij, i nanositi mu udarce. Sastavljena je od šezdeset najboljih boraca Odreda, vrlo je pokretna i dobro naoružana. Osim toga, s njom su Demonja i Gaćeša. Mi ostali pokušat ćemo da ovdje, na nepoznatom terenu, izvršimo neke akcije.

Kraj u koji smo došli zove se Podgrmeč. Nalazi se uz Unu pod planinom Grmečom. To je partizanski teritorij, čvršći i sigurniji od našeg u Baniji. Samo je siromašniji i još mnogo više opustošen ratom i pljačkom. Hranimo se loše. Svaki dan suha kozetina, neslana, kuhana u kotlu, i kao hostija tanak komadić kukuruznog kruha. Partizan mora biti skroman i malih zahtjeva u svemu pa i u hrani.

Nevjerojatno je kako su ovi seoski momci vezani uz svoja sela i svoje kuće. Da je po njihovu, nikad se oni ne bi maknuli iz svojih općina.

Općenito uzevši, koze ne bi trebalo jesti. Kao što nije običaj da se jedu rode, psi, nojevi i slične životinje, tako ne bi trebalo jesti ni koze. Jariće da, ali matore koze nikako!

Ivan Šibl - Ratni Dnevnik