Intervju

[Haman2]

ČOVIĆEVA LJUBIMICA ŽELJANA ZOVKO PONOVNO DIJELI BiH : Europska unija neće prepustiti Balkan Turskoj i Rusiji, BiH treba urediti kao…

Hrvatska europarlamentarka Željana Zovko boravila je u SAD-u gdje je kao članica izaslanstva Vanjskopolitičkog odbora posjetila Opću skupštinu UN-a u New Yorku, a u intervjuu za Večernji list komentirala je političke prilike u regiji


Foto: CropixFoto: CropixIzvor: Facebook

-Zapadni Balkan ponajprije je bio tema tijekom sastanaka u Washingtonu, u State Departmentu i Capitol Hillu, te organizacijama koje financiraju think-tank organizacije, civilno društvo, medije na zapadnom Balkanu. Tijekom

svih tih susreta skrenuta je pozornost na katastrofalnu situaciju u BiH zbog ne uspostave vlasti, neprovedbe odluka Ustavnog suda i blokade cijelog procesa europskih integracija. Američki partneri također s razočarani neotvaranjem pristupnog procesa za Sjevernu Makedoniju i Albaniju te su nam dali malo više uvida što oni u budućnosti planiraju raditi u rješavanju prijepora na zapadnom Balkanu, kauala je Zovko

Što predstavljaju ti planovi?

-Fokus je na rješavanju odnosa između Kosova i Srbije, iako je, s obzirom na ono što smo vidjeli do sada, vidljivo da američka politika nema neko veliko zanimanje i dalje se baviti svjetskim krizama. Više je okrenuta unutarnjim pitanjima, a i sada se nalazi u predizbornoj kampanji. Europski parlament ima skupinu za suradnju s američkim Kongresom. Imali smo susret i s kongresnikom Jimom Costom, koji vodi izaslanstvo američkog Kogresa za suradnju. Dogovorili smo se sljedeći susret organizirati za vrijeme hrvatskog predsjedanja Unijom, s obzirom na to da su ovoga puta kongresnici bili zaposleni s “impeachmentom” za predsjednika Trumpa. Jedna od značajnijih odnosa bila je tema trgovine i tarifa, gdje sam objasnila kakve je posljedice imala ta kriza u Aluminijskom kombinatu u Mostaru.

Što ste rekli američkim sugovornicima u tome smislu?

-Rekla sam da je to bio veliki šok za aluminijsku industriju, da je dovelo do gubitka velikog broja radnih mjesta te raseljavanja hrvatske populacije. To sam predstavila kao nešto što ima potencijala dalje narušiti mir i stabilnost u BiH zbog tog demografskog gubitka. Poručila sam kako se trebalo voditi više računa kako će to ekonomski oslabiti europski čimbenik i dovesti druge igrače na ovaj teren. U tome smislu SAD mora obraćati pozornost na područja gdje ima svojevrsnu moralnu odgovornost kao što je BiH.

Dio analitičara iz regije govori o snažnijem povratku Amerike u smislu intervencionizma u odnosima Srbije i Kosova, problema u BiH. Vi niste toga dojma?!

-Ne. Čak nasuprot tome. Mislim da Amerika dosta oklijeva i da sada ima jednu izolacionističku politiku. Oni su se angažirali preko izaslanika za ovo područje, ali to nije neka osobito snažna zauzetost. Takav dojam dobili smo u susretima s dužnosnicima, ali i predstavnicima “think-tank” organizacija. Oni to označavaju kao ne baš predan i snažan pristup. Mi smo, međutim, uputili poruku da se oni trebaju ovdje snažnije uključiti zajedno s Europom, a da to ne budu dogovori na relaciji Washington – Moskva…

Je li ipak do Europe da prepušta ovo tlo drugim silama, ali i Turskoj, zemljama Zaljeva?!

-Apsolutno ne. Europa ne prepušta niti želi prepustiti ovo područje nikome i ima najveću odgovornost za njega. Takva poruka je odaslana američkim partnerima.

Ali, zar ne predstavlja poruka francuskog predsjednika Macrona da zatvori proširenje, vjetar u leđa neeuropskim silama?

-U EU imamo dvije snažne poluge. To su Njemačka i Francuska. Pri donošenju odluke o neotvaranju pregovora imali smo manjinu koja je bila predvođena Francuskom. Da je predsjednik Macron imao veću hrabrost i dao zeleno svjetlo, ne bismo imali Nizozemsku i Dansku nasuprot ovog procesa. Pa ipak, 24 zemlje poduprle su proširenje svjesne da je ta odluka povezana s mirom i stabilnošću. Takav stav Francuske je pak pitanje unutarnjih prijepora, ali i kriminala koji su u tu zemlju donijele pojedine skupine s područja zapadnog Balkana. Ti ljudi su zloporabili bezvizni režim i ugrozili sigurnost građana Francuske. Uz to, imate stalne poruke s Balkana o neslaganju, prijeporima i sve to stvara loš imidž. No, unatoč svemu, takav stav daleko je od vizionarske politike pokojnog predsjednika Jacquesa Chiraca koji je bio svjestan da bez ulaska ovoga dijela Balkana u EU sama Europa neće biti sigurna.

Je li onda ovo područje prekriženo što se tiče europskih integracija?

-Rekla bih da se do lokalnih izbora u Francuskoj u ožujku o tome neće moći razgovarati i prodati
drukčiju sliku. U samoj Francuskoj uništene su stranke desnog i lijevog centra, tako da praktički na sceni imate populistički pokret Marine Le Pen i Emanuela Macrona, koji je također na čelu jednog pokreta. Sada nemate različite glasove, nego samo jedan glas koji diktira taj tempo. U ovome slučaju imamo na djelu izolacionističku politiku. Ne možete u takvim uvjetima dobiti sugovornike na svojoj strani.

Europski parlament donio je rezoluciju kojom je osudio zatvaranje EU?!

-Posebno sam ponosna što sam sudjelujući u izradi toga dokumenta dobila potporu gotovo
svih grupacija Europskog parlamenta. Njime je jasno poručeno kako je bila pogrešna Macronova odluka o neproširenju. To samo može donijeti nestabilnost i za samu Europu. O tome smo govorili i svojim američkim partnerima, da moramo zajedno raditi i dati ohrabrenje budući da je ovo bila šokantna poruka. Ako dopustite dominaciju zemalja poput Turske, Rusije, Kine, Zaljeva, onda ćete imati destabilizaciju i konflikt. To se ne smije dogoditi.

Sljedeće godine Hrvatska preuzima predsjedanje EU-om te će se održati summit sa zapadnim Balkanom. Mislite li da bi se do tada ipak stvari mogle okrenuti u drugome smjeru?

-Najveća i najznačajnija uloga Republike Hrvatske u tome predsjedanju je organiziranje dvaju summita u svibnju na najvišoj razini i o istočnom partnerstvu, čime preuzima vodeću ulogu o slanju poruka ohrabrenja. Mi znamo da je proces pomirenja i izgradnje stabilnosti zapravo započeo nakon Pakta stabilnosti koji je organiziran 1999. u Sarajevu i zagrebačkog summita 2000. godine. Na Hrvatskoj ostaje da poruke budu pomirljive. Imam iznimno povjerenje u sposobnost našeg premijera Plenkovića koji je u Francuskoj proveo gotovo pet godina te ima iznimno dobar odnos s predsjednikom Macronom. Iznimno je cijenjen i kod njemačke administracije te će odigrati ulogu mosta i povezivanja dvaju suprotstavljenih gledišta. Ovaj summit ima odličan tajming i nadam se da će vratiti perspektivu ovome dijelu Europe. Ulazak u EU zatvara vrata konfliktima i problemima iz prošlosti.

Dio bošnjačkih stranaka tvrdi da nakon objave mišljenja Europske komisije BiH mora po automatizmu postati unitarna država u kojoj će se poništiti prava naroda. Jesu li to europske vrijednosti?

-To bih nazvala političkim i nacionalnim tumačenjima. Iskustva EU-a govore o Belgiji ili Italiji koja je riješila pitanje Južnog Tirola prepoznavanjem kolektivnih prava. U Belgiji su apsolutno uvažena prava svih triju zajednica te imaju svoje parlamente, vlade. U pitanju je federalizam koji funkcionalno rješava njihove razlike. Sve su to europske vrijednosti. Bruxelles je sjedište EU-a. Ako želimo prepoznati sve posebnosti BiH, onda se to mora zasnivati na poštivanju pojedinačnih i kolektivnih prava. Ako se pak BiH planira urediti po američkom modelu, onda se mogu urediti i tri teritorijalne jedinice u kojima bi vrijedile sve građanske slobode. Za BiH je najvažnije osigurati jednakopravnost, mir i suživot. Svatko u BiH mora imati jasno izražen interes i poziciju. To je recept europske BiH, kazala je Zovko za Večernji list.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/132 ... i_kao.html

[Haman2]

PROFESOR DAVID KANIN ŠOKIRAO SVE: „Dayton je pobjeda Srba, Sjedinjene Američke Države su prevarile Bošnjake…“

"Ne vjerujem da je sastanak kolegija Narodne Skupštine Republike Srpske veoma bitan. Agenda tog sastanka je ista kao i agenda svakog bosanskog političara - nedostatak vlade", kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa, David Kanin, profesor na međunarodnim studijama Univerziteta Johns Hopkins u Sjedinjenim Državama sa fokusom na Jugoistočnu Evropu, komentarišući odluku o zakazivanju posebne sjednice entitetske skupštine



"Preokret Milorada Dodika u ovom slučaju je tipičan - bilo koji pokušaj promjene Daytona je neustavan i neprihvatljiv", ističe Kanin.

Bivši viši analitičar u američkoj Centralnoj obavještajnoj agenciji (CIA), tokom svoje tridesetogodišnje karijere profesor Kanin služio je kao politički analitičar međuagencijske radne grupe za Balkan tokom ratova 90-ih godina.

Nakon godina rada kao analitičar na sigurnosnim pitanjima u Evropi i zemljama bivše Jugoslavije, profesor Kanin je bio uključen u procese koji su vodili ka potpisivanju Dejtonskog sporazuma ali i mirovnim pregovorima iz Rambujea 1999. godine. Za Radio Slobodna Evropa govori o tome na koji način bi se moglo pristupiti izmjeni Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali i o tome zbog čega izmjena ustava i političke stranke ne bi trebale biti u prvom planu za razvoj BiH.

Republika Srpska funkcioniše, Federacija ne

Dejtonski mirovni sporazum nije planiran kao trajno ustavno rješenje. Zašto 24. godine kasnije, Bosna i Hercegovina i dalje ima mirovni sporazum za svoj Ustav?

Da, tačno, to je ono što ima. Naravno niko se ne želi vratiti ratu, to je dobra stvar. Ali Bosna nije funkcionisala, ne funkcioniše i niti će. To je dobra situacija za Milorada Dodika. No, Republika Srpska funkcioniše. Federacija ne. Centralna vlada Bosne i Hercegovine ne funkcioniše.

Dejtonski mirovni sporazum nije riješio ništa, osim što je zaustavio rat. To je dobra strana Daytona, zaustavio je ratovanje, ono se nije nastavilo i niko to ne želi. No loša vijest je da nije ništa riješio po pitanju ko dobija šta, kako Bosna treba da se organizuje i kakvu vrstu vlade treba da ima. I šta Bosna da radi u ekonomskom smislu?

Kada spominjete Republiku Srpsku, kolegij Skupštine Republike Srpske zakazao je posebnu sjednicu Skupštine sa jednom tačkom dnevnog reda: Informacija o neustavnoj transformaciji dejtonske strukture Bosne i Hercegovine i uticaju i položaju prava Republike Srpske. Šta to znači?

Ne vjerujem da je sastanak kolegija Narodne Skupštine Republike Srpske veoma bitan. Agenda tog sastanka je ista kao i agenda svakog bosanskog političara - nedostatak vlade. Prekoret Milorada Dodika u ovom slučaju je tipičan - bilo koji pokušaj promjene Daytona je neustavan i neprihvatljiv. To ima savršenog smisla. Dejtonski sporazum ide u korist Srba.

Bosna i Hercegovina, Sjedinjene Države, svijet, sve je danas drugačije no što je bilo 1995. godine. Liberalna paradigma je u padu, sa porastom radikalne desnice, sa Brexitom u Evropskoj uniji, unutarnjim problemima u Sjedinjenim Državama. No mora postojati nešto osim argumenata o teritorijalnom integritetu, suverenitetu, što bi pomoglo da se riješi stanje zaleđene zemlje u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi. Mora postojati promjena perspektive, pristupa. Šta bi to bilo?

Ne vjerujem da će takva perspektiva da se pojavi iz dva razloga. Područjem i dalje dominiraju vanjske moći i zvaničnici omogućavaju tu dominaciju vanjskih moći koje su izmanipulirali zbog svojih interesa. Ako razmislite malo o tome, ja se izvinjavam, ali to je moje mišljenje, već odavno se u regiji nalaze brojne nametnute sigurnosne strane i niko od njih se nije održao. Sve su istrajale nekoliko generacija i onda bi se raspale. Mi pretpostavljamo da je naša drugačija i da je naš put demokratije, prava, jedini put naprijed. No institucionalna liberalna paradigma slabi. No šta dolazi nakon toga, ja ne znam.

Kada je u pitanju BiH, nije se sve promijenilo. Jedna značajna stvar koja se nije promijenila jeste da Dayton i dalje radi u korist bosanskih Srba.

I dejtonska Bosna koja je kreirana označila je jedan jedini diplomatski uspjeh koji je Milošević imao 90-ih, stvaranjem Republike Srpske koja je više centralizovana i odvojena od Federacije i sa centralnom bosanskom vladom koja nema autoritet, nema moć, nema šanse. To je apsurdno. Izgleda kao Jugoslavija nakon što je Tito umro i nakon Ustava iz 1974. godine. Dejtonska Bosna je kao Ustav iz 1974. Ne funkcioniše.

Dejtonski sporazum je bio veliki uspjeh za Miloševića. Richard Holbrooke je uzeo sve zasluge, no mislim da je to precijenjeno. Milošević je dobio dvije odvojene stvari. Prva, dva odvojena entiteta. Druga, pregovori su vratili Srbe nazad u zapadnu Bosnu odakle su istjerani 1995. godine. Pregovori su obrnuli pobjede Bošnjaka 1995. godine. Hrvati nisu marili, jer su Hrvati dobili šta su željeli zbog operacije Oluja.

Srbi su dobili šta su željeli zbog 49-51 formule na kojoj je insistirao Holbrooke.

Dejtonski sporazum je išao u korist bosanskih Srba. I dokaz za to jeste, kada pogledate u posljednjih deset godina na to ko pokušava promijeniti Dayton? Evropljani, Amerikanci, zapadne diplomate. Pričaju o poboljšanju Daytona, stvaranju novog Daytona, Daytona 2. Ali bosanski Srbi insistiraju na tome da Dayton ostane onakav kakav je. Jer, oni su pobjednici u Daytonu. I u to vrijeme, 1995. godine, Izetbegović je to znao. Nije bio zadovoljan sporazumom.

I mi smo ih natjerali, mi smo im obećali da će Daytonom zemlja ostati cijela, funkcionalna. I to nismo ispunili. Jednako tako, obećali smo da će se sve izbjeglice i interno izmješteni moći vratiti kući. I kući nije značilo u one dijelove Bosne gdje njihova entička skupina živi nakon rata, već u njihove domove koje su imali prije rata. I to se isto nije desilo.

Ključne stvari 1995. godine se još uvijek nisu promijenile. Još uvijek imamo veliki broj fizički izmještenih ljudi. Još uvijek imamo razdvojenu zemlju. I Bosna ne funkcioniše. Dio koji funkcioniše bolje jeste srpski dio zemlje.

Sjedinjene Države imaju dva klijenta na Balkanu: Bošnjake i Albance
Prema mom mišljenju, zafrkali smo Bošnjake u Daytonu. A trenutnu situaciju na Kosovu smo kreirali 2004.-2008. godine. I sad smo ih ostavili za zakržljalim suverenitetom od kojeg nemaju nikakve koristi.

Gledajući izvana na današnju Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj evo više od godinu dana nakon izbora vlast nije formirana, sa pauzom na procesu evropskih integracija, da li vam se čini da je dejtonski projekat djelovao uspješnije 10 godina ranije no danas?

Smiješno je da to kažete, jer sjećam se da je 2009. godine bila gotovo panika da će se Bosna raspasti.

To je bilo u vrijeme butmirskih pregovora. Međunarodni igrači su naredili, da to je prava riječ, naredili, svim uključenim stranama u BiH da dođu u Butmir oktobra 2009. godine. I onda su rekli, ovo vam je zadnja šansa. Doći ćete u Butmir i riješit ćete ovo, napravit ćemo izmjene u Ustavu, napravit ćemo bolju Bosnu. I isto 2009. godine je rečeno da će se sve raspasti.

S vremena na vrijeme imamo ove momente u kojima su ljudi zabrinuti da će se sve raspasti. Sjećam se da sam se raspravljao sa ljudima da se ništa neće raspasti, da će nastaviti šepati, jer je to status quo.

Dayton stoji jer niko nema bolju ideju, i ako bilo ko pokuša promijeniti jednu stvar, onda će neko drugi željeti promijeniti nešto drugo, i onda je sve prekomplikovano. Hrvati žele svoj entitet. I ko god pokuša promijeniti bilo šta u Ustavu ili Dejtonskom sporazumu moraće se suočiti sa činjenicom da će Hrvati reći: vi ćete promijeniti šta god želite promijeniti. Mi želimo naš entitet. To je samo jedan primjer poteškoća.

Integralni intervju možete pročitati ovdje.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/132 ... njake.html

[Haman2]

POLITIČKI ANALITIČAR IZ BEOGRADA DOBRO PROTRESAO VOŽDA IZ LAKTAŠA: "Milorad Dodik u političkom smislu ima 100 problema, RS samo jedan, a to je ON"
Dodik je postao kamen oko vrata i SNSD-u, smatra on


Željko Avramović (Foto: Face TV)

"Sama činjenica da već više od godinu dana Milorad Dodik ne može da formira Savjet ministara govori o njegovoj nemoći. Čin formiranja Savjeta ministara od strane drugih političkih faktora iz Republike Srpske značiće Dodikov poraz i samim tim pokrenuti mnoge događaje i u Republici Srpskoj", kaže u intervjuu za Insajder politički analitičar iz Beograda Željko Avramović i dodaje:

"A sam Dodik je postao kamen oko vrata i SNSD-u i mnogim ljudima u SNSD-u. Ukoliko dođe do formiranja Savjeta ministara u nekoj drugoj konstalaciji, bez SNSD, u narednih mjesec ili dva dana, to će se neminovno reflektovati i na Republiku Srpsku i na parlamentarnu većinu u Republici Srpskoj. Može se desiti da i prije lokalnih izbora Milorad Dodik ostane bez vlasti na nivou Republike Srpske."

INSAJDER: Ko je koga pobijedio na posebnoj sjednici Narodne skupštine RS, Dodik opoziciju ili opozicija Dodika?

AVRAMOVIĆ: Posebna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske je pokazala nekoliko stvari. Prvo, da Milorad Dodik, u političkom smislu, ima 100 problema, a da Republika Srpska ima samo jedan, a to je Milorad Dodik. On je najveći proizvođač problema. Drugo, sjednica je pokazala koliko je Dodik spreman na samoponiženje i posipanje pepelom da bi amortizovao, a ne riješio svoje probleme. Treće, politički i pravni značaj zaključaka koje je donijela NSRS jednak je političkoj i pravnoj težini zidnih novina u bilo kojoj osnovnoj školi u Republici Srpskoj. Od Dodika smo mogli da čujemo da je bio u zabludi i da je bio naivan. Zbog toga što naivni i zabludjeli vode Republiku Srpsku već 20 godina ona je na začelju Evrope u svakom segmentu. Što se tiče pobjednika i poraženih - poražena je Republika Srpska, odnosno svi njeni građani. Ono što je Republika Srpska dozvolila da se desi u njenom parlamentu nijedna ozbiljna država ne dozvoljava.

INSAJDER: Šta je opoziciji u Republici Srpskoj činiti?

AVRAMOVIĆ: Na posebnoj sjednici opozicija je pokazala dvije stvari koje su za njih najznačajnije. Prvo, da su se oslobodili kompleksa Milorada Dodika. Drugo, da su naučili igru koju im Dodik servira već 20 godina, a to je da kada god je on u problemu pokušava da se zakloni iza Skupštine Republike Srpske, da napravi od nje pozorište u kojoj su oni, najčešće, bili statisti. Ovaj put nisu bili statisti, nisu prihvatili igru koja im je nametnuta. Po mom mišljenju, najbolje bi bilo da nisu ni došli na sjednicu jer je Dodik sam zakuvao ovu kašu, niko osim njega nije učestvovao u stvaranju ovakve atmosfere, i red bi bio da je on sam i pojede.

INSAJDER: Zašto je Dodik, uopšte, sazvao posebnu sjednicu NSRS. Šta je pozadina?

AVRAMOVIĆ: Ponoviću ono što sam na početku rekao. Milorad Dodik ima 100 problema i da bi riješio i amortizovao te problem, on pokušava da Republiku Srpsku uvede u problem. Njemu je Skupština Republike Srpske uvijek služila da se pokrije i da neke svoje ideje institucionalizuje. Svrha ovosedmične sjednice je potpuno iracionalna, odluke nemaju nikakvu ni pravnu ni političku težinu, već mu je samo trebalo da još jednom pokaže kako je on najveći Srbin i kako je najveći zaštitnik Republike Srpske. Već godinama govorim, ako Dodik nastavi ovako da je štiti - Republika Srpska će nestati.

INSAJDER: Koji bi mogli biti naredni Dodikovi potezi?

AVRAMOVIĆ: Milorad Dodik je napravio grešku koja je svojstvena većini srpskih vladara. On razmišlja samo kako da što duže ostane na vlasti, a nijednog trenutka ne razmišlja kako će sa te vlasti sići. Ozbiljni političari, ozbiljni vladari, znaju da je vrhunac njihove vladavine čin krunisanja, a da poslije tog čina kreće silazak sa vlasti, koji će se, u nekom trenutku, neminovno desiti. Jedino što Milorad Dodik može za sebe da uradi jeste da razmišlja kako da siđe sa vlasti. Da učini veliku uslugu i sebi i Republici Srpskoj.

INSAJDER: Šta SDS i PDP u ovakvoj situaciji treba da rade u Sarajevu? Da li je pametno da formiraju novi Savjet ministara?

AVRAMOVIĆ: U svakoj normalnoj i demokratskoj zemlji vlast formira onaj ko je u stanju da skupi dovoljan broj poslanika za formiranja vlade. Ukoliko PDP i SDS mogu da sa partnerima iz Federacije obezbijede dovoljan broj poslanika za formiranje Savjeta ministara, mislim da je potpuno legitimno da se on formira i to treba učiniti što prije. Svi oni koji se zaklinju u Bosnu i Hercegovinu, a to je prije svih SDA, su prihvatili da učestvuju u blokadi Bosne i Hercegovine. Mislim da najveća odgovornost leži na Stranci demokratske akcije, jer tu imamo problem što već godinu dana pokušava da se postigne dogovor između jedne političke stranke i dvije interesne grupe. SNSD i HDZ su daleko od političkih stranaka, one su interesne grupe i tako se ponašaju već 20 godina. I tu je dogovor nemoguć. Ako je dogovor u tom trouglu nemoguć - onda ga treba tražiti u drugim okvirima. Ne vidim zašto PDP i SDS ne bi formirali Savjet ministara.

INSAJDER: Ali tu je famozni ANP. Šta će biti sa ANP-om, ako u Savjet ministara uđu SDS i PDP?

AVRAMOVIĆ: Milorad Dodik je tražio MAP 2009. godine i poslije 10 godina ga je dobio. Nije slučajnost što je aktivacija MAP-a uslijedila svega dva mjeseca poslije izbora koji su sprovedeni u Bosni i Hercegovini. Mislim da je tako brza aktivacija bila posljedica Dodikove pretplate prema Zapadu i prema međunarodnoj zajednici. Odnosno, obećanja "dozvolite mi da pokradem ove izbore, a ja ću sprovesti ono što sam obećao". Sada je došao u situaciju da ne može da sprovede ono što je obećao. Mislim da upravo i NATO i međunarodna zajednica insistiraju da onaj koji je započeo i preuzeo obavezu to i završi. Pozicija svih drugih stranaka po pitanju ANP i puta BiH ka NATO će biti neuporedivo relaksiranija. Činjenica je da je NATO tema o kojoj se treba razgovarati i povesti širi dijalog. Po mom mišljenju, to nije zabranjena tema, ali se odluka ne može donositi preko koljena i ne može biti predmet lične trgovine. Mislim da je aktivacija MAP-a u direktnoj vezi sa rezultatima izbora, odnosno sa prihvatanjem rezultata izbora od strane međunarodne zajednice, prije svega Sjedinjenih Američkih Država. Sada je i vrapcima na grani jasno da su ti izbori bili brutalno pokradeni.

INSAJDER: Da li u novom Savjetu ministara koji bi formirali PDP i SDS, bez SNSD, ima mjesta za HDZ?

AVRAMOVIĆ: Nisam siguran da je HDZ spreman da brani SNSD do samouništenja. Ukoliko stranke na nivou BiH, koje imaju racionalan pristup i politici i državi, dođu u situaciju da formiraju Savjet ministara, mislim da će HDZ prihvatiti da u njemu učestvuje, a da će SNSD ostati bez funkcija i članstva u Savjetu ministara. HDZ ima sestrinski odnos sa SNSD-om, ali sve do granice dok njihovi lični i partijski interesi ne budu ugroženi na taj način. Mislim da Milorad Dodik neće biti taj zbog koga će Dragan Čović žrtvovati i sebe i svoju stranku.

INSAJDER: Mnogi kažu da bi ključnu ulogu u narednim mjesecima na političkoj sceni Republike Srpske i Bosne i Hercegovine mogao odigrati DNS. Vaš komentar?

AVRAMOVIĆ: Politika je previše ozbiljna stvar da bi se njom bavili amateri, jer ona, prije ili kasnije, diletante odbaci kao strano tijelo. Marko Pavić je nedolaskom na posebnu sjednicu NSRS pokazao da je najozbiljniji, ili bar jedan od najozbiljnijih, političara u Republici Srpskoj. DNS se nalazi na prekretnici. Kojim putem će krenuti to nije na meni da sugerišem. DNS je politička organizacija koja je na proteklim izborima pokazala da ima uporište u biračkom tijelu. Da li će dozvoliti da potone zajedno sa Miloradom Dodikom ili će opstati i isplivati kao jedan od najznačajnijih faktora u Republici Srpskoj, to zavisi isključivo od njih.

INSAJDER: Pod pretpostavkom da SDS i PDP formiraju Savjet ministara u Sarajevu, šta bi se u narednim mjesecima moglo dešavati na političkoj sceni Republike Srpske?

AVRAMOVIĆ: Sama činjenica da već više od godinu dana Milorad Dodik ne može da formira Savjet ministara govori o njegovoj nemoći. Čin formiranja Savjeta ministara od strane drugih političkih faktora iz Republike Srpske značiće Dodikov poraz i samim tim pokrenuti mnoge događaje i u Republici Srpskoj. Sam Dodik je postao kamen oko vrata i SNSD-u i mnogim ljudima u SNSD-u. Ukoliko dođe do formiranja Savjeta ministara u nekoj drugoj konstalaciji, bez SNSD, u narednih mjesec ili dva, to će se neminovno reflektovati i na Republiku Srpsku i na parlamentarnu većinu u Republici Srpskoj. Može se desiti da i prije lokalnih izbora Milorad Dodik ostane bez vlasti na nivou Republike Srpske.

(Oslobođenje)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/133 ... je_on.html

[Haman2]

ŠAROVIĆ ŠOKIRAO CIJELU DRŽAVU: "Paddy Ashdown nas je sve uklonio 2003. godine, a Dodik je instaliran"

Lider SDS-a i ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine Mirko Šarović je večeras za N1 rekao kako je tekao njegov razgovor sa tadašnjim visokim predstavnikom Paddyjem Ashdownom koji ga je smijenio sa mjesta potpredsjednika SDS-a i zabranio političko djelovanje.



"Ja sam pričao s Ashdownom 2003. godine u njegovoj rezidenciji i rekao mi je šta je scenario. Prvo me je zvao u sjedište OHR-a i rekao mi direktno: 'Gospodine Šaroviću, sve ovo što je ovih dana bilo, potpiši odluku da se Vojska RS sjedinjuje i pravi nova struktura na nivou države i ovo ćemo sve zaboraviti'. U prvoj fazi sam optužen da sam prodavao MIG-ove 27, to je ozbiljna optužba. Rekao mi je direktno ovako: 'Ima nekih vaših kolega koje su ovo potpisale i sve će da krene na novo'. Poslije toga mi je rekao: 'Ti si OK čovjek i znam da nisi kriv za dosta toga, ali ja moram da uradim ovo. Ja ću sankcionisati mnoge ljude u SDS-u. Od vas trojice, Čavića, Kalinića i mene'. Rekao je da će ostaviti samo jednog koji će biti kao drvo u posječenoj šumi koje će on da zaliva. Dodik je instaliran poslije toga kao ključni faktor i njemu su bonska ovlaštenja odgovorala i sve je dobio zbog toga", ispričao je Šarović.

Kazao je da su nakon toga poslanici SDS-a tražili da se smjeni Ashdown.

"Poslije toga poslanici iz SDS-a su tražili da se smjeni Ashdown i da se ja zaštitim, a on (Milorad Dodik) je rekao: Ma nek se brani, mora da je nešto kriv. Kada je Poplašen skinut 1999. godine, on me prvi nazvao i rekao da ga imenujem za mandatara. Baš ga je bilo briga što je Poplašen skinut".

Mirko Šarović je potom ispričao kako je proveo godinu dana zatvora u Doboju.

"Ja sam bio kod njega i on meni kaže: 'Gospodine Šaroviću, evo vam odluka o smjeni, ali možemo raditi drugačije, a to je da se vi povučete i izaberete poziciju koju hoćete'. A u Lukavici me čekaju Ivanić, Kalinić i ostali. Odem kod porodice, to je težak životni trenutak, ja sam prvi čovjek BiH, predsjedavajući. Tada Ivanić i ostali su me ubjeđivali da podnesem ostavku jer ujutro ta odluka treba da se obznani. Nakon ubjeđivanja duboko u noć, oni su otišli kod Ashdowna i rekli da ću ja sutra obznaniti ostavku i preuzeti SDS. Ali nikada nisam preuzeo SDS tada", kazao je i nastavio:

"Otišao sam godinu dana zatvora u Doboju, to je jedan užasan zatvor. Jedan težak period mog života, dolaze tužioci i nude mi nagodbu da priznam krivicu i da mi kaznu svedu na četiri godine. To nije bila jedina optužnica, imao sam tri procesa, to je nevjerovatan dio mog života koji sam izdržao".

Dodao je da "ako iko može da kaže nešto loše o OHR-u", da je to on, a ne Milorad Dodik.

"Poslije toga sam uhapšen od NATO-a, oduzeta mi imovina, sav novac koji sam imao kod sebe, morao sam da bježim iz zemlje, oduzeti su mi dokumenti, nisam mogao imati žiro račun niti da radim bilo šta u ovoj zemlji. Morao sam da se snalazim po bijelom svijetu. Ako ima neko ko može da kaže nešto loše o OHR-u to sam ja, o NATO-u to sam ja, ali sva ta situacija i tragedija me nije učinila lošim, naprotiv".

Dodik nas vodi u izolaciju

"On RS vodi u izolaciju i neizvjesnost, to je po meni najveća opasnost. Mislim da je on kao slijepac koji ne zna šta je na kraju. Još veća opasnost je to što želi da ostane po svaku cijenu", kazao je lider SDS-a Mirko Šarović.

Kako se desi da čovjek koji je bio optužen za skrivanje Radovana Karadžića, kako može biti tretiran kao jedan od najumjerenijih političara i najuspješnijih ministara?

"Ja sam znao ko sam i šta sam i vjerovatno negdje se zadesio u nekom trenutku u kome je sve to trebalo da se skrši i svali na mene, ali ja sam želio da izdržim i dokažem da ništa od toga nije tačno. Uspio sam u tome i najveća satisfakcija je u tome što sam želio pokazati normalno lice i mene i stranke u kojoj sam i da pokažem da ono što radim, da sam vrijedan i ta šansa mi je pružena", kazao je Šarović.

Povratak u politički život odlukom Valentina Inzka? Oslobođeni optužnice za ranije optužbe?

"Jedan proces se vodio, pa jedan proces sa montiranim i zaštićenim svjedokom i ovaj glavni zbog kojeg sam odležao godinu dana, to je oko 200.000 KM naknade. Ta naknada govori više o tome da sam bio u pravu", dodao je.

Kazao je kako smatra da su sve normalne stranke doživjele jednu evoluciju kroz vrijeme.

"Mislim da su sve normalne stranke doživjele jednu evoluciju vremenom. Užasno bi bilo da smo u ratnoj ljušturi. Drugačija je bila SDA, drugačiji HDZ. Smatrali smo da nam djeca ne trebaju biti u ratnim uniformama i da nam baza ne treba biti 1992. Ja duboko vjerujem da sve stranke, pogotovo SDS, treba da insistira na vrijednostima koje će da donesu dobro svima u ovoj zemlji".

Na pitanje šta misli o Radovanu Karadžiću, kazao je:

"Njegova sudbina je teška i tragična. On je osoba kojoj je presuđeno u Hagu, ako pitate bilo koga u RS vjerovatno će vrtiti glavom i teško se s time nositit. Ako me pitate kao predsjednika SDS-a, ja sam odlučio da se ne okrećem nazad i gledam naprijed. Ako se okrećem nazad i elaboriram ko je šta u tom ratu, izgubiću vrijeme. To je upravo problem, većina lidera je u devedesetim godinama. To je problem zemlje. Glava im je u 1992. godini, a žele riješiti probleme iz 2019. godine".

Ima li Dodik razloga da se plaši?

"Vjerovatno. Ne samo mene, nego SDS-a. Imali smo mnogo utakmica, rijetko je dobijao utakmice protiv mene ali mi se odlično znamo. Ojačao je, ja znam kakav je on, on zna kakav sam ja. Došao sam u SDS uvjeren da imamo snage da pobijedimo i mislim da bi bilo bolje za RS", kazao je Šarović i dodao:

"On RS vodi u izolaciju i neizvjesnost, to je po meni najveća opasnost. Mislim da je on kao slijepac koji ne zna šta je na kraju. Još veća opasnost je to što želi da ostane po svaku cijenu".

"Republike Srpske je bilo i prije Dodika i biće i poslije Dodika. Čak poslije njega će biti još bolja", dodaje Šarović.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/133 ... liran.html

[Haman2]

SULJAGIĆ ŽESTOKO KRITIKOVAO DOMAĆINE: U posjeti Sarajevu je bila švedska princeza, a niko je nije odveo na...
Moja ideja jeste da Memorijalni centar Srebrenica - Potočari mora postati mjesto učenja, mjesto proučavanja, mjesto refleksije, naveo je Emir Suljagić, novoimenovani direktor Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari,


Sastavni dio Handkeovog stvaraločkog 'opusa' je negiranje zločina počinjenih protiv Sarajeva i naroda koji je živio u tom gradu, negiranje Srebrenice, negiranje našeg postojanja kao naroda. Nobelovu nagradu dodijelila mu je Švedska kraljevska akademija. Žena koja je budući nosilac te krune je bila u Sarajevu i nije našla za shodno da ode na Markale. Zastrašujuće je da je niko nije odveo na Markale. A Peter Handke, za to je dobio Nobela, jer je negirao Markale, poručio je između ostalog, u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Emir Suljagić, novinar, publicista, profesor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS), te novoimenovani direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.

Suljagić, koji je 15. oktobra preuzeo dužnost direktora Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari, u vrlo otvorenom i opširnom razgovoru za AA, govorio je o svojim ciljevima i prioritetima na funkciji direktora pomenute institucije. Osvrnuo se također i na druge akteulne teme, konkretno na nedavnu skandaloznu izjavu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u kojoj je BiH nazvao "tempiranom bombom", ali na dodjelu Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu austrijskom piscu Peteru Handkeu, osobi koja otvoreno negira genocid u Srebrenici.

Na pitanje šta konkretno za njega, prvenstveno kao čovjeka koji je preživio genocid u Srebrenici i izgubio članove najuže porodice, znači dolazak na čelo Memorijalnog centra Srebrnica - Potočari, Suljagić poručuje kako ima dojam da ga je sve što je radio u svom životu vodilo ka tom mjestu.

"Sve mi nekako izgleda kao da sam se cijeli život pripremao za ovaj posao. Shvatam ga sa jako mnogo odgovornosti, shvatam ga sa strahom. Mi ni u jednom trenutku ne smijemo izgubiti iz vida svetost tog mjesta i u tom smislu ja se poprilično ponizno osjećam svaki dan kada dođem na posao. Kad ste tamo, onda se u prisustvu istorije, a kada ste u prisustvu istorije na dnevnoj osnovi, onda naprosto morate imati u vidu šta je to mjesto, šta se tamo dogodilo. Ta sama lokacija nije nebitna, mi smo je izabrali zato što je s te lokacije, iz te fabrike izvedeno 342 ljudi i ubijeno. Iz njene okoline je odvedeno 3.000 ljudi i ubijeno, deportovano 35-40 hiljada ljudi. Izgubiti to iz vida, nemati to na umu, svaki dan, svaki trenutak, bila bi izdaja istorije", smatra Suljagić.

Naglašava kako institucija Memorijalnog centra ima ogroman potencijal, ogroman simbolički potencijal i da se on mora razvijati. Najveća prednost i najveća mana Memorijalnog centra, kako navodi Suljagić, je u tome što je riječ o državnoj instituciji. Ona uživa jedan stepen zaštite države, ali je to, prema njegovim riječima, i najveći uteg oko nogu te institucije.

"Zakonski okvir je takav da su naše državne institucije otprilike nadležne isključivo za to da isplaćuju plaću. Vrlo je teško poslovati u tom okviru i mi ćemo pokušati naći način da izađemo iz te 'ludačke košulje' u koju smo smješteni propisima koji nam recimo onemogućavaju da mi sami radimo neka istraživanja. Uvijek nam je za to potreban partner", pojasnio je Suljagić.

Memorijalni centar mora postati mjesto učenja i proučavanja

[Haman2]

SULJAGIĆ ŽESTOKO KRITIKOVAO DOMAĆINE: U posjeti Sarajevu je bila švedska princeza, a niko je nije odveo na...

Moja ideja jeste da Memorijalni centar Srebrenica - Potočari mora postati mjesto učenja, mjesto proučavanja, mjesto refleksije, naveo je Emir Suljagić, novoimenovani direktor Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari,



Sastavni dio Handkeovog stvaraločkog 'opusa' je negiranje zločina počinjenih protiv Sarajeva i naroda koji je živio u tom gradu, negiranje Srebrenice, negiranje našeg postojanja kao naroda. Nobelovu nagradu dodijelila mu je Švedska kraljevska akademija. Žena koja je budući nosilac te krune je bila u Sarajevu i nije našla za shodno da ode na Markale. Zastrašujuće je da je niko nije odveo na Markale. A Peter Handke, za to je dobio Nobela, jer je negirao Markale, poručio je između ostalog, u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Emir Suljagić, novinar, publicista, profesor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS), te novoimenovani direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.

Suljagić, koji je 15. oktobra preuzeo dužnost direktora Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari, u vrlo otvorenom i opširnom razgovoru za AA, govorio je o svojim ciljevima i prioritetima na funkciji direktora pomenute institucije. Osvrnuo se također i na druge akteulne teme, konkretno na nedavnu skandaloznu izjavu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u kojoj je BiH nazvao "tempiranom bombom", ali na dodjelu Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu austrijskom piscu Peteru Handkeu, osobi koja otvoreno negira genocid u Srebrenici.

Na pitanje šta konkretno za njega, prvenstveno kao čovjeka koji je preživio genocid u Srebrenici i izgubio članove najuže porodice, znači dolazak na čelo Memorijalnog centra Srebrnica - Potočari, Suljagić poručuje kako ima dojam da ga je sve što je radio u svom životu vodilo ka tom mjestu.

"Sve mi nekako izgleda kao da sam se cijeli život pripremao za ovaj posao. Shvatam ga sa jako mnogo odgovornosti, shvatam ga sa strahom. Mi ni u jednom trenutku ne smijemo izgubiti iz vida svetost tog mjesta i u tom smislu ja se poprilično ponizno osjećam svaki dan kada dođem na posao. Kad ste tamo, onda se u prisustvu istorije, a kada ste u prisustvu istorije na dnevnoj osnovi, onda naprosto morate imati u vidu šta je to mjesto, šta se tamo dogodilo. Ta sama lokacija nije nebitna, mi smo je izabrali zato što je s te lokacije, iz te fabrike izvedeno 342 ljudi i ubijeno. Iz njene okoline je odvedeno 3.000 ljudi i ubijeno, deportovano 35-40 hiljada ljudi. Izgubiti to iz vida, nemati to na umu, svaki dan, svaki trenutak, bila bi izdaja istorije", smatra Suljagić.

Naglašava kako institucija Memorijalnog centra ima ogroman potencijal, ogroman simbolički potencijal i da se on mora razvijati. Najveća prednost i najveća mana Memorijalnog centra, kako navodi Suljagić, je u tome što je riječ o državnoj instituciji. Ona uživa jedan stepen zaštite države, ali je to, prema njegovim riječima, i najveći uteg oko nogu te institucije.

"Zakonski okvir je takav da su naše državne institucije otprilike nadležne isključivo za to da isplaćuju plaću. Vrlo je teško poslovati u tom okviru i mi ćemo pokušati naći način da izađemo iz te 'ludačke košulje' u koju smo smješteni propisima koji nam recimo onemogućavaju da mi sami radimo neka istraživanja. Uvijek nam je za to potreban partner", pojasnio je Suljagić.

Memorijalni centar mora postati mjesto učenja i proučavanja

NAPOMENA: Cijeli tekst ako kliknete na link http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/133 ... eo_na.html

[muha_sa]

[Haman2]

Džordž Fridman: Trošak za Srbiju u ratu sa Albancima bio bi previsok

Glavni trendovi u 2020. godini biće globalni ekonomski pad, stvaranje intenzivnih unutrašnjih pritisaka na glavne zemlje izvoznice, poput Rusije, Kine i Nemačke, i povećanja snage uvoznika, a Balkan, Srbija i Kosovo, zadržaće za SAD važnost u skladu s pretnjom američkim interesima i „prirodom interakcije hrišćanskog i islamskog sveta na ovom području“, dok se Evropa ponaša „neodgovorno“.
Piše: Dragan Bisenić


Džordž Fridman: Trošak za Srbiju u ratu sa Albancima bio bi previsok 1
Foto: EPA/ ADAM WARZAWA

Ovo su glavne ocene iz godišnjeg predviđanja za 2020. kojeg je upravo završio jedan od najpoznatijih američkih i svetskih analitičara strateških i geopolitičkih kretanja u svetu, DŽordž Fridman. Fridman je svetsku reputaciju stekao kao osnivač i direktor kompanije „Stratfor“, a danas je osnivač i direktor analitičko – konsultantske kompanije „Geopolitical Futures“ u glavnom gradu Teksasa, Ostinu.

Fridman je decenijama pratio kretanja na Balkanu, pa su za nas posebno zanimljive njegove ocene o mestu Balkana u američkoj spoljnoj politici u promenjenim okolnostima, od kojih je najvažnije okretanje SAD ekonomskim sredstvima u postizanju svojih ciljeva, umesto ranijih decenija kada su SAD to činile vojnom silom i ratovima.

Osim toga, SAD će se baviti samo onim zemljama i regionima gde su stvarno američki interesi u pitanju, a svi ostali – neka se snalaze kako znaju i umeju.

– SAD su se suočile s činjenicom da nisu u stanju da ostvare svoje ciljeve vojnim sredstvima. Mi smo na Bliskom istoku već 18 godina u ratu bez kraja i mora da se promeni način na koji smo prisutni u regionu i iz kojih razloga. Naš glavni protivnik je Iran, a mi smo prešli na intenzivno ekonomsko ratovanje sa Iranom da bismo ga primorali da promeni svoju iračko-sirijsko-libansku strategiju. Ovo je strategija sa malim rizikom za nas i značajnim rizikom za Iran. Pored toga, pomogli smo u stvaranju antiiranske koalicije između Izraela, Saudijske Arabije i UAE, a naše vazduhoplovne i mornaričke snage su im dostupne. Ali kopnene operacije protiv iranskih saveznika odgovornost su drugih zemalja. Naše glavne vazduhoplovne baze su u Turskoj i UAE. Grčka baza je korisna, ali nije glavna baza za operacije u tom području. Dakle, to gradi našu snagu, ali nije srž naših operacija. SAD su prebacile operativne principe na ekonomsko ratovanje i izgradnju koalicije, ali nisu promenile svoju strategiju – kaže Fridman u razgovoru za Danas.

* SAD su promenile ravnotežu između Turske i Grčke u korist Grčke. Tokom posete sekretara Pompea, SAD su zaključile sporazum o vojnoj saradnji sa Grčkom, čime će Grčka postati glavna američka ispostava u jugoistočnoj Evropi. Šta znači ta promena?

– Američko-turski odnosi su zategnuti, ali mi ostajemo saveznici sa Turskom preko NATO-a i bilateralnih sporazuma. Suštinski odnos ostaje netaknut, posebno nakon što su SAD napravile ustupke Turskoj prema Kurdima, posetu predsednika Erdogana SAD-u. SAD su imale dugoročne odnose sa Grčkom i Turskom tokom hladnog rata i sada jednostavno produžavaju taj odnos. Imajući u vidu ruske operacije u Sredozemlju, opravdana je opreznost je sa strane Sjedinjenih Država i povećanje svojih vazdušnih snaga u regionu.

* Da li to znači da će SAD napustiti Evropu kao Bliski Istok?

– SAD imaju značajne kopnene, vazduhoplovne i pomorske snage razmeštene u Poljskoj i Rumuniji. Sad su veoma bliske sa Velikom Britanijom. Ali, postojanje saveza sa Evropom stvar je evropskih zemalja. Da bi postojao vojni savez, Evropljani moraju da imaju vojsku. Većina Evropljana nije uspela da dostigne potreban nivo od dva odsto izdvajanja za odbranu. Narušavajući ispunjenje svojih obaveza, oni su potkopali transatlantski sporazum. Ali, gde SAD u Evropi imaju strateške interese, one su aktivno uključene.

* U januaru ove godine novine su objavile informacije da je Tramp naredio analizu svog tima o mogućim posljedicama ako SAD napuste NATO. Koji bi bili američki razlozi da napuste NATO?

– Da ponovim, Evropljani nisu uspeli da ispune svoje obaveze prema ovom vojnom savezu. Budući da SAD imaju najveću vojsku, a ostale zemlje vrlo malu, u bilo kom sukobu SAD će automatski snositi teret borbe, a ostale nacije to neće moći. Dakle, pitanje je, imajući u vidu to da NATO više ne može kolektivno da vrši svoju misiju, da li bi Sjedinjene Države trebale da preuzmu primarnu odgovornost? Stres zbog NATO-a je pre svega evropska tvorevina i Evropljani će morati doneti odluku o svojoj budućnosti.

* Da li je to uopšte realno jer bi to bio ogroman preokret u spoljnoj politici SAD u poslednjih 100 godina.

– Posvećenost SAD našim evropskim interesima vidljiva je u Rumuniji, Poljskoj i na Baltiku. Može se videti i u Grčkoj, pa čak i u Turskoj. Pitanje je da li je NATO još uvek instrument preko kojeg SAD slede svoje interese. Trenutno su njeni interesi formalno deo NATO-a, ali praktično bilateralni odnosi su na delu, kao s Poljskom. U ovom trenutku istorije, bilateralne operacije su ponekad racionalnije od multilateralnih. Posvećenost SAD-a NATO-u nije merilo američkog interesovanja za Evropu i njih dvoje ne treba brkati.

* Kakve bi bile posledice za Evropu u tom slučaju?

– U ovom trenutku, Evropljani se ne suočavaju sa vojnom pretnjom. Ali Evropljani su istorijski živeli ratno postojanje, a kada uzmemo u obzir jugoslovenske ratove, Evropa je bila u miru tek dvadesetak godina. Moje je mišljenje da Evropa mora doneti neke odluke koju budućnost žele i kakve snage im trebaju. Ali u prošlom veku, odluke koje su doneli Evropljani bile su katastrofalne za Evropu. Vidim kako i sada nastavljaju neodgovornost s kojom žive od 1914. Ako jedan od najbogatijih regiona na svetu odluči da ne treba da se priprema za moguće pretnje, moraće da živi s tim. Lično, ponašanje Evrope smatram neodgovornim. Očekivati da će Sjedinjene Države snositi teret za evropsku bezbednost, isto je kao da Sjedinjene Države očekuju da će Evropa da ih zaštiti. A evropska ogorčenost na SAD zbog toga što su samo voljne to učiniti selektivno je nezrela, što je čudno reći o kontinentu koji je toliko star.

* Kako vidite odbijanje EU da započne pregovore sa Severnom Makedonijom i Albanijom? Da li je to možda nova strategija prema Albancima na Balkanu, jer Severna Makedonija ima značajno albansko stanovništvo.

– EU ima ogromne unutrašnje probleme. Odlazi druga najveća ekonomija, Ujedinjeno Kraljevstvo. Italijani imaju ozbiljne ekonomske probleme. Nemačka je u recesiji. Mislim da je njihov pogled na proširenje da jednostavno nije vreme za okupljanje novih članova. Evropljani uopšte nemaju naročito sofisticiran strateški pogled, jer svaka zemlja ima svoju politiku.

* Zašto je predsednik Tramp imenovao svog izaslanika, ambasadora Ričarda Grenela, za Kosovo? Po čemu će se njegov zadatak razlikovati od izaslanika za Balkan, Metjua Palmera?

– Američki ambasadori uglavnom imaju ograničena ovlašćenja. Odluka se donosi u Vašingtonu. Neki ambasadori su karijerni službenici, oni su na višem nivou i zbog toga moraju imati ambasadu. Drugi su politički imenovani. To nije slučaj sa drugim zemljama, ali u Sjedinjenim Državama, osoba koja je imenovana retko vodi američku politiku.

* Čini se da ovaj fokus na Kosovu odražava odlučnost administracije da se konačno reši ovaj problem. Prošle godine, predsednik Tramp uputio je pismo srpskim i kosovskim liderima, tražeći da ne propusti ovu istorijsku priliku, obećavši da će biti domaćin ceremonije potpisa. Da li bi to bilo nešto slično kao sporazum iz Kemp Dejvida 1978., jer je to jedna varijacija pristupa „zemlji za mir“?

– Dogovori s Kemp Dejvida odražavali su nagodbu u strateškom regionu za Sjedinjene Države. U ovom trenutku Balkan nije primarni region. U celini, SAD bi volele da postignu nagodbu i ne žele da se tamo uključi Rusija, ali SAD su zadovoljne kada vide da se kosovsko-albanska dinamika sama po sebi ujednačava. Dakle, izrazi nade ne označavaju značaj regiona za SAD u ovom trenutku.

To, naravno, može da se promeni, ali region je relativno miran, ostvaruje određeni ekonomski napredak, ruska uključenost nije sveobuhvatno alarmirala SAD, tako da je budućnost Balkana u rukama naroda Balkana.

* Dopustite da se za trenutak ne složim. Čak ni Bliski Istok u tom trenutku nije bio strateški dominantan u američkoj spoljnoj politici. Detant je bio američki prioritet. Upravo zbog toga, Sadat je odlučio da započne rat, kako bi skrenuo pažnju SAD na egipatski problem. Da li bi se Balkan vratio u fokus SAD-a i pokazao svoju važnost ako neko ponovo krene u rat ili promeni granice, kao na primer u Bosni?

– Američka pažnja je primerena pretnji američkim interesima, slično kao i prema svim državama. Postoje dve dimenzije. Prva je verovatnoća rata i američkog interesovanja za njegov ishod. Ne verujem da je bilo koja balkanska zemlja sposobna ili zainteresovana za početak rata. Trošak za Srbiju u ratu s Albancima bio bi previsok, rizici su preveliki i pobeda od male važnosti. U isto vreme, američko interesovanje za takav događaj je malo. Čak i ako su se Rusi uključili, SAD ih doživljavaju kao zanemarljivu silu koja sada rasipa svoje ograničene resurse u raznim oblastima kako bi se učinila moćnijom nego što jeste, posebno da se dokaže svojoj javnosti. Dakle, Sjedinjene Države u trenutnim okolnostima zadržavaju interes za region, ali svoje postupke oblikuju pretnjom.

Sjedinjene Države postale su sofisticiranije u svojoj spoljnoj politici, priznajući da je automatski odgovor na mnoge probleme ekonomski, a ne vojni. Kao što vidite u Kini, SAD koriste činjenicu da je najveći uvoznik na svetu, a najveći kineski kupac za upravljanje odnosom prema Kini. U poslednjih 18 godina rata na Bliskom istoku naučili smo mnogo. Trenutno na Balkanu ne postoji hitna potreba za ekonomskim ili vojnim pritiskom i tu situaciju nećemo stvarati. Ako lokalne sile stvore situaciju, bićemo zainteresovani, ali oblikovaćemo svoj odgovor u skladu s našim, američkim interesima.

* Šta Srbija može da dobije ako dozvoli Kosovu da bude kao član UN-a? Egipat je za „zemlju za mir“ dobio 1,5 milijardi godišnje, samo za „mir“. Zašto bi Srbija trebalo da osigura mir, ako ništa ne dobije?

– Najpre, članstvo u UN nema veliki značaj. Ima mali. Kada je reč o želji da SAD izdvoje istu sumu koju su dale da bi dovele Egipat u američku interesnu sferu na vrhuncu Hladnog rata, treba da se setimo da su SAD platile tu sumu za nešto što je bilo od velikog interesa i značaja za SAD. Danas je Rusija neprijatnost za SAD, ali ne i pretnja. A status Kosova je nešto što za nas nije bitno. Prošlo je 20 godina od kosovskog rata i istorija se kreće napred.

* Koliki značaj ima Balkan za SAD u poslednjim okolnostima, ostavljajući Bliski Istok i nesiguran i nedavno nedefinisan odnos SAD prema Evropi?

– Ponovo, SAD ne napuštaju Bliski istok, ali neće dalje voditi kopnene ratove, ako je to mogućno. Prvenstvenu odgovornost za Balkan SAD vide na balkanskim državama, a mi možemo da prihvatimo mnoga rešenja. Ukoliko je u bilo kakvoj meri Balkan pretnja bilo kome, onda je to pretnja Evropi. Ovo je jedno od onih doba kada postoji mogućnost za Balkan da bude nezavisan i samodovoljan. Pitanje je da li je Balkan dostigao tačku kada shvata da samo trpi štetu zbog sukoba. Balkan ni u kom slučaju za Ruse, Amerikance ili Evropljane ne znači ono što znači za sebe samog.

* Dakle, postoji stara tradicija srpske diplomatije „Balkan – balkanskim narodima“, koja dolazi još iz vremena pre Prvog svetskog rata. Ta politika tražila je da se Balkan oslobodi stranog tutorstva i imperijalnog mešanja. Nakon rata, Kraljevina Jugoslavija je osnovana na račun tri carstva koja su se srušila i nestala. Sada je srpski predsednik spomenuo da taj moto i tri zemlje, Srbija, Severna Makedonija i Albanija potpisale sporazum o slobodnom kretanju među njima. Da li je ta politika koju će SAD podržavati i u kojim okolnostima možemo takvu politiku ponovo održavati?

– To je najbolji mogućni pravac za sve balkanske narode. Sve ovo mora da se uradi sa sećanjem na ono što je ova politika donela na Balkanu. Balkan je mesto gde se susreću tri velike sile: Rusija, Turska i vodeća evropska sila. Dakle, svaki čisto balkanski rat razvija se u dublji i širi sukob. Nezainteresovanost za Balkan trenutno se menja kada jedna sila pokušava da nametne svoju volju regionu, koju podržava jedna od velikih sila. SAD su trenutno surogat za Evropu, ali na Balkanu mogu da podnesu više haosa nego što to mogu Evropljani. Za razliku od ostale tri sile, imamo opcije. A to će ograničiti verovatnoću za balkanski rat, jer ne znate šta će Sjedinjene Države da urade. Opet, sa tom nepoznanicom rizici su za balkanskog hegemona daleko veći nego što bi bili kada bi rizik bio poznat. Izbegavanje odluka pre nego što ih bude potrebno učiniti, povećava američke mogućnosti u predratnom periodu.

* Rusija i Kina imaju sve veći uticaj na Balkanu i Srbiji. Da li bi SAD to prihvatile?

– Nisam siguran da su SAD zabrinute zbog rasta ruskog i kineskog uticaja na Balkanu i u Srbiji. Obe zemlje su slabe sile i njihove ekonomije se bore s velikim problemima. Rusija i Kina žele da se pojave kao globalne sile, ali to je skupo i opasno. Ali, ako one postanu dominantne sile u Beogradu, Beograd mora da živi s posledicama tog stanja. SAD mogu da preduzmu male akcije kako bi ih ograničile, ali neće ulaziti u veliki rizik.

* Šta se može očekivati od predsednika Trampa u njegovom drugom mandatu, ako pobedi?

– Nije sasvim jasno da li će predsednik Tramp da pobedi, ali ako pobedi, on će da nastavi Obaminu strategiju kao što je to činio u prvom mandatu. Obamina namera bila je da povuče američke trupe sa Bliskog istoka i kreira vrlo kalibriranu spoljnu politiku koja ne smatra da je američka odgovornost ili interes sve ono što se dešava u svetu. Obama je delimično ostvario taj cilj. Tramp je agresivniji u toj strategiji. Ali, Trampov princip je da SAD ne mogu da preuzmu odgovornost za sve što se dešava u svetu i da korišćenje američke ekonomske moći treba da bude ispred upotrebe direktne vojne sile. Tako da se Kinezi suočavaju sa američkom ekonomskom moći preko carina, kao što se Iranci i Rusi suočavaju sa sankcijama. Ovaj zaokret počeo je sa Obamom i mislim da će se nastaviti bez obzira ko bude 2020. izabran za predsednika .

Kosovo nije pokretač američke politike

* Da li Kosovo pripada strateški važnim regionima Evrope za SAD, poput Rumunije, Poljske ili Baltika?

– Prvo moramo definisati kako SAD gledaju na Balkan u celini. Odgovor je da to nije neposredno strateško pitanje, već potencijalno. Stoga mu se mora posvetiti određena pažnja. Drugo je pitanje kakva će biti priroda interakcije islamskog i hrišćanskog sveta na Balkanu. Trenutno je to pitanje Albanije. I opet, u ovom trenutku, ovo je potencijalno značajno pitanje. U tom kontekstu moramo razgovarati o Kosovu. To je podskup islamsko-hrišćanske dinamike koja je s druge strane podskup balkanske dinamike. A balkanska dinamika je u ovom trenutku potencijalni, a ne neposredni problem SAD (ali ne i za one koji na Balkanu žive). Stoga, Kosovo, trenutno, nije pokretač američke politike.

https://www.danas.rs/nedelja/dzordz-fri ... -previsok/

[Haman2]

SRBIJA NA NOGAMA; SVI BRUJE O GOSTOVANJU VEDRANE RUDAN KOD MARIĆA: Sprašila mu je SVE U LICE! Marić se bezuspješno vadio! (VIDEO)



Književnica Vedrana Rudan poznata po britkom jeziku, gostovala je kod Milomira Marića u emisiji, a nekoliko puta mu je rekla da je retardiran, prostak, divljak a da je Sarapa gospodin čovjek za njega, te nastavila u istom stilu rekavši mu da mu je emisija Ćirilica davež, kao i da je dosadan.

Pogledajte VIDEO
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/134 ... video.html

[Haman2]

NE OČEKUJEM POMOĆ IZ SARAJEVA KAD NE POMAŽU NI MOJI IZ KRAJINE
27.11.2019.



“Poštujući ranije donesene odluke Gradskog vijeća Bihaća, tražim da na nivou države nađe rješenje za migrantsku krizu jer se ono ne treba i ne može tražiti u Bihaću. To znači: dodatne lokacije mimo Bihaća i smještanje migranata na te lokacije, a onda možemo razgovarati o zatvaranju Vučjaka, onda možemo razgovarati o djeci koja nemaju smještaj, djeci bez porodica i bez pratnje, da se eventualno dozvoli proširenje kampa Borići u onom obimu koliko taj lokalitet to može podnijeti, onda možemo razgovarati o svemu. Dok se to ne riješi, ne možemo razgovarati ni o čemu”

Razgovarao: Fahrudin VOJIĆ

S gradonačelnikom Bihaća Šuhretom Fazlićem razgovarali smo o zatvaranju migrantskog kampa na Vučjaku, privremenog prihvatnog centra za migrante u centru “Bira”, novoj lokaciji za izgradnju centra za prihvat i smještaj migranata na Lipi, problemima na koje nailazi u svom radu i nastojanju da se na državnom nivou riješi pitanje migranata u Unsko-sanskom kantonu.

STAV: Proteklih sedmica imali ste niz problema u vezi s migrantskom krizom i načinom njenog rješavanja. Šta se, zapravo, dešavalo i da li će Vučjak biti zatvoren?

FAZLIĆ: Mi smo donijeli odluku za Vučjak zbog toga što je grad bukvalno bio u opasnosti da bude pregažen na početku ljeta. Nama je trebala lokacija gdje ćemo smjestiti ljude koji su do tada spavali ispred “Bire” na livadi, po garažama i avlijama građana u naseljima Veliki i Mali Lug i dalje po ostalim dijelovima grada. Mi smo ih smjestili gore na Vučjak i osigurali im bolje uvjete nego što su imali na livadama na kojima su do tada bili, i to je funkcioniralo, može i dalje da funkcionira. Time što smo uskratili vodu i finansiranje tog kampa od Grada Bihaća htio sam samo da skrenem pažnju na taj problem jer se počela javljati opasnost da se stvori vještačka slika unutar države, okruženja i međunarodnih organizacija da ne postoji migrantska kriza. Uspio sam u tome da potaknem sve da traže rješenje. Vučjak mora ostati jer je za nas to rješenje da imamo gdje smjestiti nove migrante koji stalno dolaze. Ovih smo dana imali izmještanje migranata iz nedovršenog objekta Doma penzionera.

Dakle, nema govora o zatvaranju Vučjaka, nema govora o premještanju ljudi s Vučjaka u “Biru”, “Sedru” ili Boriće. Dakle, može se Vučjak zatvoriti ako neko autobusima dođe iz Sarajeva, Tuzle ili Ministarstva sigurnosti BiH ili Službe za poslove sa strancima BiH i odveze migrante negdje u neki centar koji treba da bude otvoren i za koji smo rekli da će biti otvoren. U tom slučaju možemo zatvoriti Vučjak. Nema govora o proširenju kapaciteta “Bire”. Vještačko je pitanje hoće li se potpisati ugovor s vlasnikom. Nije to problem. Problem je to što mi ondje imamo 1.500 ljudi. Šta s tim ljudima? Hoćemo li ih istjerati na livadu? I šta ćemo onda s njima raditi? I ono što ja tražim, poštujući ove ranije donesene odluke Gradskog vijeća Bihaća, to je da se napravi cjelovito rješenje na nivou države i da se, također na nivou države, nađe rješenje za migrantsku krizu jer se ono ne treba i ne može tražiti u Bihaću. To znači: dodatne lokacije mimo Bihaća i smještanje migranata na te lokacije, a onda možemo razgovarati o zatvaranju Vučjaka, onda možemo razgovarati o djeci koja nemaju smještaj, djeci bez porodica i bez pratnje, da se eventualno dozvoli proširenje kampa Borići u onom obimu koliko taj lokalitet to može podnijeti, onda možemo razgovarati o svemu. Dok se to ne riješi, ne možemo razgovarati ni o čemu!

STAV: A šta je s objektom “Bira” i najavom da će biti zatvoren za migrante?

FAZLIĆ: Možemo mi i “Biru” zatvoriti ako neko dođe i migrante odveze negdje. U protivnom, ko će “Biru” zatvoriti? Mi možemo donijeti odluku da se zatvori i vlasnik tog objekta ne može tu ništa da uradi protiv Grada. Mi to možemo uraditi odmah ako premijer Unsko-sanskog kantona, komesar policije USK i ministar sigurnosti BiH donesu takvu odluku. Imat ćemo 1.500 migranata na ulici i šta onda? A to su ljudi kao i mi. Neko im mora osigurati adekvatan smještaj, moraju živjeti u normalnim uvjetima, a na kraju, i mi smo ugroženi na taj način jer će ti ljudi doći nama u dvorišta i tražiti hranu, tražiti da se ugriju. U objektu “Bire” trenutno se nalazi 600 djece. Ko će preuzeti na sebe odgovornost kada ta djeca sutra počnu hodati ovuda po ulicama?

STAV: Gradsko vijeće Bihaća nedavno je usvojilo prijedlog nove lokacije za smještaj migranata van grada Bihaća. Riječ je o Lipi, ali čini se da ste i tu imali problema.

FAZLIĆ: Međunarodna organizacija za migracije (IOM) ne može prihvatiti lokaciju koju smo usvojili jer oni troše tuđa sredstva. Glavni finansijer cijele ove priče od početka do danas jeste Evropska unija i njena organizacija EKO, koja sve to finansira i donosi odluku o tome da li će to finansirati. Što se tiče lokacije na Lipi, ne vjerujem da će oni prihvatiti tu lokaciju i finansirati izgradnju adekvatnog kampa na tom mjestu. Ali toliko lokacija ima van Bihaća i Unsko-sanskog kantona i to nama daje moralno pravo za sve što kasnije može uslijediti i sve što se bude dalje dešavalo može biti kriv svako drugi, ali ne gradonačelnik ili bilo koji građanin Bihaća. Migranti su došli, mi smo ih smjestili u Boriće, koje su preplavili. Onda smo do Nove godine našli rješenje i dali im “Biru”, a oni onda kažu da nije više do Nove godine već još jedna godina. Evo, daj sad Vučjak, a onda ne valja Vučjak i nećemo ga finansirati. U redu. Ako ne valja Vučjak, evo sada smo ponudili Lipu; ništa ne fali toj lokaciji koja se nalazi nadomak Bihaća. Eh, sada ne valja ni Lipa. Ja ne znam šta oni hoće?! Mi u vlasništvu Grada nemamo objekata. Nemamo kasarni, zgrada, hotela ni tvornica.

STAV: Za gradonačelnika Bihaća izabrani ste kao kandidat Građanskog saveza. Sad Vam se spočitava da ste promijenili politički kurs kako biste riješili migrantsku krizu. Šta je prava istina u svemu tome?

FAZLIĆ: Ja sam tražio podršku od svih političkih stranaka koje su na vlasti. Ja sam o ovom problemu razgovarao i s Dodikom, i s Čovićem, a razgovarao sam i s Bakirom Izetbegovićem. Moj zadatak je bio da sve one koji su na vlasti na neki način natjeram da rade svoj posao i sa svima sam razgovarao, pa i s kabinetom Željka Komšića. I od svih sam tražio podršku i pomoć. Mi možemo nastaviti da nasilu prozivamo i vičemo na ljude. Dvije godine to radimo i nema reakcije. Eh, sad tražimo drugi način da se to pokuša riješiti i da se uključi Vlada Federacije BiH, da se uključe nadležna ministarstva i da se pokrene još neko. Evo, ja sam danas (12. novembar, op. a.) poslao dopis svim načelnicima i gradonačelnicima gradova i općina i predsjedavajućim vijeća da nam pomognu u smještaju.

Ako je migrantska kriza kantonalni problem, kao što se želi predstaviti, ako ima migranata svuda u Unsko‑sanskom kantonu, kao što se želi predstaviti, a ja tvrdim da je 90 posto njih ovdje u Bihaću, ako se četiri miliona maraka mogu rasporediti tako da u Bihać još ne dođe ni jedna marka, onda, gospodo, (predstavnici drugih krajiških gradova, op. a.) dajte nam vi pomozite! Meni je iluzorno očekivati da meni Bijeljina dadne 10.000 KM, da mi Banja Luka dadne 10.000 KM, da mi Općina Centar Sarajevo dadne 30.000 KM, da nam drugi gradovi pomažu i da nam jedan mali Vareš dođe i pomogne, a gradovi koji su ovdje u kantonu neće da nam pomognu. Dakle, hajmo smjestiti sada u Cazin 300 migranata, u Bužim 300 migranata, u Bosansku Krupu 300 migranata, u Bosanski Petrovac 300 migranata, u Sanski Most 300 migranata i Bihać neće više imati problema! Onda možemo raditi šta god hoćemo! Nemam ja šta tražiti da mi pomogne Sarajevo i da njih stalno prozivamo, a ne pomažu mi moji.

STAV: Ljevica vas žestoko kritizira u Gradskom vijeću zbog nerješavanja migrantske krize. Je li do Vas ili je do njih?

FAZLIĆ: Ja ne razmišljam, kada je riječ o ovom problemu, o političkim partijama. Ja se isključivo krećem na nivou države i državnih organa. Meni su sagovornici Vijeće ministara BiH, Ministarstvo sigurnosti BiH, Ministarstvo za ljudska prava BiH, Vlada Federacije BiH. To su meni sagovornici i ja sada lobiram kod svih i gdje god mogu da mi se pomogne. Onaj ko može da mi pomogne on to može uraditi sad i pomagao je od prvog dana. A onaj ko ovo koristi za nekakvu predizbornu temu i predizbornu kampanju i vlastitu promociju od toga nema koristi. I ja sam jednostavno od tih nekih ljudi, koji su to iz nekakvih svojih politikantskih i demagoških razloga od prvog dana koristili za svoje ciljeve, prestao da tražim pomoć.

Dakle, o čemu se radi? Kada analizirate objave i ponašanje vijećnika koji su u Gradskom vijeću bili sa mnom i uz mene činili većinu, vidite da su oni funkcionirali po sistemu: kada je nešto dobro, onda su i oni tu, čim se malo promijeni raspoloženje javnosti i okrene protiv mene, i oni su protiv mene. I tako su se ponašali od prvog dana i od prvog dana su koristili migrante kao nekakvu političku temu, što je apsolutno nepošteno i nekorektno, i od čega mi nemamo koristi i to ne može riješiti problem. Evo sada i Lipu kao novu lokaciju koju je Gradsko vijeće usvojilo oni politiziraju. Prije svega, moram pojasniti da niko ne kaže da će se na Lipi išta graditi. Ja smatram da se neće graditi. Drugo, nije to nuklearni otpad. To su ljudi! Treće, to je mogućnost investicije od 20 miliona maraka koja bi sutra ostala nama. Četvrto, priča o ugroženosti vode ne stoji jer voda ne može biti ugrožena ako se to radi po najnovijim standardima. Peto, izvorišta Ljutočke doline uopće ne primaju vodu sa strane gdje se nalazi Lipa, nego s druge strane. Ja imam i kartu u vezi s ugroženošću bihaćkih izvorišta, samo nisam želio o tome da polemiziram na sjednici Gradskog vijeća.

Dakle, nama su izvorišta ugrožena s hrvatske strane, ali sve to skupa nema veze nikakve jer mi imamo problem u gradu i šta sad? Je li treba da nam oni kažu: Šta nas je briga, propadajte!? Znači, mi se ponašamo sebično, a tražimo od drugih da nas shvate u Sarajevu, Tuzli ili Banjoj Luci. Ja sam tražio ljude koji će meni pomoći i koji su spremni da mi pomognu bez obzira na političku opredijeljenost i stav. I to tražim od prvog dana i uvijek tako nastupam i tako se ponašam. Svima je otvoren pristup i saradnja. Međutim, ne ponašaju se politički partneri tako (dojučerašnji, SDP, op. a.). Kada je dobro, onda su tu, a kada stvari ne idu i ne valjaju, onda nisu.

STAV: Ima li naznaka kraju migrantske krize u Bihaću?

FAZLIĆ: Smatram da će se država i državni organi konačno morati uključiti i morat će se neko rješenje na nivou države pronaći. To će morati profunkcionirati na nivou države i, na neki način, na državnom nivou to mora i završiti. Polahko će se zatvarati istočna granica Bosne i Hercegovine i migranti će u sve manjem broju dolaziti u Bihać. Ni Hrvatska nije imala i radila sve ovo što sad ima i radi kada je riječ o migracijama. Kako sad i kojim intenzitetom štiti granicu, Hrvatska to nije radila prije godinu. I nama, također, treba vremena da to sve profunkcionira i smatram da će dogodine biti dosta teže ući u Bosnu i Hercegovinu nego što je sada slučaj.

https://stav.ba/ne-ocekujem-pomoc-iz-sa ... z-krajine/

[Haman2]

MIROSLAV ŠKORO NAJAVIO POBJEDU I SUSRET SA ŽELJKOM KOMŠIĆEM U SARAJEVU: "Definitvno ću prvo posjetiti svoj narod u Bosni i Hercegovini..."

Miroslav Škoro, predsjednički kandidat, u RTL-u Danas dao je veliki intervju novinarki Damiri Gregoret. Predao je gotovo 80.000 potpisa, zahvalio se svima, pa i onima 'koji se nisu usudili dati potpis'.



- Koristim priliku zahvaliti se svim volonterima i političkim opcijama koje me podržavaju i koje su skupljale potpise - Suverenistima, Mostu, Zelenima, Buri... Kad govorimo o tome da se neki nisu usudili, moj je dojam nakon obilaska terena i nekoliko mjeseci pretkampanje da u Hrvatskoj uistinu vlada jedna vrsta straha - rekao je Škoro objašnjavajući raniju izjavu. Na pitanje o kakvom se strahu radi Škoro dalje objašnjava:

- Svi su vidjeli i pisali su i mediji da se ljude izbacuje iz stranaka zbog drugačijih mišljenja, stavova, zbog poruka i podrške meni i normalno da se ljudi boje. Boje se za egzistenciju jer im je egzistencija vezana uz stranačku pripadnost. Ljudi se snimaju kada dolaze i tko dolaze. Vidjeli ste i da su tražili i popis ljudi koji dolaze na štrajk. To su sve stvari koje nisu klasična demokracija, odnosno demokracija kako je ja vidim. Nije to ni pluralizam koji smo svi sanjali 90-ih godina. Živimo u sistemu gdje smo iz jednopartijskog jednoumlja i straha prešla u dvopartijsko jednoumlje.

Bojite li se vi u Hrvatskoj?

- Ne bi vi i ja razgovarali da se nečega bojim. Neovisan sam kandidat i predstavljam mogućnost hrvatskome narodu da razbije taj strah.

Konkretno, mislite li na HDZ-ovce?

- Mislim na dvije vodeće stranke koje su nastale iz Saveza komunista Hrvatske. To su lijeva i desna frakcija koje suvereno vladaju Hrvatskom. Posebice u ovih 20 godina kada je taj jedan činovnički mentalitet zavladao. I to ljudi koji nisu kompetentni gotovo za nekakav realan sektor i posao.

I vi ste dva puta bili u HDZ-u?

- Jesam, ali sam i izašao.

Nedavno ste rekli da ćete vratiti stranke članovima?

- Treba doći u situaciju da shvatimo da demokracija znači različitost mišljenja. Pa kada ta mišljenja minimum konsenzusa uskladimo, imamo nekakvo zajedničko mišljenje i onda ta većina koja nametne svoje mišljenje, je opcija koja će se zastupati. Ali ne na način da se nekome nešto dirigira. Sjedio sam u Saboru i bio sam u stranačkim strukturama i tamo to funkcionira tako da dođe veliki vođa i nametne svoje mišljenje. Nema tu stranačke demokracije.

Članovi HDZ-a nisu vam dali potpise. Očekujete li njihov glas?

- Apsolutno. Nisam ovdje da bih dodatno razjedinio razjedinjenu zemlju i narod nego da bi ujedinio. Živio sam u zemljama u kojima se predsjednik ozbiljno mora boriti sa svojom strankom da bi dobio potporu. Govorim o trenutnoj situaciji u SAD-u gdje Trump nema potporu svih članova svoje stranke. To je demokracija.

Danas vam je Plenković odgovorio u Saboru i poručuje vam da ćete vi izgubiti, a pobijedit će njegova kandidatkinja te da ćete se vi nastaviti baviti svojom profesijom, a ona će nastaviti voditi državu.

- Gospodin Plenković je svašta rekao. U ovoj kampanji i ovom procesu se svašta lupeta, tako da se ja time nisam iznenadio. Rekao je čovjek i da će se on vratiti svome odgovornom poslu i da se ja mogu vratiti svome poslu. Činjenica je da, naravno, ja neću izgubiti ove izbore nego ću ih dobiti. Gospodin Plenković će se iznenaditi. Druga stvar, gospodin Plenković vodi ovu kampanju, ne vodi je Grabar-Kitarović, nego on. On otvara i zatvara njezine skupove. S treće strane, sve i da se dogodi da ja budem čovjek koji se mora vratiti - ja se imam čemu vratiti. Imam se vratiti svome poslu.

Vratit ćete se glazbi?

- Imam jako puno poslova kojima se mogu vratiti. Ja sam poduzetnik i sasvim je svejedno...

Zašto biste odustali od politike ako izgubite na predsjedničkim izborima? Nije li to razočaravajuće…

- Govorimo o vremenu, recimo, za pet godina. Ako se ne budem htio kandidirati za drugi mandat, imam se čemu vratiti. A Plenković se nema čemu vratiti. To je jedina razlika između njega i mene. Prvo zaposlenje koje on ima u radnoj knjižici je državna uprava. On nikada nije u životu stvorio nikakve novce, kao što sam ja stvorio. Nikada u životu nije sjedio za kompjuterom i nekome klikao plaću. On to ne zna.

Konkretno odgovorite: ukoliko izgubite na ovim izborima i ne postanete predsjednik, hoćete li se vratiti pjevanju ili ćete se aktivirati u nekoj drugoj kampanji?

- Komentirao sam njegovu izjavu. Ja se ne mislim maknuti iz politike, dapače. Nisam sada ušao u politiku da bi iz nje izašao, pišu Vijesti.hr.

Parlamentarni izbori sljedeće godine?

- Ja sam koncentriran na predsjedničke izbore i ja ću ih dobiti. Poslije toga, to sam danas predložio, bilo bi najbolje, s obzirom na taj rezultat, da Plenković odstupi, da se raspusti Sabor i da se raspišu parlamentarni izbori. To je situacija koja je trenutno u zemlji. Narod nije zadovoljan. U krajnjoj liniji, ovo nije predstavnička demokracija koju su ljudi htjeli. Zadnji izbori su dali jedan rezultat, a mi trenutno imamo rezultat takav da je Vlada činjenica nekakvih "žetončića" koji su pretrčali iz jedne političke opcije u drugu.

Mislite da je ovaj štrajk prosvjetara bio poruka Plenkoviću?

- Mislim da mu je bila ozbiljna poruka i upozorenje, a mislim da to nije ozbiljno shvatio pa se to razvlačilo, nepotrebno, kao žvaka. Sad nakon prosvjetara čekaju u redu carinici, policajci i jako puno nezadovoljnih ljudi. Na kraju okončan je taj štrajk gdje, u krajnjoj liniji, prosvjetari nisu zadovoljni niti s dogovorom niti sa sindikatom. Sve skupa ispada nepotrebno.

Službena kampanja počinje ovog tjedna. Rekli ste da ste dosad potrošili 1,5 milijuna kuna. Koliko ćete još potrošiti? Očekujete li donacije?

- Ja sam financiram svoju kampanju i zasad sam najveći donator samom sebi. Potrošio sam više od milijun kuna. Pokrit ću se onoliko koliko mogu. Očekujem da će mi ljudi pomoći. Ljudi mi pomognu koliko mogu, no te su donacije još uvijek na razini skromnih priloga.

Ima li donacija većih i poznatih tvrtki?

- Nema.

Što ćete sa svojim tvrtkama ukoliko postanete predsjednik?

- Postoji taj jedan, po meni, licemjerni zakon prema kojem to moraš prebaciti na odvjetničku tvrtku onda ona, kao, to nešto vodi i onda kada završiš svoj mandat, to onda kao uzmeš natrag.

Što ćete vi napraviti?

- Za početak mogu to prebaciti na tu neku odvjetničku tvrtku. Što ću…

To vam je opcija?

- Imam i opciju da prodam.

Kada govorim o Adventu u Zagrebu neki dan ste kritizirali zakup i Milana Bandića, ali ste i konkretno rekli da ste platili 100.000 kuna za svoju kućicu. Zašto?

- Svi su platili 100.000 kuna za kućicu.

Zašto ste se odlučili za takav potez?

- Zato što ja imam firmu koja se bavi s više različitih djelatnosti, a jedna je i prodaja vina i to nam je dobra promocija za to vino.

Ne pričamo o vinu. Što mislite o Milanu Bandiću općenito?

- Nije ovdje sporan Milan Bandić nego model i predložio sam da se taj model promjeni, ako bi bilo moguće i bilo bi bolje i za zakupoprimce i za zakupodavca. Sada postoji tvrtka koja se nalazi između i tu je situacija za različite malverzacije moguća.

Bandić je zagrebački gradonačelnik pa je poveziv uz ovu priču. Što mislite o njemu?

- Bandića sam upoznao više puta i nekoliko puta smo se našli zato što je zagrebački gradonačelnik 20 godina. Živjeti i raditi u Zagrebu, a da ne susretnete Milana Bandića je jednostavno nemoguće.

Što mislite o njegovom političkom djelovanju?

- Njegovo političko djelovanje je takvo da je 20 godina na vlasti u Zagrebu i očito postoji dio birača koji podupiru njegov stil i način rada.

Podupirete li vi ili ne?

- Mislim da to nije predmet našeg večerašnjeg razgovora i ne treba biti. On je jedna politička opcija, a ja sam nezavisni kandidat, a mi razgovaramo o izborima za predsjednika države. Ne vidim kakve to ima veze…

On daje potporu aktualnoj predsjednici i čini mi se da ste ove godine pjevali na danu obilježavanja grada Zagreba, angažirao vas je Zagreb, Bandić je bio na koncertu…

- Je. Zagreb me je angažirao, bila je proslava Dana hrvatskih branitelja Grada Zagreba i Dana grada Zagreba, svi su pjevali na tom, pjevao sam i ja za honorar.

Niste baš kritični prema Bandiću?

- Ne da nisam kritičan prema Bandiću nego ja ne gradim svoju cijelu političku karijeru i ono što sad radim na kritici ili valoriziranju bilo koga drugoga - bio to Bandić ili aktualna predsjednica ili bilo koji drugi protukandidat. Njihov je način da oni ponekad idu omalovažavati mene i često imate u medijima da se govori o aktualnoj predsjednici, bivšem premijeru, bivšem sucu, a jedino ja sam pjevač. No, bez obzira na to, pjevač je skupio 80.000 pravovaljanih potpisa, odnio je to i sada je legitimni predstavnik.

Imate li plan ako dođete na Pantovčak tko će vam biti najuži tim ljudi. Je li među njima Mate Radeljić?

- Ja se vrlo transparentno već neko vrijeme pojavljujem u javnosti s ljudima s kojima surađujem: to su moja sestra Vesna Vučemilović, djevojački Škoro, Mate Mijić, profesor Željko Požega.

Ide li i sestra s vama na Pantovčak?

- Mislim da je to malo šiljenje ražnja prije nego ulovimo zeca. Dobit ćemo te izbore, ali trebamo vidjeti kako je zatečeno stanje i tko tamo sada radi. S druge strane, tko od mojih ljudi može i u kojem vidu sudjelovati u radu na Pantovčaku.

Vi sukreirate vanjsku politiku ako postanete predsjednik. Koju zemlju biste prvu posjetili?

- Definitivno BiH. Posjetio bi svoj narod u BiH.

A tko bi bio prvi vanjskopolitički potez?

- Mislim da bi bilo dobro protresti hrvatsku diplomaciju. Kao što vidite sami ona je opterećena određenim koruptivnim aferama, postoje i neka rješenja određenih državnih tijela. Vrlo je zanimljivo to da diplomacija nije gospodarski orijentirana koliko bi trebala biti s jedne strane, a s druge strane, ta imenovanja su uvijek kompromis između vladajućih stranaka.

Napravili biste reviziju veleposlanika?

- Mislim da je, definitivno, to sve skupa postao jedan deponij za ljude da se raskusuravaju određeni odnosi. Trebalo bi vidjeti što se može učiniti da kvalitetnije postavimo hrvatsku diplomaciju.

Imate li neki plan?

- Nekim diplomatima kojima ističu mandati, treba vidjeti što dalje s njima. Neki su karijerni, a neki ugovorni. Treba sa svima njima porazgovarati barem. Kada dođe novi šef, mislim da je to elementarna pristojnost.

Ukoliko postanete predsjednik bit ćete i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. NATO želi da se u idućih pet godina za 40 posto povećaju izdaci za vojsku. Što mislite o otme i o nabavi 12 novih zrakoplova?

- Članica smo NATO-a i samim time imamo određena prava i određene obveze. Što se tiče obveza, NATO je 2014. godine donio odluku na summitu u Walesu da svaka država članica mora minimalno izdvajati 2 posto BDP-a. Mi ne zadovoljavamo taj uvjet, izdvajamo oko 1,3 ili 1,4 pa su statističkim pretumbacijama došli do 1,7 posto. Jedna od razloga što predsjednica ne ide na summit NATO-a, što bi njoj u predizbornoj kampanji puno značilo da se slika s tim liderima, je što bi Hrvatska mogla biti prozvana na summitu NATO-a jer treba ozbiljno podići izdvajanja za vojsku.

Mislite da zato ide Plenković?

- Mislim da da. Generalno gledano mislim da Plenković vodi cijelu priču jer je to njemu silno važno.

A njoj?

- Ne mogu ući u to što misli gospođa Grabar-Kitarović, ali definitivno je Plenković taj koji u principu vodi kampanju. Za njega je to puno važnije nego za gospođu Grabar-Kitarović.

Ako u drugi krug uđu aktualna predsjednica i Milanović, što biste poručili svojim biračima?

- Poručujem da se to neće dogoditi.

Ukoliko dođe do toga? Prema rezultatima anketa to je za sada tako?

- Bez obzira što sam pjevač, ja sam i doktor znanosti. Ne ide to tako. To je kondicional, kad bi se stekli uvjeti, a uvjeti se neće steći. Mislim da će hrvatski narod odlučiti u prvom krugu zbog toga što nema vremena previše čekati. U prvom krugu će se izabrati.

Raste i Mislav Kolakušić, što mislite o njemu? On često spominje i referendum, kao i vi?

- Ankete su vrlo zanimljiva stvar. Kolakušić je u nekim anketama na 14, a u nekima na 7 posto. Ruža Tomašić je u jednoj anketi bila 4 posto dva dana prije izbora pa je na izborima dobila 9. Agencije kod nas oblikuju, a ne istražuju javnost.

Što mislite o Kolakušiću kao kandidatu?

- Jako puno se poziva na transparentnost, a pozivati se na transparentnost, a pritom imati dosta toga tajnovitoga, ne znamo gdje je njegov ured europskog zastupnika u Zagrebu, ne znamo koliko i kako troši. Govori da uopće nema otvoren račun za predsjedničku kampanju. To je pravno možda neka smicalica i caka, ali generalno nije to ona količina transparentnosti koju očekuješ od čovjeka koji teži tolikoj količini transparentnosti i borbi protiv korupcije i zakulisnih igara. Smatram da bi trebao biti transparentniji. A da ne kažem o tim nekim njegovim željama koje ima…

On je spominjao i plaću koju predsjednik treba imati. Smatrate li i vi da bi predsjednik trebao imati toliku plaću?

- Ne smatram. Nisam u ovo ušao zbog novaca jer mi novci nisu presudni. Sve skupa sam financiram transparentno. Bit ću predsjednik države, što Kolakušiću ostavlja barem tri ili četiri funkcije koje on onda može objediniti pa obnašati poslije mene - prenose
Vijesti.hr.

Prenijela SB

[Haman2]

MISLITE DA JE ĐAPIĆ NAJGORI: Ovaj kandidat na izborima za predsjednika Hrvatske MIGRANTE BI STRPAO U ZATVOR…

Predsjednički kandidat u susjednoj Hrvatskoj Mislav Kolakušić koji prema posljednjem istraživanju agencije Ipsos za Novu TV dobiva 8,2 posto glasova birača i četvrti je po broju osvojenih glasova, gostovao je sinoć u RTL Direktu


Foto: Pixsell

Na pitanje zašto nema izbornog stožera te gdje planira provesti izbornu noć i objavu rezultata, odgovorio je: "Imamo izborni stožer, samo nemamo čekanje rezultata. Svatko je sa svojom obitelji. Gdje bismo se trebali nalaziti nego u krugu svojih obitelji?"

Na pitanje zašto u kampanji ne ide među ljude već ga se može vidjeti jedino u Europskom parlamentu, na televiziji i na internetu, napao je Škoru.

Kolakušić: Škoru je izmislio HDZ jer nije Kolinda pravi kandidat HDZ-a, to je Škoro

"Za razliku od ostalih, kao gospodina Škore... On nijedno slovo nije rekao o zakonima, nije imao potrebu reći niti jednu jedinu riječ ni o čemu. Nakon toga ga je HDZ izmislio jer nije Kolinda pravi kandidat HDZ-a, to je Škoro. Otuda toliko gafova i podmetanja. Da je on njihov pravi kandidat, to sam rekao u osmom mjesecu. On je to i sam javno priznao. Sad imaju potrebu pričati jer prije ništa nisu pričali, niti su imali što za reći", naglasio je Kolakušić.

Poručio je da želi debatu s ostalim predsjedničkim kandidatima.

"Proputovao sam Hrvatsku triput i smatram da se kandidati moraju sučeliti. Biti kukavica ne znači sramotiti samog sebe, već i birače, ali i cijeli hrvatski narod. To je sramota. Skrivati se u mišjim rupama, biti u kontroliranim uvjetima, čitati s papira kao Škoro, čitati s blesimetra kao Kolinda ili lupetati gluposti kao Milanović... Odazvat će se možda na debatu gdje su svi kandidati. Pozivam te kukavice da prestanu sramotiti Hrvatsku i da se odazovu na debatu sa mnom. Neka gospođa predsjednica kaže datum i idemo održati debatu", poručio je.

Odgovorio na pitanje zašto je prihvatio funkciju ministra u Karamarkovoj vladi

Na pitanje gdje je bio 1991., odgovorio je u Zagrebu, na fakultetu.

Komentirao je činjenicu da je trebao biti ministar pravosuđa u Karamarkovoj vladi te odgovorio na pitanje je li mu desnica bliska.

"To je bila priča kad je Most ulazio u Vladu, rečeno mi je da će se raditi stručna vlada. Pristao sam kad se spominjala stručna vlada, zanimalo me nešto promijeniti. Nikad se nisam u životu čuo s Karamarkom i nisam htio biti u njegovoj Vladi. Vrlo brzo sam shvatio o čemu se radi. Ili imate 76 zastupnika po sadašnjem sustavu ili nemate ništa. Vrlo je jednostavno, na ovim izborima građani odlučuju žele li da nas HDZ i SDP odvedu u propast ili žele promjene", odgovorio je Kolakušić.

Otkrio je planove u slučaju poraza na izborima.

"Ako ispadnem u prvom krugu, povlačim se"

"Dobio sam otprilike dvostruko manje nego SDP. Znači, radi se o ulasku u drugi krug. Ako ispadnem u prvom krugu, građani me sigurno neće vidjeti na parlamentarnim izborima, povlačim se", rekao je.

Zamoljen je i da komentira svoja obećanja koja ne spadaju u domenu predsjedničkih ovlasti, primjerice da bi otpustio 100.000 ljudi.

"Moja ponuda je skroz jednostavna. Građani me izaberu, predlažem Vladi da idemo u izmjenu Ustava Republike Hrvatske, oni to odbiju jer im nakaradni sustav omogućava da vladaju 30 godina. Nakon toga građanska inicijativa ide u izmjene Ustava, čije temeljne odrednice su tamo navedene. Kao ovlasti predsjednika", pojasnio je.

Odgovorio je na upit znači li to da želi biti novi Tuđman.

Ne želi biti novi Tuđman, kaže da je on stvorio Hrvatsku pa je uništio

"Želim biti čovjek koji će preporoditi Hrvatsku, a ne je uništiti. Tuđman je stvorio Hrvatsku, a u privatizaciji ju je uništio", kazao je.

Komentirao je tvrdnju da se ne želi odrediti o svjetonazorskim pitanjima.

"Imam mišljenje o svakom ideološkom pitanju, ali ne vidim razlog zašto bi se netko tko se njima ne bavi izjašnjavao o njima. Po njemačkom Ustavu vjeronauk je obavezan u školama, kao što je i dozvoljena prostitucija. Ja se tim stvarima neću baviti, bavit ću se gospodarstvom i pravosuđem", rekao je.

Otkrio je i svoje stavove o migrantima.

Govorio o migrantima, kažnjavao bi ih zatvorom

"Stroga primjena Zakona o nadzoru državne granice. Kazna zatvora za svaki ilegalan prelazak i novčana kazna. Pričamo da nemaju novaca, a svaki put čujete da su platili pet ili deset tisuća eura. Svako pitanje koje je bitno nekoj ideološkoj skupini građana, moći će skupiti potpise za referendum i ukoliko osvoje dovoljno glasova, na referendumu će se morati ostvariti više od 50 posto birača, a ne kao sad", kazao je.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/136 ... atvor.html

[Haman2]

HARIS PAŠOVIĆ GRMI NA ŠVEDSKU AKADEMIJU: "Tih 18 ljudi su članovi Akademije i oni su, prvo, svi su bijelci i..."
Umjetnik i aktivista Haris Pašović gostujući u Pressingu na N1 televiziji govorio je, između ostalog, o dodjeli Nobelove nagrade negatoru genocida Peteru Handkeu.



"Handke je jedan prilično propao pisac. On u zadnjih 20 godina nije ništa ozbiljno napisao, u krizi je više od 30 godina. Može da ima bilo kakve stavove i može da lupa šta hoće. Ali, kada jedna nacionalna institucija kao Švedska akademija odluči da izdvoji čovjeka koji je najčuveniji po tome što je negirao genocid i bio na sahrani Miloševića gdje je držao govor, to ne može biti slučajno. Mislim da je to Akademija namjerno uradila", naveo je Pašović.

Na upit zašto je Švedska akademija to uradila, Pašović kaže:

"Zbog toga što je rasizam jedna ozbiljna stvar, što je povratak evropske desnice vrlo značajna stvar, kao što se u Akademijama događala priprema za ratove u Jugoslaviji. Akademija je poslala poruku ekstremistima u svijetu gdje je njihov govor mržnje, ako oni kažu da je to književnost, onda su legitimni. Najdramatičnije je da je kralj Gustav dodijelio tu nagradu i jednu nagradu koja je humanistička dodijelio čovjeku koji negira zločine protiv čovječnosti. Meni nije problem Handke sam po sebi, nego što je država Švedska, sada je rekla šta misli o njima, izbjeglicama koje su došle u Švedsku. Isto kao što je princeza Viktorija došla gotovo tajno u Sarajevo. Oni su potrčali, otišli u ambasadu da se slikaju s njom i objavljuju po Twitteru. To je strašno i zato postoje snage u Evropi koje nas mogu gledati kao političku nedonoščad i mogu da rade to što rade", poručio je Pašović.

Naveo je da postoji veliki protest protiv ovoga što je uradila Švedska akademija.

"Ne treba pretjerivati, to jeste značajna nagrada, ali nije svemirska. To dodjeljuje 18 ljudi koji imaju jedno 6-7 vanjskih savjetnika. Tih 18 ljudi su članovi Akademije i oni su, prvo, svi su bijelci i sebi uzimaju za pravo da formiraju šta je najbolje na svijetu. Prošle godine nisu dodijelili jer se ispostavilo da ima puno korupcije i skandala. Ove godine su bježali u to da dodaju još neki drugi skandal da se pobjegne od njihovih problema. To su gurnuli u vatru, a sa sebe su to skinuli. Oni su prosječni pisci, nisu to najveći, niko od njih ne bi mogao dobiti nagradu po ovim pravilima".

Sada će svako čitati Handkea?

"Nije to jedini izvor, ne treba pretjerivati. Handke je jedan marginalni izvor, ono što je najveća šteta je na našem domaćem terenu. Mi smo godinama počeli da gradimo mostove, 25 godina radimo na tome da približimo zavađene ljude, da ozdravimo situaciju na Balkanu. Sada su nam bacili kosku oko koje ćemo se svađati, u Srbiji je na naslovnicama Handke. Ja bih proglasio Švedsku akademiju personom non grata. Nije Handke sam sebi dao tu nagradu, nego Akademija. To nije nevladina organizacija, nije privatna grupa ljudi, to je državna grupa ljudi koja u ime Švedske dodjeljuje tuđe pare, pare Alfreda Nobela i oni su izabrali od stotina hiljada pisaca, izabrali su jednog jedinog koji je na takav način govorio o ratu u BiH", kazao je Pašović.

Kazao je da je to dio priče ekstremne desnice u Evropi.

"Ako je Handke bio za Miloševića, kako to može biti da je on za Srbe. Milošević je najgori srpski vladar u istoriji Srbije. Niko nije nanio toliko štete kao Srbiji Milošević".

Vučić je kazao da Srbi sada imaju dva Nobelovca?

"Handke je dobio jugoslovensko državljanstvo i to je propagandna izjava. Niti je Vučić čitao Handkea, to je propagandna mašina, to nema veze sa literaturom i to je šteta koju je Švedska proizvela u Evropi, pogotovo na Balkanu", poručio je Pašović.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/136 ... lci_i.html

[Haman2]

PROCURIO ZABRANJENI INTERVJU PREDSJEDNIKA SIRIJE: Evo što je Assad rekao, a da nikada nije smjelo biti objavljeno…

Assad rijetko daje intervjue, a kada ih daje obično su u strogo kontroliranim uvjetima, bez nezgodnih pitanja i kontroverznih tema


Foto: Reuters

Talijanska javna televizija RAI našla se u nezgodnoj situaciji - dobila je ekskluzivni intervju sa sirijskim predsjednikom Bašarom al-Asadom, ali nije sigurna želi li ga emitirati.

Monica Maggioni, bivša dopisnica s Bliskog istoka i šefica RAI-ja, dobila je taj intervju, ali nijedan program vijesti niti postaja RAI-a zasad nisu pristali emitirati ga.

"Nijedan program RAI-a nije to naručio. Stoga nije mogao biti unaprijed dogovoren datum emitiranja", rekao je glavni direktor RAI-a Fabrizio Salini. Po izjavi koja se pripisuje sirijskom predsjedništvu i koju je na Facebooku objavio portal Syriana Analysis, Maggioni se sastala s Asadom 26. studenoga.

Portal Global Research objavio je transkript cijelog intervjua kojeg prenosimo u cijelosti.

Gospodine predsjedniče, hvala što ste nas primili. Recite nam molim vas, kakva je situacija u Siriji sada, kakva je situacija na terenu, što se događa u zemlji?

Assad: Ako ćemo govoriti o sirijskom društvu: situacija je puno, puno bolja, jer smo naučili toliko lekcija iz ovog rata i mislim da se budućnost Sirije obećava; mi ćemo iz ovog rata izaći jači.

Govoreći o situaciji na terenu: Sirijska vojska je napredovala posljednjih nekoliko godina i oslobodila je mnoga područja od terorista, još uvijek ostaje Idli gdje imate al Nusru koju podržavaju Turci, a vi sjevernu dio Sirije gdje su Turci napali naš teritorij prošlog mjeseca. Dakle, što se tiče političke situacije, može se reći da postaje mnogo složenija, jer imate mnogo više igrača koji su uključeni u sukob u Siriji.

Kada govorite o oslobađanju, znamo da na tom planu postoji vojna vizija, ali poanta je: kakva je sada situacija s ljudima koji su se odlučili vratiti? Kako napreduje proces pomirenja?

Assad: Zapravo, metodologija koju smo usvojili kad smo željeli stvoriti, recimo, dobru atmosferu - nazvali smo je pomirenjem, kako bi ljudi živjeli zajedno, a oni koji su živjeli izvan kontrole vladinih područja vraćali se pod naše zakone i institucije. Trebalo je amnestirati bilo koga tko se odrekne naoružanja i pokorava se zakonu. Situacija nije komplicirana u vezi s tim, ako imate priliku posjetiti bilo koje područje, vidjet ćete da se život vraća u normalu.

Problem nisu bili ljudi koji se bore jedni s drugima; nije bilo kako su zapadnjački narativi možda pokušali prikazati - kako se Sirijci bore jedni s drugima, ili kako ih nazivaju "građanskim ratom", što je pogrešno. Teroristi su preuzeli kontrolu nad područjima i provodili njihova pravila. Kad nemate te teroriste, ljudi će se vratiti u svoj normalan život i živjeti jedni s drugima. Nije bilo sektaškog rata, nije bilo etničkog rata, nije bilo političkog rata; teroriste su podržale vanjske sile, imaju novac i naoružanje i oni su zauzeli ta područja.

Ne bojite li se da će takva vrsta ideologije koja se odvijala i, znate, bila osnova svakodnevnog života ljudi toliko godina, da će se na neki način zadržati u društvu i prije ili kasnije se vratiti?

Assad: Ovo je jedan od glavnih izazova s ​​kojima smo suočeni. Ono što kažete je vrlo točno. Imate dva problema. Ona područja koja su bila izvan kontrole vlasti vladale su dvije stvari: kaos, jer nema zakona, pa ljudi - posebno mlađa generacija - ne znaju ništa o državi, zakonu i institucijama.

Druga stvar koja je duboko ukorijenjena u glavama je ideologija, mračna ideologija, vehabijska ideologija - ISIL ili al-Nusra ili Ahrar al-Sham, ili bilo što drugo od ove islamističke terorističke ekstremističke ideologije.

Sada smo se počeli baviti ovom stvarnošću, jer kada oslobađate područje, taj problem morate riješiti na drugi način inače koji je smisao oslobađanja? Prvi dio rješenja je religiozan, jer je ta ideologija vjerska ideologija, a sirijski vjerski kleričari, ili recimo vjerska institucija u Siriji, ulažu vrlo snažne napore u tom pogledu i uspjeli su; uspjeli su pomoći ljudima da razumiju pravu religiju, a ne religiju koju su im prodavali al-Nusra ili ISIL ili druge frakcije.

Znači, u osnovi svećenici i džamije dio su ovog postupka pomirenja?

Assad: Ovo je najvažniji dio. Drugi dio su škole. U školama imate učitelje, imate obrazovanje, imate nacionalni kurikulum, a ovaj je kurikulum vrlo važan za promjenu mišljenja tih mladih generacija. Treće, imate kulturu, imate ulogu umjetnosti, intelektualaca i tako dalje. U nekim je područjima još uvijek teško preuzeti tu ulogu, pa nam je bilo mnogo lakše započeti s religijom, kasnije sa školama.

Gospodine predsjedniče, dopustite mi da se na trenutak vratim u politiku. Spomenuli ste Tursku, ok? Rusija je ovih godina bila vaš najbolji saveznik, nije tajna, ali sada Rusija pravi kompromise s Turskom na nekim područjima koja su dio sirijskog teritorija, pa kako vi to ocjenjujete?

Assad: Da bismo razumjeli rusku ulogu, moramo razumjeti ruska načela. Za Rusiju, oni vjeruju da je međunarodno pravo - i međunarodni poredak zasnovan na tom zakonu - u interesu Rusije i u interesu svih na svijetu. Dakle, za njih, podržavajući Siriju, oni podržavaju međunarodno pravo; ovo je jedan dio priče. Drugo, biti protiv terorista u interesu je ruskog naroda i ostatka svijeta.

Dakle, biti s Turskom i praviti ovaj kompromis ne znači da podržavaju tursku invaziju; radije su željeli odigratu ulogu kako bi uvjerili Turke da moraju napustiti Siriju. Ne podržavaju Turke, ne kažu "ovo je dobro, mi to prihvaćamo i Sirija mora prihvatiti." Ne, oni ne. Ali zbog američke negativne uloge, Rusi su ušli, kako bi uravnotežili tu ulogu, da bi stvorili situaciju ... Ne bih rekao bolju, ali manje lošu ako želite biti precizniji. U međuvremenu, to je njihova uloga. U budućnosti je njihov stav vrlo jasan: sirijski integritet i sirijski suverenitet. Sirijski integritet i suverenitet u suprotnosti su s turskom invazijom, to je vrlo očito i jasno.

Dakle, kažete mi da bi Rusi mogli raditi kompromis, ali Sirija ne ide u kompromis s Turskom. Mislim, odnos je još uvijek prilično napet.

Assad: Ne, čak ni Rusi nisu napravili kompromis u vezi sa suverenitetom. Ne, oni se bave stvarnošću. Sada imate lošu stvarnost, morate biti uključeni u stvaranje nekih ... Ne bih rekao kompromisa jer to nije konačno rješenje. To bi mogao biti kompromis u vezi s kratkoročnom situacijom, ali dugoročno ili srednjoročno, Turska bi trebala otići. O tome nema sumnje.

I dugoročno, postoji li bilo kakav plan razgovora između vas i Erdogana?

Assad: Ne bih se ponosio kad bih jednog dana morao to učiniti. Osjećao bih se odvratno baviti se takvim oportunističkim islamistima, a ne muslimanima, islamistima - to je drugi termin, to je politički pojam. Ali opet, uvijek kažem: moj posao nije biti zadovoljan onim što radim. Ne radi se o mojim osjećajima, već o interesima Sirije.

U ovom trenutku, kada Europa gleda na Siriju, osim razmišljanja o državi, postoje dva glavna pitanja: jedno su izbjeglice, a drugo su džihadisti ili strani borci koji se vraćaju u Europu. Kako vidite ove europske brige?

Assad: Moramo započeti s jednostavnim pitanjem: tko je stvorio ovaj problem? Zašto imate izbjeglice u Europi? Jednostavno je pitanje: zbog terorizma koji podržava Europa - i naravno Sjedinjene Države i Turska i drugi - ali Europa je bila glavni igrač u stvaranju kaosa u Siriji. Dakle, sve se vraća, sve se plaća.

Zašto kažete da je Europa glavni igrač?

Assad: Budući da su to javno podržali, EU je podržala teroriste u Siriji od prvog dana, tjedna ili od samog početka. Krivili su sirijsku vladu, a neki režimi poput francuskog režima poslali su naoružanje, rekli su - jedan od njihovih službenika - mislim da je njihov ministar vanjskih poslova, priznao slanje oružja. Poslali su naoružanje; stvorili su ovaj kaos. Zato je mnogim ljudima teško ostati u Siriji; milijuni ljudi nisu mogli ovdje živjeti, pa su morali otići iz Sirije.

U ovom trenutku u regiji vladaju nemiri i postoji određeni kaos. Jedan od ostalih saveznika Sirije je Iran, a situacija se tamo komplicira. Ima li to utjecaja na situaciju u Siriji?

Assad: Definitivno, kad god imate kaos, bit će loše za sve, imat će nuspojave i posljedice, posebno kad postoje vanjske smetnje. Ako je spontano, ako govorite o demonstracijama i ljudima koji traže reformu ili bolju situaciju ekonomski ili bilo kojim drugim pravima, to je pozitivno. Ali kad je riječ o vandalizmu i uništavanju, ubijanju i miješanju vanjskih sila, onda ne - to je definitivno ništa drugo nego negativno, ništa drugo nego loše i opasnost za sve ove regije.

Zabrinuti ste zbog onoga što se događa u Libanonu, koji je prvi susjed?

Assad: Da, na isti način. Naravno, Libanon bi utjecao na Siriju više nego bilo koja druga država, jer nam je to neposredni susjed. Ali opet, ako je to spontano, a riječ je o reformi i uklanjanju sektaškog političkog sustava, to bi bilo dobro za Libanon. Opet, to ovisi o svjesnosti Libanonaca kako ne bi dopustili nikome izvana da pokuša manipulirati spontanim pokretom ili demonstracijama u Libanonu.

Vratimo se onome što se događa u Siriji. Papa Franjo napisao vam je u lipnju pismo tražeći od vas da obratite pažnju i poštujete stanovništvo, posebno u Idlibu gdje je situacija još uvijek jako napeta, jer tamo se vode borbe, pa čak i kada je riječ o načinu postupanja sa zatvorenicima u zatvorima. Jeste li mu odgovorili i što ste odgovorili?

Assad: Pismo Pape odnosilo se na brigu za civile u Siriji i imao sam dojam da možda slika u Vatikanu nije jednako kompletirana. To je za očekivati, jer je glavna zapadna orula o tome da je "loša vlada" ubila "dobre ljude", kao što vidite i čujete u istim medijima - svaki metak sirijske vojske i svaka bomba ubijaju samo civile i samo bolnice! Ne ubijaju teroriste dok napadaju te civile! Što nije točno. Dakle, odgovorio sam pismom koje je papi objašnjavalo stvarnost u Siriji - kao što smo mi većina ili smo prvi zabrinuti zbog civilnih života, jer ne možete osloboditi područje dok su ljudi protiv vas. Ne možete razgovarati o oslobađanju dok su civili protiv vas ili društva.

Ali takav poziv, na neki način, natjerao vas je da ponovo razmislite o važnosti zaštite civila i ljudi vaše zemlje.

Assad: Ne, to je nešto o čemu razmišljamo svaki dan, ne samo kao moralna načela i vrijednosti, već kao naši politički interesi. Kao što sam upravo napomenuo, bez te podrške - bez javne podrške ne možete ništa postići ... Ne možete napredovati politički, vojno, ekonomski i u svakom pogledu. Ne bismo mogli izdržati ovaj rat devet godina bez javne podrške i ne možete imati javnu podršku dok ubijate civile. Ovo je jednadžba, ovo je samorazumljiva jednadžba, nitko je ne može pobiti. Zato sam rekao, bez obzira na ovo pismo, naša briga je briga o civila.

Ali opet, Vatikan je država i mislimo da je uloga bilo koje države - ako se brinu za te civile, obratiti se glavnom uzroku. Glavni uzrok je zapadnjačka uloga u pružanju podrške teroristima, a upravo su sankcije sirijskom narodu znatno pogoršale situaciju - a to je još jedan razlog za izbjeglice koje sada imate u Europi. Ne želite izbjeglice, ali u isto vrijeme stvarate situaciju ili atmosferu koja će im reći "otiđite van Sirije, negdje drugdje", i naravno da će otići u Europu. Dakle, ova bi se država ili bilo koja država trebala suočiti s razlozima i nadamo se da će Vatikan moći igrati tu ulogu u Europi i širom svijeta; uvjeriti mnoge države da se treba prestati miješati u sirijsko pitanje, prestati kršiti međunarodno pravo. To je dovoljno, samo su nam potrebni ljudi koji slijede međunarodno pravo. Civili će biti na sigurnom, red će se vratiti, sve će biti u redu. Ništa više.

Gospodine predsjedniče, optuživani ste nekoliko puta za korištenje kemijskog oružja, a to je bio instrument mnogih odluka i ključna točka, crvena linija, za mnoge odluke. Prije godinu dana, nešto više od godinu dana, dogodila se Douma koja se smatra još jednom crvenom linijom. Nakon toga je došlo do bombardiranja, a moglo je biti i gore. Još nitko ne može reći što se dogodilo, ali mogle su se potkrasti neke greške u izvještavanju o događajima.

Assad: Uvijek smo - od početka ove priče o kemijskom oružju - govorili da ga ne koristimo; ne možemo ga koristiti, nemoguće je koristiti u našoj situaciji iz više razloga, recimo - logističkih razloga. Jedan od razloga, vrlo jednostavan: dok napredujete, zašto biste koristili kemijsko oružje?! Napredujemo, zašto ga trebamo koristiti?! U vrlo smo dobroj situaciji pa zašto ga koristiti, posebno u 2018. godini? To je jedan od razloga.

Drugo, vrlo konkretan dokaz koji opovrgavaovaj narativ: kada koristite kemijsko oružje - a to je oružje za masovno uništenje, govorite o tisućama mrtvih ili barem stotinama. To se nikada nije dogodilo, nikada - imate samo ove video zapise insceniranih napada kemijskim oružjem. U nedavnom izvješću koje ste spomenuli postoji nesklad između onoga što smo vidjeli u videu i onoga što su vidjeli tehničari ili kao stručnjaci. Količina klora o kojoj su razgovarali: prvo, klor nije materijal za masovno uništenje, drugo, količina koju su pronašli jednaka je količini koju možete imati u svojoj kući, ona postoji u mnogim kućanstvima i koristi se možda za čišćenje i bilo što drugo. Točno isti iznos. To je i učinila organizacija OPCW - lažirali su i krivotvorili izvještaj, samo zato što su Amerikanci to željeli. Srećom, ovaj izvještaj pokazao je da je sve što smo rekli tijekom posljednjih nekoliko godina, od 2013. godine, točno. Bili smo u pravu, oni nisu bili u pravu. Ovo je dokaz, ovo je konkretan dokaz u vezi s tim pitanjem. Dakle, OPCW je pristran, politiziran je i nemoralan, a one organizacije koje bi trebale paralelno raditi s Ujedinjenim narodima na stvaranju veće stabilnosti u svijetu - bile su korištene kao američko oružje i zapadno oružje stvoriti više kaosa.

Gospodine predsjedniče, nakon devet godina rata, govorite o pogreškama ostalih. Postoji li nešto što biste učinili na drugačiji način i što je naučena lekcija koja može pomoći vašoj zemlji?

Assad: Definitivno, kad govorite o bilo čemu, uvijek pronađete pogreške; to je ljudska priroda. Ali kada govorite o političkoj praksi, imate dvije stvari: imate strategije ili velike odluke i imate taktiku - ili u ovom kontekstu provedbu. Dakle, naše su strateške odluke ili glavne odluke bile suprotstavljanje terorizmu, pomirenje i suprotstavljanje vanjskom miješanju u naše poslove. Danas, nakon devet godina, još uvijek usvajamo istu politiku; više se pridržavamo ove politike. Da smo mislili da nije u redu, promijenili bismo to; zapravo ne, ne mislimo da ima išta pogrešno u ovoj politici. Obavili smo svoju misiju; implementirali smo ustav štiteći narod.

Ako govorite o pogreškama u implementaciji, naravno da imate toliko pogrešaka. Mislim da ako želite razgovarati o pogreškama u vezi s tim ratom, ne bismo trebali govoriti o odlukama donijeti tijekom rata jer je rat - ili njegov dio, rezultat nečega ranije.

Dvije stvari s kojima smo se suočili tijekom ovog rata: prva je bio ekstremizam. Ekstremizam je započeo na ovim prostorima krajem 60-ih i ubrzao se u 80-ima, posebno vehabijska ideologija. Ako želite razgovarati o pogreškama u rješavanju ovog pitanja: onda da, reći ću da smo bili vrlo tolerantni prema nečem vrlo opasnom. Ovo je velika pogreška koju smo počinili desetljećima; govorim o različitim vladama, uključujući i mene prije ovog rata.

Druga, kada imate ljude koji su spremni pobuniti se protiv reda, uništiti javnu imovinu, počiniti vandalizam i tako dalje, oni rade protiv svoje zemlje, oni su spremni ići i raditi za strane sile - stranu obavještajnu službu, oni će zatražiti vanjsko vojno uplitanje protiv svoje zemlje. Dakle, ovo je drugo pitanje: kako smo to imali? Ako me pitate kako, rekao bih vam da smo prije rata imali više od 50 000 odmetnika koje policija, primjerice, nije uhvatila; za te odmetnike njihov je prirodni neprijatelj vlada jer ne žele ići u zatvor.

A što je s ekonomskom situacijom? Jer dio toga - ne znam je li to bio velik ili mali dio - ali dio je bio i nezadovoljstva i problema stanovništva u određenim područjima u kojima je vladalo siromaštvo. Je li to naučena lekcija?

Assad: To može biti faktor, ali definitivno nije glavni faktor. Neki govore o četverogodišnjoj suši koja je tjerala ljude da napuste svoju zemlju u ruralnim područjima da bi otišli u grad ... to bi mogao biti problem, ali to nije glavni problem. Oni su razgovarali o liberalnoj politici ... nismo imali liberalnu politiku, još uvijek smo socijalistički orijentirani, još uvijek imamo javni sektor - vrlo veliki javni sektor. Ne možete razgovarati o liberalnoj politici dok imate veliki javni sektor. Imali smo rast, dobar rast.

Naravno, u provedbi naše politike, opet, imate pogreške. Kako možete stvoriti jednake mogućnosti među ljudima? Između ruralnih područja i između gradova? Kada otvorite gospodarstvo, gradovi će imati više koristi, to će stvoriti više imigracije iz ruralnih područja u gradove ... to su faktori koji bi mogli igrati neku ulogu, ali to nije problem. U ruralnim područjima gdje imate više siromaštva, novac Katara igrao je stvarniju ulogu nego u gradovima, to je prirodno. Dobijali su za pola sata rada ono što bi inače zaradili za tjedan dana.

Želim vam postaviti pitanje o obnovi, a obnova će biti skupa. Kako si zamišljate financiranje obnove, tko bi vam mogao biti saveznik?

Assad: Nemamo velikih problema s tim. Govoreći da Sirija nema novca ... ne, zapravo Sirijci imaju puno novca; sirijski ljudi diljem svijeta imaju mnogo novca i žele doći i obnoviti svoju zemlju. Jer kada govorite o izgradnji zemlje, ne dajete novac ljudima, nego o dobiti, to je posao. Dakle, mnogi ljudi, ne samo Sirijci, žele poslovati u Siriji. Dakle, razgovore o tome gdje možete imati sredstva za ovu obnovu već provodimo, ali problem je što te sankcije sprječavaju privrednike ili kompanije da dođu i rade u Siriji. Unatoč tome, započeli smo i usprkos tome, neke strane kompanije su počele pronalaziti načine kako izbjeći ove sankcije i započeli smo s planiranjem. Bit će sporo, a bez sankcija ne bismo imali problema s financiranjem.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/136 ... ljeno.html

[Haman2]

Dragan Bursać, vojnik Republike Srpske donosi svoju istinu o Mrkonjić Gradu: Za nas su Gotovina i Arkan bili frajeri koji idu po Europi, ratuju i imaju dobre ribe

Piše Vladimir Matijanić


Foto Reuters / Screenshot

U listopadu 1995. godine Dragan Bursać, kolumnist iz Banje Luke, sudjelovao je kao pripadnik Vojske Republike Srpske u borbi za Mrkonjić Grad. Onoj o kojoj se posljednjih tjedana u Hrvatskoj govori isključivo iz kuta visokih časnika Hrvatske vojske i njihove bojazni da bi mogli biti optuženi za ratni zločin. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju reaktualizirao je i proširio ratna sjećanja koja je prije pet godina opisao u antiratnom tekstu pod naslovom "Otkud Ante Gotovina i ja u Mrkonjić Gradu?", objavljenom na bosanskohercegovačkom portalu Buka.
Kako ste postali sudionik bitke za Mrkonjić Grad?
– Prije odlaska na fakultet mobiliziran sam kao redovni vojnik Vojske Republike Srpske, nikakav specijalac, nikakav dobrovoljac. A kako sam dijete iz mješovitog braka – majka mi je Hrvatica – imao sam tu "sreću" da budem na gotovo svim ratištima zapadne Bosne: bihaćkom, glamočkom, drvarskom, grahovskom... Sve to bila je zona djelovanja hrvatskih snaga, osim bihaćkog ratišta.
Koliko imate ratnog staža?
– Vidite, računa se da imam 13 mjeseci učešća u ratu. Iako nisam cijelo vrijeme ratovao, računa se da sam ratovao od desetog mjeseca 1994. do "spektakla" u Mrkonjiću. Demobiliziran sam u jedanaestom mjesecu 1995. godine.
Na što je sličila vaša jedinica?
– U Vojsci Republike Srpske već početkom 1995. osjećao se raspad. Nije postojala komandna odgovornost, anarhija je bila potpuna, svaki vojnik je imao različitu uniformu. Cirkus. Kad sam došao, bio sam vezist, a zadužio sam neku plavu uniformu, poštarsku. Smijurija. Izgledalo je kao da sam u avijaciji. Pazite apsurda, majka mi je kupila maskirnu uniformu. Nije bilo autobusa, ljudi su na ratište išli autostopom, dok su gospodari rata švercali naftu. To je izgledalo nadrealno. Nismo imali nikakvu indoktrinaciju, ni moralno-političku nastavu.
Možete li opisati Mrkonjić Grad kad ste stigli? Tko je dotad držao grad?
– Moja je jedinica došla 3. ili 4. desetog 1995. u sam grad Mrkonjić. Tu je bila čudna situacija koja je malo kome poznata ili opisana. Došli smo u prazan grad nakon što ga je napustila Vojska Republike Srpske i stanovništvo. Međutim, prije nas, u grad su ušle regularne jedinice HV-a, pa HVO-a. Našli smo grafite HVO-a. Oni su bili dva dana, pa su izašli, mislili su da se radi o nekoj taktičkoj zamci Vojske RS-a, ali nikakve zamke nije bilo. Nikad nitko nije osvijetlio tu situaciju, možda su već tada ubijeni neki civili. Zapravo, uvjeren sam. A uporno se priča o periodu poslije 10. listopada 1995.
Tko ih je mogao ubiti?
– Hrvatske snage. A kad smo mi ušli, počele su sitne pljačke, dolazili su neki specijalci, arkanovci, izvlačili su što se moglo izvući. Skuplju robu. Uzimali su videorekordere, veš-mašine, ali nije bilo paljevine, ni totalne pljačke.
Kako je izgledao grad kad ste došli?
– Nadrealno. Nigdje nikog. Sjećam se, igrali smo košarku u otključanoj sportskoj dvorani, ulazili u kafić koji smo otvorili samo za sebe, glumili smo konobare, spavali na školskim klupama. Civila nije bilo, odnosno, ako ih je i bilo, nama su bili nevidljivi. Možda su se krili po kućama, ne znam, Mrkonjić je nepregledan, sa strmim ulicama. Ekshumacija je kasnije potvrdila da je među ubijenima bilo civila, ali općina Mrkonjić nije samo grad, ubijani su i ljudi iz okolnih sela. I za ove zločine nitko nikada nije odgovarao.
Dokad ste ostali u Mrkonjiću?
– Dva dana. Do 5. ili 6. desetog. Mrkonjić nam je bio zbirno mjesto.
Kamo ste potom otišli?
– Prebačeni smo na planinu Liskovicu. Došli smo bukvalno u šumu. Rečeno nam je da idemo na položaj, ali nikakvog položaja nije bilo, sami smo kopali rovove, što nam je kasnije glavu spasilo.
Jeste li u tom razdoblju imali oružanih sukoba s hrvatskom stranom?
– Od našeg dolaska, pa do desetog, bilo je povremenih granatiranja. Hrvatska vojska bila je udaljena kilometar i pol do dva zračne linije. Mi smo bili na jednom brdu, oni na drugom, dijelila nas je kotlina. Vidjeli smo se, mogli smo se dovikivati.
A pucnjava?
– Dnevno bi dvije-tri granate preletjele s naše i njihove strane. Mrtvih nije bilo. Ništa strašno što do tada nisam vidio.
Kad je započeo napad Hrvatske vojske?
– Mi apsolutno nismo znali što se sprema. Devetog su hrvatske snage čitav dan dovlačile šlepere naoružanja, municije, višecijevne raketne bacače i haubice na svoj položaj. Onda je počeo taj "spektakl".
Hrvatski napad?
– Da. Našao sam podatak da je 10. 10. na Mrkonjić palo oko deset hiljada granata. Uvjerljivo najveća artiljerijska akcija tijekom čitavog rata u BiH. To jutro desetog izgledalo je zastrašujuće i nevjerojatno. Prvo su se čule detonacije 25-30 sekundi prije napada, a onda je počelo tepih-bombardiranje. Kao palačinke, samo smo odskakali od zemlje, na sve strane bilo je mrtvih i ranjenih. Prvi "tepih" trajao je do poslijepodne. To je nevjerojatan osjećaj, udara te adrenalin, ja sam u jednom trenutku krenuo moliti Boga da me nema. Poželite svoju smrt, da nestanete. Tu nema racionalnosti, ne čujete ništa od detonacija, centar za ravnotežu vam je poremećen. Šuma je potpuno uništena od gelera, samo na naš rov palo je sedam-osam granata. Obično se kaže da se najsigurnije sakriti tamo gdje je već pala granata, jer statistički nema šanse da dvaput udari na isto mjesto. A nama se dešavalo da tri granate padnu na isto mjesto. I onda su se čuli tenkovi, potpuno novi. Činilo mi se da su najnoviji njemački "leopardi". Tenkovi koji mogu rafalno ispucavati granate. Zastrašujuće. Krenuli su prema nama, a mi smo imali jedan stari tenk, T-84, nije nam bilo u interesu ni da puca. Na jednu našu granatu dolazilo je 150-200 granata s hrvatske strane. Baš na tom mjestu gdje sam bio Hrvatska vojska napravila je proboj. Vidjelo se po njima da su komandosi, obučeni ljudi.
Kad je počeo proboj?
– Pješački dio napada počeo je oko jedan, tada je prestalo intenzivno granatiranje, spremali su se krenuti prema nama. Oko tri ili četiri popodne već su probili našu liniju obrane, pa smo dobili naređenje da se povlačimo. Kompletna linija je krenula prema Banjoj Luci.
Dvije-tri grupe predlagale su gdje ćemo. Krenuli smo prema Mrkonjiću i, na svu sreću, stali smo pred gradom, pa nastavili prema Banjoj Luci. Čista je sreća presudila da poslušamo starije. Oni koji su ušli u Mrkonjić izgubili su život. U noći između 10. i 11. dobili smo naredbu da se vratimo nazad, što je bilo nemoguće. Linije su uspostavljene 20-25 kilometara od Banje Luke. Te je večeri Banju Luku "branilo" 150-200 ljudi, nešto malo specijalaca. Bilo je puškaranja oko hidrocentrale Bočac, poslije su prestale borbene aktivnosti. Očito je postignut neki sporazum o primirju.
Već 12. dobili smo naredbu da se povučemo s privremene linije u kasarnu u Zalužanima u Banjoj Luci, a poslije smo prekomandirani u Prijedor. U isto vrijeme su i hrvatske snage dobile naredbu za povlačenje i tek tada je počela pljačka Mrkonjića od strane hrvatskih snaga. Mislim da je tamo ostao HVO, koliko sam čuo, punih 117 dana.
Što se dogodilo s vašim suborcima koji su se pri povlačenju vratili u Mrkonjić?
– Dosta mojih ratnih poznanika otišlo je u Mrkonjić i nikad ih više nisam vidio. Kažu da je poginulo oko 200 civila i oko 150 vojnika, što u direktnim borbama, što kao zarobljenici. O načinima egzekucije ne znam. Čuo sam, ne vidio, da su ljudi živi spaljivani, da je bilo mučenja i strijeljanja.
Kako ste doznali da su ubijeni?
– Odmah smo pretpostavili što se dogodilo, ali nismo imali nikakvih vijesti. Bio je opći metež. Mislim da sam za Paukovu smrt čuo 12. ili 13. desetog, kad mi je netko previjao ranu na nozi, jer sam u tom granatiranju ranjen. Ustvari, prvo se pričalo da je ubijen Ante Gotovina, a tek kasnije se čulo da je riječ o Pauku. Postoji neki mit da je Pauka ubio snajperist. Čiji, ne znam. U Vojsci Republike Srpske nitko se time nije hvalio, a čuli smo da se na hrvatskoj strani govori kako ga je ubio Hrvat. Uglavnom, oficiri za razmjenu su se raspitivali što je s ljudima koji su ušli u Mrkonjić, nakon sedam dana počelo se govoriti da su pobijeni. O civilima, ponavljam, ne znam. Dok smo bili u Mrkonjiću, ja ih vidio nisam, što ne znači da ih nije bilo i da nisu pobijeni. Nestalo je 200 vojnika. Pomirili smo se s tim da te ljude nikad više nećemo vidjeti.
Jesu li ljudi ubijeni u Mrkonjiću bili specijalci ili redovni vojnici, poput vas?
– Većina specijalaca se izvukla, najviše je poginulo djece, rođene između 1974. do 1976. godišta. U našim glavama nije postojao nacionalizam i nesnalaženje ih je odvuklo u smrt. Ušli smo u rat kao redovni vojnici, nismo imali neke dublje namjere. Za nas su Ante Gotovina i Arkan bili frajeri koji idu po Europi, ratuju, imaju dobre ribe...
Kako danas gledate na sve to? Je li vam žao što ste sudjelovali u ratu?
– To se nikad nikome ne smije ponoviti, a kad govorimo o ratu, moramo biti potpuno objektivni, ne smijemo biti ostrašćeni. Svakome tko je iskusio desetinu onoga što sam iskusio ne pada na pamet uzeti oružje u ruke. Dok sam se povlačio, pitao sam se zašto nisam pobjegao u Srbiju, šta mi je to trebalo. Pitao sam se šta mi treba da poginem u nekoj vukojebini. Već tada mi je bilo jasno da je rat sulud. Pa, na primjer, Vojska Republike Srpske je bez ikakvog razloga držala u okruženju nekoliko najvećih gradova u BiH. Zašto? Zašto je, na kraju krajeva, počinjen genocid u Srebrenici? To je užasno, sramno i ponižavajuće. Nikada nisam čuo da se netko kaje zbog toga. Ta spirala zla u glavama mora stati.
U Republici Srpskoj na vlasti je politička opcija koja se ne ponaša baš mirotvorno. Mislite li da postoji opasnost od ponovnog izbijanja rata?
– Ne samo na čelu RS-a, nego i čitave BiH imate ratnoprofitersku kliku koja se obogatila u ratu i nakon rata. Sulud je svatko tko poziva na rat, a ostao je bez dijela tijela ili drage osobe, jer tko se na mlijeko opeče, na jogurt puše. A Dodik je iz rata izašao kao bogat čovjek. Bio je komunist, pa reformist, danas je nacionalist, a sutra će ići kod bilo koga da bi ostao na vlasti, njegov osnovni cilj je ostati na vlasti. A na vlasti je zato što ga netko bira. Tu već imamo socio-patološki problem širih razmjera. Ljudi govore da im je loše, a uporno rade na tome da im i dalje bude tako.

https://www.slobodnadalmacija.hr/novost ... dobre-ribe

[Haman2]

ČOVJEK MOŽE SVE IZDRŽATI AKO JE SA SOBOM NAČISTO

POLITIKA 25.12.2019.

Prošlo je više od deset godina. Smatram da svako ko se bavio javnim poslom ne treba u toj vrsti posla ostati predugo. Ja sam u javnim funkcijama bio od 1993. do 2009, šesnaest godina dug je period, to na neki način čovjeka formatizira u jednom svijetu. Kad sam izašao iz politike, posvetio sam se biznisu i nastavi na fakultetu, dobio sam novi prostor kroz upoznavanje novih ljudi, novih prijatelja u državi i van nje. Upoznao sam još jedan svijet koji je velik i širok i otvara nove šanse čovjeku da se i lično nadogradi, proširi svoje biznis i političke poglede


N.Brankovic


Razgovarao: Jakub SALKIĆ

Nedžad Branković rodio se 1962. godine u Višegradu. Diplomirao je na Građevinskom fakultetu u Sarajevu 1987, a doktorirao na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije 2006. godine. Bio je član Predsjedništva Stranke demokratske akcije. Prije ulaska u politiku do 1992. godine bio je zaposlen u IPSA Institutu za saobraćaj u Sarajevu, a godinu poslije postaje generalni direktor Željeznica FBiH. Na čelu Željeznica ostaje do općih izbora 1998. godine, kada je izabran za poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta BiH.

Drugi je put na poslaničku dužnost izabran četiri godine kasnije, ali je vratio mandat jer je imenovan za direktora “Energoinvesta”. U Vladu Federacije BiH ulazi 2003. godine kao ministar prometa i komunikacija, a četiri godine poslije postaje federalni premijer. Na zahtjev rukovodstva SDA, podnosi ostavku na mjesto premijera 2009. godine. Trenutno je angažiran kao profesor na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu, te radi u privatnoj kompaniji “Saraj Inženjering d. o. o.”

STAV: I do sada su Vas napadali, optuživali, sudili li Vam, a vjerovatno će se napadi i prozivanja intenzivirati, kako to podnosite?

BRANKOVIĆ: Čovjek vanjske napade podnosi ako je sa sobom načisto šta jeste, a šta nije, kao što je govorio rahmetli Alija Izetbegović: “Nemoj pa se ne boj”, to je jedno. Druga stvar, ja sam uvijek bio u prilici da radim kompleksne poslove visoke odgovornosti i da realiziram složene projekte. Poslove kojima sam se bavio, bez ikakve ružne konotacije, nije razumjelo mnogo ljudi, a ondje gdje prestaje znanje, počinje sumnja. Svi projekti, većina stvari u vezi s kojim sam bio javno prozivan i napadan, bili su veoma kompleksni, multidisciplinarni i mali broj analitičara, onih koji su to tumačili javnosti, nije imao kompetencije da to razumije. Danas, poslije toliko vremena, mogu slobodno kazati da su to bile sve insinuacije, da ih drugačije ne kvalificiram, vrijeme je ipak pokazalo i demantiralo sve ono što su mi stavljali na teret da sam radio.

STAV: Talgo-vozovi bili su jedna od takvih priča zbog kojih su Vas prozivali, nabavili ste ih davno, a tek su pušteni u promet.

BRANKOVIĆ: Nisam ih ja sam nabavio, ne treba nijedan projekt vezati za jednu ličnost. Procedura nabavke tih vozova krenula je prije nego što sam ja ušao u Vladu. Prvi sporazum ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine sa španskim kolegom potpisan je 2000. godine. Sve ostalo bilo je nastavak te procedure. Problem se pojavio u jednom elementu puštanja u rad jer je to bio transfer tehnologije, nije bila kupovina voza. Tu je bio jedan dio ukupnih obaveza što se tiče održavanja, gdje se ranije željezničke uprave i isporučilac vozova nisu sporazumjeli. Od toga je nastala sva ona kampanja da voz ne može na šine, što je bilo nerazumno. Ali pitajte danas željezničare, oni će vam kazati da su ti vozovi sačuvali funkciju putničkog prijevoza u Federaciji BiH, to su jedine putničke garniture koje mogu ići u međunarodni promet. Evo, neki dan sam vidio podatak da njemačka željeznica traži 100.000 radnika. Dakle, Njemačka, kao moderna država, zna koliko je željeznički promet bitan za evropski koncept transporta, a to je ekologizacija prometa. Taj voz, osim što je imao tržišne učinke, on je očuvao radna mjesta.

STAV: Ponovo se vraćate u Ministarstvo za saobraćaj i komunikacije. Šta ste uočili kao najveće nedostatke u sistemu transporta i komunikacija, a što bi se moralo popraviti?

BRANKOVIĆ: Za dinamiziranje ukupnih poslova vezanih za promet i prometnu infrastrukturu ključni je faktor kapacitet institucija, a kapacitet institucija vezan je za kompetentnost ljudi zaposlenih u tim institucijama. U principu, sav prometni sektor funkcionira u korelaciji i harmoniji tri grupe subjekata: zakonodavci, regulatori i operatori, odnosno menadžeri svih procesa, i zbog našeg ustavnog uređenja, državnog, entitetskog i kantonalnih nivoa, imamo veliku neusklađenost propisa i standarda, a pošto je to javni sektor, dosta je grešaka i u pogledu kadroviranja, dosta je ljudi koji nemaju profesionalni profil koji asocira na djelatnost u kojoj je raspoređen u bilo kojoj od ove tri grupe, proizvod je usporavanje jednog dijela tog lanca koji onda ne može biti kvalitetan servis građanima i privredi. Dakle, prije svega treba raditi na jačanju kapaciteta institucija i izboru kompetentnih ljudi na odgovorne funkcije.

STAV: Kada već spominjete kompetencije, s obzirom na to da predajete na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije, a kod nas je uglavnom percepcija da mladi s fakulteta izlaze s nedovoljno praktičnog znanja, kakva su Vaša zapažanja u tom pogledu?

BRANKOVIĆ: Predajem na sva tri ciklusa educiranja budućih stručnjaka. Naša ustanova trudi se da studentima osim teorijske nastave omogući kontakte sa subjektima u kojima će možda sutra postati uposlenici. U svakoj generaciji ima izvrsnih studenata, ali je račun vjerovatnoće koliko će njih biti uspješni ljudi. Svima njima prenosimo da je njihov alat za budućnost kompetencija i da se ona cijeli život dograđuje, cijeli život se uči. Međutim, treba naći mehanizme kako permanentno educirati one koji su prilično rano završili studije da budu stalno u funkciji razvoja vlastite kreativnosti. To je ono što pravi pomake.

STAV: Dugo niste bili u politici, odnosno u izvršnoj vlasti, zašto ste se vratili?

BRANKOVIĆ: Prošlo je više od deset godina. Smatram da svako ko se bavio javnim poslom ne treba u toj vrsti posla ostati predugo. U javnim funkcijama bio sam od 1993. do 2009, šesnaest godina dug je period, to na neki način čovjeka formatizira u jednom svijetu. Kad sam izašao iz politike, posvetio sam se biznisu i nastavi na fakultetu, dobio sam novi prostor kroz upoznavanje novih ljudi, novih prijatelja u državi i van nje. Upoznao sam još jedan svijet koji je velik i širok i otvara nove šanse čovjeku da se i lično nadogradi, proširi svoje biznis i političke poglede. Radio sam na području cijele države, svugdje sam otvoreno govorio o svojim političkim stavovima i shvatio sam da nam nedostaje u Bosni i Hercegovini iskrenog razgovora, čini mi se da se zatvaramo. Treba praviti mostove, oni se prave iskoracima u komunikaciji s ljudima koji drugačije misle. I dobro je kada ljudi drugačije misle, tu onda ima potencijala da se stvari unaprijede. Mjesto gdje trebam sada obavljati poslove više je stručno-tehničko nego političko, jer nadležnosti državnog ministarstva su 99 posto specijalističke discipline, a ne kreiranje politika, tako da to neće biti za mene neko iznenađenje u odnosu na poslove kojima sam se do sada bavio.

Najbolje se osjećam u svojoj struci, a sve što sam radio samo su različite forme moje struke, dakle, ja se u kontinuitetu bavim istom strukom. Kada sam završio studij za građevinskog inženjera, radio sam u Institutu IPSA, to je bila prije rata najveća projektantska kompanija na ovim prostorima. Od prvog dana kada sam otišao na građenje pruge Tuzla – Zvornik bavim se oblašću prometa i komunikacija samo u različitim formama i na različitim pozicijama – ili sam bio u dijelu institucija koje kreiraju zakone, ili među menadžerima, ili u nastavi, ili projektant. Cijela moja karijera isključivo je posvećena saobraćaju.

https://stav.ba/covjek-moze-sve-izdrzat ... m-nacisto/

[Haman2]

NOVOGODIŠNJI SPECIJAL / ŽELJKO KOMŠIĆ ZA "SLOBODNU BOSNU": "Odblokirali smo NATO put, unatoč nadanjima SDP-a da nećemo uspjeti"

Posljednji dan u 2019. godini, jednoj od najuzbudljivijih i najdinamičnijih na političkoj sceni u protekloj deceniji, dobar je povod za razgovor sa Željkom Komšićem, predsjedavajućim Predsjedništva BiH. Od pobjede na izborima u oktobru 2018. godine u utrci za člana Predsjedništva BiH, Komšić je zasigurno bio najaktivnija i u javnosti najprisutnija politička ličnost u 2019. godini. U susret Novoj godini sa gospodinom Komšićem razgovarali smo o najvažnijim političkim događajima u godini iza nas, dinamičnim odnosima u regionu, kao i o očekivanjima u 2020. godini.

Razgovarao: SAMIR BEGOVIĆ



Primarni cilj ispunjen deblokadom NATO puta

"SB": Iza Vas je vjerovatno najizazovnija godina u političkoj karijeri. Da li ste zadovoljni učinjenim?

KOMŠIĆ: Moj primarni cilj u ovoj godini bila je deblokada NATO puta Bosne i Hercegovine. Taj cilj je dostavljanjem Programa reformi u sjedište NATO-a u Briselu ispunjen, i to je najvažniji politički događaj u ovoj godini. Tako da sa te strane mogu biti zadovoljan. Osim toga zadovoljan sam i zbog činjenice da smo napravili jedan blok koji neće dopustiti da se u Bosni i Hercegovini nameću neka anticilizacijska rješenja. Lopta je u našem posjedu po oba ta jako važna, možda i dva najvažnija politička pitanja, a nekada, kao što znate, nije bila.

"SB": Vaše građansko opredjeljenje dovodile su u pitanje stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora, a njima se pridružio i SNSD. Sada Vas na gotovo identičan način kritikuju i stranke lijeve orijentacije. Šta je razlog da te dijametralno suprotne političke vizure imaju sinhronizovan kritički odnos prema vama?

KOMŠIĆ: Mislim da te stranke, kako ih nazivate, lijevima, čine ogromnu grešku. Morali bi pronaći druge modele kritike. Jer zaista je tužno, po njih, da se koriste skoro identičnim političkim vokabularom. To je ujedno i pokazatelj političke nemoći. Ako ste spali na to da iz Čovićevog arsenala uzimate oružje kojim pucate po DF-u i meni, onda pucate i po sebi, jer možda sutra će na moje mjesto doći neko iz tih stranaka, pa šta onda? Nije valjda da misle, kako bi njih HNS poštedio, da bi im priznao taj legitimitet!?

Spreman sam opet braniti Kojovića od Konakovićevih radikala
"SB": Smatrate li da su Naša stranka i SDP koalicijom sa strankom Narod i Pravda i podrškom privatnim projektima Muamera Zukorlića ugrozili svoju lijevu orijentaciju?

KOMŠIĆ: Mislim da je nisu ugrozili jer nikada do nje nisu puno ni držali, kako se to želi predstaviti. Jer da jesu, sigurno se ne bi tako politički tijesno vezali za NiP i Zukorlića. Uostalom, morate znati da je Naša stranka, uslovno rečeno, postala lijevom (to i oni znaju) tačno u onom trenutku kada je krenula priča kako tobože mi iz DF-a izdajemo ljevicu. Do tada su odbijali da se identificiraju kao lijeva stranka. To je jako zanimljivo, da ne kažem šta teže. Oni kao lijevi postaju tek u tome trenutku. Pa ne trebam ih ja valjda sada podsjećati kako su govorili; eto nek se DF i SDP ujedine kao lijeve stranke, mi u NS-u nismo ljevica, možemo sarađivati sa vama. Osim toga potpuno je drugi par rukava danas priča o tome šta je ta lijeva orijentacija, šta to podrazumijeva. Što se tiče tih projekata, nisam vidio da su zatražili da se građanima pojasni opravdanost davanja budžetskog novca jednoj fantomskoj akademiji. Lider tog bloka dao je novce ideološkim istomišljenicima onih ljudi koji su ga prije desetak godina ganjali po Sarajevu, pokušavajući čak i fizički da ga ugroze. Ako se nekad ponovi nešto slično, opet ću biti spreman da branim njegov integritet, pa čak i od onih koje evo vidimo finansira, jer u ovoj državi ne smije niko nikoga tući zbog toga što je to što jeste.

"SB": Smatrate li izdajom građanskih principa odluku Naše stranke i Socijaldemokratske partije da se fokusiraju na Kanton Sarajevo, a državu prepuste nacionalnim strankama?

KOMŠIĆ: Ne smatram to ni izdajom a ni potvrdom građanskih principa kod njih, ako već postoje, nego na to gledam kao na nedostatak hrabrosti, da se pokuša nositi sa krupnijim političkim pitanjima nego što su kantonalna. Onda, da bi se taj nedostatak prikrio, druge se optužuje za ovo i ono. Ako neko želi da se fokusira na kantonalno i lokalno djelovanje i to je sasvim uredu. Samo ne može se toj stvari davati značaj državnog i Sarajevo proglašavati Republikom. Međutim, opet kažem, sasvim je uredu fokusirati se tek na niže organe vlasti, ali onda ako ste već priznali da niste kapacitirani za veće utakmice, ne trebate navijati za poraz nas koji ih igramo na državnom i federalnom nivou, što je često slučaj, uslijed činjenice da dobar dio ljudi koji sada upravljaju tim strankama nikad nisu u politici donosili velike odluke nego su bili posmatrači. Da smo u obrnutim pozicijama, recimo, nikad ne bi priželjkivao poraz države po pitanju NATO-a, da bi onda na tome gradio neku političku kampanju.

U borbu za građansku BiH uključiti i lijevi u desni spektar
"SB": Koaliranje DF-a i SDA predstavljaju kao Vaš najteži politički grijeh. Vjerujete li da SDA nakon usvojene deklaracije na kongresu stranke može snažnije krenuti u pravcu borbe za građanski uređenu državu, i da Vam može biti dugotrajni partner na tom putu?

KOMŠIĆ: Vidite, ja vjerujem u svoju ideju. Ideju građanske države Bosne i Hercegovine. Koliko će svi drugi da je zastupaju to je njihova stvar. Volio bih kada bi sve stranke u ovoj državi prihvatile da je jedino normalno i prirodno uređenje, građansko uređenje Bosne i Hercegovine na principu jedan čovjek jedan glas. Hoće li to prihvatiti ili neće, to je do njih. Međutim, mi u DF-u ćemo se čvrsto zalagati za to.

Potpuno smo svjesni da se to neće ostvariti uskoro, ali se treba boriti korak po korak. Ta bitka se ne dobija na nokaut nego na poene, malo po malo. Sljedeća bitka u tome procesu je bitka za Izborni zakon, a nakon toga slijede druge, dug je to proces. Ne računam da ljudi imaju strpljenja i znam da ljudi žele odmah vidjeti rezultat, ali isto tako znam da većina građana razumije taj proces.

Pa ipak želim reći i to da mi koji BiH vidimo kao jedinstvenu i cjelovitu, moramo konačno definisati koji je to politički model zalaganja za građansku državu. Smatram da se u cjelosti potrebno politički distancirati od etničkog (konstititutivnost) koncepta. Zato imamo uporište i u presudama Evropskog suda za ljudska prava. Međutim, to tek treba da sazrije kao ideja. SDP i NS zaziru od toga, a nemoguće je biti za građansku državu a istovremeno biti za jedan u suštini etnički koncept. Te stvari se isključuju. Sa druge stranu u SDA kažu, to je OK, ali nije realno. Znam da nije realno u ovom trenutku. Ali, šta ako nije realno!? Hajde da se zalažemo za to, pa će jednog dana biti realno.

Tu postoji još jedna zanimljiva stvar, kada je riječ o ideji građanske države. Nas u DF-u kritikuju iz SDP i NS-a da smo izdali građansku državu. Međutim, neka mi kažu gdje je građanska ideja u njihovoj saradnji sa Narodom i Pravdom. Gdje se po tome pitanju, ideološki i politički s njima mogu sresti? Ne mogu nigdje! Mogu se sresti tek oko funkcija na nivou kantona, a u SDA postoji makar dio ljudi koji je blizak toj ideji.

Smatram da u okviru stranaka koje se zalažu za Bosnu i Hercegovinu, tu računam, osim DF-a, i SDP i Našu stranku, i SDA i SBB, naprosto postoji i lijevi i desni spektar onih koji su za Bosnu i Hercegovinu kao građansku državu, i mislim da se za tu ideju sa oba spektra može zalagati.

Ne možemo kada je riječ o građanskoj državi isključivati jedni druge. U svakoj ideji Republike, u svakoj Republici u historiji, imali ste lijeve i desne. To je tako od Francuske građanske revolucije. I NOP je imao svoj lijevi i desni spektar. Ono što nam svima treba biti zajedničko je to građansko, bili mi lijevi ili desni. Nikada nećemo ostvariti BiH kao građansku državu, ako oba politička spektra u to ne budu uključena.

"SB": Kako ste doživjeli sukobe u NSRS-u, i kako gledate na opoziciju u RS-u? Mogu li SDS i PDP biti alternativa Dodiku i pomoći u izgradnji harmoničnijih društvenih odnosa u BIH?

KOMŠIĆ: Iskreno me zabrinulo to što se dešava. Mislim da su oba politička bloka taoci samih sebe. I jedni i drugi se bune protiv NATO-a a i jedni i drugi su učestvovali u odlukama institucija države Bosne i Hercegovine koje su doprinijele tome da se Bosna i Hercegovine približava NATO-u. Mislim da će se prije ili kasnije morati da iskristališe ko je za, a ko protiv NATO-a. Čak smatram da će se to u budućnosti i desiti. Mogli bi doći u situaciju da se takmiče ko je više za NATO. Šta ako Srbija krene ka NATO-u? Ne treba to isključiti. Onda će biti zanimljivo gledati, kako će se ponašati. Vidjeti ćemo ko će se bolje snaći.

Milanović opasniji od Grabar-Kitarović; Velikosrpski projekat na prekretnici
"SB": Postoje realne šanse da u narednom periodu Zoran Milanović predvodi Republiku Hrvatsku. Za razliku od Grabar-Kitarović, Milanović je najavio da će razgovarati sa Vama. Da li očekujete zaokret vrha susjedne države prema Bosni i Hercegovini u narednom period, ukoliko Milanović dođe na njeno ćelo?

KOMŠIĆ: Poštovati ću izbor građana Republike Hrvatske, ma kakav on bio. Što se tiče samih kandidata mislim da je Milanović mudriji. Ako ne dođe do promjene politike prema BiH, onda on kao takav može biti i opasniji. Kako god, ponavljam, poštovati ću izbor građana Republike Hrvatske.

"SB": Zakon o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori doveo je do ozbiljnog incidenta u skupštini ove zemlje i niza protesta u crnogorskim gradovima? Glavna poruka protagonista zakona je da su suzbili velikosrpski projekat u Crnoj Gori. S obzirom na skoro prezentiranu Strategiju odbrane i nacionalne bezbjednosti Republike Srbije, smatrate li da je Bosna I Hercegovina ostala jedini prostor na kojem se još uvijek živi taj devetnaestovjekovni projekat?

KOMŠIĆ: Mislim da se taj projekat nalazi na prekretnici. Ili će zauvijek biti poražen ili će u konačnici biti zaokružen. Vidjeli smo da je u Crnoj Gori iskazao potpunu nemoć. Zbog čega? Pa zbog toga što se ta država nalazi u NATO-u. Nije moguće da velikosrpski projekat danas ugrozi Crnu Goru zbog donošenja jednog evropskog zakona koji se ne sviđa tim krugovima. Onog trenutka kada Bosna i Hercegovina uđe u NATO, to će značiti i definitivni kraj tog devetnaestovjekovnog projekta.

SDP između dva radikalizma, neomarksizma i Zukorlića
"SB": Političku karijeru počeli ste u SDP-u. Kako gledate na današnji SDP, posebno u odnosu na ideale i političku viziju zbog koje ste se tada priključili toj stranci?

KOMŠIĆ: Vidim ono što vidi dobar dio ljudi u SDP-u i oko njega. Totalnu političku i ideološku dezorijentaciju. Razapeti su između radikalnog neomarksizma i Naroda i pravde. Svoju političku poziciju grade na osnovu neselektivnog i sveopćeg kritizerstva nas u DF-u, valjda uslijed toga što im neki kritičari određuju političku i idelošku liniju. SDP se sveo na negaciju DF-a. To nije proaktivna nego reaktivna politika. Hoće građansku državu a neće da politički odbace etnički koncept. SDP sam napustio 2012. zbog toga što se pojavila ideja o nejednakoj vrijednosti glasa. Ona je i danas u SDP-u prisutna, čim nemaju snage da se založe za građanski koncept u svojoj suštini. Međutim, ja zaista smatram da bi bilo pogrešno odbaciti SDP. Ta partija je potrebna ovoj državi, posebno ideji građanske države, jer se za tu ideju može i mora boriti i kroz opoziciju i kroz vlast.

"SB": Kraj godine obilježili su veliki politički potresi u BiH i regionu. Vjerujete li da u 2020. godinu ulazimo sa mnogo jasnijim političkom slikom?

KOMŠIĆ: Ulazimo sa jasnijom političkom slikom, ali mislim da će se ova dinamika nastaviti. Jednostavno, nalazimo se u godinama kada se neke stvari lome, i nije realno očekivati da sve bude prava linija. U proteklih dvije do tri godina desilo se više politike nego u zadnjih deset. Došlo je do ogromnih promjena na geopolitičkom planu, posebno u Evropi, a sve se to održava na BiH i odnose u BiH. Treba biti svjestan te činjenice i ne očekivati da će bilo ko od nas, koji nosimo političku odgovornost, imati privilegiju da, sportskim riječnikom rečeno, spava u ofsajdu.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/138 ... pjeti.html

[Haman2]

Briga o "konstitutivnosti" naroda je lažna baš kao i sam taj pojam


Esad Bajtal / Vijesti.ba

Premijer Hrvatske Andrej Plenković sastao se u srijedu u Parizu s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Plenković je i ovu priliku iskoristio da se otvoreno umiješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.
"Mi želimo pomoći BiH na evropskom putu, kao i drugim zemljama jugoistočne Evrope. Isto tako želimo da sva tri konstitutivna naroda u BiH budu ravnopravna što zahtjeva reformu izbornog zakonodavstva. To je nešto što je pozicija Hrvatske već duže vremena i tu trenutnu situaciju treba popraviti", izjavio je Plenković.

Politički analitičar i sociolog Esad Bajtal kazao je u intervjuu za Vijesti.ba kako je „Plenkovićeva briga o konstitutivnosti naroda u BiH lažna baš kao i sam pojam.

Razgovarao: Haris Ljevo

Da li je Plenković sa premijerske funkcije ponovo poduzeo miješanja u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, zalažući se za HDZ-ove antievropske prijedloge izmjena Izbornog zakona u BiH?

BAJTAL: Nije Plenkovićevo da „pomaže“ BiH, jer to niko od njega nije ni tražio. Također, briga o „konstitutivnosti naroda“ je lažna baš kao i sam taj pojam u svom namjenski ideologiziranom prevodu s engleskog jezika. Ono što se od njega očekuje jeste da konačno prestane odmagati, na takav i druge sofisticirane načine, put naše zemlje u EU. Bosni i Hercegovini ne treba ničija briga ZA, nego odsustvo uporne komšijsko-susjedske brige PROTIV nje. Građani BiH su sposobni i sami će rješavati sve svoje unutrašnje i vanjske probleme. I činiće to utoliko brže i učinkovitije ukoliko nepozvana susjedsko-komšijska „briga“ bude manja.

Je li ovim potezom i hitrim sastankom sa predsjednikom Francuske premijer Hrvatske želio da trasira put budućeg djelovanja novog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića? Da li je cilj Plenkovićeve posjete Macronu da na neki način natjera Milanovića na nastavak agresivne politike Hrvatske prema BiH?

BAJTAL: Možemo razmišljati na razne načine o tom sastanku i razgovoru, ali ne možemo sa sigurnošću ništa tvrditi, jer, psihološki govoreći, nema načina da saznamo šta se krije i mota u nečijoj glavi. Pa ni Plenkovićevoj. To samo on zna. Ali, logika i dosadašnje iskustvo sa HDZ-ovskim dušebrižjem za BiH, govori nam da ni tako nešto nije nemoguće. Uostalom, gorčina nedavnog izbornog poraza te stranke, očito traži neku vrstu kompenzacije tog unutrašnjeg poraza na vanjskom planu. Nažalost, koncept velikodržavlja devedesetih godina prošlog vijeka u susjedstvu i komšiluku još nije napušten.

Stiče se dojam da HDZ i Plenković namjeravaju i na ovaj način ostaviti u naslijeđe Milanoviću svoju agresivnu politiku na diplomatskom polju prema Bosni i Hercegovini, dok sa druge strane ostaje upitno da li će Milanović pristati na HDZ-ove i Plenkovićeve smjernice u vanjskoj politici, posebno u vanjskoj politici prema Bosni i Hercegovini. Kako gledate na to?

BAJTAL: To je pitanje za novoizabranog predsjednika Hrvatske Po obećanjima i retorici koju smo mogli čuti u noćnim satima nakon izborne pobjede, mogao bi se, možda, očekivati neki zaokret u njegovom dosadašnjem odnosu prema BiH, ali politici i političarima nikad ne možete vjerovati. Uostalom, i srećom, ma šta bilo da je u pitanju, naš put ka euroatlantskim integracijama neće zavisiti od malih balkanskih, nego od velikih svjetskih igraća na međunarodnoj političkoj sceni. Od onih istih koji su agresiju na BiH devedesetih dopustili, a '95 zaustavili. I to ne iz svoje ljubavi prema nama, nego naprosto vođeni logikom vlastitih geopolitičkih i geostrateških interesa. Bilo bi dobro, a i za njih, i za nas, korisnije, da su Plenković i Milanović svjesni te planetarno-političke elementarnosti. Dakle, vidjećemo.

Da li je pomalo čudna i Plenkovićeva zabrinutost za neformiranje vlasti u BiH, s obzirom na činjenicu da vlast nije formirana samo u Federaciji i da taj proces upravo blokira HDZ?

BAJTAL: Nije, kako rekoh, njegova briga da brine naše bh. brige. Ima dovoljno i svojih, unutrašnjih, HDZ-ovskih briga, koje će postizborni poraz HDZ-a otkriti i otvoriti u svoj njihovoj bolnoj širini i dubini. U tom slučaju istinska briga ZA vlastite, unutrašnje državne i stranačke probleme, bila bi mnogo djelotvornija od dosadašnje PROTIV bosanske politike.


(Vijesti.ba)

[Haman2]

BIVŠI MINISTAR SIGURNOSTI OTKRIO SVE: Evo kako je protekao susret Dragana Mektića i Fahrudina Radončića...

Moje mišljenje je da bi bilo dobro da je na poziciju ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine došao neko ko ima određene profesionalne sposobnosti za obavljanje ove funkcije, kazao je za N1 bivši ministrar sigurnosti Dragan Mektić



Često ste kritikovali odluku da se Fahrudin Radončić imenuje za ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine. U kakvim ste sada odnosima?

Tokom primopredaje dužnosti imao sam korektan razgovor sa Radončićem. Novom ministru želim sve najbolje s obzirom da će se suočavati sa mnogim izazovima. Ali, moje mišljenje je da bi bilo dobro da je na poziciju ministra došao neko ko ima određene profesionalne sposobnosti za obavljanje ove funkcije. Nije ovo pozicija čisto političkog karaktera, ima dosta stručnih aktivnosti i morate dobro poznavati ovu oblast kako bi donosili dobre odluke.

Radončić je nedavno, komentarišući problem ilegalnih migracaija, najavio konkretne mjere?

Nisam upratio izjavu Radončića da će se konkretnije baviti migracijam, ali se pitam koje su to konkretne mjere i radnje. To su paušalne izjave. Otkad je novi saziv Vijeća ministara nisam vidio nijednu konkretnu mjeru. Dok sam bio na poziciji ministra sigurnosti stalno sam pozivao na rješenje migrantskog problema.

Kada govorimo o migrantima, šta možemo očekivati na proljeće?

Možemo očekivati pojačan priliv migranata. Mi smo imali nacrt sporazuma sa Frontexom, ali Predsjedništvo već godinu dana nije dalo saglasnost za njega.

Predsjedavajući Tegeltija sam ignoriše čitavu proceduru imenovanja u Vijeću ministara. Šta znači njegova izjava d aje Božović prošao provejru CIK-a i SIPA-e, ako je Komisija Parlamenta utvrdila da taj kandidat neće raditi dovoljno dobro?

Šta je sa imenovanjem zamjenika ministra sigurnosti BiH?

Mektić: Imam informacije da zamjenik nije prošao sigurnosnu provjeru i da mu je sporna diploma srednje škole. Onda se postavlja pitanje kako će mu biti vjerodostojna i fakultetska diploma. To govori kako partije postavljaju podobne ljude, a da ne vode računa o stručnim kvalifikacijama predloženih kandidata. Imaju li ikakave odgovornosti prema građanima i narodu? Govorim sada i o slučaju Božovića, ne možete reći samo da je prošao provjeru CIK-a i SIPA-e. Da ne budem vulgaran, i konj bi prošao njihove provjere. Zato ne očekujem ništa dobrog od ovog saziva Vijeća ministara. Vidite da među njima nema ništa zajedničkog, samo su podijelili funkcije, kazao je Mktić za N1.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/140 ... chica.html

[Haman2]

IDEOLOGIJA KOJA JE DOVELA DO GENOCIDA NIJE NESTALA

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

“Poznato je da je negiranje genocida posljednja faza u izvršenju genocida. S tim da kod nas imate i jedan dodatni fenomen, da pored negiranja imate i, možemo slobodno reći, novu fazu, a to je afirmiranje genocida. Ovdje je to prisutno kroz veličanje ratnih zločinaca, otvaranje prostora za njihovo akademsko, kulturno i drugo djelovanje. To je još jedan fenomen koji je specifičnost ovog genocida u zaštićenoj zoni UN-a. Zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina jedino je moguće rješenje, gledano iz pravnog ugla. Sve dok se takav zakon ne usvoji ili ne nametne, mi ćemo u javnom prostoru imati pojavu negiranja genocida”



Sabahudin Šarić rodio se 1968. godine u Kaknju, gdje je završio osnovnu školu. U Teheranu, glavnom gradu Islamske Republike Iran, završio je fakultet i postdiplomski studij iz sociologije. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu stao je na prve linije odbrane na kojima je dva puta teže ranjavan (danas je šezdesetpostotni ratni vojni invalid).

Doktorirao je na Univerzitetu u Tuzli na temu Analiza ideologije neofašizma – slučaj Bosna i Hercegovina. Od 2008. godine radi na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Za Stav govori o nedavno završenom projektu vizuelnog dokumentiranja svjedočenja preživjelih žrtava genocida u Srebrenici, kulturnom pamćenju i naučnim izazovima interpretiranja genocida, sponama između velikosrpske ideologije i genocida, vlastitom angažmanu na uvođenju teme genocida na perzijsko govorno područje…

STAV: U protekloj godini radili ste na projektu snimanja svjedočanstava preživjelih Srebreničana. Riječ je o prvoklasnim materijalima, svjedočanstvima više od 200 neposrednih svjedoka genocida nad Bošnjacima. Zbog čega su važni takvi projekti? Koliki je njihov značaj za pamćenje srebreničkog genocida?

ŠARIĆ: Da, u 2019. godini smo na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu uz podršku Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo i pomoć udruženja i organizacija vezanih za Srebrenicu uradili projekt “Oralna historija – prva faza: vizuelno dokumentovanje svjedočenja preživjelih žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine”. Snimljena su svjedočanstva žrtava koje su neposredno preživjele genocid u Srebrenici. Uspjeli smo da na terenu, u velikoj mjeri u povratničkim mjestima u Srebrenici, ali i na drugim lokacijama gdje žive preživjeli Srebreničani, snimimo 240 svjedočanstava. Radilo se o obimnom i zahtjevnom projektu koji je iziskivao mnogo dana provedenih na terenu, često i u veoma udaljenim selima oko Srebrenice, improviziranje studija za snimanje, dovoženje svjedoka i snimanje njihovih potresnih priča. Nakon toga, svjedočanstva su montirana i pripremljena za reprodukciju. Planirano je da se po ugledu na slična iskustva u svijetu, kao što je “Shoah Foundation”, koja bilježi svjedočenja Jevreja preživjelih u holokaustu, zabilježe i sačuvaju svjedočanstva i da pod određenim uvjetima budu dostupna na internetskoj platformi gdje će služiti u naučne i obrazovne svrhe.

Značaj ovakvih projekata višestruk je i proističe iz mnogih uvjeta vezanih, prije svega, za prirodu samog zločina genocida, ali i uvjeta vezanih za prostor i vrijeme u kojem živimo, te budućnost koja je pred nama.

Genocid je sigurno jedna od najkompleksnijih i najstrašnijih pojava koja se dešava u ljudskom društvu i, koliko god da se govori i istražuje o njemu, ne možemo reći da je to dovoljno. U to smo se uvjerili i tokom ovog istraživanja. Brojni su aspekti genocida u Srebrenici koji su ostali neistraženi, zapostavljeni i nedorečeni, a sigurno je da su svjedočenja živih svjedoka najbolji, najautentičniji i najpotresniji izvor informacija.

Druga dimenzija značaja proističe iz vremena u kojem živimo. Ovdje mislim na digitalno doba, korištenje interneta i sve ono što je za to vezano. Postoje mnoge zabilježene izjave svjedoka genocida u pisanoj formi, ali utisak koji ostavlja živo svjedočenje ne može se ni s čim porediti. Tu prije svega mislim na primarnost izvora saznanja koji ostaje “živo” sačuvan za naredne generacije.

Ovakva svjedočenja stoga su od izuzetnog značaja za razvijanje i očuvanje kulture sjećanja te borbu protiv negiranja genocida koje je, kada je u pitanju genocid u Srebrenici, posebno izraženo, rasprostranjeno i ne jenjava, nego stalno poprima nove dimenzije i forme.

Tu također treba istaći i činjenicu da vrijeme čini svoje. Svjedoci umiru.

STAV: Kako ste se osjećali slušajući ta svjedočanstva? Koliko je to teško iskustvo i za nekog ko se genocidom bavi iz perspektive i za potrebe nauke?

ŠARIĆ: Iako mogu slobodno reći da za one koji se bave istraživanjem ratnih zločina rat, odnosno ta psihoza, na neki način još traje, jer se opetovano suočavate s tom tragedijom, naučnim pristupom uspijevate u određenoj mjeri izbjeći subjektivan pristup i kroz objektivnost neophodnu u nauci načiniti otklon u emotivnom smislu. Ali, koliko god da imate iskustva u suočavanju s ljudskom tragedijom, genocid je nešto posebno. Slušajući ispovijesti ljudi, žena i onih koji su bili djeca u vrijeme izvršenja genocida, čovjek bukvalno ostane bez teksta. Prvog dana snimanja, nakon što sam obavio četiri intervjua sa žrtvama genocida – sjećam se, radilo se o jednoj majci, njenoj kćerki i još dvije žene koje su izgubile oca, supruga i još nekoliko članova porodice – bio sam veoma potresen i zabrinut kako nastaviti dalje. Ništa vas na to ne može pripremiti. Trebalo mi je nekoliko dana da redefiniram svoj pristup i nastavim s radom na projektu. Ipak, kada se sretnete s majkama koje su izgubile dva, tri pa i četiri sina u genocidu, s majkama kojima su iz ruku odvođena maloljetna djeca i koje su se vratile da žive u svoje prijeratne domove iz kojih su protjerane kako bi “posmatrale mjesta gdje su im djeca boravila”, na takve priče ne možete se “navići” i ostati “objektivni”.

STAV: Do kakvih ste saznanja došli radeći na projektu? Koliko je neispričanih priča? Sigurno ste imali priliku čuti i pojedine priče koje bi vrijedilo ekranizirati…

ŠARIĆ: Saznanja su brojna i tek treba da izvršimo njihovu evaluaciju. Potvrđena je osnovna pretpostavka istraživanja da postoje mnoga svjedočenja zločina koja, unatoč radu domaćih i stranih istražnih organa i sudova, nisu dokumentirana i sačuvana.

Potom, iako su ICTY i sudovi u Bosni i Hercegovini prikupili znatnu dokumentaciju i procesuirali neke od optuženih za ratne zločine, time ni u kom slučaju nisu iscrpljeni svi aspekti u proučavanju ove tragedije kao što su: vojni, ekonomski, psihološki, sociološki i drugi. Mnogi fenomeni koji su posebno značajni, recimo iz aspekta sociologije, kojom se ja bavim, ostali su neistraženi. Strahote života u okruženju prije genocida u zaštićenoj zoni UN‑a, u Srebrenici i Žepi, veoma su malo ili nikako istražene; zatim fenomen gladi, neizvjesnosti i drugi strahoviti uvjeti života izazvani izvršenjem direktive broj 7 ratnog zločinca Radovana Karadžića, u kojoj se traži da se “svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvore uslovi totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”. Bestijalnost, oblici, načini i obim zločina posebna su tema i, šta god da znate iz historije, ratova pa čak i iz filmova kao ljudske fikcije, genocid u Srebrenici i ono što su zločinci činili sve to nadilazi.

Zatim postoje svjedočanstva o ratnim zločincima i njihovim zločinima koji nikada nisu procesuirani.

Pored te, tako da kažem, zločinačke strane, postoji i drugi aspekt ove tragedije o kojoj mi malo govorimo, a koja predstavlja trijumf humanosti, požrtvovanja, herojstva.

Jedan fenomen kojeg se sada sjećam jeste, recimo, da u Žepi u okruženju, u kojoj je boravilo 12.500 stanovnika u odnosu na prijeratnih 2.500, nije zabilježena nijedna pljačka, nikakav kriminal. Ili, recimo, danas, kada Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklave Srebrenica i Žepa”, kaže da, “bez obzira na sve, naše 5.500 djece, koja su preživjela genocid, koja su gledala kako im ubijaju oca, odvode brata, siluju majku, ipak nemaju mržnju. Nisu napravili nijednu osvetu, naša djeca u Bosni i Hercegovini su najbolja djeca. I ona koja su izvan Bosne i Hercegovine pokazali su da su najbolji. Završili su fakultete, postali doktori, inženjeri, govore dva-tri jezika. To je ponos i pobjeda majki koje su preživjele rat i u Srebrenici i Prijedoru, Kozarcu, Vlasenici, i Zvorniku, i Višegradu, i svugdje”, mi to uzimamo zdravo za gotovo, umjesto da se ponosimo i tim ljudima i time što pripadamo jednom takvom narodu. Nismo naučili i ne učimo dovoljno iz ove planetarne tragedije i svega onoga što je za nju vezano.

Što se tiče ekranizacije nekih od priča, prije svega filmske pa i dokumentarne, to je nešto što se nameće samo po sebi. Recimo, posljednje svjedočenje koje smo snimili traje pet sati u montiranoj formi. Radi se o preživjelom svjedoku koji je proveo 62 dana u šumi s još nekoliko osoba. Njegova priča nadilazi sva iskustva preživljavanja za koje smo čuli. Sličnih priča je mnogo.

STAV: Institut na kojem radite i ranije se bavio snimanjem svjedočanstava svjedoka genocida. Šta je bilo s tim materijalima? Jesu li spašeni? S kojim ukupnim brojem pojedinačnih svjedočenja Institut raspolaže?

ŠARIĆ: Postojala je naša inicijativa prije desetak godina da započnemo s ovim projektom, ali uvijek je bilo problema s novcem. Prije sedam-osam godina Fondacija “Cinema for Peace” snimila je približno 1.300 svjedočanstava. Ona su, na svu sreću, mada u nemontiranoj, u “sirovoj” formi predata Institutu, a jedan dio ih se nalazi u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari. Mi smo sada, u okviru ovog našeg projekta, detaljno pregledali ta svjedočanstva i ustanovili da postoji opasnost od njihovog propadanja i gubljenja kvaliteta snimaka. Uspjeli smo revitalizirati i montirati 600 tih snimaka svjedočanstava. Time Institut sada raspolaže s 840 montiranih snimaka svjedočenja genocida u Srebrenici visokog kvaliteta koji su spremni za prezentiranje. Predložili smo Institutu i Ministarstvu da se promocija ovog projekta organizira povodom 25. godišnjice genocida u Srebrenici.

STAV: Magistrirali ste u Iranu, na perzijskom jeziku, na temu odnosa velikosrpske ideologije i genocida u Bosni i Hercegovini. Do kakvih ste saznanja došli u tom istraživanju koje je publicirano i kao knjiga?

ŠARIĆ: Fenomen ideologije i ideološkog načina mišljenja nešto je čime se ozbiljnije bavim i na tu temu uradio sam i doktorsku disertaciju analizirajući fenomene neofašizma u Evropi, s osvrtom na iskustva ideologija koje su dovele do agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenici.

Nastojao sam, na osnovu relevantnih socioloških teorija u ovoj oblasti, pokazati obrasce nastanka, razvoja i djelovanja ideološkog mišljenja i načina i metoda njihovog djelovanja na društvene aktere. Najznačajniji autoriteti u oblasti istraživanja genocida pokazali su da je ideologija jedan od ključnih elemenata procesa genocida. Što se tiče ideologije koja dovodi do zločina genocida, s njom je isti slučaj kao i sa samim činom izvršenja genocida, dakle, ni u kojem slučaju ne radi se o slučajnom spletu okolnosti, stihijskom djelovanju i pojedinačnoj aktivnosti. Ideologija se kreira u najvišim intelektualnim, kulturnim, akademskim i medijskim krugovima. Za njeno kreiranje koriste se simboličke forme preuzete iz kulture, religije, književnosti, mitologije itd., a koje same po sebi nisu ideološke, ali u ideološkom načinu mišljenja dobijaju dimenzije, tumačenja i razumijevanja koja rezultiraju ksenofobijom, ekstremnim nacionalizmom, rasizmom i drugim oblicima netrpeljivosti prema drugom i drugačijem. Prva knjiga objavljena je 2010. godine, a sada pripremam drugu, koja je plod doktorske disertacije.

STAV: U Iranu ste bili neposredno nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, a i danas rado odete u ovu zemlju. Je li se, i ako jeste, na koji način, mijenjala percepcija koju Iranci imaju o Bosni?

ŠARIĆ: Jedan od razloga odabira teme o genocidu u Bosni i Hercegovini za magistarsku tezu jeste i to što u Iranu, posebno u akademskim krugovima, nije postojalo dovoljno informacija o prostoru bivše Jugoslavije, odnosima unutar nje i faktorima koji su doveli do genocida nad Bošnjacima. Iako je Iran pružio znatnu pomoć našem narodu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, u naučnoj oblasti primjećivao se utjecaj razmišljanja po kojem su bosanski muslimani prevjereni Srbi i druge stvari vezane za negiranje kulture, religije, jezika i historije Bošnjaka. Od tada je ta percepcija značajno promijenjena. Naravno, ne zbog mog djelovanja nego zato što je kod Iranaca kultura sjećanja izuzetno razvijena i oni mnogo rade na tome.

STAV: Koliko je tema genocida u Srebrenici danas prisutna na iranskom govornom području, u naučnim radovima, medijima, književnosti? U kojoj ste mjeri Vi svojim naučnim angažmanom doprinijeli širenju saznanja o srebreničkom genocidu na perzijskom govornom području?

ŠARIĆ: Danas je tema genocida u Srebrenici znatno prisutna. Iranci već godinama redovno i u znatnom broju dolaze na “Marš mira” u Srebrenicu. Učestvuju s medicinskim grupama koje pružaju pomoć učesnicima u Maršu, dolaze književnici, filmski radnici i dosta su zaslužni za publiciranje priče o genocidu u Srebrenici. Pored toga, Iranci su snimili nekoliko dokumentarnih filmova o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i o genocidu u Srebrenici. Također, u saradnji s našim Institutom za perzijski jezik prevedena je knjiga Đeve Avdić Moj osmijeh je moja osveta, prevodi se knjiga Molila sam ih da me ubiju i još neke. Institut je nedavno donirao materijale i fotografije o genocidu, masovnim grobnicama i zločinima, što će biti izložene u novoformiranom odjelu Muzeja šehida u Teheranu, koji će biti posvećen odbrani Bosne i Hercegovine.

Pored ove saradnje, tokom boravka u Iranu s drugim kolegama objavio sam značajne tekstove o Bosni i Hercegovini u Velikoj islamskoj enciklopediji, a po povratku i nekoliko drugih naučnih radova i jednu knjigu na perzijskom vezanu za događaje u Bosni i Hercegovini. Učestvovao sam na nekoliko naučnih skupova koje je Iran organizirao na temu agresije i na godišnjicu genocida u Srebrenici. Saradnja je, s obzirom na geografsku udaljenost, prilično dobra.

STAV. Kako objašnjavate činjenicu da i nakon 25 godina srpska politička, intelektualna i akademska elita – čast izuzecima – negira genocid?

ŠARIĆ: Ideologija koja je dovela do genocida nije nestala. Poznato je da je negiranje genocida posljednja faza u izvršenju genocida. S tim da kod nas imate i jedan dodatni fenomen, da pored negiranja imate i, možemo slobodno reći, novu fazu, a to je afirmiranje genocida. Ovdje je to prisutno kroz veličanje ratnih zločinaca, otvaranje prostora za njihovo akademsko, kulturno i drugo djelovanje. To je još jedan fenomen koji je specifičnost ovog genocida u zaštićenoj zoni UN-a. Zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina jedino je moguće rješenje, gledano iz pravnog ugla. Sve dok se takav zakon ne usvoji ili ne nametne, mi ćemo u javnom prostoru imati pojavu negiranja genocida. Da ne govorim sada o fenomenu progona žrtava koji je također na djelu, ali za njega treba mnog više prostora.

https://stav.ba/ideologija-koja-je-dove ... e-nestala/

[Haman2]

MUSLIMANSKE REZOLUCIJE PISANE SU JER JE BILA UGROŽENA NJIHOVA MULTIETNIČKA BOSNA, SAČUVATI KOMŠIJE BILO JE ZA NJIH PITANJE ŽIVOTA I SMRTI
19.01.2020.

Jasno da je većina običnih ljudi prilazila različitim formacijama iz praktičnih razloga jer su imali šta jesti i neko ih je štitio. To kome ste se priključivali u to doba bila je stvar okolnosti. Kada govorimo o tadašnjem vodstvu, Muslimani koji su se priključili Handžar-diviziji željeli su bosansku autonomnu snagu koja bi ih odmakla od ustaša, ali i zaštitila od četnika. Isto je bilo i sa Srbima koji su se priključivali snagama Milana Nedića jer su htjeli biti sigurni i uživati zaštitu nacista. Oni u tom smislu nikako nisu bili antifašisti

Razgovarao: Nedim HASIĆ


FOTO: Velija Hasanbegović

Kada je objavljena knjiga britanskog historičara Marka Atille Hoarea Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu, u prijevodu Emira Suljagića, napisano je kako je riječ o studiji koja govori o odnosu između muslimana Bosne i Hercegovine i Narodnooslobodilačkog pokreta. Knjiga nastoji objasniti kako su i zašto veliki dijelovi muslimanskog stanovništva podržali NOP te istražuje dinamiku tog procesa. Hoareova je knjiga priča o dvostrukom bosanskom pokretu otpora, NOP-u i muslimanskom autonomaštvu, o tome kako je prevladao prvi obuhvatajući elemente drugog, kako se to odrazilo na širi jugoslavenski pokret otpora, te kako je utjecalo na osnivanje i izgradnju nove jugoslavenske države koja je izronila iz rata i revolucije.

Hoare, autor četiriju knjiga o historiji Bosne i Hercegovine, profesor na sarajevskoj School of Science and Technology, u razgovoru za Stav pojašnjava neke od najzanimljivijih dijelova svoje knjige, razloge osnivanja muslimanskih milicija tokom Drugog svjetskog rata, portretira njihove vođe, odgovara na optužbe salonskih ljevičara o ulozi Alije Izetbegoviča u raspadu Jugoslavije, govori o svojim iskustvima rada u Hagu.

STAV: “Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu” Vaša je četvrta knjiga o Bosni i Hercegovini i njenoj historiji. Otkud tolika “opsesija” Bosnom?

HOARE: Bio sam student na Univerzitetu Cambridge kada je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji i svjedočio sam historiji koja se upravo tada stvarala. Moja je majka rodom iz Hrvatske, tako da sam jednim dijelom i ja bio Jugoslaven. Postao sam opsjednut time što se dešava i htio sam objasniti stvari kojima svjedočim. Ponajviše sam se fokusirao na Bosnu i Hercegovinu zbog njene nacionalne kompozicije, što je čini jedinstvenom zemljom u Evropi. Posebno sam želio razumjeti partizanski pokret. Svjedočili smo kako se genocidom uništava bosanska država početkom devedesetih i htio sam saznati kako je uopće nastala bosanska država kakvu poznajemo danas. Zanimalo me je na koji su način komunisti i partizani ustanovili ovakvu bosansku državu. Htio sam sklopiti tu slagalicu. Postojali su do tada dvodimenzionalni stereotipi o partizanima, ali je nedostajala ta bosanska dimenzija priče. Ova je zemlja bila centar partizanskog pokreta, a ne znamo mnogo o tome. Sve su priče o partizanskom pokretu jugoslavenske, iako je bosanska dimenzija te priče najvažnija.

STAV: Vaša je majka Branka Magaš, poznata hrvatska historičarka i osoba koja se tokom devedesetih snažno zalagala za opstanak Bosne i Hercegovine i mnogo puta javno govorila o agresiji koja se vodi protiv nje.

HOARE: Majka i otac bili su pripadnici te britanske nove ljevice, objavljivali su u listu New Left Review, a majka se bavila i istraživačkim novinarstvom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kada je izbio rat, ona je znala o bivšoj Jugoslaviji puno više nego svi ostali. Moji su roditelji bili aktivisti i u našoj se kući stalno govorilo o tome šta se dešava u svijetu, a posebice u Jugoslaviji. Vjerovatno sam zato i zaražen ovim čime se bavim danas. Inače su Britanci na Jugoslaviju gledali pozitivno, znali su kakva je to balkanska zemlja i generalno je iz njihove perspektive slika bila pozitivna. Ljudi su posjećivali Jugoslaviju, neki su ljetovali u njoj. U britanskim je školama bilo jugoslavenske djece i znali smo da je to komunistička zemlja, ali ne onakva kakve su bile druge, da to nije izolirana zemlja poput Sjeverne Koreje.

STAV: Uloga muslimana, odnosno Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu jeste tema koja se u široj javnosti otkriva tek posljednjih godina. Zašto imamo malo radova koji na stručan način osvjetljavaju taj dio bosanske historije?

HOARE: Postoji dosta dobrih monografija o Bosni u Drugom svjetskom ratu od historičara kakvi su Enver Redžić ili Rasim Hurem. Postoje dobri radovi srpskih historičara kakav je Dušan Lukač. On jeste kasnije postao nacionalista, ali to ne umanjuje činjenicu da je bio dobar historičar. Objavljeno je dosta dobrih knjiga, ali su one pisane iz titoističke perspektive. Bile su dobri izvori za istraživače, ali ipak limitirane zbog načina i okolnosti u kojima su pisane i nisu davale suviše prostora za drugačije interpretacije jer bi onda upali u neprilike ako bi bili previše ikonoklastični. S druge strane, imate radove koji su pisani iz antikomunističke perspektive. Recimo, takvu, ali veoma dobru knjigu napisao je Adnan Jahić o antikomunističkim milicijama u Tuzli. Pokušao sam raditi iz jedne nove, drugačije perspektive i ući u suštinu te teme.

STAV: Je li vam uspjelo?

HOARE: Mislim da jeste.

STAV: Spominjete muslimanske milicije. Kakva je bila njihova pozicija i uloga u to vrijeme? Zašto su takve formacije uopće formirane?

HOARE: Suština je bila u tome da je Bosna bila inkorporirana u Nezavisnu Državu Hrvatsku bez da se njene građane uopće o tome konsultiralo, a većina nije bila za to. Jasno, posebno su protiv bili Srbi, ali i veliki broj Muslimana. Bojali su se od samog početka asimilacije, gubitka vlastitog identiteta, uništavanja bosanske posebnosti i svih tragova njene autonomije. Što je još bilo opasnije, bili su u opasnosti da plaćaju visoku cijenu ustaškog genocida počinjenog protiv Srba i osvete koju su Srbi provodili nad muslimanskim komšijama. Ustaše nisu bile sposobne zaštititi ih od srpskih zločina, ali možda to nisu ni htjeli jer su bili sretni gledati kako se Srbi i Muslimani međusobno ubijaju. Definitivno je postojala potreba da se osnuje neka formacija kojom bi se uspjeli odbraniti, kako od ustaške represije, tako i od četničkog genocida. Muslimanski autonomaši nisu bili pokret otpora, nisu se htjeli boriti protiv Nijemaca, štaviše, neki su elementi bili veoma pronacistički raspoloženi pa ih ne možete nazvati antifašističkim pokretom otpora. Bili su pokret otpora protiv NDH i četnika. I to je bila baza iz koje su se onda neki od njih priključivali partizanima.

STAV: Koliko je među pripadnicima muslimanskih milicija bilo ideologije, a koliko elementarne potrebe za preživljavanjem? Iz svjedočenja većine onih koji su se, primjerice, priključivali Handžar-diviziji postaje jasno da su to radili isključivo da bi preživjeli jer su doslovno gladovali?

HOARE: Jasno da je većina običnih ljudi prilazila različitim formacijama iz praktičnih razloga, jer su imali šta jesti i neko ih je štitio. To kome ste se priključivali u to doba bila je stvar okolnosti. Kada govorimo o tadašnjem vodstvu, Muslimani koji su se priključili Handžar-diviziji željeli su bosansku autonomnu snagu koja bi ih odmakla od ustaša, ali i zaštitila od četnika. Isto je bilo i sa Srbima koji su se priključivali snagama Milana Nedića jer su htjeli biti sigurni i uživati zaštitu nacista. Oni u tom smislu nikako nisu bili antifašisti.

STAV: Bili su dio SS formacija i ne treba uopće govoriti šta to znači, ali da li su stvari zaista crno-bijele, da li su oni zločinci samo zato što su bili pripadnici Handžar-divizije, posebice ako znamo da je to jedina SS formacija koja se pobunila u septembru 1943. godine u Villefrancheu?

HOARE: Morate napraviti razliku između institucije i vojnika. Sama jedinica bila je zločinačka jer je bila dio SS trupa. To je bila genocidna, fašistička, zločinačka organizacija, ali to ne znači da je samim tim i vojnik te jedinice ratni zločinac, ne znači da je automatski osoba koja je počinila zločine. Oni čak nisu svi bili posvećeni fašisti i mnogi od njenih pripadnika pridružili su se partizanima i postali hrabri partizanski borci. Jasno, isto tako su se mnogi četnici, ustaše ili domobrani priključili partizanima. Mora se gledati individualna krivica.

STAV: U knjizi pokušavate objasniti i jedan poprilično nevjerovatan fenomen iz današnje perspektive, Muslimansko-četničku miliciju, koju je vodio Ismet Popovac, liječnik i nekadašnji načelnik Konjica?

HOARE: Među bosanskim muslimanima postojalo je mnogo različitih gledišta o tome kako spasiti narod. Neki su se od početka priklonili ustašama, uglavnom oni koji su se osjećali Hrvatima. Drugi su se direktno priključili Nijemcima, dok su se treći odlučili priključiti četnicima. To je bilo pitanje opstanka, odaberete stranu koja vam je najbliža i sarađujete s njom. Srpski nacionalizam tradicionalno je bio snažan u Hercegovini, a ljudi poput Mustafe Golubića ili Osmana Đikića i Smaila Ćemalovića bili su dio te tradicije. Postojali su muslimani koji su smatrali da se tamo treba priključiti četnicima kako bi kroz tu saradnju preživjeli. Međutim, oni su uvijek bili četnicima sumnjivi, čak i kada su se priključivali četnicima, na njih su uvijek gledali s podozrenjem zbog njihovog muslimanskog identiteta.

STAV: Dvije se osobe najčešće spominju kada su muslimanske milicije u pitanu: Huska Miljković i Muhamed Hadžiefendić.

HOARE: Huska je bio oportunista. Nije bio nimalo glup i bilo mu je stalo do ljudi u tom kraju. Osjećao se predstavnikom muslimana Cazinske krajine, koji su u njemu vidjeli zaštitnika. Vagao je između dviju strana, ali je brzo shvatio da će partizani dobiti rat i odlučio im se priključiti. Nije on to uradio zato što je bio blizak ovoj ili onoj strani, on bi prišao Nijemcima da su oni bili blizu pobjede. Muslimanske milicije, u jednom smislu, bile su oportuni saradnici okupatora i pokušavali biti štit kojim bi sačuvali svoj narod, u ovom slučaju od potpunog uništenja koje su im namijenili srpski pobunjenici, ali su u isto vrijeme htjeli imati autonomiju od ustaškog režima. I zbog toga su sarađivali s Nijemcima i u tom smislu ih možemo promatrati kao kolaboracioniste koji su tako štitili svoj narod. Postoje dokazi da su bili odgovorni za paljevine nekih srpskih sela i manje zločine nad Srbima. Oni su bili drugačiji od četnika i ustaša jer nikada nisu imali genocidnu namjeru, za razliku od njih. Hadžiefendić nije bio ni blizu poput Pavelića ili Kvaternika.

STAV: Gdje su u svemu tome “Mladi muslimani”?

HOARE: Oni su bili manja formacija i zbog uloge koju su u to doba imali nisu bili previše važni. Uglavnom nisu bili aktivni saradnici fašista, ali isto tako nisu bili ni dio aktivnog pokreta otpora protiv fašista. Riječ je o marginalnoj organizaciji kojoj je cilj bio zaštititi muslimanske posebnosti i koja je ohrabrivala muslimane da se bore za autonomiju. Kako se rat bližio kraju, suprotstavljali su se potezima komunista i njihovoj vlasti. Neki od njih, kako se rat bližio kraju, učestvuju i u akcijama protiv Nijemaca.

STAV: Ko su bili ti ljudi?

HOARE: Recimo, Alija Izetbegović bio je jedan od njih. On je osoba koju su lažno optuživali da je bio pripadnik SS divizije. O tome nikada nije bilo nikakvih dokaza. Ta je kleveta došla od Milana Bulajića, srpskog historičara koji zbog načina na koji razmišlja nije objektivna osoba. Nije bio kriv za saradnju s okupatorima ili za ratne zločine, ali je bio protiv komunističkog režima i zato je kažnjen. Ne kao saradnik okupatora nego kao osoba koja je bila protiv komunista.

STAV: Zašto Muslimani isprva ne vjeruju partizanskim snagama? Da li je u pitanju ideologija ili činjenica da su u prvim mjesecima rata takozvani ustanici koje su listom predvodili komunisti napadali muslimanska naselja i ubijali ljude samo zbog imena?

HOARE: Jasno je da su Srbi, iz straha od ustaškog genocida, ušli u rat i jasno je da se ustanak uglavnom desio među srpskim narodom, kako u Bosni, tako i u Hrvatskoj. Komunisti su bili posvećeni klasnoj borbi u gradovima, a kako je trebalo da neko povede seljake u toj borbi, komunistima nije bilo lako da se nametnu u toj ulozi. Nije im bilo lako da kontroliraju i oblikuju ustanak srpskih seljaka. Mnoge od tih ustaničkih snaga, čak i kada su bile pod partizanskom komandom, bile su umiješane u teške zločine, u paljenje sela i masakriranje muslimana, ali i Hrvata. Postojali su komunistički lideri koji su s odobravanjem gledali na te stvari. Recimo, Petar Drapšin bio je osoba poznata po svojim antimuslimanskim stavovima i jasno je da je bio sretan zbog njihovih žrtava. Zato je postojala velika prepreka kada su u pitanju Muslimani i njihov odnos prema partizanima. U konačnicu, partizani i četnici razišli su se i zbog pitanja Muslimana.

STAV: Spomenuli ste Drapšina, generala JNA, za kojeg se u nekim dokumentima tvrdi kako je osoba koja je učestvovala u ubistvima u selima oko Gacka. U istom se kontekstu, kada su u pitanju viđeniji partizani, spominje i Vlado Šegrt i njegov odnos prema muslimanima.

HOARE: Jedan od primjera jeste i Nenad Vasić, komandant Mostarskog bataljona. To je bila multietnička partizanska jedinica koja je bila krema komunističkog pokreta u Mostaru, grada koji je bio antifašistički bastion. Oni su veoma teško izlazili na kraj sa seljacima, ustanicima koji su imali iznimno šovinistička uvjerenja. Vasić je bio antimuslimanski šovinista, on je strijeljao 18‑godišnjeg partizana zbog toga što je momak izgubio pušku tokom borbe.

STAV: Ko su, onda, bili “dobri momci”?

HOARE: U suštini, oni komunisti koji su bili na vrhu hijerarhije. Oni su bili protiv pogroma jer su i sami bili miješani i jer su i sami bili žrtve zločina. U većini slučajeva, komunisti su brzo shvatili šta se dešava i bili su protiv ubijanja.

STAV: Kada smo već kod Mostara, nedavno je Vašu knjigu, tačnije njezine dijelove, napao Dragan Markovina, tvrdeći da u njoj ima nekoliko problematičnih stvari. Markovina kaže da ste tendenciozni, te da se to vidi po jednom detalju, a to je izostanak priče o Mostaru. Koliko je zaista Mostara u Vašoj knjizi?

HOARE: Njegove kritike nisu opravdane. Prvo jer je knjiga u dva toma i ovo je drugi tom koji je preveden. U prvom tomu sam fokusiran na ranije dane pokreta otpora u kojem su Srbi imali glavnu ulogu. Detaljno sam se bavio Mostarom, spominjem da je to bilo jako antifašističko uporište u kojem je antifašizam bio opće raspoloženje među stanovnicima. Nije tačno to što on kaže. U suštini, on me optužuje da umanjujem dok me srpski nacionalisti optužuju da uvećavam ulogu Muslimana u antifašističkoj borbi. U prvom tomu ja o tome detaljno pišem što bi on znao da je to pročitao. I u drugoj svojoj knjizi u kojoj pišem o oslobođenju Mostara iznosim detalje o antifašističkoj tradiciji tog grada. Pisao sam o mjestima u kojima se odvijala akcija, recimo, o važnosti oslobođenja Tuzle u oktobru 1943. Dakle, jedno je iznijeti svoje mišljenje o mom radu, ali je nešto sasvim drugo pogrešno me optuživati da namjerno skrivam informacije i dokumente. To je potpuno pretjerano. To su ideološki obojene primjedbe koje nisu zasnovane na bilo kakvim relevantnim izvorima.

STAV: Naljutila ga je i Vaša tvrdnja da su “bivši ‘Mladi Muslimani’ i njihove pristalice, na čelu s Alijom Izetbegovićem, poveli Bosnu i Hercegovinu u sljedećem metežu tokom devedesetih godina. Bosanska revolucija, koja se ugasila četrdesetih godina, rasplamsat će se ponovo pola stoljeća kasnije”.

HOARE: Moja je poenta da se početkom devedesetih dešavala revolucija i da su pripadnici “Mladih muslimana” i njihovi saradnici bili na njenom čelu. Možemo usporediti taj pokret s komunističkim pokretom četrdesetih godina, odnosno, sličnostima između ta dva ilegalna pokreta s jakim ličnostima na čelu. Nisam ocjenjivao jesu li dobri ili nisu, poenta je da se devedesetih vodila antikomunistička revolucija, revolucija protiv komunista u nekoliko evropskih zemalja.

STAV: Da li je reakcija izazvana neslaganjem s historijskim činjenicama ili ipak zbog toga što stavljate Izetbegovića na pozitivnu stranu historije, što nije mjesto koje su mu namijenili Markovina i ljudi koji razmišljaju kao on?

HOARE: Jasno da je tako. Ne mislim da je Izetbegović bio pozitivna ličnost, ali je stvar njegove pozicije i onoga što je radio u određenom historijskom periodu. Pitanje je historijske važnosti njegove ličnosti, čudne sličnosti između njega i ranih komunista i načina na koji su operirali. Ne radim na način da jednostavno određujem ko je bio loš, a ko dobar. Moje su simpatije na strani partizana, ali ne pravim od toga propagandu. Iskreno, mislio sam da je Markovina u stanju da se odmakne od titoističkih stereotipa i da stekne širu, bogatiju sliku.

STAV: Zašto su ti stereotipi još uvijek tako živi i jaki? Zašto ljudi nisu u stanju napraviti razliku između časne partizanske borbe i komunističkog režima nastalog u ljeto 1945. godine?

HOARE: Bivši je režim imao mnogo sljedbenika i za njih partizanski pokret nije bio epizoda u historiji nego osnova mita i ideologije, partizanska borba bila je kamen temeljac njihove ideologije. Njih ne zanima drugačija, kompleksnija slika. Za njih je ta slika jasna i čista i zbog toga se ta ideologija održala do današnjih dana. Oni jednostavno nisu u stanju da idu dalje od klišeja. Ista je stvar i s antikomunistima. Oni imaju negativan pogled na sve što ima veze s komunističkim režimom.

STAV: U knjizi detaljno pišete o rezolucijama koje je tadašnja muslimanska elita donosila protiv zločina i genocida. Poznata je rezolucija Hidaje, no ona nije bila jedina. Usred rata muslimanska ulema piše protestno pismo samom Hitleru. To je jedinstven slučaj zabilježen u nekoj od okupiranih evropskih država.

HOARE: U jednu ruku, one su bile odraz onoga što se dešavalo, osjećaja nakon počinjenih masakara, osjećaja da je ugrožena njihova multietnička Bosna. Oni su znali da ustaše nerijetko stave na glavu fes i krenu u ubijanje Srba i znali su da će se neko osvetiti zbog toga. Shvatali su to kao prijetnju sebi samima. Bilo je to pitanje života i smrti i protiv toga su protestirali. Osjećali su također da su od samog početka otuđeni od ustaškog režima i njihove države. Oni su shvatali da su Nijemci pravi gospodari situacije, a da su ustaše obične marionete, da NDH nije nikakva država, da je to slaba, neučinkovita država koja dopušta ubistva i zločine. Oni su protestirali protiv tih marioneta.

STAV: Šta se dešavalo nakon rata? Danas je popularno govoriti o Mustafi Busuladžiću u različitim kontekstima. Da li je on dobar primjer ponašanja komunističke vlasti prema muslimanima koji nisu bili dio njihovog pokreta ili nekakav izuzetak?

HOARE: Jedan od problema koje sam imao tokom istraživanja i pisanja knjige jeste činjenica da je većina dokumenata pisana iz partizanske perspektive. Opseg komunističkih zločina nakon rata vjerovatno zato nije rasvijetljen. Dokazi i izvori za to su ograničeni. Provođeno je etničko čišćenje i nasilno istjerivanje ljudi iz njihovih domova. Takve slučajeve bilježimo u Bosni gdje su preseljavani simpatizeri četničkog pokreta. Teško je također doći do dokaza o strijeljanjima saradnika okupatora ili njihovih simpatizera. Strijeljano je mnogo ljudi koji nisu zaslužili da budu ubijeni. Brat Meše Selimovića odličan je primjer za tu tvrdnju. On je ekstreman primjer načina na koji su ljudi bivali smaknuti. Busuladžić je bio manje bitna figura i ne sjećam se da se njegovo ime pojavilo ni u jednom dokumentu koji sam proučavao, on jednostavno nije bio tako važna figura. Vjerovatno nije zaslužio da bude smaknut zbog svojih antisemitskih stavova, ali režim je bio uspostavljan u teškim okolnostima. Komunistički režim bio je nesiguran, veoma su se surovo odnosili prema oponentima i neki su ljudi smaknuti iako to vjerovatno nisu zaslužili.

STAV: Jedan dio karijere proveli ste u Hagu kao istražitelj tim Tužiteljstva u slučaju protiv Slobodana Miloševića. Šta danas, osamnaest godina nakon što mu je počelo suđenje čiji kraj nije dočekao živ, mislite o njemu?

HOARE: Ne prihvatam stav kojim se tvrdi da je on bio samo oportunista kojeg je samo zanimala vlast jer svakog političara zanima isključivo vlast, pa ni Milošević nije bio izuzetak. Njegova je ideologija bila sinteza velikosrpskog nacionalizma i titoizma. Kada pogledamo njegov socijalistički background, i on i njegova supruga radikalno su vjerovali u socijalistički sistem, a kada je taj sistem transformiran u radikalni nacionalizam, on je lagano prešao na tu stranu. U tom smislu, on je samo reflektirao tada postojeće trendove i znao je u šta se upušta. Morali ste biti nacionalista da biste u to vrijeme bili na vlasti u Srbiji. A on je tako dugo bio na vlasti jer se uvijek kretao tim nacionalističkim pravcem.

STAV: Šta Vam je, kao historičaru, bilo najbolje iskustvo tokom slučaja Milošević?

HOARE: Najbolja stvar koju sam naučio iz tog slučaja bila je struktura države, kako je država Srbija funkcionirala, kakve su bile njihove veze s Jugoslavenskom narodnom armijom, kako su između sebe funkcionirale različite državne službe, kako je između sebe komuniciralo srpsko vodstvo i kakve su bile njihove i veze JNA s vodstvom bosanskih Srba. Kako su ministarstva unutarnjih poslova koordinirala svoje akcije. Hag me je naučio koliko je zapravo važna struktura.

STAV: Šta je naslijeđe Haga, da li je ispunio zadaću zbog koje je osnovan?

HOARE: Ne mislim da Hag nije imao veze s politikom, sud je uvijek politička stvar. Primjerice, Vrhovni sud u Sjedinjenim Američkim Država duboko je politička stvar. Zato nije pošteno diskreditirati Hag jer je imao veze s politikom i jer je ona, očigledno, utjecala na njega. U Britaniji smo imali slučajeve ljudi koji su tokom sedamdesetih godina bili u zatvoru, lažno optuženi za terorizam, i to su bila zaista politička suđenja. Poenta je da ICTY nije bio veoma učinkovit Tribunal. Njegovo najveće dostignuće jeste to što je prepoznao Genocid u Srebrenici i što je onda ta odluka ohrabrila Međunarodni sud pravde da to isto odluči kada je Srebrenica u pitanju. To je najvažnije historijsko postignuće Tribunala u Hagu. S druge strane, bolje išta nego ništa, neki će kazati, ali rezultati Tribunala su jadni. Neki od najvećih ratnih zločinaca iz Srbije uopće nisu optuženi, poput Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića. Dakle, ključni ljudi tadašnje JNA koji su planirali rat nisu uopće optuženi. Borisav Jović, Boško Kostić također nisu optuženi. ICTY je najviše vodio računa o nacionalnom balansu optuženih iako je osudio najviše Srba, ali zato, naravno, jer su odgovorni za najviše zločina.

https://stav.ba/muslimanske-rezolucije- ... a-i-smrti/

[Haman2]

ANALITIČARKA TANJA TOPIĆ ZA "SLOBODNU BOSNU": "U RS-u se protive crnogorskom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti a istovremeno ugrožavaju imovinu Bošnjaka i Hrvata"

Sa Tanjom Topić, uglednom političkom analitičarkom iz Banja Luke, razgovarali smo o buri u političkom životu Republike Srpske koju su unijeli mlađi opozicioni političari poput Draška Stanivukovića i Jelene Trivić, Dodikovom i SNSD-ovom nesnalaženju u ovom političkom okršaju, kao i o odnosu vlastodržaca u ovom entitetu prema najaktuelnijim političkim pitanjima - slučaju David Dragičević, Programu reformi BiH, i Zakonu o uzurpacijama i dobrovoljačkim kompetencijama.



Za portal “Buka” ste nedavno istakli da se “opozicionari u Republici Srpskoj, posebno oni najglasniji, sa polja ekonomije i borbe protiv korupcije, sve češće prebacuju na nacionalne teme”. Ti najglasniji su ujedno i “mlade nade” opozicije, dok je u polju ekonomije najaktivniji bio dugogodišnji političar Mirko Šarović. Da li je to možda namjerno urađeno i kakvu poruku tom “raspodjelom” šalje opozicija građanima?

Ovdje postoji teza koju zastupaju mnogi posmatrači politčkih prilika da opozicija mora iskazivati svoj patriotizam i bildati nacionalne mišiće, jer samo na taj način može pratiti politički dominantan kurs u Republici Srpskoj. Donekle su pobornici ove teze u pravu, jer ako se ne prikažete dovoljno zagriženim borcem za Republiku Srpsku uzalud vam svi odlični ekonomski programi i vizije. U biti se izbori i ne dobijaju na programima, izaberete lako zapaljivu misao na koju će se sljedbenici zalijepiti i završili ste posao. Međutim, mislim da je to pogrešan pristup, posebno ako se uzme u obzir veliki broj onih koji na izbore ne izlaze. Te ljude se treba mobilizati sasvim sigurno na potpuno drugačijoj retorici. Nacionalni naboj u političkom prostoru odavno je osvojen i njime se suvereno vlada od strane vladajućih partija u entitetu. Koliko god se opozicija busala u nacionalna prsa, ona taj prostor ne može preuzeti. Opozicija je nudila na izborima 2014. godine borbu protiv korupcije i kriminala, rekla bih prilično naivno, jer oni ne mogu procesuirati i presuđivati, a kad su rezultati izostali, u dijelu građana se stvorio utisak da su svi političari isti i da uglavnom iza njih ostaju prazna obećanja. Sasvim je sigurno da mlade nade iz opozicije namjerno izraženije iskazuju svoj nacionalni stav i osjećanja, da bi dijelom skinuli oreol izdajnika koji ih prati, a dijelom jer smatraju da bi to mogao biti trend i u kampanji za lokalne izbore. Možda bi više trebalo riskirati u smislu tematiziranja onog što život znači u jednoj lokalnoj sredini. Opoziciji nedostaje hrabrosti da preuzme taj rizik.

Sa druge strane Milorad Dodik mnogo truda ulaže u stavljanje koalicionih partnera pod potpunu kontrolu njemu odanih ljudi. Da li se ti politički manevri mogu dovoditi u vezu sa njegovim mogućim strahom o ove “podmlađene opozicije”?

Ono što je vidljivo na političkoj sceni u RS-u je da vladajuće prilično iritira djelovanje i aktivnost mladih opozicionara. Oni im idu na živce do te mjere da ih fizički napadaju, čemu smo svjedočili prilikom udara ministra unutrašnjih poslova na obraz Draška Stanivukovića. Ovi mladi ljudi komuniciraju politiku na sasvim drugačiji način od onog na koji smo navikli sa starom plejadom političara. Dijelom su zbunjeni i misle da samo čvrstom rukom mogu tu neobuzdanu mladež dovesti u red. Primijeti se da im djelovanje mladih opozicionara stvara nervozu, jer ih ne drže pod kontrolom na način na koji drže neke od starijih političara što iz reda vladajućih što iz dijela opozicije. Dakle, nije im svejedno.

Mladen Ivanić je nedavno rekao da su novi ministri iz Republike Srpske “druga liga”? Kako biste Vi ocijenili novi saziv?

Ja sam navikla da ništa ne očekujem od brojnih saziva na različitim nivoima. Uvijek sam skeptična prema velikim riječima, jer njih uglavnom prate tanka djela. U ovoj fazi vidimo da se mnogo trguje oko pozicija, prihvatljiva su neka imena, na koja se do jučer gledalo s gađenjem. Trgovina na koju smo navikli, a koja nikad nije bila otvorenija i direktnija malo zateže i koči proces, i kvari političku idilu.

Poražavajuće je da se pojedina mjesta popunjavaju ljudima iz rodbinskih krugova, ljudima koji imaju presude za određena djela, a mi sve to smatramo normalnim i prihvatljivim, jer je dio političkog džentlmenskog sporazuma. Aplauz koji očekuju od mene nemaju, iz prostog razloga što smo kao građani bili taoci njihovog dogovaranja, pregovaranja i lažnog optimizma decenijama, što nas je dovelo u red 20 najsiromašnjih zemalja svijeta. To su rezultati o kojima malo ko govori.

U ponedjeljak je obilježeno simboličnih 666 dana od ubistva Davida Dragičevića. Da li je iluzorno očekivati da će sud i policija RS-a nešto više učiniti na tom polju nakon skoro dvije godine od ubistva?

Ovaj slučaj je razgolitio stvarnost u Republici Srpskoj - pokazao je kako su građani gubili povjerenje u institucije sistema, kako smo daleko od pravne države, kako postoje privilegovani prema kojima se ove institucije odnose sa strahopoštovanjem, I oni koji se batinaju ukoliko traže svoja prava, ili makar istinu. Tako da je, zapravo, velika iluzija vjerovati da će ovakve institucije riješiti ubistvo ovog mladića. Ali, kao što bi rekao Milan Tegeltija, to je stvar percepcije.

Mnogi smatraju da će velikog utjecaja na naredne izborne rezultate i podršku među biračima imati odgovor iz Brisela na “Program reformi”. Smatrate li prenaglašenim to pitanje i da li je realno očekivati značajniji pad podrške SNSD-u u slučaju da navedeni dokument u NATO-u bude razumijevan jednako kao i ANP?

Oko ovog pitanja će se sasvim sigurno lomiti politička koplja u Republici Srpskoj. Očekivano je da je riječ o temi koja je podigla i podizat će političku temperaturu. Opozicija ovdje vidi priliku da Milorada Dodika udara njegovim oružjem, i nije za zanemariti da, u slučaju da Program reformi bude prihvaćen kao ANP, SNSD ostane bez dijela glasova nacionalno i patriotski usmjerenih glasača. Ne smijemo zaboraviti da dobar dio glasača glasa po inerciji i da su mu čak i na lokalnim izborima prioriteti etnički.

Otuda i zaokret u politici SNSD-a, nisu prioritet političke teme koje potiču emocije, već se veliča investicijski ciklus i ekonomski preporod. Znači, i u SNSD-u su svjesni bila javnosti i „štete“ koju bi mogli imati od prihvatanja Programa reformi, pa blagovremeno čine zaokret u pravcu ekonomskog populizma. Koliko taj zaokret može donijeti profita vladajućima koji su suvereno vladali ekonomskim i socijalnim prostorom, te uvjeriti sve više rezignirane građane sa odškrinutim vratima ka Zapadu, da će im napokon nakon decenijskih muka, procvjetati ruže, ostaje da vidimo.

Veliki broj reakcija izazvao je Zakon o uzurpacijama i dobrovoljačkim kompetencijama. Zašto je vlasti u RS u trenutnim okolnostima bilo potrebno donošenje takvog zakona koji predstavnici Bošnjaka a posebno Hrvata smatraju ugrožavanjem nacionalnih interesa?

Ne znam koje su bile namjere za donošenje ovog zakona u trenutnim okolnostima, ali svakako nisu časne i ugrožavaju nacionalne interese Hrvata i Bošnjaka u Republici Srpskoj i pokazuju ono što dugo prati sve vlasti ovdje – nedostatak senzibiliteta prema ne – Srbima. Dijelom se pristupilo usvajanju ovog zakona kako bi se “išlo u kost” donošenju zakona o državnoj imovini na nivou Bosne I Hercegovine.

Mislim da se ovim zakonom ugrožava ljudsko pravo na imovinu, pri čemu je nevjerovatan cinizam obrazloženje da zakon omogućava sudsku zaštitu “svakom licu koje smatra da su mu narušena određena vlasnička prava, nezavisno o nacionalnoj pripadnosti”. Kažem cinizam, a opet ću se pozvati na Milana Tegeltiju, koji izvještaj Reinharda Pribea svodi na percepciju, što u svakodnevnoj intepretaciji znači da građani u našoj zemlji bez izuzetka stanje u pravosuđu ocjenjuju katastrofalnim. Mislim da je mnogo građana, koji nisu u Republici Srpskoj, da će im promaći (vremenski i da uopšte o svemu pojma nemaju) ovaj postupak dokazivanja prava pred nadležnim sudovima, te će izgubiti nekretnine.

U praksi smo vidjeli i da je dio imovine izgubila Banjalučka biskupija. Ali u kontekstu ovog zakona meni su zanimljive dvije stvari: jedna je otvoreno pitanje zašto se politički predstavnici Hrvata mlako i gotovo nikako ne suprotstavljaju ovom procesu i proceduri (istina Klub delegata Hrvata u Vijeću naroda pokrenuo je pitanje zaštite nacionalnog interesa), ali bilo je za očekivati da HDZ BiH bude glasniji u traženju zaštite Hrvata u Republici Srpskoj. Istovremeno imamo veoma snažnu akciju političke podrške iz Republike Srpske svima koji se protive crnogorskom zakonu o slobodi vjeroispovijesti, u kojem se također problematizira pitanje prava na imovinu. Za njegovo rušenje u Crnoj Gori su većim dijelom oni vlastodršci koji u svom zakonodavstvu isto to prave osporavaju i ruše građanima druge vjeroispovijesti i etničke pripadnosti.

(Razgovarao: S. BEGOVIĆ)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/141 ... rvata.html