Dežulović Fan Club

[julisiz es grant]

Mislim da je dio koji je Banksy izdvojila citat Lazanskog, a ne Dežulovića.
Kontinuitet zločina...
Iz tog Prijeđela su bili zloglasna braća ili rođaci Slijepčevići, jedan se zvao Gojko, drugom se imena ne mogu sjetiti, koji su čuda činili nad Bošnjacima u dolini Sutjeske i Drine u Drugom svjetskom ratu. U dokumentima objavljenim u zbornicima (Dedijer, Čekić, Tucaković...) svjedoci tadašnjih zločina često ih spominju. Jedan detalj je posebno jeziv...kako su u Popovom mostu (muslimansko selo blizu Tjentišta) nekoj djeci iz porodice Vreva potapali glave u ključalu vodu, držeći ih naopačke za noge. Obojica su likvidirana poslije rata kao odmetnici. Negdje na internetu sam čitao da baš njih dovode u vezu i sa ubistvom Ivana Gorana Kovačića.

[JanuaryJones]

Nevjerovatan je zločinački opus (što četnika što crnogoraca u prvom svjetskom ratu) u muslimanskim selima oko Foče. Strašno.

[aurora313]

Caco i Batko
Oslobođenje 10.12.2015. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, dosadilo Sulji što Mujo svako malo spominje kako je sve relativno, te relativno ovo, te relativno ono, pa ga ustavio da mu objasni tu, kako se kaže, teoriju relativnosti. "Pazi ovako", stao mu objašnjavati Mujo, "to ti je isto kao da ja tebi sad nabijem prst u dupe." "Čuj", promeškoljio se Suljo u stolici, "kako to?" "E pa lijepo", objasni mu Mujo, "nabijem ti dakle prst u dupe, znači ja imam prst u dupetu, ti imaš prst u dupetu, samo što sam ja u relativno boljem položaju."



Stara Mujina teorija relativnosti pala mi je na poganu pamet u pravo nezgodno vrijeme i o nezgodnom povodu, čitajući kako su zloglasni Nepoznati Počinitelji uništili spomen-ploču civilnim žrtava zločina počinjenih u opkoljenom Sarajevu, koju su aktivisti inicijative "Jer me se tiče" dan ranije postavili u parku At Mejdan pod Bistrikom. Ploča je imala biti podsjetnik na zaboravljene i prešućene žrtve, uglavnom sarajevske Srbe, koje su pripadnici 10. brdske brigade Armije BiH pod komandom Mušana Topalovića Cace za vrijeme opsade grada likvidirali i bacili u jamu Kazani: bio je to dakle spomen civilima, građanima Sarajeva koji su nevini ubijeni u ratu, izvučeni iz svojih domova, pljačkani, mučeni i likvidirani metkom u potiljak, ukratko – Sarajlijama žrtvama ratnih zločina.



Istovremeno - podsjećaju aktivisti iz inicijative "Jer me se tiče" - nedaleko od parka u kojemu je razbijena spomen-ploča nevinim žrtvama 10. brdske brigade Armije BiH pod komandom Mušana Topalovića Cace, nalazi se Osnovna škola "Edhem Mulabdić", na školi spomen-ploča s imenima poginulih vojnika Armije BiH iz te sarajevske općine, a na ploči i ime Mušana Topalovića Cace. Spomen-ploča na zgradi škole "Edhem Mulabdić" nalazi se na tom mjestu već godinama, ali nju nitko ne dira, iako je na njoj ime čovjeka koji ne samo da je ubijao nevine civile, građane Sarajeva, izvlačivši ih iz njihovih domova, pljačkajući ih, mučeći i likvidiravši metkom u potiljak na Kazanima, već i čovjeka koji je prilikom hapšenja ubio devetoricu bosanskohercegovačkih policajaca i branitelja, ukratko – ratnom zločincu koji je ubijao Sarajlije i sarajevske branitelje.

Kako je, eto, moguće da usred Sarajeva grada netaknuta i ulaštena godinama stoji spomen-ploča ratnom zločincu, ubojici Sarajlija i branitelja grada, a spomen-ploča njegovim žrtvama, nevinim građanima Sarajeva, ne može izdržati jednu noć? Kako je moguće da je Cacina dženaza, sahrana dakle jednog ratnog zločinca i ubojice sarajevskih građana i policajaca, bila televizijski spektakl sa deset hiljada Sarajlija i Bakirom Izetbegovićem, a njegovim žrtvama – valja stalno ponavljati: građanima Sarajeva – nema ni groba, ni kostiju, ni spomena?



Kako je, najzad, moguće da se na ploči na Osnovnoj školi "Edhem Mulabdić" na Bistriku, među poginulima u ratu - onima, dakle, koje su ubili pripadnici Mladićeve i Karadžićeve vojske - nalazi i ime čovjeka kojega su ubili bosanskohercegovački policajci, sarajevski branitelji?

Stvar je, rekao bi Mujo, relativna. Mušan Topalović Caco i njegovi jarani iz Desete brdske dovodili su sarajevske Srbe nad Kazane i prislanjali im cijev na potiljak: Caco je imao cijev na potiljku, civili su imali cijev na potiljku, samo što je Caco bio u relativno povoljnijem položaju. U tom, relativno povoljnijem položaju, Mušan Topalović Caco ostao je, eto, do dana današnjeg, kad on - za razliku od Sarajlija koje je ubio - ima historijsko i moralno pravo na grob, spomen, čast i slavu.



Najzad, niti je to bio prvi spomenik nevinim Sarajlijama ubijenima u ratu, niti je Caco bio jedini ubojica. Bezbroj je u gradu na Miljacki netaknutih, čuvanih i brižljivo održavanih spomen-ploča nevinim žrtvama opsade grada, na koje se o svaku godišnjicu nose vijenci i uči Fatiha: ima ih, recimo, i na Grbavici, gdje je za vrijeme rata užas, između ostalih, sijao i nedavno na četrdeset pet godina zatvora osuđeni Veselin Vlahović Batko, zloglasni "monstrum s Grbavice", što je jednako kao i Caco izvlačio građane Sarajeva iz domova, pljačkao ih, mučio i hladnokrvno likvidirao. Pa ipak, iz nekog razloga nikome na Grbavici ne pada na pamet podići spomen Veselinu Vlahoviću Batku, kao što nikome na pamet ne pada razbijati, recimo, spomen-ploču ubijenim nevinim građanima Sarajeva podignutu kraj Shopping-centra Grbavica.

Stvar je, shvatili ste, relativna: Caco ima prst na obaraču i nevine građane Sarajeva na duši, Batko ima prst na obaraču i nevine građane Sarajeva na duši, samo što je Caco, što bi se reklo, u relativno povoljnijem položaju.



Aktivisti iz inicijative "Jer me se tiče", uostalom, sličnu su spomen-ploču prije dvije godine pokušali postaviti i "za žrtve ratnih zločina počinjenih na području Foče", i jednako je ploča trajala cijelih nekoliko sati. Ako je ista spomen-ploča jednako nepoželjna i u Foči i u Sarajevu, znači li to da su žrtve iste? Ako su pak žrtve iste, a ispada da jesu – i u Sarajevu i u Foči riječ je o nevinim civilima – jesu li i ubojice bile iste? Ako pak jesu, a ispada da jesu – i u Sarajevu i u Foči riječ je o besprizornim ubojicama nevinih sugrađana i civila – zašto se sarajevske žrtve identificiraju sa besprizornim ubojicama u Foči, a ubojica Mušan Topalović Caco sa njihovim nevinim žrtvama?

Zašto - to mene zanima - nema na Grbavici spomen-ploče s imenom Veselina Vlahovića Batka? Zašto je na Grbavici odvođenje Sarajlija iz kuća, njihovo pljačkanje, mučenje i ubijanje ratni zločin za četrdeset pet godina robije, a isto to, samo kilometar-dva istočno, na Bistriku, herojski čin za spomen-ploču na osnovnoj školi i Bakira Izetbegovića na dženazi?



Mujo mi, eto, sve objasnio: i građani Sarajeva i Mušan Topalović Caco našli se na nišanu - Sarajlije na nišanu u ratu, na Kazanima, Mušan Topalović Caco na nišanu u miru, na mezarju Kovači - samo Caco, shvatili ste, u relativno povoljnijem položaju.

[Banksy]

Odličan ...

[JanuaryJones]

Zbog tih i takvih se zločini relativiziraju a žrtve i zločinci izjednačavaju. A većina dalje od svoje avlije ne vidi i ne gleda.

[kakavdanakneiskustvu]

Odličan ...

[piupiu]

Mahir ili priča o Sarajevu

14.01.2016. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ

Iza malog Mahira, kako to obično piše na onim tužnim posljednjim stranicama Oslobođenja, ostat će slomljeni i uništeni roditelji, rodbina i prijatelji, ali i slomljen i uništen cijeli jedan grad: nije se o njegovoj tihoj propasti do sad mnogo naglas i javno govorilo, a ne bi ni danas, da nije taj uništeni grad malog Mahira utjerao u smrt, ponudivši mu jedan svoj oronuli neboder da se sa njega baci prije nego ga sam ubije
Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča nekakvu zajebanciju iz rata. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili kakvu zajebanciju iz rata.
Elem, vratio se on jednoga dana s linije i navratio u kafanu Pozorišta mladih na piće, kad u kafanu upala vojna policija, i od sve raje unutra – pravo na njega.

Selamalejkum, alejkumselam, dobardan, dandobar, daj kaže dokumente. "Nemam", veli Kožo, "sad sam s linije, imam samo vojnu knjižicu". "Dobro", kaže drot – a rmpalije je bilo za razmjenu zarobljenika i još da ostane za dvojicu – pa izvadio tefter i olovku: "Kako je ime?" "Dragan", spremno će Kožo. "Prezime?" "Kožović", odgovorio mu on malo opreznije. "Ime oca?", glasno će bilmez ne dižući oka s teftera, i nesretni Kožo vidi kamo to vodi: "Mihajlo". "Ime majke?" "Rajka", tiho će on, sad već tačno osjećajući kako ga mlad život napušta: još samo fali da ga drot pita koja mu je… "Adresa?", u to će ovaj strogo.

Potonuo Kožo sav, pa jedva promucao, "Gruje Novakovića 6", a rmpalija podigao pogled s teftera: "Može li bar adresa Kaukčije Abdulaha efendije, majketi?"

Trebalo je, naravno, mom prestravljenom drugu neko vrijeme da se sabere, reanimira, povrati osnovne životne funkcije i shvati kako mu je raciju namjestila banda iz kafane. Bio je, jebiga, rat – gubila se i glava zbog imena oca i majke - ali je barem bila zajebancija.
Danas, međutim, nema ni rata ni zajebancije.

Svakako, ne priliči jedna ratna zajebancija niti razmišljanju, a kamoli priči o nesretnoj sudbini malog Mahira Rakovca, ali ovo ionako nije priča o njemu. O tragediji zlostavljanog dječaka i njegovih roditelja saznali smo sve i saznat ćemo još više, a opet premalo da je obuhvatimo. Iza malog Mahira, kako to obično piše na onim tužnim posljednjim stranicama Oslobođenja, ostat će slomljeni i uništeni roditelji, rodbina i prijatelji, ali i slomljen i uništen cijeli jedan grad: nije se o njegovoj tihoj propasti do sad mnogo naglas i javno govorilo, a ne bi ni danas, da nije taj uništeni grad malog Mahira utjerao u smrt, ponudivši mu jedan svoj oronuli neboder da se sa njega baci prije nego ga sam ubije.

Tek onda, eto - tek nakon što smo saznali kako je nesretni dječak maltretiran i ponižavan, a onda i silovan u zahodu Internacionalne škole na Ilidži - iznenađeni smo i osupnuti saznali sve o tom eksteritorijalnom komadu Turske u Sarajevu, nečem poput saudijske džamije kralja Fahda, samo bez munara: saznali smo da je ta škola dio lanca u vlasništvu turskog pokreta Hizmet pod pokroviteljstvom islamskog učenjaka Fethullaha Gülena, da ih ima još i da je riječ o cijelom jednom paralelnom odgojno-obrazovnom sistemu, u kojima se na velikom odmoru umjesto mliječnih namaza iz našeg djetinjstva klanja podne-namaz, i u kojemu slabo vrijedi i bosanski jezik, a kamoli tradicija: kad se nakon Mahirove tragedije konačno javio direktor škole na Ilidži, javio se na perfektnom – turskom.

Saznali smo tako da je ta škola rasadnik nove bosanske elite, mjesto gdje odrastaju sinovi i kćerke sarajevskih guzonja, obijesna i bahata zlatna mladunčad što se od malih nogu definira u odnosu na zlosretnu djecu iz nižih kasta, miljea i kultura, ili naprosto nižih kantona – "Tuzlake", "karavlahe" i "pedere" poput Mahira - koje roditelji u takve internacionalne škole upisuju u tužnoj nadi da im osiguravaju internacionalnu, dakle bolju budućnost.

Saznali smo onda prigodno iznenađeni da ta stvar s turskom školom i nije tako neobična na Ilidži, u kojoj slabo vrijedi i bosanski jezik, a kamoli tradicija: Sarajliji namjerniku tamo se jelovnici, firme, table, putokazi, plakati i billboardi obraćaju na perfektnom arapskom, a u kafanama domalo više neće biti ni Sarajevske niti ikakve druge pive.

U tom okruženju odrasta sarajevska zlatna mladunčad, guzonjini sinovi, mali paše i begovi što će još večeras na skijanju na Bjelašnici porazbijati diskoteku, a već sutra zauzeti svoje mjesto u nekom od pomodnih hookah-lounge-kurac-palac-nargila-barova na Čaršiji - što su je gradski oci konačno popločali da ne zapinju o kaldrmu Louboutinove štikle pod džilbabom iz Dubaija - i cuclati šišu na kokosovom žaru za deset maraka, "jer ima se para i ima se s čim", pa kroz čisto staklo gledati fukaru i kokuze koje smo, sjećaš se, u osnovnoj na Ilidži vezivali za radijatore i tjerali da se bacaju s nebodera na Dobrinji.

Iz tog okruženja izrasta, eto, novo Sarajevo, Sarajevo saudijskih džamija, malezijskih tvrđava i turskih škola, arapskih firmi i blještavih shopping centara bez krmetine, ali s mesdžidima – da se poklone valjda Konvertibilnoj Marki, sallallahu alejhi ve sellem – grada bez ukrasa za tuđe ramazane, ispražnjenog od Djeda Mraza i alkohola, pa od "Tuzlaka" i "pedera", prazan od ljudi kojima se očevi zovu Dubravko ili Mihajlo, pa na kraju prazan od sebe samog i u samom sebi eksteritorijalan, da postane i ostane Prisajedinjeni Arapski Emirat, halal-kasaba od bi-bi-ajeva, iranskih kulturnih centara, katarskih poslovnih škola i anadolskih vrtića čiji direktori govore perfektni arapski i turski, sa pedeset novobegovskih obitelji i mladoturcima iz internacionalnih škola koji će kod nekog sutrašnjeg Andrića nevjernike nabijati na oklagije.

"Može li bar adresa Gruje Novakovića, majketi?" - pitat će sutra Sarajlija namjernik u hookah-lounge-nargila-baru Qalyān u prizemlju Raqs Sharqi Egyptian Belly Dance Saloona, bivšeg Pozorišta mladih, u Sultannem Hürrem Sokaku 8 – ali odavno više neće u Sarajevu biti zajebancije.

http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/mahi ... o-sarajevu

Al' nas išamara.

[JanuaryJones]

Mahir ili priča o Sarajevu

14.01.2016. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ

Iza malog Mahira, kako to obično piše na onim tužnim posljednjim stranicama Oslobođenja, ostat će slomljeni i uništeni roditelji, rodbina i prijatelji, ali i slomljen i uništen cijeli jedan grad: nije se o njegovoj tihoj propasti do sad mnogo naglas i javno govorilo, a ne bi ni danas, da nije taj uništeni grad malog Mahira utjerao u smrt, ponudivši mu jedan svoj oronuli neboder da se sa njega baci prije nego ga sam ubije
Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča nekakvu zajebanciju iz rata. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili kakvu zajebanciju iz rata.
Elem, vratio se on jednoga dana s linije i navratio u kafanu Pozorišta mladih na piće, kad u kafanu upala vojna policija, i od sve raje unutra – pravo na njega.

Selamalejkum, alejkumselam, dobardan, dandobar, daj kaže dokumente. "Nemam", veli Kožo, "sad sam s linije, imam samo vojnu knjižicu". "Dobro", kaže drot – a rmpalije je bilo za razmjenu zarobljenika i još da ostane za dvojicu – pa izvadio tefter i olovku: "Kako je ime?" "Dragan", spremno će Kožo. "Prezime?" "Kožović", odgovorio mu on malo opreznije. "Ime oca?", glasno će bilmez ne dižući oka s teftera, i nesretni Kožo vidi kamo to vodi: "Mihajlo". "Ime majke?" "Rajka", tiho će on, sad već tačno osjećajući kako ga mlad život napušta: još samo fali da ga drot pita koja mu je… "Adresa?", u to će ovaj strogo.

Potonuo Kožo sav, pa jedva promucao, "Gruje Novakovića 6", a rmpalija podigao pogled s teftera: "Može li bar adresa Kaukčije Abdulaha efendije, majketi?"

Trebalo je, naravno, mom prestravljenom drugu neko vrijeme da se sabere, reanimira, povrati osnovne životne funkcije i shvati kako mu je raciju namjestila banda iz kafane. Bio je, jebiga, rat – gubila se i glava zbog imena oca i majke - ali je barem bila zajebancija.
Danas, međutim, nema ni rata ni zajebancije.

Svakako, ne priliči jedna ratna zajebancija niti razmišljanju, a kamoli priči o nesretnoj sudbini malog Mahira Rakovca, ali ovo ionako nije priča o njemu. O tragediji zlostavljanog dječaka i njegovih roditelja saznali smo sve i saznat ćemo još više, a opet premalo da je obuhvatimo. Iza malog Mahira, kako to obično piše na onim tužnim posljednjim stranicama Oslobođenja, ostat će slomljeni i uništeni roditelji, rodbina i prijatelji, ali i slomljen i uništen cijeli jedan grad: nije se o njegovoj tihoj propasti do sad mnogo naglas i javno govorilo, a ne bi ni danas, da nije taj uništeni grad malog Mahira utjerao u smrt, ponudivši mu jedan svoj oronuli neboder da se sa njega baci prije nego ga sam ubije.

Tek onda, eto - tek nakon što smo saznali kako je nesretni dječak maltretiran i ponižavan, a onda i silovan u zahodu Internacionalne škole na Ilidži - iznenađeni smo i osupnuti saznali sve o tom eksteritorijalnom komadu Turske u Sarajevu, nečem poput saudijske džamije kralja Fahda, samo bez munara: saznali smo da je ta škola dio lanca u vlasništvu turskog pokreta Hizmet pod pokroviteljstvom islamskog učenjaka Fethullaha Gülena, da ih ima još i da je riječ o cijelom jednom paralelnom odgojno-obrazovnom sistemu, u kojima se na velikom odmoru umjesto mliječnih namaza iz našeg djetinjstva klanja podne-namaz, i u kojemu slabo vrijedi i bosanski jezik, a kamoli tradicija: kad se nakon Mahirove tragedije konačno javio direktor škole na Ilidži, javio se na perfektnom – turskom.

Saznali smo tako da je ta škola rasadnik nove bosanske elite, mjesto gdje odrastaju sinovi i kćerke sarajevskih guzonja, obijesna i bahata zlatna mladunčad što se od malih nogu definira u odnosu na zlosretnu djecu iz nižih kasta, miljea i kultura, ili naprosto nižih kantona – "Tuzlake", "karavlahe" i "pedere" poput Mahira - koje roditelji u takve internacionalne škole upisuju u tužnoj nadi da im osiguravaju internacionalnu, dakle bolju budućnost.

Saznali smo onda prigodno iznenađeni da ta stvar s turskom školom i nije tako neobična na Ilidži, u kojoj slabo vrijedi i bosanski jezik, a kamoli tradicija: Sarajliji namjerniku tamo se jelovnici, firme, table, putokazi, plakati i billboardi obraćaju na perfektnom arapskom, a u kafanama domalo više neće biti ni Sarajevske niti ikakve druge pive.

U tom okruženju odrasta sarajevska zlatna mladunčad, guzonjini sinovi, mali paše i begovi što će još večeras na skijanju na Bjelašnici porazbijati diskoteku, a već sutra zauzeti svoje mjesto u nekom od pomodnih hookah-lounge-kurac-palac-nargila-barova na Čaršiji - što su je gradski oci konačno popločali da ne zapinju o kaldrmu Louboutinove štikle pod džilbabom iz Dubaija - i cuclati šišu na kokosovom žaru za deset maraka, "jer ima se para i ima se s čim", pa kroz čisto staklo gledati fukaru i kokuze koje smo, sjećaš se, u osnovnoj na Ilidži vezivali za radijatore i tjerali da se bacaju s nebodera na Dobrinji.

Iz tog okruženja izrasta, eto, novo Sarajevo, Sarajevo saudijskih džamija, malezijskih tvrđava i turskih škola, arapskih firmi i blještavih shopping centara bez krmetine, ali s mesdžidima – da se poklone valjda Konvertibilnoj Marki, sallallahu alejhi ve sellem – grada bez ukrasa za tuđe ramazane, ispražnjenog od Djeda Mraza i alkohola, pa od "Tuzlaka" i "pedera", prazan od ljudi kojima se očevi zovu Dubravko ili Mihajlo, pa na kraju prazan od sebe samog i u samom sebi eksteritorijalan, da postane i ostane Prisajedinjeni Arapski Emirat, halal-kasaba od bi-bi-ajeva, iranskih kulturnih centara, katarskih poslovnih škola i anadolskih vrtića čiji direktori govore perfektni arapski i turski, sa pedeset novobegovskih obitelji i mladoturcima iz internacionalnih škola koji će kod nekog sutrašnjeg Andrića nevjernike nabijati na oklagije.

"Može li bar adresa Gruje Novakovića, majketi?" - pitat će sutra Sarajlija namjernik u hookah-lounge-nargila-baru Qalyān u prizemlju Raqs Sharqi Egyptian Belly Dance Saloona, bivšeg Pozorišta mladih, u Sultannem Hürrem Sokaku 8 – ali odavno više neće u Sarajevu biti zajebancije.

http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/mahi ... o-sarajevu

Al' nas išamara.

Odavno je ovo stvarnost i odavno nema više zajebancije

[Banksy]

... odavno više neće u Sarajevu biti zajebancije.

Blizu smo, ako već i nismo tu.

[BHF_Manijak]

Ma ja, Dodikov Teheran, samo sto nije... Zaboravio je dodati da te sve pojave imas i zapadno od BiH, ali je valjda to tamo ultra cool, a kod nas su mrski arapski trzni centri.
Hiperbolizirao je mnogo toga s ovim tekstom.
Nasra se po skoli za guzonjinu djecu, kao da rahmetli Mahir u nju nije isao. Ubacili ga nasilu dole, sta li...

[__Phoenix__]

Gdje živi ovaj Boris?

[BHF_Manijak]

Nisam siguran, mislim Dalmacija, navrati i u Sarajevo, ali vjerujem da ima neko ko tacno zna.

[calculator]

Ma ja, Dodikov Teheran, samo sto nije... Hiperbolizirao je mnogo toga s ovim tekstom....

Citiraj dio iz teksta koji nije tačan!

[calculator]

Mahir ili priča o Sarajevu

14.01.2016. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ

http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/mahi ... o-sarajevu

Al' nas išamara.

Slušam večeras komentare o ovom tekstu, diže se prava hajka na Dežulovića, ono kao - laže, šovinist, poniženje muslimana, itd.

Mene samo zanima šta je netačno napisano...?

[HAVANA]

Ovaj dio nije tacan da nece biti pive.Mora bit.Ostalo znaju svi ,al im mrsko cut. A i za kozu nije tacno,ostario coek,spava u 2h,zatvorio je kafanu.

[Ommadawn]

Čovjek uvijek pogodi u sridu. A sad što se nekome ne sviđa njegovo pisanje ili opisivanje stvarnosti - jebiga, kaj se more, ne? što bi rekao moj prijatelj iz Zagorja.

U Sarajevu (i drugdje) odavno nema zajebancije i sve mi se čini da će tako ostati još zadugo.

[piupiu]

Mahir ili priča o Sarajevu

14.01.2016. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ

http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/mahi ... o-sarajevu

Al' nas išamara.

Slušam večeras komentare o ovom tekstu, diže se prava hajka na Dežulovića, ono kao - laže, šovinist, poniženje muslimana, itd.

Mene samo zanima šta je netačno napisano...?

Moram reći da tekst jeste konfrontirajući, malo neprijatan na prvo čitanje, čak i meni kojoj je Dežulović svjetski megacar. Na drugo ... kad se čovjek zada u metafore - deifikacija novca, ova moćna paralela sa nacionalističkom instrumentalizacijom golog života, istorije, književnosti (nabijanje na oklagiju) ..., ubijanje duha inteligentne za*ebancije kao zdravog otklona od stvarnosti, portretiranje i profiliranje modernog skorojevića ... sve, ali baš sve je na mjestu ... čitateljstvu se, naravno, ne svidja što se radi o nama. Najteža je stvar u bitisanju samorefleksija i niko je ne voli, a posebno kad ti neko na silu gura ogledalo pred tebe.

Mene fasicinira skoro pa dječija narcisoidnost naših kolektiva - samo panegirike i hvalospjevi imaju prolaznu ocjenu ako ih piše neko "drugi". A, i ovo moram reći - iako ne volim ovakve komentare - takve reakcije obično dolaze od ljudi koji nisu pročitali puno više od Orlovi rano lete (ako su i to pročitali, jer morebit da je i to u nečijoj glavi nepodobno), i kako sad takvom čovjeku objasniti da je "Konvertibilna Marka s.a.v.s." slikovit prikaz reifikacije, sakralizacije i deifikacije novca, na primjer, kad on nikad nije čuo za pojam, koncept, teoriju ili riječ reifikacija, pa takvu metaforu ne može ni prepoznati (ovo sam izabrala jer pročitah negdje komentar kako Dežulović vrijedja Poslanika, pa nisam mogla vjerovati šta čitam ). A, to su neke stvari koje bi trebale spadati pod elementarnu intelektualnu pismenost.

Na stranu ta kako rekoh dječija narcisoidnost koja ne dopušta nikome drugome da ima neki negativan utisak o tebi. A, stvari se, vrlo često, bolje vide očima onoga ko ih ne gleda svaki dan. Onaj ko ih gleda svakodnevno je kao kuhana žaba - njemu je sve normalizovano jer se u tom sosu dugo krčka ili je rodjen u toj konstelaciji stvari pa mu je sve to potpuno normalno i ne shvata nekoga ko je odgojen u drugačijoj atmosferi, sa drugačijim vrijednostima, i kome su takve promjene iz različitih razloga šokantne.

[JThomas]

ovo sa zajebancijom je davno i još bolje rekao i jergović, da papak nikad neće moći skontati šta je smiješno u tome da učenik slobodan vuković dođe u školu slobodan vuković.

[m_l]

...mladoturcima iz internacionalnih škola koji će kod nekog sutrašnjeg Andrića nevjernike nabijati na oklagije.

Mozda ce se kod nekog sutrasnjeg Antuna Hangija citati o posljednjim masovnim grobnicama, a ne obicajima muslimana. Takvo nam okruzenje, tendencija...

Uglavnom, bolesno-bezobrazno koristenje tragicnog slucaja za lijecenje vlastitih frustracija.

Koliko ce jos jeda izazvati i puta iskoristiti u kolumnama ti nesretni trgovinski centri bez alkohola i krmetine?! Dzaba hiljade drugih objekata gdje se lese do neprepoznatljivosti, taj jedan-dva stvara nemir i zebnju, je l'.

Ovo drustvo pati od mnogih bolesti, neosporno, ali kad neko na ovakav nacin secira probleme ne zasluzuje bilo kakav respekt.

Tuzan je kruh zaradjen ovakvim piskaranjem.

[BHF_Manijak]

Nije ovo prvi put da Dezulovic pljucne po muslimanima, upakovano u celofan naravno.
I nije istina da ga ne govitim, pa je to razlog sto serem po ovom njegovom zadnjem clanku, odnosno kolumni. Njegovu knjigu sportskih tekstova sam u jednom dahu procitao, nevjerovatno pise, ali to nije razlog da na svaki njegov tekst slijepo klimnem glavom.

@calculator, kad imadnem vremena veceras nekad napisem ti s cim se ne slazem.

[supercali]

Kad me boris hvali najbolji je kad javno kaze moje mane nedostatke i lose manire niko gori od borisa
To je inace razmisljanje prosjecn8h stanovnika ovih prostora

[piupiu]

Nije ovo prvi put da Dezulovic pljucne po muslimanima, upakovano u celofan naravno.

PIči on po svemu, pa i po Katoličkoj crkvi i hrvatskom nacionalizmu - ne diskriminira ... evo koji stariji tekst.

http://www.ipazin.net/boris-dezulovic-s ... -thompson/

http://www.slobodnadalmacija.hr/Komenta ... amotu.aspx

[Bloo]

Nije ovo prvi put da Dezulovic pljucne po muslimanima, upakovano u celofan naravno.

PIči on po svemu, pa i po Katoličkoj crkvi i hrvatskom nacionalizm - ne diskriminira ... evo koji stariji tekst.

http://www.ipazin.net/boris-dezulovic-s ... -thompson/

http://www.slobodnadalmacija.hr/Komenta ... amotu.aspx

Ne interesuje to njega, on se našao prozvan jer ovaj spominje muslimane, pa ide logikom muslimanskog križara (oksimoron?), mi smo braća, vrijeđda on i mene lično i personalno.

[karanana]

selam.
sta je malezijska tvrdjava?
na sta je mislio?

[Norman]

Na FK Sarajevo.
Ili na Bosmal.