Potpis i čestitke !Haman wrote:Rat protiv Bosnjaka se nastavlja na drugi nacin. Pogledajte sredstva informisanja, radio i TV, sta nam oni pisu i pricaju. Kakav je to vazalski odnos nasih politicara prema onim sa istoka i zapada. Ko poziva Vucica a evo sad i vojvodu Nikolica u Sarajevo, ko organizira demonstracije protiv vlasti u Sarajevo a ona ide na konsultacije kod Vucica.
Problem je u nama Bosnjacima. Nemamo politicke vodje, nemamo svoja sredstva informisanja, drugi nam kroje nastvane planove i programe od osnovne do srednje skole, ne ucimo svoj nego tudji jezik, ne ucimo svoju nego tudju povjet, o svojim stradanjima i ponizenjima no mozemo govoriti jer ako progovors odmah si ekstremist, mrzitelj ovog ili onog naroda itd.
Ko hapsi cetnike po Visegradu, Srebrenici i Bijeljini. Niko, oni se slobodno secu po BiH, oni se cak postrojavaju u Banja Luci kao pripadnici ABiH sa svim cetnbickim obiljezjima. Da li neki bosnjacki politicar rece nesto vazno za ovu temu. Ne, svi sute i glade svoju stolicu. Kljucne funkcije u policiji, a bome i druga vazna ministarstva prepustaju onim drugim koji BiH ne mogu smisliti a sve radi ocuvanja svojih fotelja, zivjeci u strahu da im neko sa istoka ili zapada ne prisije neku etiketu mrzitelja ovog ili onog naroda.
Ivo Andric je mogao svojevremeno dogadje iz Egipta prebaciti u Bosnu i samo zamijeniti imena, pa sad umjesto katolika koji su na kolac nabijali muslimana-atentatora na generala Klebera, u njegovom djelu Na Drini cuprija muslimani nabijaju Srbina na kolac. To nije bilo izivanje nacionalne mrznje. Ni vjesanje Srbina u Travniku koje je cista knjizevnikova fikcija u rimani Travnicka hronika , nije bilo izazivanje nacionalne i vjerske mrznje ali je opisavanje istinskih desavanja u Drugom svjestkom ratu u okolini Berkovica kod Stoca Aliju nametka kostalo 14 godina robije.
Evo kako je Alija Nametak opisao ta desavanja, zbog cega je dobio 14 godina robije a odlezao punih 10.
Samo kraci izvod.
Večerali smo, šta je Bog dao a maja priredila, pa po jaciji pođosmo na počinak. Tišina je bila i vručina, ali ja sam rekao, da se ne otvaraju prozori. Bili smo u prvom snu, kad svukud u selu zaprašti puška, kao da baciš so na vatru. Nasta pometnja, piska djece, plač starica, goveda počeše rikati, kad ih dušmani počeše driješiti iz torova, konji ržu, ovce bleje. Samo se nigdje paščad ne čuju. Sigurno su ih, mislim ja u sebi, potrovali odmah sprva večeri, da ne odaju njihov hod.
Ja sam uzeo bombu pa se sav tresem, ali, kunem vam se Bogom velikim, nije to bio strah, nego žalost što nisu svi na okupu, pa da ih što više njome pomlavim. Jedan prasak u prozor i staklo se zdrobi u hiljadu komada. Nevjeste drže djecu u naramcima, a druga im se prihvatila za dimije. Vejsil uzeo sjekiru, a Mehmed kolac, dok mi kći Ajka, djevojka od osamnaest godina, prihvatila za saksiju, pa u nju natrpala luga s ognjišta.
Ni za kog se nisam bojao koliko za nju. Umrijeti je ništa, samo, Bože, s dinom i s imanom, kad nam vakti-sahat dođe. Ali za Ajku sam se bojao, ne daj Bože, da joj vlasi na obraz ne udare. Jer, braćo moja, nije što je moje dijete, nego što je to Bog dao, bila je zdrava i strojna, a u licu ko upis. Šta dušman zna, što je obraz, što ponos, pa će najradije udariti na obraz djevojci ili nevjesti. Sve sam iskao od Boga, ako nam se ne smiluje da se mognemo spasiti, da mi žensku čeljad uzme Sebi, da ne dadne vlasima, da se na njima svete.
Prsnuše vrata od kuće, a upade s puškom Risto Sikimić. Dočeka Mehmed da će ga kocem po glavi, ali ludo momče zamahnulo jako, a nisko šiše, pa kolac zape, a Risto iz puške pa ga sastavi sa zemljom. Vejsil odmah kleknu na koljeno, pa zamahnu sjekirom, udari Ristu po prsima, a on se složi padnuvši po pušci. Začas nahrupiše druga dvojica s puškama, a Ajka ih sasu lugom i poteže jednom pušku iz ruku. Ali dušmanin se jak desio, pa je ne pušća, nego dohvati i nju za ruke, pa poteže, da je iz kuće izvuče.
Za čitavo ovo vrijeme djeca vrište, a vlasi jednako ulijeću u kuću, neko s puškom, neko s nožem, i kako koji ulijeće, onako mlatara i plača biva sve manje, a mrtvački hropot napunja kuću. Da se nije Vejsil otimao da ispod mrtva Riste izvuče pušku, nego da se branio samo sjekirom, mi bismo ih nadbili, pa bismo poslije s njih mrtvih skidali puške i fišeke, ali suđeno zar tako. Na svoje oči vidjeh, kako ga Jovo Galanos ubi iz puške. Baš onaj isti Galanos, što meni pred akšam reče, da se ne trebamo bojati, da smo komšije, da nam je zajedničko i dobro i zlo. Oprostio bih mu i krv Vejsilovu, ali on se obazrije pa dohvati Ajku za ruku, a onaj drugi, ni sad ne znam ko je, vukao ju je za drugu ruku iz kuće.
Sijedoj su mi glavu raskolili upravo na kućnom pragu, taman onako, kako je pred veče rekla, a nevjeste su ubijene ležale pritisnuvši poda se sitnu djecu, iz kojih je još hropot dopirao.
I nije, braćo moja, vjerujte mi na riječ, nije to u mene bio strah, da sam se ja bojao izaći iz kuta u kući, pa golim šakama prihvatiti kojeg od mladića i prstima mu grkljan izvaditi. Jok! Nisam bio ni smeten. Sve sam ja ovo svojim očima gledao i znao, da je ovo ovakvo Božija odredba, a neko je nju zaradio, nego je mene u svemo priječilo nešto, da ludo ne istrčim, ako ikako mognem, a bio sam zadovoljan, kad sam vidio, da mi nevjeste izdahnuše, a da se vlasi na njima ne izdovoljiše.
I sad kad vidjeh, da Ajku povedoše iz kuće, osjetih da je došao moj čas. U kući više nije bio niko živ, kako mi se činilo, osim ja. Ajka je na dvorištu vriskala, da se je selom prolamalo, a tužni babo joj je bio u mislima.
Izvukoh se iz svog zaklona i povirih na dvorište. Stog sijena je gorio kao baklja. Ajku su teglili za ruke Galanos i još neki dušmanin.
- Babo moj, jadna sam ti i kukavna – derala se Ajka, da mi se srce paralo. – Zar mi baš ne možeš pomoći?
Vidio sam, da je ne mogu oteti. Da je i jedan bio, teško bi išlo, jer je bio mlad, a u mene snaga na izmaku, a dvojica i to kakvih drzmana.
- Evo me dijete moje – viknem ja i odvrnem onaj zaklopac na bombi.
- Halali babi svome!
Okrenuše se dušmani, a Galanos ispusti Ajkinu ruku, pa prihvati pušku. Kucnuh ja bombom o kamen, pridrđah je čas-dva u ruci i bacih među njih. Kud će sreća, pa sve troje raznese.
Sva kafana se pretvorila u uho i slušala kazivanje Bećira Đilimana, a kad je zastao, svi su s mukom odahnuli.
- Zašto, po Bogu brate, ubi svoje dijete? - pita ga kafanski susjed.
- Za obraz!
Bošnjacima, za početak, treba snažna nacionalna politička opcija. Ne treba nam evropska desnica, bljedunjavi konformisti koji bi "multietničnost", al' do Latinske i nazad, ne trebaju nam lažne socijaldemokrate koji se prešetavaju sa slikama komunjarskih zlikovaca i zločinaca i poturaju nam ih kao "najbolji sistem". Nama treba nacionalna politička opcija koja će se obraćati Bošnjacima, baviti bošnjačkim nacionalnim i drugim pitanjima, bez miješanja vjere u to.
Jedino takva opcija ima snagu da bošnjačka nacionalna pitanja izvadi iz zapećka i krene govoriti o njima. Sve dotad ćemo biti u stalnoj defanzivi pred bijednicima tipa Dušmanka Majkić i ostali.
Takva ti je logika pod režimom u RS. 
