#276 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.
Posted: 03/10/2014 19:37
Nastavak prijašnjeg posta
Izvori i literatura:
Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru:
1. Imenik franjevaca (u digitalnom obliku prir. Ante Tomas).
2. Tabule (resporedi osoblja) (u digitalnom obliku prir. Ante Tomas).
AUGUSTINOVIĆ, Anto, Povijest Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini a poglavito u Usori i Žepču. Prilog povijesnom istraživanju o Hrvatima i Crkvi u Hrvata u Bosni i Hercegovini, Mostar – Žepče, 1997.
BENIGAR, Aleksa, Alojzije Stepinac. Hrvatski kardinal, ZIRAL, Rim, 1974.
Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb, 1966. (1-6).
Ilić, Žarko, „Hercegovački franjevci u komunističkim zatvorima“, u: Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik (spomenica), Tomislavgrad, 2005., str. 102-113.
JOLIĆ, Robert, Leksikon hercegovačkih franjevaca, Mostar, 2011.
Jolić, Robert – Grbeš, Jozo, Stoljeće vjernosti. Jubilarna spomen-knjiga o franjevcima Hrvatske franjevačke kustoije Svete Obitelji za Ameriku i Kanadu, Chicago, 2000.
Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine, 1. (A-Đ), Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine, Mostar, 2009.
Hrvatski franjevački biografski leksikon, Zagreb, 2010.
Marić, Ante, et al., Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007.
Marić, Franjo (ur.), Gdje su oni stali, mi nastavljamo. Pokojni svećenici Vrhbosanske nadbiskupije od 1882. do 30. 4. 2007., Sarajevo, 2007., str. 23.
MATIJEVIĆ, Zlatko, „’Magnum crimen’ hrvatske historiografije. Hrvatski katolički pokret i stvaranje jugoslavenske države u interpretaciji Viktora Novaka“, u: Hrvatska historiografija XX. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva (ur. S. Lipovčan i Lj. Dobrovšak), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005., str. 135.-167.
KRIŠTO, Jure, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, I., Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 1998.
PERIĆ, Ratko, Da im spomen očuvamo, Mostar, 2000.
Svjedoci vjere i rodoljublja. Zbornik radova o stradalim biskupijskim svećenicima u Hercegovini (prir. B. Goluža), Mostar, 2005.
Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941.-1945. (gl. urednik D. Stuparić), Zagreb, 1997.
VUKŠIĆ, Tomo, Confessores fidei. Čule, Čekada, Majić, Nuić, Perić, Mostar, 2000.
Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925, Zagreb, 1925.
Različite mrežne stranice (google).
Manje poznate riječi i izričaji
acikosum, ačkosum, aškosum (ar.-tur.) – bravo! živio!
actus primo primi (lat.) – na prvu ruku, ne razmišljajući što će biti poslije, na što će nešto poslije izići
audiatur et altera pars (lat.) – neka se čuje i druga stranka, neka i protivna strana kaže svoje mišljenje
burmuntije, točnije: bujruntija (tur.) – pismo, dokument, ukaz
ćage, pl. ćageta (tur.) – papir, pismo, potvrda (izvorno: pismena zapovijed pašina ili valijina)
fugitivus (lat.) – bjegunac, ovdje: redovnik (konkretno franjevac) koji se na svoju ruku, mimo znanja i odobrenja poglavara nalazi izvan samostana ili redovničke kuće
preparandija (lat.) – učiteljska škola.
sekularizacija (lat.) – postupak razrješenja nekoga redovnika od redovničkih zavjeta i učlanjenje u neku biskupiju (tako on iz redovničkoga prelazi u dijecezanski kler)
spiritus rektor (rector!) (lat) – duhovni predstojnik
terđah, terđaj – 1. zanatlijski stol na kome zanatlija radi 2. kalup, model.
Timeo Danaos et dona ferentes! (lat.) – Bojim se Danajaca, t. j. Grka, čak i kad nose darove (stih iz Vergilove Eneide koji se odnosi na trojanskog konja), u značenju: valja se nekoga čuvati i kad pokazuje lijepo lice, jer ima skrivene nedobronamjerne nakane
valetudinarius (lat.) – bolesnik, konkretno: redovnik koji se nalazi u nekom samostanu na oporavku ili liječenju, bez ikakva posebnog zaduženja ili službe
--------------------------------------------------------------------------------
[1] Viktor NOVAK, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1948. Sredinom 1980-tih objavljen je u Beogradu reprint ove knjige s predgovorom Jakova Blaževića (V. Novak, Magnum crimen, Nova knjiga, Beograd, 1986.).
[2]Zlatko MATIJEVIĆ, „’Magnum crimen’ hrvatske historiografije. Hrvatski katolički pokret i stvaranje jugoslavenske države u interpretaciji Viktora Novaka“, u: Hrvatska historiografija XX. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva (ur. S. Lipovčan i Lj. Dobrovšak), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005., str. 137.
[3]Večernji list, 30. rujna 1989., str. 10.-11. U Beogradu se (kod „Skadarlije“ i „Ruskog cara“) još tijekom rata sastajalo društvo intelektualaca koje je za cilj imalo objavljivanje protuhrvatskih i protukatoličkih tekstova. Za sve navedene podatke vidi Jure KRIŠTO, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, I., Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 1998., str. 18., bilj. 4.
[4] Isto, str. 122.
[5] Da je Viktor Novak bio član masonske organizacije, očito je tada bila općepoznata činjenica. Primljen je u masonsku ložu „Dositej Obradović“ u Beogradu 1924. godine (usp. Z. MATIJEVIĆ, nav. dj., str. 137).
[6] Puni naslov glasi: Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Zagreb, 1946. Priredili: Joža Horvat i Zdenko Štambuk.
[7] Na str. 675, bilj. 158, Novak kao izvor podatka o odlikovanju fra Tugomira Solde navodi: „Iz kartoteke za odlikovanja u NDH“.
[8] Misli na Opći šematizam katoličke Crkve u Jugoslaviji, Sarajevo, 1939. koji je priredio dr. Krunoslav Draganović.
[9] U tadašnjim podatcima Ministarstva vanjskih poslova NDH poimenično je navedeno 25 žrtava (Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života hrvatske narodne države. Nezavisna Država Hrvatska na braniku nove Europe, Zagreb, 1942., reprint Zagreb, 1991., str. 33). U izvješću Kotarske oblasti Čapljina od 2. prosinca 1941. navode se imena 20 ubijenih osoba u Čapljini i okolici; za većinu žrtava opisane su ukratko i okolnosti u kojima su stradali. Ranjenih je prema istom izvješću bilo 7 osoba, 140 uhićenih osoba u Čapljini, Strugama i Gabeli te desetak zapaljenih kuća (Zdravko DIZDAR – Mihael SOBOLEVSKI, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Dom i svijet, Zagreb, 1999., dok. br. 26, str. 213-216). Sva imena navedena u izvješću Kotarske oblasti nalaze se i na popisu dokumenta Ministarstva vanjskih poslova NDH. U oba izvješća se donose opisi ubijanja starih osoba, žena i djece. Uglavnom se na ova dva izvješća referira kasnija literatura koja se bavila travanjskim sukobima u čapljinskom kraju (usp. Ivica PULJIĆ – Stanislav VUKOREP – Đuro BENDER (prir.), Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Humski zbornik – V., Zagreb, 2001., str. 18-22; Stanislav VUKOREP, Preživjeli svjedoče, Detecta, Zagreb, 2005., str. 16-18; Tomo VUKŠIĆ, „Pogled na stradanja Hrvata i Katoličke crkve u Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskog rata“, Hrvatska misao, 34/25., Sarajevo, 2005., str. 83-84).
[10] Za ove tvrdnje usp. Kasim GUJIĆ, „Sjajna borba Ustaša sa srbskom vojskom i četnicima u Čapljini“, Napretkova Božićna knjiga, ur. Ilija BRĐANOVIĆ, Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ u Sarajevu, 1941., str. 80.
[11] Misli na Eugena Didu Kvaternika.
[12] Njemačke armije napadaju 22. lipnja 1941. SSSR (operacija Barbarossa).
[13] Vjerski praznik u čast sv. Vida, slavi se 28. lipnja. U srpsko-pravoslavnoj tradiciji zauzima istaknuto mjesto: na taj dan dogodila se Kosovska bitka (1389.); izvršen atentat na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda (povod izbijanju Prvoga svjetskog rata); donesen Vidovdanski ustav (1921.), kojim su nesrpski narodi u prvoj južnoslavenskoj državnoj zajednici (Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca) stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na srpski narod.
[14] Riječ je o Hrvatskoj seljačkoj stranci, na čijem čelu je bio dr. Vlatko Maček (1879.-1964.).
[15] Vjerojatno lapsus linguae: da šire pravoslavlje.
[16] ŽAP – Živio Ante Pavelić.
[17] Mihovil Pavlek Miškina, književnik.
[18] U izvorniku prezime nečitljivo, možda Gvozdić.
[19] Fra Karlo se preziva Grbavac, a ne Grabovac.
[20] Ovdje Soldo ipak nije u pravu: fra Stjepan je bio kapelan u Tomislavgradu, ali prije rata (1936.-1938.), odakle je 1938. premješten za župnika u Kongoru (R. Jolić, LHF, str. 283).
[21] Navedeni zapravo nisu ubijeni u Knešpolju nego na putu iz Mostarskog Graca prema Knešpolju, u bespuću planine iznad župne crkve u M. Gracu, gdje su i ukopani. Njihova su tijela ekshumirana 1961. te 1971. pokopana u crkvu na Širokom Brijegu. Riječ je o sljedećim franjevcima: fra Krešimiru Pandžiću, fra Leopoldu Augustinu Zupcu, fra Rolandu Zlopaši, fra Zvonki Grubišiću te klericima fra Rudi Juriću i fra Korneliju Sušcu (A. Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007., str. 15-19).
[22] U franjevačkoj knjižnici u Mostaru nije sačuvan ni jedan jedini primjerak navedene knjige, što znači da su ih partizani sve uništili u tiskari. Možda je ipak negdje sačuvan koji primjerak, primjerice u osobnoj ostavštini fra Vendelinovoj u Chicagu?
[23] Očigledno je da je Soldo bio izvrsno informiran te je već 1951. znao za gotovo sve pobijene hercegovačke franjevce. Ipak su 66-orica, jedan više nego Soldo navodi (usp. A. Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007.).
[24] Riječ je zapravo o selu Slipčićima, župa Tepčići – Slipčići (koja se ponekad nazivala i Dobro Selo ili Ploče – Tepčići ili pak samo Ploče). U vrijeme kada Soldo piše ovo pismo, župa se nazivala Dobro Selo.
[25] Misli na Ivu Omrčanina.
Izvori i literatura:
Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru:
1. Imenik franjevaca (u digitalnom obliku prir. Ante Tomas).
2. Tabule (resporedi osoblja) (u digitalnom obliku prir. Ante Tomas).
AUGUSTINOVIĆ, Anto, Povijest Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini a poglavito u Usori i Žepču. Prilog povijesnom istraživanju o Hrvatima i Crkvi u Hrvata u Bosni i Hercegovini, Mostar – Žepče, 1997.
BENIGAR, Aleksa, Alojzije Stepinac. Hrvatski kardinal, ZIRAL, Rim, 1974.
Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb, 1966. (1-6).
Ilić, Žarko, „Hercegovački franjevci u komunističkim zatvorima“, u: Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik (spomenica), Tomislavgrad, 2005., str. 102-113.
JOLIĆ, Robert, Leksikon hercegovačkih franjevaca, Mostar, 2011.
Jolić, Robert – Grbeš, Jozo, Stoljeće vjernosti. Jubilarna spomen-knjiga o franjevcima Hrvatske franjevačke kustoije Svete Obitelji za Ameriku i Kanadu, Chicago, 2000.
Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine, 1. (A-Đ), Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine, Mostar, 2009.
Hrvatski franjevački biografski leksikon, Zagreb, 2010.
Marić, Ante, et al., Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007.
Marić, Franjo (ur.), Gdje su oni stali, mi nastavljamo. Pokojni svećenici Vrhbosanske nadbiskupije od 1882. do 30. 4. 2007., Sarajevo, 2007., str. 23.
MATIJEVIĆ, Zlatko, „’Magnum crimen’ hrvatske historiografije. Hrvatski katolički pokret i stvaranje jugoslavenske države u interpretaciji Viktora Novaka“, u: Hrvatska historiografija XX. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva (ur. S. Lipovčan i Lj. Dobrovšak), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005., str. 135.-167.
KRIŠTO, Jure, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, I., Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 1998.
PERIĆ, Ratko, Da im spomen očuvamo, Mostar, 2000.
Svjedoci vjere i rodoljublja. Zbornik radova o stradalim biskupijskim svećenicima u Hercegovini (prir. B. Goluža), Mostar, 2005.
Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941.-1945. (gl. urednik D. Stuparić), Zagreb, 1997.
VUKŠIĆ, Tomo, Confessores fidei. Čule, Čekada, Majić, Nuić, Perić, Mostar, 2000.
Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925, Zagreb, 1925.
Različite mrežne stranice (google).
Manje poznate riječi i izričaji
acikosum, ačkosum, aškosum (ar.-tur.) – bravo! živio!
actus primo primi (lat.) – na prvu ruku, ne razmišljajući što će biti poslije, na što će nešto poslije izići
audiatur et altera pars (lat.) – neka se čuje i druga stranka, neka i protivna strana kaže svoje mišljenje
burmuntije, točnije: bujruntija (tur.) – pismo, dokument, ukaz
ćage, pl. ćageta (tur.) – papir, pismo, potvrda (izvorno: pismena zapovijed pašina ili valijina)
fugitivus (lat.) – bjegunac, ovdje: redovnik (konkretno franjevac) koji se na svoju ruku, mimo znanja i odobrenja poglavara nalazi izvan samostana ili redovničke kuće
preparandija (lat.) – učiteljska škola.
sekularizacija (lat.) – postupak razrješenja nekoga redovnika od redovničkih zavjeta i učlanjenje u neku biskupiju (tako on iz redovničkoga prelazi u dijecezanski kler)
spiritus rektor (rector!) (lat) – duhovni predstojnik
terđah, terđaj – 1. zanatlijski stol na kome zanatlija radi 2. kalup, model.
Timeo Danaos et dona ferentes! (lat.) – Bojim se Danajaca, t. j. Grka, čak i kad nose darove (stih iz Vergilove Eneide koji se odnosi na trojanskog konja), u značenju: valja se nekoga čuvati i kad pokazuje lijepo lice, jer ima skrivene nedobronamjerne nakane
valetudinarius (lat.) – bolesnik, konkretno: redovnik koji se nalazi u nekom samostanu na oporavku ili liječenju, bez ikakva posebnog zaduženja ili službe
--------------------------------------------------------------------------------
[1] Viktor NOVAK, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1948. Sredinom 1980-tih objavljen je u Beogradu reprint ove knjige s predgovorom Jakova Blaževića (V. Novak, Magnum crimen, Nova knjiga, Beograd, 1986.).
[2]Zlatko MATIJEVIĆ, „’Magnum crimen’ hrvatske historiografije. Hrvatski katolički pokret i stvaranje jugoslavenske države u interpretaciji Viktora Novaka“, u: Hrvatska historiografija XX. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva (ur. S. Lipovčan i Lj. Dobrovšak), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005., str. 137.
[3]Večernji list, 30. rujna 1989., str. 10.-11. U Beogradu se (kod „Skadarlije“ i „Ruskog cara“) još tijekom rata sastajalo društvo intelektualaca koje je za cilj imalo objavljivanje protuhrvatskih i protukatoličkih tekstova. Za sve navedene podatke vidi Jure KRIŠTO, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, I., Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 1998., str. 18., bilj. 4.
[4] Isto, str. 122.
[5] Da je Viktor Novak bio član masonske organizacije, očito je tada bila općepoznata činjenica. Primljen je u masonsku ložu „Dositej Obradović“ u Beogradu 1924. godine (usp. Z. MATIJEVIĆ, nav. dj., str. 137).
[6] Puni naslov glasi: Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Zagreb, 1946. Priredili: Joža Horvat i Zdenko Štambuk.
[7] Na str. 675, bilj. 158, Novak kao izvor podatka o odlikovanju fra Tugomira Solde navodi: „Iz kartoteke za odlikovanja u NDH“.
[8] Misli na Opći šematizam katoličke Crkve u Jugoslaviji, Sarajevo, 1939. koji je priredio dr. Krunoslav Draganović.
[9] U tadašnjim podatcima Ministarstva vanjskih poslova NDH poimenično je navedeno 25 žrtava (Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života hrvatske narodne države. Nezavisna Država Hrvatska na braniku nove Europe, Zagreb, 1942., reprint Zagreb, 1991., str. 33). U izvješću Kotarske oblasti Čapljina od 2. prosinca 1941. navode se imena 20 ubijenih osoba u Čapljini i okolici; za većinu žrtava opisane su ukratko i okolnosti u kojima su stradali. Ranjenih je prema istom izvješću bilo 7 osoba, 140 uhićenih osoba u Čapljini, Strugama i Gabeli te desetak zapaljenih kuća (Zdravko DIZDAR – Mihael SOBOLEVSKI, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Dom i svijet, Zagreb, 1999., dok. br. 26, str. 213-216). Sva imena navedena u izvješću Kotarske oblasti nalaze se i na popisu dokumenta Ministarstva vanjskih poslova NDH. U oba izvješća se donose opisi ubijanja starih osoba, žena i djece. Uglavnom se na ova dva izvješća referira kasnija literatura koja se bavila travanjskim sukobima u čapljinskom kraju (usp. Ivica PULJIĆ – Stanislav VUKOREP – Đuro BENDER (prir.), Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Humski zbornik – V., Zagreb, 2001., str. 18-22; Stanislav VUKOREP, Preživjeli svjedoče, Detecta, Zagreb, 2005., str. 16-18; Tomo VUKŠIĆ, „Pogled na stradanja Hrvata i Katoličke crkve u Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskog rata“, Hrvatska misao, 34/25., Sarajevo, 2005., str. 83-84).
[10] Za ove tvrdnje usp. Kasim GUJIĆ, „Sjajna borba Ustaša sa srbskom vojskom i četnicima u Čapljini“, Napretkova Božićna knjiga, ur. Ilija BRĐANOVIĆ, Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ u Sarajevu, 1941., str. 80.
[11] Misli na Eugena Didu Kvaternika.
[12] Njemačke armije napadaju 22. lipnja 1941. SSSR (operacija Barbarossa).
[13] Vjerski praznik u čast sv. Vida, slavi se 28. lipnja. U srpsko-pravoslavnoj tradiciji zauzima istaknuto mjesto: na taj dan dogodila se Kosovska bitka (1389.); izvršen atentat na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda (povod izbijanju Prvoga svjetskog rata); donesen Vidovdanski ustav (1921.), kojim su nesrpski narodi u prvoj južnoslavenskoj državnoj zajednici (Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca) stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na srpski narod.
[14] Riječ je o Hrvatskoj seljačkoj stranci, na čijem čelu je bio dr. Vlatko Maček (1879.-1964.).
[15] Vjerojatno lapsus linguae: da šire pravoslavlje.
[16] ŽAP – Živio Ante Pavelić.
[17] Mihovil Pavlek Miškina, književnik.
[18] U izvorniku prezime nečitljivo, možda Gvozdić.
[19] Fra Karlo se preziva Grbavac, a ne Grabovac.
[20] Ovdje Soldo ipak nije u pravu: fra Stjepan je bio kapelan u Tomislavgradu, ali prije rata (1936.-1938.), odakle je 1938. premješten za župnika u Kongoru (R. Jolić, LHF, str. 283).
[21] Navedeni zapravo nisu ubijeni u Knešpolju nego na putu iz Mostarskog Graca prema Knešpolju, u bespuću planine iznad župne crkve u M. Gracu, gdje su i ukopani. Njihova su tijela ekshumirana 1961. te 1971. pokopana u crkvu na Širokom Brijegu. Riječ je o sljedećim franjevcima: fra Krešimiru Pandžiću, fra Leopoldu Augustinu Zupcu, fra Rolandu Zlopaši, fra Zvonki Grubišiću te klericima fra Rudi Juriću i fra Korneliju Sušcu (A. Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007., str. 15-19).
[22] U franjevačkoj knjižnici u Mostaru nije sačuvan ni jedan jedini primjerak navedene knjige, što znači da su ih partizani sve uništili u tiskari. Možda je ipak negdje sačuvan koji primjerak, primjerice u osobnoj ostavštini fra Vendelinovoj u Chicagu?
[23] Očigledno je da je Soldo bio izvrsno informiran te je već 1951. znao za gotovo sve pobijene hercegovačke franjevce. Ipak su 66-orica, jedan više nego Soldo navodi (usp. A. Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007.).
[24] Riječ je zapravo o selu Slipčićima, župa Tepčići – Slipčići (koja se ponekad nazivala i Dobro Selo ili Ploče – Tepčići ili pak samo Ploče). U vrijeme kada Soldo piše ovo pismo, župa se nazivala Dobro Selo.
[25] Misli na Ivu Omrčanina.




