moj odgovor na pitanje bi bio: mislim da bih. mozda me malo odbija opis posla, nedefinisan kakav jeste. ali radila sam poslove s konkretnijim opisom koji su opet zavrsavali izivljavanjem od strane nadleznog, tako da garancije nema. ponudjena plata me ne bi odbila. jes da je niska, ali bas zato sto zivis kod roditelja i imas placene osnove zivota, ovo je 400 je tamam da njima pomognes tako sto ti ne moraju jos i davati za kafu i krpice i gledati te kako se povlacis po kuci, a sebi das, ako nista, a ono barem malo prividnog digniteta, jer imas svoj dinar.
ja sam se zaposlila na drugoj godini fakulteta na zapadu pod nemogucim uslovima. nisam imala radnu dozvolu, a maturirala sam kod njih i posla na faks. radnu dozvolu sam mogla dobiti na dva nacina: prvi cije uslove nisam ispunjavala: trebala sam da zavrsim vise od pola obaveznog skolovanja kod njih sto bi bilo 4,5+ godine. ja sam kod njih dosla s 12 godina i imala 4 godine njihovog obaveznog skolovanja, falilo mi je dakle pola godine. drugi nacin je bio da nadjes poslodavca koji ce za tebe zatraziti radnu dozvolu. eh tu je bila kvaka: iako sam bila zavrsila maturu i studirala, ured za zaposljavanje bi mi dao radnu dozvolu samo za niskokvalifikovane poslove, jer su se ostali cuvali za drzavljane. i nadjem tako fastfood restoran u samom centru grada koji ima ludu frekvenciju zbog turista, oni potrose kamaru radne snage, ne moze svako da radi na tom ritmu, pa bijahu spremni da mi zatraze radnu dozvolu, jer sam obecala da cu fakat raditi, plus znam strane jezike, doci ce dobro s turistima i hop cup krenem raditi 20 sati sedmicno: 4 sata petkom, po 8 subotom i nedeljom, a ostalim danima na faks. joj, sad sam ovo oduzila, uglavnom, glavni sef je bio ok, ali je vodja smjene bila nasa balkanka jedne nam ne bas tako prijateljske nacije, pa sam nekoliko puta zavrsila CISTECI HLADNJACU u veoma neadekvatnoj konobarskoj odjeci, ili cisteci stolove i wc iako sam trebala samo prodavati hranu/konobarisati. za ciscenje su imali extra osoblje. moji roditelji navikli na socijalisticki sistem i na to da su face ako su imaju fakultet i na cuvanje digniteta ako su studenti, perspektivna omladina, i sta ti ja znam, odmah s pocetka pocese vrsiti pritisak da to napustim, nije to za mene, da idem uciti, a bice posla. ja se nisam htjela predati: ja sam se kretala medju tom "zapadnom" studentarijom ciji su svi roditelji svakako imali vise od mojih i vise im davali nego su meni moji mogli, plus kako je to vec usus na zapadu, 90 posto studentarije je pocelo raditi odmah na faksu. ma sta, mnogi su radili ljeti dok su jos bili srednjoskolci. kazem, iako im nije falilo para. jednostavno, uvijek moze malo vise, to je obicaj, raditi i zaraditi, cudno im je ako samo ovisis o roditeljima, i jer imaju veci standard i veca ocekivanja, nije im ni dovoljno! helem, pritisak mojih roditelja se povecao da napustim posao kada mi je prva placa bila manja no ocekivano, nesto su me bili zakinuli. dakle, daleko od toga da je na zapadu sve savrseno, idealno, zasticeno... opet nisam htjela napustiti posao, isla sam, zalila se, trazila objasnjenje, dobila isprike, insistirala i na kraju ipak dobila svoj novac. ostala sam na tom poslu godinu dana koliko mi je bilo potrebno da dobijem manje-vise stalnu radnu dozvolu. u tih godinu dana nisam mogla iskoristiti raspust, morala sam od poslodavca traziti odmor, ali nisam mogla dobiti vise od par sedmica odjednom. to je bilo davno: od plate sam uvela internet u stan, kupila svoj prvi mobitel, kupovala knjige za faks i prvi put kupila sebi nesto u esprit.

ali ne, nisam isla na more s rajom, nisam sjedila u elitnim kaficima, nisam bila napucana, skockana i odmorna. bila sam vecinom preumorna, jer nisam smjela faks zapostaviti, razbili bi me starci da zbog gOnjanja nekakvog extra dinara zapostavim fakultet.
poslije toga sam radila bolje poslove, mada se desilo da se "kancelarijski posao" pretvori u pravljenje kafe, istresanje pepeljare, pospremanje ucionice. ne, nisam bila sekretarica, ali jesu nas izrabljivali i radili smo poslove za koje nismo bili prijavljeni i koji nisu bili u zvanicnom opisu pozicije. jer da jesu morali bi nas prijaviti na penziono i zdravstveno, a dok su nas vodili kao freelancere, sve to je otpalo, mada samo freelanceri nismo bili. o da, i na zapadu ima svega.

kako god, meni je to tada bilo vise nego ok, jer sam zvanicno radila bolji posao, sticala bolje iskustvo, no je to uvijek bio realno slucaj. izgledalo je bolje u CV. ne trebam reci da su i ovdje moji roditelji imali prigovor po motu, kakav je to posao, nisi prijavljena, zasluzujes bolje, a sve totalno ne poznavajuci taj dog-eat-dog sistem u koji su nenadano dospjeli i u kojem su odgajali djecu, koja su uvidjela da s praznim CV i bez ikakvog profesonalnog networka i preporuka ne's sale naci posao. a da ne govorimo o finansijskom aspektu u drustvu koje je dobrostojece.
suma sumarum, kad/ako nema bolje, daj sta das, po meni pogotovo onda kad ne ovisis sto posto o tom poslu, pa te nece kostati zdravlja i zivota.