Forum Klix.ba

Ko najrođeniji da mi je umro

Tuga velika.. šok...

Da mu se Allah dž.š. smiluje i grijehe oprosti

Chmoljo wrote: ↑03/06/2026 17:54 Ne mogu vjerovati kako jebemu mater ne idu debili, nego ljudi koji su jos mogli godinama doprinositi...

Naprosto sam sokiran


Je li to njegovo uklanjanje sa Arene ima veze sa bolesti?

sve je moguće. glupo je pisati, ali nije izgledao bolesno jer je redovno snimao podcaste

snijeg_led wrote: ↑03/06/2026 17:56 Covjek je bio ziva enciklopedija

baš, i nekako mi ozgledao kao popzitivna osoba

xoklix wrote: ↑03/06/2026 18:10 Postoje glasovi koji obilježe čitave generacije. Na prste jedne ruke mogu nabrojati javne ličnosti zbog kojih mi je suza sama krenula... Edin Avdić je bio jedna od njih.
Hvala ti za svaku emociju, majstore

ja se isplakao kad sam pustio snimak sa eurobasketa 2013.

A idi u vražju mater, pretrnio sam odmah. Ne znam ni šta da kažem.

Ovo nije Ray Allen, ovo je duh Ray Allena. Jedan od najjacih. Rahmet ti dusi majstore.

Čovjek koji je "patentirao" toliko puno košarkaških izraza. "Kao kap", "hladan kao druga strana jastuka", "sa parkinga", "iz svlačionice", itd.

A tek da ne spominjem koliko je posebno i iznadprosječno srčano komentarisao i navijao kada je naša reprezentacija igrala...

i bog sebi bira najbolje. rahmet ti duši legendo…

Sta sam dana i noci proveo uz njegove prenose, od NBA, Eurobasketa, podcasta pa nadalje…
Potreslo me ovo nenormalno, hodajuca enciklopedija, jedan od rijetkih koji je volio i zivio ono sto radi, a mogao je jos mnogo…
Rahmet ti dusi legendo!

Pa sta bi u PM.....mlad covjek

dječak sa šibicama wrote: ↑03/06/2026 18:58 Bolesno srce cesto izazove promukli glas, a cuo sam da je srce.

Laka mu zemlja.

Da, srce je u pitanju.
Rahmet ti dusi Edine.

R.I.P. Ovo je stvarno šok, pa čovjek je mojih godina bio.

Pa kako jebemu majku...jel moralo bas njeg?
Sinoc pola noci provedo gledajuci njegov podkast sa nurkicem i teletovicem, i kontam cijelo vrijeme kako pozitivan i dobar covjek

Imao je americki sport u malom prstu. Ide finale Boston Celeveland i kamera doslovce preleti po publici i kralj kaze evo nam i Randy Moss- a (Patriotsi). A Randy sa nekakvom bradom i kapom siguran sam da ga i mama ne bi prepoznala u toj brzini. Poslije par minuta time out i prikazuju celebrity kad ispod tog lika podpisase Randy Moss.

Koliko mi je bilo drago gledati nasu reprezentaciju toliko sam volio njega slušati kako komentariše!
Tuga do bola

Da li neko zna da li se negdje moze pronaci video iz podcasta Udvajanje tokom prošlogodišnjeg Eurobasketa kada Edin objašnjava Milošu kako je naša repka igrala protiv Grčke sa dva igrača, prije 15- tak godina?

Ovdje više ne dolaze ni rode” – stih je kojim Edo Maajka počinje pjesmu o beznađu Balkana, mjestu koje zaobilaze i ptice koje donose život. Vaistinu, kada se pogleda naša stvarnost s kraja osamdesetih pa do danas, gledajući sve naše gubitke i poraze, naročito ljudske, možda se može i odgovoriti na prvi dio Twainovog citata da su “dva najvažnija dana u vašem životu – dan rođenja i dan kada saznate zašto”, a na ovaj drugi malo teže, jer je beznađe ovdje defaultna životna postavka. Ali Balkan, kao takav, na život reagira na neki originalan način i da bi se zapalila iskra života, ponekad je potrebno samo da Izet Hajrović ili Aleksandar Lazić “opajdare” loptu. Ta vrsta defibrilacije nam je svojstvena, a posebno ako TV komentator umije taj elektrošok prenijeti na publiku – onda su i rode opet tu.

A taj doktor – komentator s defibrilacijskim elektrodama je Edin Avdić. On je već izgovorio legendarne rečenice koje su so košarkaške igre. Edin zapravo ne komentariše nego soli košarku. A davno je jedan Irac rekao – ako te neko pospe solju, neće ti naškoditi, osim ako nisi sirov(ina). Edin je negdje moja generacija, nešto malo mlađi, a komentatori koji su na neki način oblikovali svijet košarke na prostoru bivše Jugoslavije bili su doajeni. Prvi koji mi pada na pamet je doajen hrvatske diplomatije Vladimir Drobnjak. S obzirom na to da je krajem osamdesetih bio dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista iz SAD-a i UN-a sa sjedištem u New Yorku, komentarisao je NBA košarku zajedno s Krešom Ćosićem za tadašnju TV Zagreb i njen drugi program. To je bilo vrijeme košarkaškog romantizma, vrijeme Larryja Birda i Magica Johnsona i nadolazećeg basket-mlažnjaka Michaela Jordana.

Generacije su stasale uz Borisa Mutića, koji je prenosio Cibonu i njene najveće uspjehe, kao i Jugoplastiku iz Splita koja je tri puta bila prvak Evrope. Poslije je tu tradiciju za HTV preuzeo Slavko Cvitković, ali realno najbolji komentator košarke od vremena Borisa Mutića u Hrvatskoj je Marin Mrduljaš, kojeg zovu Babo. Njegovi komentari su prave minijature. On ima taj dalmatinski šmek, cinik je kad treba biti, pa je tako u trenucima kada smo razbijali Hrvatsku u Skenderiji, Amara Gegića i Aleksandra Lazića uporedio sa Stephom Curryjem i Klayjem Thompsonom. Dobro se pamti i Dragan Nikitović, doajen za boks, ali on je bio taj koji je prenosio finale za prvaka Evrope između Partizana i Joventuta u Istanbulu, kada je Saša Đorđević dao čuvenu tricu, a on zaćutao pa podsjetio na tricu Oscara Schmidta iz Manile 1978. Poslije je tu tradiciju na RTS-u preuzeo Slobodan Šarenac, ali bit košarke, barem što se komentatora tiče, od mlađe generacije u Srbiji najbolje zna Darko Plavšić, koji je prenosio košarku za Sport Klub.

Edo Avdić je ipak, i od ovih prije, a i od ovih sada, najjači. Namjerno koristim atribut “najjači”, jer on sublimira znanje, emociju, poznavanje igre i momenat kada nešto spontano kažete, a da to uđe u lektiru košarke, kao kada je u Jesenicama na Evropskom prvenstvu zaurlao – “Teletović s parkinga! Aaaaaa…” A nije to slučajno. Rodio se u Sarajevu 1979, kada je KK Bosna postala prvak Evrope, kao prvi klub iz Jugoslavije. Tu utakmicu su komentarisali Sead Hadžijahić (prvo poluvrijeme) i Zoran Popovski, koji je igru Bošinih košarkaša uporedio sa sevdalinkom. Avdić je igrao košarku baš u sarajevskoj Bosni, ali su ga rode odnijele u novinarstvo. Iz Sarajeva se zbog posla preselio u Beograd, gdje komentariše za regionalnu televiziju Arena Sport. Širom nekadašnje države poznat je po prenosima NBA lige, koje sjajno radi u duetu s kolegom Nenadom Kostićem.

Edinov forte jest i to što njegovu emociju razumiju svi – od Pere Vilfana, nekada sjajnog šutera koji danas komentariše košarku za TV Sloveniju, do Petra Naumoskog, vjerovatno najboljeg makedonskog basketaša svih vremena, koji je završio u makedonskom Sobranju. Kako je nekada Schiller rekao da je “bijedan i skučen ideal pisati samo za jednu naciju”, tako su i Edo Avdić i njegov košarkaški folklor dio općeg dobra ovog prostora. Nakon sjajnih pobjeda protiv Grčke i Gruzije, uz njegove nezaboravne komentare, čekamo poljsku konjicu. Poljaci su tvrd orah, ali mi želimo da naše rode što duže ostanu u Latviji.

Samo nek igraju hrabro i momački, pa kako god bude i kada god da se vrate, oni su nam kao i u svakoj dobroj drami donijeli novu iskru života, uz telela te naše sreće – Edu Avdića. Kao u čuvenoj seriji, rode se vrate u Barandu – ptice poznate po svojoj vjernosti i odanosti svojoj vrsti i svom prebivalištu. A gdje su rode, tu je dobro, kako kaže jedan od likova u seriji. A kada Edo komentariše, mi još više volimo naše rode, one koje donose sreću, djecu i novi život.

Kazu dosao s posla, lego, nije vise ustao. A imao je nekih problema sa jetrom.

Ja sam ga poceo pratiti na OBN, kao i vecina.

Tada se vidjelo kakav je to lik. Bio sa onim Vilicem i Hadzicem, ali jednostavno on je bio druga vasiona.

Tada je izvlacio neke podatke i zanimljivosti, da smo svi u cudu ostajali kako je dolazio do njih. Tada nije bilo bas interneta, tih podataka nije bilo ni po casopisima, citali smo ih, bila hrvatska Kosarka, americki Slam bi se isto nekako dobio...

I dan danas mi nije jasno odakle je izvlacio informacije.

Kapa do poda legendo.

Tuzan dan. Tako mlad covjek...