Obzirom da su na ranijim stranicama teme bili upućeni određeni pežorativni komentari na račun država Južne Amerike i njihovog socijalizma 21. stoljeća, evo jedan tekst koji potvrđuje priču o uspješnosti republike Ekvador. A također se spominje uloga MMF-a, Svjetske banke i ostalih poluga kapitalisticke moći... Tekst je objavljen u jucerašnjem oslobođenju:
http://hr.biznis-plus.com/node/3534
Za svaki slucaj cu vam ga i copy paste:
Ekvadorsko rješenje za dužničke krize
Predsjednik Ekvadora, koristeći se dobro poznatim trikom američkih bankara, uspio je za samo godinu izvući zemlju iz ralja dužničkog ropstva Svjetske banke i MMF-a
Dužnička kriza. Tom se sintagmom označava aktuelna kriza koja je pogodila brojne zemlje širom svijeta, među kojima je svakako najpoznatiji primjer Grčka. Međutim, dužnička kriza je toliko kompleksna, raširena i razarajuća da je pojedini ozbiljni ekonomisti s pravom nazivaju krizom sistema - posebno neoliberalne ekonomske misli, odnosno kapitalizma uopće. Kod nas se, nažalost, ne pridodaje previše važnosti dužničkoj krizi, iako je svima jasno da je i BiH na samom početku velikih sistemskih problema prouzrokovanih prezaduženošću. Pojedini ovdašnji ekonomisti, a posebno oni bliski Svjetskoj banci, MMF-u i Centralnoj banci BiH, ovdašnjoj javnosti svakodnevno poručuju da "nismo previše zaduženi", bez obzira što se, recimo, BiH na Economistovom Global Debt Clocku već odavno nalazi u takozvanoj crvenoj zoni, što označava opasno visok javni dug. Prema Economistu, javni dug naše zemlje na kraju 2012. godine iznosio je osam milijardi dolara, odnosno čak 49,7 posto bruto društvenog proizvoda (BDP).
Međutim, podsjetimo se da su prije desetak godina ekonomisti bliski Svjetskoj banci i MMF-u tvrdili isto i u Grčkoj. Tvrdili su tada da je grčki javni dug iznosio jedva oko 50 posto BDP-a, te da to, prema makroekonomskoj teoriji, još nije zabrinjavajuće. Grčka vlada se shodno tome nastavila zaduživati i danas se njen javni dug procjenjuje na 394 milijarde dolara, odnosno na 141 posto BDP-a. A to su već brojke iz kojih i laici mogu vidjeti da Grčka više ne može otplaćivati svoj dug te se takvo stanje označava sintagmom dužnička kriza. Danas Evropska unija, Svjetska banka i MMF blisko surađuju na "rješavanju" problema grčkog duga. No, ozbiljniji ekonomisti smatraju da od te saradnje neće biti ništa, jer dužničku krizu ne mogu riješiti institucije koje su i stvorile probleme - znači, Svjetska banka i MMF. Prema tim ekonomistima,
Svjetska banka i MMF već decenijama planski i smišljeno dovode većinu zemalja u razvoju do dužničkog ropstva, a sve u interesu krupnog privatnog kapitala iz SAD-a, Britanije, Holandije i još nekoliko zemalja.
Međutim, danas se također zna da ipak postoji jedna zemlja koja je za godinu uspjela riješiti problem dužničke krize. Riječ je o Ekvadoru, maloj državi u Južnoj Americi, zemlji koja je smještena na obalama Pacifika, između Kolumbije i Perua. Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka u Ekvadoru su otkrili velika nalazišta nafte. Čim su procurile te informacije, velike američke naftne korporacije su se kao strvinari okomili na tu malu zemlju. Predložili su tadašnjoj vladi Ekvadora da im naprave infrastrukturu za eksploataciju nafte, te doveli sa sobom Svjetsku banku i MMF da odobre kredite Ekvadoru za te poslove. Krediti su odobreni, a američke korporacije dobile posao na izgradnji infrastrukture po cijenama koje su bile nekoliko puta više od tržišnih.
Za desetak godina Ekvador je sam crpio svoju naftu, ali od svega toga zemlja i njen narod nisu imali ništa - cjelokupni prihod od nafte odlazio je na otplatu duga Svjetskoj banci, MMF-u i američkim korporacijama.
S obzirom na to da se Ekvador morao dalje zaduživati da bi dobio novac za otplatu prethodnog duga, situacija u ovoj zemlji prije desetak godina nije izgledala nimalo optimistično. Takvo je stanje u Ekvadoru moglo trajati stoljećima, a dug se ne bi smanjivao, nego naprotiv - samo bi se uvećavao. No, krajem 2005. na čelo ministarstva finansija Ekvadora dolazi Rafael Correa, čovjek koji je diplomirao ekonomiju u Ekvadoru, magistrirao u Belgiji i doktorirao u SAD-u. Kada je vidio u kakvom je stanju dug njegove zemlje, obratio se tamošnjoj javnosti koju je upoznao sa stvarnim iznosima duga i perspektivama, pri čemu je poručio da je nenormalno da se za otplatu duga izdvajaju godišnje četiri milijarde dolara, a za zdravstvo i obrazovanje samo 400 miliona. Correa je stoga želio predložiti zakon o povećanju izdvajanja za zdravstvo i obrazovanje, ali su Svjetska banka i MMF odmah zaprijetili Ekvadoru sa obustavom zajmova. Correa nije podlegao tim pritiscima i podnio je ostavku na ministarsko mjesto. Njegova je ostavka odjeknula Ekvadorom kao grom iz vedra neba. Ljudi širom ove zemlje počeli su ga slaviti i hvaliti kao nekoga ko nije korumpiran i ko je žrtvovao ministarsku fotelju za pravdu i narod. Ta je podrška toliko narasla da je Correa 2007. godine izabran za predsjednika Ekvadora.
Prva stvar koju je Correa uradio kao predsjednik je protjerivanje svih predstavnika Svjetske banke i MMF-a iz Ekvadora. Zatim je tamošnjoj centralnoj banci striktno zabranio ikakvu saradnju sa MMF-om, a potom je osnovao komisiju za reviziju dugova sastavljenu od 18 pojedinaca i četiri nacionalne organizacije. Ta je komisija trebala da ispita sve ugovore o zaduženju od 1976. do 2006. godine. Nakon 18 mjeseci rada komisija je otkrila nešto gotovo nevjerovatno - većina ugovora o zaduživanju Ekvadora je, pravno gledano, bila nelegalna, neustavna i nelegitimna! Nalaz komisije je potom objavljen narodu Ekvadora, a o tom su izvještaju nadugo i naširoko počeli pisati i zapadni mediji, posebno američki.
A to je Correa sjajno iskoristio. Studirajući u Evropi i Americi, Correa je dobro znao kako su bankari sa Wall Streeta vješto koristili američke medije (koji su, doduše, u njihovom vlasništvu, op. a) kako bi oborili vrijednosti dionica i jeftino pokupovali kompanije ili valute širom svijeta. Stoga je i on na isti način iskoristio zainteresiranost američkih medija o ekvadorskoj komisiji. Izvještaji američkih medija su, naime, izazvali paniku među kreditorima i vrijednost ekvadorskih obveznica na otvorenom tržištu je pala na samo 20 posto od nominalne vrijednosti! A Correa je samo to i čekao, te je njegova vlada počela u tajnosti kupovati ekvadorske obveznice. Za samo godinu Ekvador je otkupio za 600 miliona dolara sve svoje obveznice, odnosno cjelokupni dug zemlje od četiri milijarde dolara glavnice i čak sedam milijardi dolara kamata!
Svjetska banka i MMF bili su u šoku. E
kvador se oslobodio duga, izbjegavajući na taj način namijenjenu sudbinu dužničkog roblja. I pri svemu tome Svjetska banka i MMF bili su toliko namagarčeni njima dobro poznatim američkom trikom. Narod Ekvadorda je u transu slavio, a Correa je postao u Južnoj Americi svojevrsni simbol otpora zapadnom imperijalizmu i neokolonijalizmu. Ekvadorska nafta ponovo je počela da teče u interesu tamošnjeg naroda. Ovih dana se i u Grčkoj zagovara formiranje komisije za reviziju dugova kako bi se ustanovilo pod kojim se uslovima i kako zemlja toliko zadužila. Hoće li Grci u tome uspjeti ili ne, tek treba da se vidi. Međutim, ono što u svemu treba nas u BiH da zabrinjava, jeste to što se posljednjih godina u svijetu dešavaju krupne sistemske promjene kojih, izgleda, naši ekonomisti još nisu ni svjesni dok nam mirno poručuju da još nismo previše zaduženi.
Nece mi valjda covjek zamjeriti.
šest ili sedam miliona ljudi-jugoslovena - služilo je vojsku u onom sistemu a zna se da je svaki vojnosposoban muškarac morao odslužiti "dug domovini".Po ovom ispada da su svakog drugog vlasti zatvarale radi "slobode govora i mišljenja".Ja u svojoj okolini ili familiji nisam upoznao nikog ko je robijao radi toga.Ne znam ni na Alipašinom polju - koje je imalo desetak hiljada stanovnika-da je neko bio zatvoren iz tih razloga.Dakle laž svoje vrste.Ja stvarno ne znam kako neki ljudi olako bubnu cifru a da se ne konsultuju sa svojim mozgom.Ko je robijao u onom sistemu radi tih stvari? neprijatelji države i sistema a to su bili ostaci četnika,ustaša,IB-eovci ,mladi muslimani itd.Koliko je toga bilo? Ne znam tačnu cifru ali na Golom otoku je bilo nekoliko hiljada ljudi.Ostali zatvori,od Zenice pa do Gradiške su imali posebne odjele za "političke" što hoće reći par izdvojenih ćelija a po ovom Zoviću ispade da je bilo više političkih zatvorenika u Zenici nego što je kasarna Maršal Tito u Skoplju imala vojnika.