Forum Klix.ba

NARANDŽASTA REVOLUCIJA NA JEDNOM MESTU MOŽE SE DOGODITI SAMO JEDNOM


„Narandžastim“ otporom nastoji se odložiti buđenje autentičnog narodnog pokreta, koji više neće trpeti da ga sićušna elita izrabljuje




Ako se u strategiji širenja prozapadne politike, ekonomije i kulture išta može meriti sa vojnim intervencijama, onda je to svakako fenomen „narandžaste“ revolucije. Počnimo pre svega sa objašnjenjem samog imena i od kuda termin dolazi.

„Narandžasta revolucija“ odnosi se na niz protesta održanih u Ukrajini u periodu između novembra 2004. i januara 2005. godine, neposredno posle održavanja predsedničkih izbora. Na izborima u drugom krugu suočili su se dvojica kandidata po imenu Viktor – prozapadni Juščenko i proruski Janukovič. Rezultati prvog kruga bili su izuzetno tesni – Juščenko je dobio 39,90 odsto, Janukovič 39,26 odsto glasova. U drugom krugu Janukovič je proglašen za pobednika sa 49 prema Juščenkovih 46 odsto.

Tada kreće velika „narandžasta“ kampanja opozicije, koja je prozvala Janukoviča za izbornu prevaru. Tvrdilo se da su izbori namešteni, da se glasačima pretilo itd. Mnoge navode podržali su i strani posmatrači. Visoki američki službenik i član posmatračke komisije Ričard Luger rekao je da se radi o „izbornoj prevari“. SAD i EU snažno su se angažovale na organizaciji „narandžaste“ revolucije – nekadašnji državni sekretar Henri Kisindžer, savetnik za nacionalnu bezbednost Zbignjev Bžežinski i senator Džon Mekejn posetili su Kijev tih dana u službenom ili privatnom aranžmanu.

Opozicija je preuzela narandžastu boju kao simbol pobune – protestanti su nosili narandžaste vrpce koje predstavljaju nenasilan otpor, karakterističan za prozapadne revolucije. Građanska neposlušnost i protesti postali su deo svakodnevice. Prema nekim izvorima, na ulicama Kijeva se u pojedinim danima skupljalo i po milijun ljudi. Na kraju, 24. decembra 2004. ukrajinski vrhovni sud nije imao drugog izbora nego poništiti rezultate glasanja u drugom krugu predsedničkih izbora. Drugi krug je ponovljen u januaru sledeće godine – Janukovič sada gubi, a prozapadni Juščenko pobeđuje osvajajući 52 prema 44 odsto glasova. Posle inauguracije Juščenka 23. januiara. 2005, svi protesti prestaju i „narandžasta“ revolucija se završava.

Naravno, činjenica da su oba kandidata imala visoke šanse za pobedu doprinela je organizaciji narandžaste revolucije, ali, uprkos tome, ukrajinska narandžasta revolucija postala je ogledan primer kako zapadne sile mogu izvršiti pritisak na jednu zemlju i da – uz pomoć samog stanovništva te zemlje – stvore politički podobnu klimu.

ANTINARANDŽASTI KOMITET U RUSIJI Iza nas su predsednički izbori u Rusiji, zemlji u kojoj je postojao opravdan strah da će se politička klima destabilizovati prema istom ključu kao i u Ukrajini. Ali to je ipak malo teže – Vladimir Putin je imao veliku prednost nad protoivkandidatima, što nije bio slučaj 2004/05 u Ukrajini. Baš zato su, još pre održavanja izbora, mnogi zapadni mediji pioveli žestoku kampanju sugerišući da će izbori u Rusiji biti „namešteni“, „nepravedni“ i sl. Putin je u strukturi najviše ruske vlasti već više od deset godina, i činjenica da se tek sad pokreće velika antiputinovska kampanja nije nikakvo iznenađenje – dovoljno je samo obratiti pažnju na trenutnu situaciju na Bliskom istoku.

Bez odlučnog ruskog i kineskog „ne“, Sirija bi verojatno već bila u plamenu. Jasno je da zapadne sile vide Putina kao najveću kočnicu tome što još nije došlo do provale u Siriju, ali i u Iran. Američke organizacije već duže vreme finansiraju Putinovu opoziciju i brojna udruženja koja po „narandžastom“ modelu orkestriraju antivladinim protestima. Američki senator Mekejn čak je javno konstatirao da bi „u Moskvu trebalo uvesti demokratiju kao i u Libiju“.

Zato ne iznenađuje što je uoči izbora u Rusiji osnovan „Antinarandžasti komitet“ (vidi logo na fotografiji), organizacija čiji je cilj borba protiv „narandžastog“ uticaja u zemlji. Ruski kritičari „narandžastih“ inicijativa posebno ističu novog američkog ambasadora u Rusiji Majkla Mekfola kao „stručnjaka“ za narandžaste revolucije.

Osnivač „Antinarančastog komiteta“ je Sergej Kurginjan, istaknuti ruski naučnik i intelektualac. Jedan od ključnih ljudi u komitetu – novinar i publicista Prokanov – na službenim stranicama je izjavio: „Kad vidim vođe narandžastog otpora, u njima prepoznajem demone koji su 90-tih uništili moju zemlju, razorili sovjetsku proizvodnju, doveli Amerikance u naše tajne centre i dali im da sa sobom odnesu sve poverljive dokumente.“

„Verujem da se moramo suprotstaviti narandžastim silama. Mi smo ljudi različitih pogleda na svet i verovanja, i radićemo na konkurentom tržištu, ali u slobodnoj, ujedinjenoj i nezavisnoj Rusiji, koja ne samo da štiti svoje granice, građane, demokratske principe nego i celu evroazijsku ekonomsku regiju od narandžastih izdajnika“, poručio je Maskim Ševčenko, također član antinarandžastog komiteta.

ANALIZA „NARANDŽASTIH“ REVOLUCIJA „Narandžasta“ revolucija u Ukrajini ima gotovo sve elemente „Revolucije ruža“ u Gruziji iz 2003, kao i političkih promena u Srbiji 2000. godine Mnogi analitičari slažu se da je prvi američki pokušaj stvaranje podobne političke vlasti na taj način proveden upravo u Srbiji. Grupa mladih aktivista po imenu „Otpor“ izdašno je finansirana od raznih američkih organizacija. Činjenica da organizatori – čak i danas – tvrde da se radilo o „autentičnom“ narodnom pokretu u najmanju ruku je smešna.

Nezadovoljstvo u tadašnjoj Srbiji bilo je zaista veliko i osećalo se da bi Milošević mogao da izgubi podršku naroda. Zapadne organizacije su u tom silnom nezadovoljstvu videle ključni istorijski trenutak – kako da obezbede da nova vlast bude striktno prozapadno orijentisana.

PR kampanja, potpomognuta velikim iznosima, pažljivo je skrojena da se dopadne što većoj populaciji. Stanovništvo, pod sve većim uticajem zapadnih medija, ujedno biva sve apolitičnije nastrojeno. Na toj osnovi gradi se ceo pokret – ljude ne pokušavaju da pridobiju na svoju stranu prezentovanjem političkog programa, već upravo suprotno – široka populacija nastoji se pridobiti običnim senzacionalizmom. U svojim „uputama“ članovi ovih pokreta detaljno opisuju svoj uspeh. Otvoreno tvrde da „ljude nije briga za politiku i političare“ i da je, zbog te činjenice, potrebno da pokret bude „seksi“ – drugim rečima, smišljaju se kojekakve gluposti da bi se dobila što veća pažnja medija.

U suštini, kombinuje se nekoliko ključnih elemenata:

1) Strani kapital, koji se koristi za pokretanje, nabavku nužnih materijala, plaćanje samih vođa itd.;

2) Mediji skloni senzaciji;

3) Široka publika sklona senzaciji;

4) Velika aktivnost mladih ljudi.

1) Strani kapital

Prema opširnom istraživanju lista „The Guardian“, ovakve revolucije izdašno finansira američki State Department, USAID, američki Nacionalni demokratski institut za međunarodna pitanja (National Democratic Institute for International Affairs), američki Međunarodni republikanski Institut (International Republican Institute), nevladina organizacija Freedom House i fondacija Open Society Institute u vlasništvu Džeordža Sorosa.

Zašto se ulaže toliki novac u razne aktivističke grupe širom sveta? Odgovor je jednostavan – da se vrši direktan pritisak na politiku jedne zemlje, obezbedi trajna dominacija ekonomskog modela slobodnog tržišta i – najvažnije od svega – da se spreči svaki autentični pokret otpora.

Da li američke organizacije pokreću te revolucije? Ne, bar ne u većini slučajeva. Američke službe imaju široko razgranatu mrežu obaveštajnih organizacija, čiji je glavni cilj da „predosete“ gde će buknuti narodni nemiri, veliki protesti ili slično socijalno previranje. Zadatak je da što pre taj pokret stave pod kišobran sopstvenog uticaja, da pronađu podobne lidere pokreta, finansiraju ih, ali pod maskom da su oni tobože „ljudi iz naroda", borci za napredak i sl.

Tada se stvara jezgro – obično nekolicina ljudi – koje će biti dobro plaćeni izvana i preko koga će se dostavljati sav potreban materijal – od transparenata, megafona, bina za govore, pa sve do novca za plaćanje oglasnih kampanja i sl. Uz relativno malo novca može se izvršiti veliki politički uticaj. Iz tih organizacija niču tzv. „profesionalni“ aktivisti, koji zapravo nemaju drugi posao nego da orkestriraju prozapadne pokrete na samom terenu.

Koliki obim „narandžasti“ otpor može da ima? Profesionalni aktivizam može da se koristi i na mikro primerima – na primer, u pojedinim kompanjama organizovanim blaćenjem konkurencije, pa sve do velikih državnih pokreta, poput onih u Srbiji, Ukrajini i Gruziji.

Zašto se forsira nenasilan otpor kao najviši imperativ? Nenasilan otpor svakako nije „američki proizvod“ – on se koristio u brojnim primerima tokom istorije. Ali u ovom specifičnom izdanju – kada govorimo o prozapadnim protestima – nenasilje se primenjuje pre svega zbog činjenica da se takvim pokretima može mnogo lakše upravljati i koordinirati ih. Nukleus organizacije, koji je gotovo uvek na platnoj listi onih kojima sam pokret pogoduje, „nenasilnom“ gomilom može da upravlja uz pomoć svega jednog megafona. Okupljeni se konstantno pozivaju na mir, suzdržanost i pojedine elemente građanske neposlušnosti, poput sedenja na pločniku.

Naravno, važno je podsetiti da su sve ovo legitimne taktike svakog otpora, ali ovde se samo ističe činjenica da su one gotovo u potpunosti osnovna struktura „narandžastog“ otpora.

2) Mediji skloni senzaciji

U zemljama bivšeg istočnog bloka – što zbog generalne apatije, što zbog ekonomskih karakteristika – mediji izgrađeni na senzacionalizmu su ujedno i najpopularniji mediji. Dok je publika na Zapadu već lagano zasićena neprestanim „show biznisom“, države bivšeg socijalističkog bloka tek se uhodavaju. U toj situaciji PR je postao jedna od glavnih grana industrije. U suštini PR je sposobnost da „nateramo“ medije da pišu o vama, a da ih ne platite.

Na primjer, ako 20-ak ljudi dođe pred kuću korumpiranog političara i protestuje, medijima to nije zanimljiva vest. Ali, ako dođete pred istu kuću sa velikom tortom na kojoj piše „srećan rođendan“ a potpis je „pokradeni narod“ – to je već vest jer u svojoj strukturi nosi senzaciju, a senzacija je ekonomska lokomotiva modernog novinarstva iz prostog razloga – viša čitanost, veća ekspozicija oglasnog prostora itd.

3) Široka publika sklona senzaciji

Temeljna apolitičnost glavni je preduslov za orkestraciju svake „narandžaste“ revolucije, bilo lokalnog ili nacionalnog karaktera. U skladu s tim, i sama politika se smatra dosadnom a svi političari lopovima. Uprkos činjenici da je druga konstatacija gotovo uvek i tačna, spoznaja tih činjenica ne bi smela da dovede do apatije i apolitičnosti, većž upravo suprotno. Izreka „ako se ne bavite politikom, ona će se baviti vama“ i dalje je nepogrešivo točna.

Nažalost, zbog tih trendova, danas doslovno imamo erupciju protesta širom zapadnog sveta, od Grčke do SAD, ali većina protestanata nije u stanju da artikuliše svoja politička stajališta, želje, prohteve i ambicije. Reći „želim da mi bude bolje“ ili pak altruistički „da svima bude bolje“ – nije dovoljno. Štaviše, takvi stavovi su najbolji način da se pokretač protesta ulovi na mamac tzv. „profesionalnih“ aktivista, koji se u ključnom trenutku pojavljuju niotkud.

4) Velika aktivnost mladih ljudi

Mladi ljudi bez posla najveći su resurs za organizovanje raznih „narandžastih“ pobuna jer je kod njih apolitičnost možda i najveća. Apolitičnost mladih je kombinacija bunta protiv sveta starijih. Oni su podložniji medijima i iskreni elan da budu deo stvaranja neke vrste opšteg napretka – utopizam je kao trajna karakteristika gotovo svih mladih ljudi.

Iz tih razloga najveći novac se daje upravo njima. Pomno planirana taktika pretpostavlja da će mladi ljudi, delimično zaslepljeni idealizmom i krivom percepcijom života na Zapadu, biti najskloniji u provođenju takvih revolucija. Na kraju, može se konstatovati da se svaki takav otpor primarno bazira na zavođenju mladih ljudi i eksploataciji njihovih iskrenih i pravednih ideala.

KAKO SPREČITI AUTENTIČNI POKRET DA NE POSTANE „NARANDŽAST“ Prvo, „narandžasti“ pokret nikad se ne može izvesti dva puta na istoj teritoriji – to je njegova osnovna karakteristika. Posle izvođenja prvog puta, nastupa veliko razočarenje i tokom nekoliko godina otkrivaju se i stvarni motivi, ali i finansijeri celokupnog pokreta. Pošto se narod jednom opeče, teško da će ponovno srljati istim putem.

Sa druge strane, sve nove „in“ i „cool“ revolucije nastaju direktno u radionicama najvećih marketinških kompanija, koja koriste niz psiholoških, kulturoloških i drugih elemenata kako bi pokret brendirali tako da se dopadne širokim masama. Jedini način kako se suprotstaviti takvom pokretu je upoznati njegove glavne karakteristike, koje će uvijek biti iste:

1) Lažno „horizontalno“ vođstvo – Pokret se nastoji prikazati kao kretanje „odozdo“, autentični narodni pokret strukturiran na horizontalnom nivou i bez vođa. Ali pomnijom analizom brzo se uviđa da su neki pojedinci ipak istaknutiji od drugih i da koriste svoj položaj za uticaj na druge. Na primjer, velik broj Occupy kampova u SAD i drugde definitivno nije iz „narandžaste“ radionice, uprkos činjenici da je preuzeo neke elemenete od njih. Ali razlog tome je pre svega da su brojni „profesionalni“ aktivisti doslovno zakrčili internet svojim „protestnim brošurama“.

Štaviše, Occupy je u nekoliko navrata bio direktno ugrožen da bude obojen u narandžasto, ali na gotovo svim lokacijama protestanti su se oduprli toj tendenciji. U sklasu s tim možemo da zaključimo da ćemo u vremenu pred nama upravo od Occupy pokreta moći da naučimo mnogo o otporu protiv narandžastog uticaja;

2) Sumnjivo poreklo imovine – Ako proteste i skupove počnu da zatrpavaju velikim brojem brošura, materijala i sl., tada je nužno upitati se – ko to finansira? Ako se revolucija počne oglašavati u medijima, tada je sve jasno – radi se o infiltraciji stranih organizacija.

3) Antiradnički i protržišni karakter – Ovo je možda i najznačajniji elemenat detekcije. Svaki finansirani otpor žestoko će zagovarati slobodno tržište i kapitalizam u nekom od oblika, primarno neoliberalnih karakteristika. Sa druge strane, svaki radnički otpor, pogotovo tendencije koje streme samoupravljanju, preuzimanju radnih mjesta itd. – sigurno nisu finansirane jer danas na svetu doslovno ne postoji organizacija, institut, udruženje ili neka druga vrsta ustanove koja bi na bilo koji način podržala autentični radnički pokret.

GDJE JE „NARANDŽASTI“ POKRET NAJAKTIVNIJI? „Upravo to i jeste lepota pokreta“, rekli bi njegovi zagovornici. On se može javiti bilo gde na svetu, nema tog naroda u kome se s lakoćom ne mogu pronaći domaći stanovnici koji će za novac biti spremni da izdaju interese svog naroda i svoje države.

Da li je „narandžasti“ otpor zaista toliko jak i globalno moćan? Nikako, iako bi oni koji ga propagiraju i na temelju toga lagodno žive voleli da svi misle tako. „Narandžasti“ otpor nije ništa drugo nego panična vatrogasna mera koju provode zapadne sile, u prvom redu SAD. Njime se nastoji samo za kratko vreme odložiti buđenje autentičnog narodnog – u prvom redu radničkog – pokreta, koji više neće trpeti da ga sićušna elita izrabljuje unedogled.

PRIMER EGIPTA 2011. Kada je počela da se izmiče stolica pod predsednikom Mubarakom, zapadne sile aktivirale su sve svoje ćelije – ili, u nešto lepšim terminima, nevladine organizacije – da obezbede novu podobnu vlast. Koliko im je pošlo za rukom, tek ćemo da vidimo. Ali, s obzirom da su „profesionalni“ aktivisti žestoko urgirali da Mohamed El Baradej, bivši šef UN-ove agencije IAEA, bude novi predsednik Egipta – očigledno je da revolucija bar u tom segmentu nije bila uspešna.

„Narandžasti“ otpor može se prodavati naivnim narodima koji još nisu iskusili sve „čari“ slobodnog tržišta. Isto onako kako se narodima bivše Jugoslavije prodao američki san, koji je bio veoma kratkog veka. Fascinacijom prema varljivom američkom snu, koji ne postoji ni za same Amerikance, narodi širom sveta love se u zamku neoliberalnog kapitalizma i postaju radničko roblje.

Ako u jednom trenutku i uspeju da im podvale narandžastog mačka u vreći – dva puta sigurno neće.

______________

Reference/izvori:

1. Antinarandžasti komitet Rusije

http://anti-orange.ru

1. USAID Report Democracy Rising (PDF)

http://www.usaid.gov/our_work/democracy_and_governance/

publications/pdfs/democracy_rising.pdf

3. Savik Shuster: I’m the only thing to remain after “orange revolution”

http://en.novayagazeta.ru/politics/8551.html

4. Ukraine. Farewell to the Orange Revolution

http://www.europarussia.com/posts/755

5. U.S. money has helped opposition in Ukraine

http://www.signonsandiego.com/uniontrib ... usaid.html

6. The price of People Power

http://www.guardian.co.uk/world/2004/de ... ne.comment

7. Six questions to the critics of Ukraine's orange revolution

http://www.guardian.co.uk/world/2004/de ... ne.comment

8. US campaign behind the turmoil in Kiev

http://www.guardian.co.uk/world/2004/nov/26/ukraine.usa

9. US institute for peace

http://www.usip.org/

10. Notice cec of the President of Ukraine Election Results

http://www.cvk.gov.ua/postanovy/2004/p1265_2004_d.htm

11. Yanukovych Becomes Yushchenko?

http://www.worldaffairsjournal.org/blog ... yushchenko

12. Russia ‘Faces Orange Revolution Threat’ After Polls

http://en.ria.ru/russia/20120221/171440562.html

13. Comparing Oranges…

http://rt.com/politics/orange-revolutio ... tnaya-881/

14. The 'Democracy' Agenda of McFaul and His Oxford Masters

http://www.larouchepub.com/other/2012/3 ... cfaul.html

15. Putin says thank you to ‘anti-Orange’ activists

http://rt.com/politics/purin-anti-orange-rally-493/

16. United Russia Pitches Anti-"Orange" Declaration

http://www.themoscowtimes.com/news/arti ... 52538.html

Washington žali zbog zabrane USAID-a u Rusiji
Američki State Department saopćio je u srijedu da "žali" što je Rusija odlučila zabraniti rad Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) koju Moskva optužuje za upletanje u rusku unutarnju politiku.

Tu odluku koja bi mogla dodatno zategnuti američko-ruske odnose, State Department je obznanio u utorak, a u srijedu ju je službeno potvrdilo rusko ministarstvo vanjskih poslova.

"Žalosno je što je Rusija donijela tu odluku, ponajprije zbog ruskog naroda koji snažno podupiremo s 50 miliona dolara na godinu kako bismo mu pomogli na polju zdravstva i okoliša", rekla je glasnogovornica američke diplomacije Victoria Nuland.

Moskva je od 1. oktobra zabranila rad USAID-a.

Rusko ministarstvo vanjskih poslova obrazložilo je tu odluku "poglavito time što rad čelnika agencije ni izdaleka ne odgovara deklariranoj zadaći poticanja razvoja bilateralne suradnje na humanitarnom polju".

"Riječ je zapravo o pokušajima da se izdvajanjem sredstava utječe na politički proces", ocijenilo je ministarstvo, istaknuvši da je rusko civilno društvo "dovoljno sazrelo" i "više mu ne treba vodstvo izvana".

SAD je uzvratio da "potpuno odbacuje zamisao da naša potpora civilnom društvu, demokraciji i ljudskim pravima na bilo koji način utječe na izbore u Rusiji i drugdje".

USAID, agencija u nadležnosti State Departmenta, izdvojio je od pada SSSR-a 1991. u Rusiji za različite projekte 2,7 milijardi dolara kao što su borba protiv AIDS-a i zaštita okoliša, uz potporu nevladinim organizacijama za ljudska prava.

Tu odluku koja bi mogla dodatno zategnuti američko-ruske odnose, State Department je obznanio u utorak, a u srijedu ju je službeno potvrdilo rusko ministarstvo vanjskih poslova, prenosi poslovni.hr.

"Žalosno je što je Rusija donijela tu odluku, ponajprije zbog ruskog naroda koji snažno podupiremo s 50 miliona dolara na godinu kako bismo mu pomogli na polju zdravstva i okoliša", rekla je glasnogovornica američke diplomacije Victoria Nuland.

Bolivijski predsjednik Evo Morales potjerao američki USAID iz zemlje

Bolivijski predsjdnik Evo Morales rekao je kako se Američka Agencija za Međunarodni Razvoj (USAID) izbacuje iz zemlje. Morales američku agenciju optužuje za "urotu protiv bolivijskog naroda i vlade". Na odluku bolivijske administracije reagirao je američki State Department, glasnogovornik Patrick Ventrell odbcuje optužbe kao "neutemeljene".

Američka agencija USAID, koja je u više navrata sudjelovala u raznim anti-vladinim aktivnostima, ne samo u Boliviji, bila je prisutna u ovoj zemlji gotovo 50 godina. Jasno je kako je Morales tempirao odluku o izbacivanju kontroverzne američke agencije na Prvi Maj. Podsjetimo, prošlih godina na Praznik rada Morales je nacionalizirao ključne državne industrije.

Jučer je istaknuo kako će ovog Prvog Maja "nacionalizirati samo dostojanstvo bolivijskog naroda". Dao ja zadatak ministru vanjskih poslova da obavijesti američke dužnosnike o odluci. Ističe kako je izbacivanje USAID-a odgovor na izjavu američkog državnog tajnika Johna Kerrya koji je Latinsku Ameriku nazvao "dvorištem SAD-a". Podsjetimo, Kerry je zaista upotrijebio ovaj uvredljivi termin navodno kako bi kongresmene uvjerio u "važnost ove regije".

Podsjetimo, u 9-om mjesecu prošle godine USAID je izbacila i Rusija: (vidi: "Javna pljuska SAD-u": Rusija izbacila američku nevladinu organizaciju USAID).

Kontroverzna američka agencija USAID
Mnogi poznavatelji problematike reći će kako ono što SAD nije u stanju podrediti vojno, to čini putem velike mreže tzv. ne-vladinih udruga i agencija koje operiraju u gotovo svim zemljama svijeta.

Američka agencija USAID je osnovana 1961 s ciljem "pružanja ruke pomoći ljudima u drugim zemljama koji se bore za bolji život, oporavljaju se od prirodnih katastrofa ili nastoje živjeti u slobodnoj i demokratskoj državi". Ili u malo konkretnijem prijevodu - USAID ima primarni cilj svaku državu podrediti ekonomskim i političkim interesima SAD-a, često kroz kamuflažu zabrinutosti za ljudska prava, slobodu govora i slobodu novinarstva.

USAID godišnje izdvaja milijarde u ove svrhe i pogotovo je aktivan u regijama koje tek implementiraju punu tržišnu ekonomiju.
USAID je također izuzetno aktivan na prostoru bivše Jugoslavije, naročito u organiziranju ne-vladinih udruga, ali i podobnih medija.

Država s visokom razinom aktivnosti USAID-a je država s kroničnim deficitom suvereniteta. Ako je ikome to jasno, onda je to jasno državama Latinske Amerike. Najveći brazilski list, Folha de São Paulo, 2005 je direktno optužio USAID za uplitanje u politički proces u zemlji. Istaknuto je kako su dužnosnici USAID-a direktno nastojali utjecati na reforme koje su pogodovale desničarskim strankama.

Po pitanju rada USAID-a intenzivno je pisao američki povjesničar William Blum u svojoj knjizi "Ubijanje nade: američke vojne i CIA intervencije od Drugog svjetskog rata".
Blum je pritom konstatirao: "Da biste razumjeli američku vanjsku politiku, prvo vam mora biti jasna jedna osnovna činjenica - američka vlada želi dominirati svijetom".

Žestok obračun s američkim ne-vladinim organizacijama: članice ALBA-e izbacuju USAID iz svojih država

Od svih dosadašnjih poteza koje su zajedno poduzele udružene države Latinske Amerike, izbacivanje američkog USAID-a možda je i najznačajniji. ALBA (Bolivarijanska Alijansa Naroda Amerike) i službeno je izdala proglas u kojem se poziva na odlazak USAID-a iz svih država članica.

Svi koji znaju što predstavlja USAID, znati će o koliko se ozbiljnom potezu radi. Mnogi će reći kako ono što SAD nije u stanju podrediti vojno, to čini putem velike mreže tzv. ne-vladinih udruga i agencija koje operiraju u gotovo svim zemljama svijeta.

Podsjetimo, američka agencija USAID je osnovana 1961 s ciljem "pružanja ruke pomoći ljudima u drugim zemljama koji se bore za bolji život, oporavljaju se od prirodnih katastrofa ili nastoje živjeti u slobodnoj i demokratskoj državi". Ili u konkretnijem prijevodu - USAID ima primarni cilj svaku državu podrediti ekonomskim i političkim interesima SAD-a, često kroz kamuflažu zabrinutosti za ljudska prava, slobodu govora i slobodu novinarstva.

"Što svijet mora znati o USAID-u": bolivijski ministar objašnjava zašto su protjerali USAID iz zemlje

Jedan od bolivijskih ministara, Juan Ramon Quintana, dodatno je pojasnio odluku bolivijske vlasti da se iz zemlje izbaci američka agencija USAID (opširnije o izbacivanju: Bolivijski predsjednik Evo Morales potjerao američki USAID iz zemlje).

"Izbacivanje USAID-a će omogućiti proces promjene koji je na snazi u zemlji", ističe Quintana. "Radi se o držvnoj odluci s ciljem očuvanja stabilnosti naše demokracije, očuvanja državne sigurnosti i procesa suverenog odlučivanja po pitanju ekonomske transformacije koju podupire bolivijski narod", istaknuo je.

U razgovoru za državnu televiziju Quintana je rekao kako je USAID stigao u Boliviju 1964. s navedenim ciljem promocije održivog razvoja, zdravlja i ekoloških projekata, između ostalog, no - ističe bolivijski ministar - rad USAID-a nije smanjio siromaštvo u zemlji jer su zapravo imali druge namjere.

"Za vrijeme neoliberalne ere USAID je uvjerio stanovnike Bolivije da će prodaja strateških poslovanja dovesti do razvoja zemlje. U isto vrijeme USAID je kontrolirao zemlju bez ikakve opozicije, jer su desničarske stranke sve više uživale u dolarima koji pristižu iz USAID-a. Ovdje ne govorimo o nikakvoj nevinoj filantropskoj agenciji SAD-a koja se brine o Boliviji i ostatku svijeta. USAID je zapravo američka insitucija stvorena sa svrhom širenja političke kontrole i stavljanja svake opozicije u sklad s američkim interesima", rekao je te istaknuo kako unatoč milijardima dolara, stanovništvo Bolivije ostalo je siromašno. Također navodi kako agencija nikada nije pristala dati izvještaj o svojim radnjima.

"Proveli smo rigorozno istraživanje i ono što stanovnici moraju znati jest SAD taj novac ne koristi za pomaganje siromašnima već u svrhu očuvanja vlastitih stareteških intersa izvan granica SAD-a. U konačnici ova naša odluka vezana je uz dostojanstvo naše zemlje jer ne možemo nastaviti živjeti uz stvari koje smo naslijedili od stare republike", zaključio je Juan Ramon Quintana.

valter.ba wrote:Apsolutno ispravna teza samo sto su nacionalisticke elite u politici a ne u NVO! Ne tvrdim da se odredjene organizacije ne koriste u promovisanju odredjenih interesa ali to je minorno u odnosu na politiku koja naravno ima instrumente I poziciju za sprovodjenje takvih interesnih projekata.

Sent from my GT-I9100 using Tapatalk 2

akcid wrote:

mmaar wrote:...ocito ti nisu poznati nacini kako stvari funkcionisu, ali da bi ih razumio, predlazem ti da citas upravo @kozolecove postove. Ugodan dan

Iznenadio bi se koliko odlično poznajem ovu materiju, zato i prigovaram @kozolecu jer svojim frustriranim tekstovima skreće u stranu.

Država je glavni krivac za svako nezakonje, tako i za netransparentnost u radu NVO, nisu donatori.

Radi se o neformalnoj grupi parlamentaraca iz državnog i entitetskih parlamenata koja, uz podršku Nacionalnog demokratskog instituta u BiH, razmjenjuje mišljenja i usaglašava stavove o bitnim i aktuelnim pitanjima. Demokratska inicijativa za Evropu i partner Ministarstva pravde FBiH, Centar za odgovornu demokratiju Luna - Inicijativa za zaštitu uzbunjivača u BiH, zajednički rade na izradi nacrta Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama BiH.

kozolec wrote:neko čita forum???

mmaar wrote:... NVO koje su finansirane iz inostranstva uopste ne podnose nikakve izvjestaje o radu institucijama BiH, vec su to duzne samo organizacije koje se finansiraju od drzave, entiteta, kanotona i opcina.

mmaar wrote:Novo zamazivanje ociju ovcama, naravno od dobro poznatih lica, a ovaj put satro dizu glas protiv MMF-a
Fedja, Brki, Šemso i ekipa, anti-kapitalisti i anti-globalisti I Nemanju su pretekli.

Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke za obnovu i razvoj odlučio je „progovoriti“ o tome kako moćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta koje „pomažu“.


Perfidno smišljeni scenarij je slijedeći: Prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i kadrovsko stanje svake države koja zatraži financijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak. Nakon toga Svjetska banka za obnovu i razvoj vladi dotične zemlje uručuje istovjetan tipizirani program koji sadrži četiri obavezna koraka.

PRVI KORAK – PRIVATIZACIJA
Prvo što vlada zemlje-žrtve treba neodgodivo provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja čine kralježnicu privrede. Umjesto da se argumentirano usprotive zahtjevu za brzopletu prodaju javnih poduzeća mnogi su političari požurili u radosnu (ras)prodaju elektroprivrede, naftne industrije i vodoprivrede kao gospodarski imperativ. Da bi ušutkali trezvene kritičare takvog nepromišljenog postupka s teškim dalekosežnim posljedicama oni se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke za obnovu i razvoj. „Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih poduzeća i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara“ – kaže profesor Stiglitz.

DRUGI KORAK – LIBERALIZACIJA

Nakon kampanjski provedene privatizacije obvezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teorijski gledano, omogućuje investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri tome, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-žrtvu, ulazi relativno malo kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog kapitala na „zakonit“ način nesmetano izlazi iz zemlje. Taj proces izvlačenja kapitala je u ekonomiji poznat pod imenom „krug vrućeg novca“. Novac ili, točnije rečeno pljačkaški kapital ulazi u zemlju-žrtvu prvenstveno radi špekulacija nekretninama i valutom, a zatim poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu „presušiti“ za samo nekoliko dana. Nakon takvog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade zemlje-žrtve da odmah drastično poveća kamatne stope na 30, 50 ili čak 80 % kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat isisanog državnog kapitala. „Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv“ – kaže profesor Stiglitz.

Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju industrijsku proizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.

TREĆI KORAK – TRŽIŠNO ODREĐIVANJE CIJENA

Tada MMF zemlju-žrtvu koja je na izdisaju hladnokrvno uvlači u treći korak – takozvano „tržišno određivanje cijena“. To je lijep izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode i ostalih komunalnih usluga. To, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i mirovine. Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi u već dobrano posustaloj privredi. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.

ČETVRTI KORAK – MMF-ov PROSVJED

Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena „na koljena“ i „de facto“ se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim uništenjem. U tim dramatičnim okolnostima MMF iz nje zločinačkom hladnokrvnošću izvlači i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava „vatru“ i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli kotao ne eksplodira. Time je otvoreno samo predvorje pakla. Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri.

U tom pogledu je također poučan primjer Bolivije u kojoj su prošle godine izbili veliki nemiri zbog drastičnog povećanja cijene vode. Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju novi masovni bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade. Taj posvemašnji gospodarski palež ima i svoju svijetlu stranu - dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj bezizlaznoj situaciji oni mogu po smiješnim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji. Po tom perfidnom obrascu već je u posljednjim desetljećima u Trećem svijetu stvoreno mnogo zemalja-gubitnica. Pri tome su jedini pobjednici uvijek bile moćne zapadne banke koje u bezdušnom lovu za kapitalom ni pred čim ne prezaju.

Prema profesoru Stiglitzu u planovima MMF-a i Svjetske banke za obnovu i razvoj ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:

1.Da se planovi stvaraju u tajnosti i da ih uvijek vodi apsolutistička ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikada nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju demokraciju u zemlji koja ih nekritički primjenjuje.
2.Da nisu uspješni!
Postoji li zemlja koja je izbjegla ovakvu nesretnu sudbinu? "Da" – kaže profesor Stiglitz: "Bocvana!" Njihov trik? "Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke: Go home

Ovaj dokumentarac je za sve one koji žele razotkriti stvarnu pozadinu i povezanost današnjih zbivanja u svijetu. PROBLEM – REAKCIJA – RJEŠENJE na globalnoj razini.

Angažirani dokumentarac snimljen prema kultnoj knjizi Naomi Klein razotkriva kako današnji kapitalizam djeluje na cijele nacije i njihovo osiromašivanje. U knjizi ‘Doktrina šoka’ Naomi Klein optužuje američke i ostale kapitalističke moćnike da koriste ratove i prirodne katastrofe da bi svim zemljama nametnuli neoliberalni ekonomski sustav u kojem se uz pomoć privatizacije i kresanja socijalnih prava ekonomski uništavaju, potčinjavaju i izrabljuju društva i pojedinci.

jasko_ba wrote:Sta onaj izvodi po Vlasicu?
Cudo murija ne reaguje

TRENT wrote:Nakon #jmbg protesta,Brkan otisao u San Francisko a Stukan u Juznu Ameriku.Ja bio na protestima ,nisam ni na more otisao.Kako su neki fino unovcili dogadjaje iz juna.A ono sutra,ce biti blamaza samo takva.

MaxPayne wrote:

TRENT wrote:Nakon #jmbg protesta,Brkan otisao u San Francisko a Stukan u Juznu Ameriku.Ja bio na protestima ,nisam ni na more otisao.Kako su neki fino unovcili dogadjaje iz juna.A ono sutra,ce biti blamaza samo takva.

još samo da se uhljebe u neku stranku nakon izbora,gdje će im biti kraj