tema je otisla...nedje

pa da i ja malo oftopicim
moja mama je udovica vise od deset godina. s tatom je imala lijep, skladan brak.
tata je umro od teske bolesti, bila je uz njega do zadnjeg dana i psihicki i fizicki, ulagala se maksimalno.
nakon njegove smrti bilo je perioda depresije, tuge, borbe...nikada nije ni pomislila da nadje nekoga ko ce joj praviti drustvo.
tu sam temu pokrenula ja.
mislila sam da ce joj biti lakse ako zna da djeca nemaju nista protiv.
u prvom momentu je bila sokirana, kasnije je rekla da joj tako nesto ne pada na pamet.
da skratim, i dalje je sama, uziva sa unukom i tvrdi da ima sve sto joj je potrebno.
koliko je meni poznato, moja mama nema nekih velikih i posebnih planova za buducnost ali ja bih svim srcem zeljela da ostatak zivota provede u dobrom zdravlju, sreci, ispunjena zadovoljstvom i mirom.
iskreno, ne bi mi nimalo tesko palo da je pored nje neko ko ce je saslusati kad se djeca razidju, ko ce s njom otici u kino ili pozoriste, ko ce s njom popiti jutarnju kafu, ... uvijek mislis o zajednickom starenju roditelja, zamisljas ih sijede i nasmijane ali zivot donese nesto drugo....nazalost
nekad se i nasalim pa joj k'o fol "namjestam" imucne udovce da svi zajedno nesto hajrujemo
ona se samo smije i cini se da je sve to dobro zabavlja
tesko je ostati sam nakon duzeg i sretnog braka, tesko je izgubiti najboljeg druga...ni rodjena djeca to ne mogu shvatiti.
da zakljucim...postujem svaku njenu odluku kao sto i ona postuje moje.
mislim da se sada, kada smo obje saznale sta znaci biti supruga i majka, razumijemo bolje nego ikada.