arzuhal wrote:...
Da ne citiram postove
Ja volim podatak iz Francuske o broju stanovnika koji je aktivno učestvovao u 2. S. ratu, bilo kao kolaboracionisti ili članovi pokreta otpora. Po 2% na obje strane je odlučivalo o sudbini ostalih 96% stanovnika.
A posebna priča je prljavština koja isplivava što više istražujem o toj recentnijoj historiji od Austrougarske na ovamo i tome koliko je nacionalizme optuživati za sve nedaće, u pluralu, kukavičije jaje koje nam se podmeće.
Kada pročitaš stavove Vase Čubrilovića (akademik SANU koji je i poslije 2.s.r. bio aktivan) o metodama koje predlaže za uništavanje Albanaca na Kosovu, ideje Ive Andrića na istu temu, plus okupacija sjeverne Albanije da bi Srbija imala izlaz na more, naseljavanje Albanaca katolika na Kosovo, kako bi se razvodnili muslimani...
Tek tada shvatiš da na ovim prostorima postoji strahovita mašinerija zla zvana velikosrpska ideja koja je uzrok sve nestabilnosti na Balkanu i koja se kao vampir pojavljuje svako malo kao požar i uništava sve oko sebe. Svi ostali balkanski nacionalizni, zajedno, ne mogu parirati toj ideji.
Tako, teza po kojoj je za sve kriv nacionalizam, je pandan tezi da su u prošlom ratu, svi činili zločine. Svaki nacionalizam je sam po sebi zao, naravno, ali je potrebno kritički i historijski analizirati efekte koje imaju na društvo.
Na osnovu svega ovoga, priča o bratstvu i jedinstvu je kao promašena tema na pismenom radu. Ne postoji bratstvo i jedinstvo kada na jednoj strani imaš pasivan narod, a na drugoj agresivnu ideologiju koja uništava i svoj i druge narode, a uz to je jako zarazna i zapaljiva.
Ta ideologija i jeste najveća prepreka miru i stabilnosti regije. Svi ostali nacionalizmi su samo razvodnjena reakcija na ovo zlo i nestali bi preko noći kada bi se i ova ideja porazila. Da nije bilo te ideje koja je čekala Titovu smrt, Jugoslavija se nikad ne bi raspala, nego bi transformirana ušla u EU, kako su i ostale komunističke zemlje ušle, uprkos i njihovim nacionalnim i nacionalističkim procesima (Poljska, Češka i Slovačka, Mađarska...).
Tek poslije toga, možemo pričati o građanskom uređenju, ljudskim pravima, pomirenju...
Do tada, nema dugotrajnog mira, koliko god to zlokobno zvučalo. Dok god postoje planovi o prekrajanju granica, protjerivanju ljudi, raseljavanjima i čiščenjima, nacionalnoj hegemoniji i dominaciji imaćemo primirje umjesto mira. Priča o danu RS je upravo simbol svega navedenog i potvrda da ta zaraza još traje.
I na kraju, da se vratim na onih 2%, kada se u srpskom narodu pojavi vizionar, koji će sabrati sve i podvući liniju na računu, i ljudima pošteno reći što u suštini i znaju, da Srba više nema u Sloveniji i Hrvatskoj, pola BiH (a u drugo pola će biološki i ekonomski nestati za 30 godina), Kosovu, da su nebitan faktor u CG, da je zbog toga čitava regija vraćena 50 godina unazad, da je to ideja koja najviše škodi njima, te da je ostatak svijeta upravu kada priča o ljudskim pravima, jednakosti i sličnim civilizacijskim vrijednostima, tek tada će se početi nazirati svijetlo na kraju tunela. Tek tada će onih 98% pasivnih biti gurnuto u drugom, pozitivnom smjeru.
Do tada, ja bih bio jako glup kada bih vjerovao da je istinski mir moguć sa osvjedočenim i dokazanim zločinačkim poduhvatom, koji samo čeka novu priliku. Da ponovim, pokretom, a ne čitavim narodom.
I da, razlog tome nije nikakav moj nacionalizam, šovinizam, mržnja, nego čist i zdrav razum.
I živo me zaboli kako će to neko okarakterisati, kada znam da je u pitanju moja glava, plus stotine hiljada drugih glava koje opet mogu doći na dnevni red za potkusurivanje i hranjenje aždahe.