Ćelo progovorio prije smrti samo za SB
Autor: MIRSAD FAZLIĆ, SENAD AVDIĆ
RAMIZ DELALIĆ, nedavno ubijeni " žestoki sarajevski momak" , svoj posljednji intervju dao je novinarima " Slobodne Bosne" , nekoliko dana nakog tog razgovora Delalić je tražio da se izbace dijelovi u kojima je govorio o ubistvu NEDŽADA UGLJENA, dugogodišnjeg šefa bosanske tajne policije; prošlonedjeljno objavljivanje prvog nastavka, po mnogo čemu šokantnog intervjua sa Delalićem, odjeknuo je puput bombe unutar pravosudnih i političkih krugova, ali i vrhu međunarodne zajednice u BiH; prema našim informacijama, ovih dana će TUžilaštvo BiH pokrenuti istragu povodom Delalićevih tvrdnji u kojoj će biti obuhvaćene sve ličnosti koje je on spomenuo u vezi sa ubistvom Nedžada Ugljena
KRATAK SADRŽAJ PRVOG NASTAVKA INTERVJUA SA ĆELOM
U prošlom broju Slobodne Bosne objavili smo prvi dio posljednjeg intervjua sa Ramizom Delalićem Ćelom u kojem je ovaj ratni komandant govorio o likvidaciji Nedžada Ugljena, zamjenika direktora AID-a, i umiješanosti Kemala Ademovića i njegovog vozača Enesa Pandžića u to ubistvo. Nedavno ubijeni Ramiz Delalić u razgovoru sa novinarima SB pričao je o razlozima Ugljenovog ubistva koje se desilo na Aneksu ispred stana njegove ljubavnice Atije Muftić 1996. godine o čemu je bio obaviješten i tadašnji državni vrh na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, a s kojima je također bio upoznat i njegov sin Bakir. Delalić je samo za SB govorio šta mu je prije ubistva ispričao Nedžad Ugljen o Nedžadu Herendi, kako je sa Ademovićem dogovarao «uklanjanje» Ugljena, te o tome koja je uloga bila namijenjena Naseru Oriću u Ugljenovom ubistvu. U svom posljednjem intervjuu Ramiz Delalić Ćelo je pričao i o ulozi Bakira Alispahića, Hasana Pervana, Edina Garaplije i Fikreta Prevljaka u događajima koji su prethodili ubistvu Nedžada Ugljena.
Jeste li se i nakon toga nastavili viđati sa Pandžićem i Ademovićem?
Ja se i dalje, svaku noć, nastavljam viđati sa Pandžićem u mom kafiću "Kiborg", on i Ademović i dalje insistiraju da se Ugljen likvidira. Ja sam počeo da se izvlačim, rekao sam im da mi je supruga jako bolesna, a onda da trebamo sačekati povoljnije vrijeme, kada počnu kiše i kada bude više magle, jer su na Aneksu velike magle. Prije svega sam vjerovao ocjeni Vasvije Vidović o rahmetli Ugljenu i sve je to uticalo da u duši i svijesti nisam bio spreman da učestvujem u likvidaciji. Sve je to tako teklo, dok nisam čuo da je Ugljen ubijen.
UBICA JE ENES PANDŽIĆ
I, ko je ubio Ugljena, prema Vašem mišljenju?
Enes Pandžić, jer je sve znao! Bio je odan Ademoviću i želio je to. Do Ugljenove smrti je skoro svaku noć dolazio u "Kiborg" gdje smo igrali pikado. Znao je gdje živi Ugljenova ljubavnica Atija, kada on ide kod nje, stalno je bio sa Ademovićem u vozikanjima koje sam opisivao i znali su svaki pokret rahmetli Nedžada Ugljena. Jeste li viđali Enesa Pandžića nakon Ugljenovog ubistva i jeste li ga pitali ko je ubio Ugljena?
ŽELIO SAM SVE ISPRIČATI FAIKU LUŠ IJU
Jesu li mislili na kamp Pogorelica, jeste li Vi nešto znali o njemu?
Ne znam, niti me interesovalo kakav je to kamp. U to vrijeme, dakle krajem 1995. godine, već sam bio izašao iz vojske i sa te strane me ništa nije interesovalo. Istina, tada su kod mene dolazili Bakir Alispahić i neki vidovnjak, čovjek koji proriče budućnost. Ne znam mu ime, ali se ponudio da i meni gata. Stekao sam utisak da Alispahić preko njega želi da sazna jesam li učestvovao u ubistvu Nedžada Ugljena.
Da li ste ovu priču oko Ugljenovog ubistva još nekom ispričali?
Želio sam stupiti u kontakt i sa Faikom Lušijom iz Federalnog MUP-a i on mi je nekoliko puta slao nekog svog čovjeka kome sam govorio pojedinosti vezane za ubistvo Ugljena. Dok sam boravio u Jablanici dva puta sam vidio Kemu Ademovića kako izlazi iz džamije. Jednom sam izbjegao susret, drugi put smo se ipak sreli i tada me pitao da li i preko koga kontaktiram sa Lušijom. U međuvremenu sam uhapšen zbog jednog krivičnog djela i ovi kontakti su prestali...
Pošto mi je nakon Ugljenovog ubistva "hekler" ostao u Pandžićevom autu, ja sam više puta tražio da mi ga vrati. On je stalno nešto vrdao. Nekih desetak dana nakon ubistva, kada sam već bio ljut i rekao mu oštro: "Enese, vrati mi moj hekler, ili ću sve ispričati", on je poslije dva-tri dana vratio očišćen i podmazan "hekler", koji je i danas kod mene. Odmah nakon Ugljenove smrti ja sam i Ademovića i Pandžića pitao: "Ljudi, ko ubi Nedžada Ugljena?", a oni su mi kroz smijeh odgovorili: "Pa, zna se, Bakir Alispahić, jer je Ugljen puno znao o jednom kampu kod Fojnice."
KO JE KO U BOŠ NJAKA, JUNACI ĆELINE PRIČE
Alispahić Bakir, ministar unutrašnjih poslova BiH od 8. juna 1993, a do tada načelnik CSB-a Sarajevo. Završio je fakultet odbrane i zaštite i prije rata surađivao sa KOS-om, radeći u preduzeću "Pretis-Vogošća", koje se bavilo proizvodnjom oružja za JNA. Preko SDA se uključio u pripreme za odbranu BiH i bio angažiran na pribavljanju oružja. Njegov talenat da u ratnom Sarajevu trguje sa pripadnicima UNPROFOR-a robom svih asortimana, od alkohola i cigareta do "težih" stvari, znao je da cijeni predsjednik Izetbegović. Nakon što su ga pripadnici Vojne policije 1992. uhapsili kada su u rutinskoj noćnoj patroli u sitne sate otkrili da vozi kamion pun alkohola, a ne mogavši pronaći nikog od pretpostavljenih da provjere šta da urade sa njim, svezali su ga za stub kod kasarne "Maršal Tito", gdje je dočekao zoru. Izetbegović je tada rekao da treba biti pušten. "More bit' da Bakir voli malo da ukrade, ali je lojalan", glasila je rečenica kojom je Alispahić amnestiran za dotadašnji i sav budući rad. Na prijedlog Nedžada Ugljena, podržava stvaranje jedinice za posebne namjene Š eve, za čije je postojanje i rad znalo samo nekoliko ljudi u vrhu MUP-a i države. Po okončanju rata, u tajnom kampu, formiranom za obuku "za antiterorističke aktivnosti", kako se to interno zvalo, nastavlja se postojanje "Š eva" na drugi način i "drugim sredstvima". Sa naslovima tekstova "U ime Allaha, gospodara svjetova", kako su pisali tokom obuke u svoje radne bilježnice, polaznici kursa su izučavali predmet "ćehrologija", izučivajući tipove javnih ličnosti kao što su "izdajnik Muhamed Filipović, ćafir Mirko Pejanović ili brat Atif Dudaković." U tim je opažanjima, između ostalog, zabilježeno da je "brat Atif lijep", a "Mirko Pejanović klempav". Izučavalo se pravljenje eksplozivnih naprava i njihovo postavljanje na zgodne lokacije kao što su otirač za cipele, balkon ili dječije igračke. Da li su predavači i polaznici mislili da će, kada eksploziv postave u dječiji autić i ostave ga nasred puta, tim istim putem ruku pod ruku šetati Radovan Karadžić i Ratko Mladić, ugledati auto, oduševiti se i zaigrati, a zatim otići u zrak, pa su zato obuku nazivali antiterorističkom!? Teško! Ukratko, 17.2.1996., dan nakon upada IFOR-a na Pogorelicu, Enver Mujezinović šalje depešu direktoru AID-a Bakiru Alispahiću kojom ga obavještava o mogućim optužbama s kojima se AID i BiH mogu suočiti nakon upoznavanja sa dokumentima oduzetim iz kampa. Mujezinović, između ostalog, piše: " Nakon akcije IFOR-a, na zaposjedanju objekta Pogorelica, 15.2.1996. zaplijenjivanja dokumentacije i MTS-a zatečenog u tom objektu, izvršili smo procjenu i došli do zaključka da s tim u vezi postoji ozbiljna vjerovatnoća mogućih političkih, diplomatskih i drugih štetnih posljedica po interese RBiH" . Mjesec dana kasnije zvaničnu istragu o tome kako je IFOR došao do saznanja o Pogorelici obustavio je Alija Izetbegović. Na insistiranje Amerikanaca, Alispahić je smijenjen i na njegovo mjesto dolazi Kemal Ademović.
Ademović Kemal, na početku rata zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a BiH Dragana Vikića, a kasnije i komandant specijalaca. Pokazao izuzetnu hrabrost u ratu, što su mu priznavali i oni kojima nije bio drag. Hladnokrvnost je bila jedna od njegovih glavnih karakteristika, čak i u najdramatičnijim ratnim situacijama. Govorilo se da mu je krv led. Ranjavan nekoliko puta, posljedice osjeća i danas manifestiraju se u problemima sa kičmom, zbog čega povremeno odlazi u Fojnicu na terapije. Nezadovoljni njegovim imenovanjem na čelo AID-a su, do tada, neprikosnoveni prvi ljudi MUP-a i AID-a: Bakir Alispahić, Nedžad Ugljen i Enver Mujezinović. Ademović kao jedan od svojih prvih poslova vodi internu istragu o "Š evama", misterioznoj jedinici SDB-a, formiranoj 1992. Interesuje ga: ko su članovi, koliko ih je, kako su plaćani, šta su radili i za koga. Jasno je da su "Š eve" i "Pogorelica" bile dva poglavlja iste priče. Dobija šture informacije. Većina uposlenika i ne zna za njihovo postojanje, u papirima se ništa ne može naći, "Š eve" nisu bile ni na jednom platnom spisku. Kada Nedžad Ugljen, šef i osnivač jedinice dostavlja nepotpuni spisak "Š eva" Ademoviću, koji je u međuvremenu potpuniji spisak i informacije dobio sa druge strane, postaje sumnjivo zašto je sa Ugljenovog spiska izostavljeno pet imena i među njima ime najistaknutijeg pripadnika jedinice pod imenom Nedžad Herenda. Ademović organizira otmicu i hapšenje Herende za šta angažuje trojicu ljudi: Edina Garapliju, Harisa Pezu i Refika Murana. Cilj je bio da se iz Herende izvuče što više informacija o "Š evama". Herenda nakon ispovijedi završava u šahtu i bolnici, a za Ugljena počinje pakao.
Herenda Nedžad, u popodnevnim satima 25.06.1996. u naselju Ciglane, u prolazu između zgrada, tačnije pred njegovim haustorom, operativci AID-a Edin Garaplija i Haris Pezo " lišavaju slobode" Nedžada Herendu i uvode u svoj automobil. Prilikom hapšenja Herenda otmičarima govori: " Mora da je došlo do greške, ja sam pripadnik Službe, zovnite mi Nedžada Ugljena." Kod uhapšenog Herende prilikom pretresa je pronađena: legitimacije SDB-a, AID-a, specijalne propusnice za ulazak u zgradu AID-a i bjanko zamolnice za prikupljanje donacija koje su potpisali Bakir Alispahić i Nedžad Ugljen. Nakon ubistva Ugljena i objelodanjivanja priča o radu "Š eva", prema jednoj verziji Herenda postaje zaštićeni svjedok Tribunala u Haagu, transportovan i čuvan u Holandiji kako bi bio ključni svjedok insajder u predmetu protiv bošnjačkih čelnika. Kako su u međuvremenu ključni akteri osnivanja i rada "Š eva" nestali, opao je i interes za Herendu. On ipak ostaje da živi u inostranstvu, pod drugim imenom i identitetom, odakle se povremeno javlja članovima porodice.
Ugljen Nedžad, nakon što je u bolnici Koševo snimio iskaz Nedžada Herende koji je ispričao ko ga je oteo i kako, već narednog jutra, oko 9 i 30, Ugljen telefonira šefu kabineta predsjednika Izetbegovića Bakiru Sadoviću. Poziva ga u svoj kabinet gdje zajedno preslušavaju kasetu sa Herendinim iskazom. Dana 28.9.1996, oko 19:30, ubijen je u naselju Aneks, ispred stana Atije Muftić. Atija je pozvala suprugu jednog Ugljenovog prijatelja i saopštila: " Neko upucao Nećka pred mojom zgradom" . Vijest se brzo širi. Enver Mujezinović traži Irfana Ljevakovića, a zatim odlaze u zgradu MUP-a, u kabinet kod Asima Fazlića. Odatle Ljevaković poziva predsjednika Izetbegovića i obavještava da je Ugljen ubijen. Izetbegović to već zna.
Garaplija Edin, operativac AID-a koji je zajedno sa Harisom Pezom i Refikom Muranom, po nalogu direktora AID-a, izvršio otmicu Nedžada Herende. Garaplija je audio i video snimio Herendin iskaz u kojem je ovaj pod batinama priznao čime su se bavile "Š eve". Između ostalog, Herenda je priznao da je učestvovao u pokušaju atentata na Ismeta Bajramovića Ćelu, organiziranju atentata na načelnika GŠ ARBiH Sefera Halilovića, snajperisanju po pripadnicima Devete i Desete brigade tokom akcije "Trebević", prebacivanju novca iz inostranstva u BiH, za potrebe Vlade i čemu sve ne. Garaplija, Pezo i Muran su uhapšeni 2.7.1996. pod optužbom da su izvršili prekoračenje službene dužnosti i pokušaj ubistva. Po nalogu direktora AID-a Keme Ademovića i advokata Fahrije Karkina, svi se brane šutnjom. Dobijaju visoke zatvorske kazne. Garaplija mijenja advokata i nakon što na Karkinovo mjesto dolazi Faruk Balijagić, preko njega svoju životnu priču 1997. protura u javnost. Dolazi do revizije procesa i Garaplija biva oslobođen.
Delalić Ramiz prvi put je kao počinilac ozbiljnog prekrašaja evidentiran sa nepunih 20 godina, kada je nakon bijega iz njemačkog zatvora sa lažnim njemačkim pasošem uhvaćen na mađarsko-jugoslovenskoj granici. Nakon dolaska u Sarajevo bavi se sitnim kriminalom, a u proljeće 1992. osumnjičen je za ubistvo srpskog svata Gardovića, ispred stare Pravoslavne crkve na Baščaršiji. Na svim TV stanicama prenesena je vijest o potjernici za Ramizom Delalićem Ćelom. Momčilo Mandić, tada kadar republičkog MUP-a, a kasnije osnivač MUP-a RS, govorio je kako se znalo da je Delalić smješten na Bistriku, ali da je čuvan od 200 ljudi, među kojima i onih koji su ga trebali hapsiti. U međuvremenu počinje rat i Delalić postaje formalno zamjenik, a faktički komandant Devete motorizovane brigade. Zajedno sa komandantom Desete brdske Mušanom Topalovićem Cacom, uspješno drži dugu liniju fronta u Starom Gradu. Pokazuje se kao hrabar borac. Naročito u borbama na Igmanu, koji je zahvaljujući, između ostalog, njemu i Caci, odnosno 9. i 10. brigadi, spašen. U septembru '93. poslan je u Hercegovinu i u hrvatskom selu Grabovica, gdje su bili smješteni njegovi vojnici, u toku noći biva ubijeno 24 Hrvata i narednog dana i pet članova porodice Zadro. U oktobru 1993. uhapšen je u združenoj akciji SVB i SDB pod nazivom "Trebević" čiji je cilj bio "obračun sa kriminalom" i "odmetnutim" komandantima. Tokom akcije je ubijen Mušan Topalović, dok je prevožen od komande Prvog korpusa do sarajevskog Centralnog zatvora, navodno, u pokušaju bijega. Sa Delalićem informativni razgovor započinje tadašnji načelnik Uprave vojne bezbjednosti Jusuf Jašarević. Razgovor se snima. Ćelo počinje svojom klasičnom rečenicom koju je ponavljao još stotinama puta: "Juso, Kur'ana mi, sve ću ispričati..." Da se zaklinje da je ono što govori apsolutna istina, ponavljao je i u mnogim intervjuima koje je za novine dao poslije rata. U oktobru 1993. je zatvoren, ali ubrzo dobija poruku od predsjednika da će sve biti u redu i da će biti amnestiran. Tada se u zatvoru nalazi i njegov kasniji advokat Fahrija Karkin, optužen da je potpomagao "etničko čišćenje grada", učestvujući u organizaciji odlaska sarajevskih Srba i Hrvata preko Grbavice za novac. I Delalić i Karkin u zatvoru su imali bolje uslove nego ostali. Poslije izlaska iz zatvora, uz sebi najodanije ljude iz "jurišne grupe" Devete brigade, Ćelo se počinje baviti biznisom i povremeno, kako je rekao, odrađuje specijalne poslove za Vladu. Sa mnoštvom krivičnih prijava za reketiranje, iznudu, nasilničko ponašanje, lako se nosi. Uz pomoć Bakira Izetbegovića dobija ekskluzivni prostor u Š trosmajerovoj ulici u centru grada, gdje otvara kafić Kiborg. Nedaleko od njega prostor za svoj kafić dobija njegov jurišnik Musa Hota, koji ispred Ekonomskog fakulteta otvara ljetnu baštu. Iako mu je formalno oduzet pasoš, jer je imao optužnicu za ubistvo, dobija pasoš od Ismeta Dahića i odlazi u Tursku, gdje boravi nekoliko godina. Vraća se 2004, a juna 2007. je ubijen.
Hurem Samir, pripadnik specijalne jedinice MUP-a BiH. Ranjen u ratu. Blizak Kemalu Ademoviću. Fahrudin Radončić ga prijavio bivšem direktoru FOSS-a Muniru Alibabiću kao neposrednog izvršitelja ubistva Nedžada Ugljena a na osnovu informacija koje je Radončić dobio od svog tadašnjeg tjelohranitelja, bivšeg tajnog policajca Ćutuka.
Orić Naser, rođen u Srebrenici. Bio pripadnik specijalne jedinice u Beogradu i kao takav jedno vrijeme radio u pratnji Slobodana Miloševića. Prije početka rata se vratio u BiH. Kratko radio kao pozornik na Ilidži, a zatim otišao u Srebrenicu. Postao komandant odbrane grada i njegov apsolutni vladar. Još tokom njegovog boravka u Srebrenici Služba vojne bezbjednosti počinje operativnu obradu nad njim, prikupljajući podatke o švercu, maltretiranju neistomišljenika i drugim nezakonitim aktivnostima, o čemu prve podatke daju sami Srebreničani. Prijedlog koji načelnik službe Vojne bezbjednosti Jusuf Jašarević šalje komandantu Rasimu Deliću 1995, vezano za Nasera Orića, a nakon obilja prikupljene dokumentacije, glasi: "Uhapsiti!" Operativnu akciju nad njim nakon rata nastavlja AID. Obavlja se desetine intervjua sa Srebreničanima i formira pozamašan dosje, koji će očito poslužiti kao sredstvo discipliniranja Orića. Kao i Delalić, i Orić svojim radom "za državu" kupuje slobodu. Uhapšen u Tuzli, pod optužnicom za zločine nad Srbima počinjene u Srebrenici, koju je podigao Međunarodni krivični sud za zločine počinjenje na prostoru bivše Jugoslavije, transportovan je u Haag. Njegov advokat branilac bila Vasvija Vidović. Osuđen je na zatvorsku kaznu, ali budući da je taj period već proveo u zatvoru tokom postupka, nakon izricanja presude je odmah pušten. Trenutno živi u Sarajevu. U stalnom je kontaktu sa Senadom Š ahinpašićem Š ajom, osvjedočenim prijateljem Bakira Izetbegovića.
Vidović Vasvija, advokat iz Sarajeva. Sa strukturama SDB-a kontakte počinje već na početku karijere, ranih 80-ih godina. Boriša Delić, operativac DB-a, i Nedžad Ugljen bili su njeni dobri prijatelji. Kada je njen suprug na početku rata pritvoren, pod sumnjom da je pronevjerio, tačnije prisvojio "društvenu svojinu", pomoć zatražila od Ramiza Delalića Ćele. Prema njenoj verziji, od tada datira uzajamna naklonjenost. Odmah nakon osnivanja Međunarodnog krivičnog suda za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, počinje učiti engleski, kako bi se ustoličila na funkciji oficira za vezu sa Haaškim tribunalom. Imenovanje na ovu funkciju vršila je Vlada i Vasvija Vidović uz apsolutnu podršku državnog vrha odlazi u Haag. AID ima obavezu na suradnju sa Tribunalom i na isporuku svih dokumenata koje Tribunal traži. U AID-u se zato formira posebno odjeljenje za istragu nad zločinima i suradnju sa Tribunalom. Š ef ovog odsjeka postaje Nedžad Ugljen, tako da Vasvija Vidović i Ugljen faktički postaju glavni filter za odabir i selekciju dokumenata koji iz Sarajeva idu prema Tužilaštvu Tribunala. Naravno, postoji i obrnuti put, a to je da Tužilaštvo može, u to vrijeme uz angažman IFOR-a, upasti u svaku instituciju za koju sumnja da posjeduje i krije neke dokumente. Š to se tiče "Š eva", pisanih tragova je malo, ali su najopasniji "dokumenti" bili živi ljudi: šef jedinice, dakle Ugljen i njegov najmobilniji momak, dakle Nedžad Herenda. Onaj ko se želio riješiti za sva vremena priče o "Š evama", trebao je, dakle, skloniti i jednog i drugog. Nakon povratka Vasvije Vidović u Sarajevo, ona zastupa porodicu Izetbegović u tužbi protiv New York Timesa koji je objavio tekst o finansijskim malverzacijama porodice Izetbegović. Pred ICTY-jem preuzima odbranu generala Mehmeda Alagića, koji u međuvremenu umire, a potom predmet Nasera Orića. Za sve to vrijeme održava kontakte sa Ramizom Delalićem i daje mu pravne savjete kako da nastupa u kontaktima sa istražnim i sudskim organima, u mnogobrojnim krivičnim predmetima vođenim protiv njega.
SLOBODNA BOSNA; broj 559, 02. AUGUST/KOLOVOZ 2007.
