cyprus wrote:Bosanski_kralj wrote:cyprus wrote:Bit će vam lakše kad skontate da je uloga selektora zapravo precijenjena, i da rezultat ne zavisi toliko od njega, niti od Prosinečkog, niti od bilo kojeg drugog... Al vi to nećete skontat, jelde?

Od čega zavisi (osim što zavisi od igrača)?
1. Ponajviše zavisi od igrača, odnosno njihove kvalitete, forme, unutrašnje motivacije i psihičke snage...
2. Ne sporim da je i trener (selektor) jedan od značajnih faktora, ali čvrsto stojim iza mišljenja da je njegova uloga precijenjena... Na njega kao najodgovorniju individuu se lako slijevaju sve kritike, i opravdane i one manje opravdane, ali on zapravo ima vrlo ograničenu moć uticaja na mnoge stvari koje mu se stavljaju na teret...
3. Sljedeći faktor je timska kohezija... Mnogi ovaj faktor u potpunosti prebacuju na pleća selektoru, kao da je uspostavljanje timske kohezije u kompletu njegova odgovornost, ali meni se nekako čini da baš i nije... U nekim timovima postoje igrači koji vrlo lako "kliknu" i uspostave međusobnu hemiju, a u drugim je to mnogo teže, nekada čak i praktično nemoguće... To ne mora značiti da nužno postoje otvoreni antagonizmi među igračima (naravno, vjerovatno ima i toga), nego može jednostavno značiti da se stilovi igre i igračka logika između ključnih fudbalera u timu se ne poklapaju... Trener naravno treba i mora raditi na tome, ali ja njegovu moć tu vidim kao limitiranu, pogotovo kada je riječ o selektorima reprezentacija - oni zapravo imaju vrlo malo vremena da rade na tome... U klubovima je trenerima ipak nešto lakše da sprovedu svoju viziju... Prvo zato što imaju mnogo izbalansiraniji igrački kadar, a drugo zato što provode mnogo više vremena sa igračima...
4. Ono što se kod nas uvijek zanemaruje - to je faktor protivnika... Ovdje mnogi kontaju - eto ako pozoveš najbolje igrače, poredaš ih po terenu kako treba, smisliš adekvatnu taktiku, dobro motivišeš i pošalješ na teren - igra i rezultat moraju doć... Jes qrac... Šta ako i protivniku igraju najbolji igrači, sa dobrom formacijom i taktikom, i još super motivisani? Jasno je da obje ekipe ne mogu pobijediti... Kad god doživimo neki neuspjeh, vazda govorimo o tome da smo odigrali grozno, a nikome ne padne na pamet da je možda protivnik odigrao fantastično...
5. Uticaj javnosti, odnosno nacionalni mentalitet... Po meni je ovo kod nas krucijalno negativan element, jer imamo taj neki mentalitet napaćene nacije, gdje se vrlo lako prelazi iz jedne krajnosti (jebaćemo im majku, 'ta će oni, ogadićemo im fudbal) u drugu (kita smo od ovce, još malo pa evo nas ko San Marino)... Na pleća naših sportista (a posebno fudbalere) se praktično stavlja pitanje nacionalne sreće, blagostanja i ponosa, a mnogo se puta pokazalo da se oni s time uglavnom ne znaju nositi... Kod nas nema zdrave euforije... Ili je letargija ili neutemeljena bahatost... Nadam se da mi neće biti zamjereno što primjećujem da to dobrim dijelom potiče od kompleksa nastalih kroz poređenje sa susjedima i komšijama... Takvih se komparacija treba kaniti i jednostavno furati svoj film...
6. Institucionalna podrška... To je ovo što podvodimo pod Savez, politiku i slično... Valjda ne trebam previše objašnjavati...
7. Sreća... Dodajmo tu i sudije... Ovaj faktor itekako može imati odlučujuću ulogu...
Eto, sažeo sam širok spektar faktora u sedam kategorija, mada je to moguće razgranati u milion podkategorija... Kriviti samo selektora/trenera za loš rezultat je po meni jebiga, isuviše simplificirano, i u našem slučaju ne rješava problem... Dosad smo imali desetak selektora, po svakom je bilo drvlje i kamenje, ali nemoguće jebemu majku da su svi bili totalni tokmaci... Ja nemam sumnje da će isto biti i sa narednih deset...
Nije mu uloga precjenjena, nego smo svi mi vjerovali da Robi moze vise i svi smo bili protiv Osima vise manje jer je Ivicin sin, pa smo se ponasali kao sa Papetom i njegovim malim amidzicem jer nas je to sve podsjecalo na nasu svakodnevnicu punu nepotizma.
Nasa reprezentacija je 2 najskuplja reprezentacija nase grupe. 4-5 puta vrijedi vise nego Finska i Armenija. Vidjelo se u mecevima protiv njih da nama fali najvise motivacije i adekvatne pripreme za utakmicu. Postavili smo se protiv bas onako kako oni zele, bezglavo napali i isti nas obezglavili radi toga. Reprezentacija za jedno poluvrijeme. Toliko o nasoj pripremi za tekme.
Selektor je glavni faktor, dobar trener i od goreg tima od ovoga izvuce maksimum, postavi formaciju, taktiku, procita protivnika, njihov stil igre, objasni nacin igranja protiv istog svojim igracima, odredjuje ritam timu, postavlja igrace na pozicije koje im najvise odgovaraju, odradi odlicnu pripremu za mec, cime onemoguci protivnika da ih iznenadi i td. To Robi nije radio nazalost. Svaka utakmica mu je bila preslikana ko jaje jajetu.
Koheziju trener gradi, ne mora se imati hemije u odnosima igraca u privatnom zivotu, ali u svlacionici i na terenu moraju biti ko jedno. Tu selektor vodi glavnu rijeci. Njegova treba da se pika i u svlacionici i na terenu. On vidi sto igraci na terenu cesto ne vide i ne osjete. Doduse Robi je premalo toga vidio jer su mu greske iz utakmice u utakmicu prakticno iste.
Kada je Italija osvojila mundijal zadnji put, otisli su u Njemacku optereceni kalcopolijem, pod nevidjenim pritiskom javnosti da svaki igrac mora igrati na jednakoj poziciji na kojoj igra u svome klubu kako bi pokazao ono najbolje, insistiralo se da idu najbolji igraci po vrijednosti i formi, pa su imali velikih problema u sastavljanju tima, a i na samom mundijalu ih je Australija zamalo izbacila, da bi ga na kraju osvojili znamo i kako. Naravno mi nismo Italijani, ali ovo pricam da bi se vratili na ono sto cini sustinu stvaranja tima, najskuplji igraci su i nasi najbolji igraci, nekada nisu u formi na klupskom planu, ali za reprezentaciju ista nekada nije nuzna jer je rijec o motivaciji koju donosi drzavni dres, moze natjerati igraca da grize vise nego u svome klubu. Tu je selektor najveci motivator. Primjerice Ibricic nikada nije bio desni bek, ali ga je ludi Ciro protiv Portugala stavio na tu poziciju i covjek je odigrao odlicno. Zato treba i samopouzdanja i lucidnosti. Svi smo culi pricu o tome, mozes li ti igrati tu sine, kaze fakin mogu. Ne mogu ne spomenuti Slovence jer su imali daleko najgori tim od svih reprezentacija iz regije koji su bili ikada na velikoj smotri, ali su bili tamo jer su imali dobrog trenera i grizli su za nacionalni dres. Evo i sada vratio im se Katanec i opet su se ukljucili u trku za Euro, a sastav im nije toliko dobar ni sada koliko nam je dobar nas.
Nas mentalitet je los, kurcevit, ponekad iz pedigrea. Umjesto da svakog protivnika cijenimo, mi iste omalovazavamo. Vidi nam se to i u pristupu utakmicama. Finska i Armenija budu daleko napaljeniji da nas mlatnu nego mi njih. Zadnja utakmica protiv Armenije, ljudi su nas natrcali i prebili pristojno za pobjedu, a mi samo rusi kad moras. Udari govna. Mani fair playa kada se igra na pobjedu.
Institucionalna podrska nula bodova, politiku znamo, drzavu znamo, medjutim to i sreca nam ne mogu biti izgovori kad smo reprezentacija koja daleko vise vrijedi od svojih protivnika i ima bolje igrace.
Mi zaboravljamo da smo uz Talijane mi i Grci bili ti koji smo bili favoriti, sto zbog vrijednosti, sto zbog rezultata do sada, nisu to bili Finci i Armenci.