Što mi je ovo sve poznato... kao da se neke stvari ne mijenjaju, ne 15 nego već 35 godina
Godine su prolazile, a politicka vlast, koja je upravljala ekonomijom, nije znala naci radikalan i brzi izlaz iz te situacije. Nije bilo snaznih inicijativa ni na razini republika i pokrajina ni federacije da se razbije obruc etatizma i da se smjelo i masovno krene na svjetsko trziste. Osim nesloge medu republikama, inertno je djelovala apsolutna sigumost i odsutnost bilo koje vrsti rizika u poslovanju radnih organizacija i ljudi svih funkcija i polozaja - od radnika do direktora, od lokalnoga politicara do ministara, sto traje punih 40 godina. Gotovo nitko nije snosio rizik, ali je zato rizik pao na cijelo drustvo, sto je dovelo do radnicke place od 50 do 200 dolara. Tijekom krize nije provedena gotovo nijedna smjena rukovodstava - od poduzeca i opcine do republike i federacije - da bi se otvorio put mladim, ambicioznijim i sposobnijim ljudima. Za takvu vrstu promjena politicki i ekonomski sustav nisu imali ugradjene mehanizme. Politicka vlast, valjda i sama osjecajuci nedovoljnu snagu i legitimitet, nije se usudila na drasticne poteze bojeci se socijalnih posljedica i poremecaja odnosa unutar rukovodstava. Osim toga, djelovala je i teznja u svakoj federalnoj jedinici da se sacuva jedinstvo svoga naroda, jer je to jacalo pregovaracku poziciju u federaciji.
U ekonomskoj krizi, zbog stalnog opadanja osobnog dohotka, sve veci broj ljudi okrenuo se stjecanju zarada na druge nacine: povecao se rad u "fu~u" prosirila se "siva" ekonomija, gotovo su se epidemicno razvili razni "virtuozni" oblici kradje drustvene imovine, zatim neplacanje stanarina i komunalnih usluga; u krizi su osobito porasle razne spekulacije i crna burza.
Sociolog Josip Zupanov smatra da do socijalnih nemira nije doslo iz dva razloga: prvo, zbog nade Ijudi da, u ciklusu kretanja, nakon "losih godina dolaze dobre godine", i drugo, sto je drustveni sustav imao mnogo ventila za "ispust" nezadovoljstava. Iz ovoga drugog argumenta vrijedi dio citirati:
... postoje ventili koji uspjesno odvode paru i smanjuju tlak u kotlu. To su vrlo visoka bolovanja, substandardan rad, `siva ekonomija\', rasprostranjene kradje i masovno neplacanje racuna (kao jedan aspekt erozije gradanske discipline i pravnog sistema)... ...eksplozija pretpostavlja koncentraciju nezadovoljstva i polarizaciju sukobljenih interesa...
...Nas institucionalni sistem ne dopusta polarizaciju - on vodi fragmentiranju interesa i disperzije nezadovoljstva. Za nas institucionalni sistem karakteristicno je da se dominantni problemi pojedinca i OUR-a rjesavaju na nivou opcine, a na tom nivou institucionalni sistem predstavlja skelet za razvoj neformalnih mreza, u kojima dominiraju familijarno-patrijarhalne veze i u opcini i u OUR-u. Sve, pa cak i trivijalne, stvari rjesavaju se na neformalnom nivou. U tim gustim mrezama uzajamnih razmjena i zavisnosti svaki pojedinac, oslanjajuci se na siroku socijalu (gustu mrezu socijalnih prava), izradjuje svoj vlastiti `projekt\' odrzanja i zivota, sto dalje pojacava stabilizatornu funkciju institucionalnog sistema... Kolektivna akcija moze biti uspjesna samo ako je orijentirana prema promjeni stanja - a vecina radne populacije ne zeli promjenu od drustva uravnilokve i socio-ekonomske sigurnosti, koja im uz minimalni dohodak garantira mnoga prava - prema neizvjesnostima ekonomske diferencijacije i promjeni kriterija vrednovanja sto ga implicira trzna ekonomija. Orijentacija na status quo iskljucuje autonomnu borbu za veci komad kruha i orijentira ponasanje na borbu protiv socijalnih razlika...\'