Forum Klix.ba

Doktor29 wrote:Mehanizam zastite radnika od drzave je ok.obratno to nije sluca j

newone wrote:Ne bih želio nikoga uvrijediti ovdje na ovome forumu, ali se da primjetiti da su neke socijalističke premise još uvijek jako prisutne kod ljudi glede vlasništva i upravljanja prirodnim resursima. Kada kažu da je država najgori vlasnik , onda je to zaista istina jer ko je ta država, možeš li razgovarati sa njom, diše li, može li odgovarati za svoju neodgovornost itd., itd. Državno vlasništvo je ništa drugo nego pokriće strankama na vlasti da upravljaju tim vlasništvom bez ikakve odgovornosti prema društvenoj zajednici. I ne mislite da će se pojaviti neki moralni i sposobni menadžeri koji će na našu opštu radost dobro upravljati državnim resursima u državnoj svojini jer to se nikada neće desiti jer u tome nema političkog interesa.
Slobodna tržišna kapitalistička ekonomija ne poznaje državnu svojinu, osim u nekim izuzecima ili u malim zanemarivim postotcima. Ima tu još nešto mnogo važnije što niko od vas nije spomenuo, a to je da kapitalizam oslobađa svakog člana društvene zajednice od političkog stranačkog jarma. Bez politike u kompanijama, ljudi postaju politički osvješteni i ne podliježu političkim ucjenama ili strahovima da recimo ukoliko ne učine to i to, izgubiće radno mjesto i slično. Vremenom to bi u našem slučaju dovelo do jačanja građanske svijesti na uštrb masovno rasprostranjenog kolektivizma kako nacionalnog, tako i vjerskog. Slobodna kapitalistička tržišna ekonomija stvara društvo individualaca, a guši kolektivizme. Kako u takvom ekonomskom okviru sve postaje okrenuto ka profitu ( a ne naciji, religiji, interesnim grupacijama itd.), takva društva na površinu počinju izbacivati najsposobnije pojedince koji na sebe preuzimaju i najviše posla i odgovornosti i onda takva društva brže napreduju. Pod najboljim se smatraju oni koji svojim radom, znanjem i profesionalnošću u poslu stvaraju i najviše profita poslodavcu. Jedino slobodna kapitalistička tržišna ekonomija može napraviti segregaciju između onih dobrih i loših u svakom pogledu. Jedino ona može stvoriti konkurenciju i kvalitet koja će cijelo društvo tjerati naprijed. Jedino kapitalizam će ljude naučiti da budu efikasni u poslu kojim se bave i produktivni. Sve drugo je samo varka i put u ekonomsku propast. Daleko da je idealan kao ekonomski model, ali je do sada najbolji.
Neće ova država biti pusto ostrvo društvene svojine na kontinentu na kojem vlada žešći kapitalizam. Neće nam se dozvoliti to. Zato treba sjesti, napraviti planove i koncepte i nastaviti sa procesom privatizacije.Treba to raditi etapno i planski, ne stihijski, voditi računa kome se šta prodaje i bukvalno sve privatizovati.....elektroenergetski sistem i željeznicu ostaviti posljednje u svemu tome. Ili ćemo to uraditi sami i izvući maksimum iz svega toga i postaviti stvari na pravo mjesto ili ćemo biti prisiljeni pa na kraju rasprodati to sve za bud zašto.....to je do nas. Ali da ćemo ovako i dalje fercerati sa ovom društvenom imovinom i da ćemo se izvući iz ove ekonomske krize, a bez nastavka privatizacije, a.....od toga nema ništa. Ne živite u zabludi!!!! Što manje države, a što više kapitalizma je najbolji recept za uspjeh i društva i svakog njegovog pojedinca. Pogledajte gdje je zapad i pametnom je dosta.

Shahab wrote: Ne živite u zabludi!!!! Što manje države, a što više kapitalizma je najbolji recept za uspjeh i društva i svakog njegovog pojedinca. Pogledajte gdje je zapad i pametnom je dosta.

Challenger__ wrote:EDIT: Državno vlasništvo u kapitalnim odnosima UOPŠTE nije imalo za posljedicu gušenje privatne inicijative u svim oblastima, naprotiv, niti je ugušilo demokratske procese u zemlji.

Brazil je idealan primjer za negaciju osnovnih teza liberalnog i neoliberalnog ekonomskog modela koji se bez ikakvog osnova samoproglasio kao bajraktar ekonomskog razvoja i ekonomska osnova demokratije.

smekerica wrote:

Shahab wrote: Ne živite u zabludi!!!! Što manje države, a što više kapitalizma je najbolji recept za uspjeh i društva i svakog njegovog pojedinca. Pogledajte gdje je zapad i pametnom je dosta.

Vidim gdje je zapad, zato se i plašim.
Posljedice samovolje pojedinaca na zapadu osjeti cijela planeta. Kapitalizam je drugo ime za ekonomsko ropstvo.
Društvo kakvo smo mi imali u Jugi je sistem koji je bio najbliži idealnom, zbog toga su se zapadne sile i upirale da ga sruše. Ne zbog toga što to nije valjalo nego zbog toga što su se na zapadu u to vrijeme počele javljati struje koje su zagovarale socijalizam.
Kapitalizam je dobar za mali procenat ljudi u društvu koji drže u vlasništvu kompanije, banke, itd. Ostali se pretvaraju u robove koji služe toj manjini i kojima se lagano ukidaju povlastice, sve se više od njih traži i dovode se u situaciju "take it or leave it". Pitajte ljude u Evropskoj uniji koliki su im troškovi komunalija mjesečno. Da se zabezekneš. A sve zbog toga što je sve u privatnim rukama.

Shahab wrote:Dobro kritika kapitalizma jeste opravdana, ako pogledamo milione mladih intelektualaca na Zapadu koji svakodnevno protestiraju, tražeči alternativu u pravednijoj raspodjeli društvenog bogatstva. Ali mi u BiH imamo posve drugačiju situaciju na koju trebate odgovoriti..dakle prepoznajete li vi u svom svakodnevnom radu veliku diskriminaciju zaposlenika privatnog sektora u odnosu na one zaposlene u javnim monopolima i administraciji koji svoje privilegije mogu zahvaliti sofisticiranom reketu operativno razrađenom kroz zakonska rješenja koja im osiguravaju takve monopole..? Što se tiče samoupravnog socijalizma, ili kako ga nazivate sistem u Jugi, on jeste imao kvalitetnu socijalnu dimenziju, ali njegov problem je bio što nije zasnovan na realnim temeljima konkurentne privrede koja je mogla osigurati finansijsku osnovu za njegovo funkcionisanje..jednostavno takav sistem je bio NEODRŽIV...
Dok je Broz bio u kapacitetu da svoju utopiju o radničkom samoupravljanju finansira američkim kreditima, samo do kraja pedesetih dobio je 106 milijardi USD bespovratnih kredita, kojima se intenzivno izgrađivala infrastruktura u zemlji..tim američkim parama kreiorao se razvoj a ne nikakvim radnim akcijama omladinaca i omladinki... utopija se mogla održavati..Kada je umro Staljin prestali su krediti pa je Jugoslavija ušla u fazu potpunog ekonomskog kolapsa i nelikvidnosti, i jedini izlaz bio je da otvori granice kako bi radnici iz socijalističkog raja išli na privremeni rad u njemačko privredno čudo...Ekonomija je životarila, kao što životari i danas, na doznakama dijaspore...U slijedećih dvadesetak godina do raspada, imali ste permanentnu ekonomsku krizu i tenzije između izvozno orijentirane Slovenije i poluprogresivne Hrvatske i ostatka zemlje koji je počivao na rigidnim komunističkim doktrinama i koji nije bio sposoban da osmisli konkuretnu privredu koja može opstati na globalnom tržištu...

Shahab wrote:

Challenger__ wrote:EDIT: Državno vlasništvo u kapitalnim odnosima UOPŠTE nije imalo za posljedicu gušenje privatne inicijative u svim oblastima, naprotiv, niti je ugušilo demokratske procese u zemlji.

Brazil je idealan primjer za negaciju osnovnih teza liberalnog i neoliberalnog ekonomskog modela koji se bez ikakvog osnova samoproglasio kao bajraktar ekonomskog razvoja i ekonomska osnova demokratije.

Ako krenemo od pretpostavke da je svrha političkog rada dobrobit zajednice, navedite barem jedan razlog zašto bi recimo otvaranje konkurenciji i privatizacija saobračajnih linija u Kantonu Sarajevo, bila protiv interesa građana i zajednice?

Doktor29 wrote:Mehanizam zastite radnika od drzave je ok. obratno to nije slucaj i to vazi i za kazne.
Ne moze biti bolji od direktora ali kod nas se svi ponasaju kao direktori i nedodirljivi kao i sam managment, nema primjera da je netko otpusten iz javnog preduzeca i ovo nikada nije one man show, sistem je problem
Nikada ni jedan direktor nije otisao zbog losih rezultata, nikada i nece i to je najveci problem, rezulatati su mjera uspjeha za svakoga pa bi trebali biti i za njih.

madner wrote:

Doktor29 wrote:Mehanizam zastite radnika od drzave je ok. obratno to nije slucaj i to vazi i za kazne.
Ne moze biti bolji od direktora ali kod nas se svi ponasaju kao direktori i nedodirljivi kao i sam managment, nema primjera da je netko otpusten iz javnog preduzeca i ovo nikada nije one man show, sistem je problem
Nikada ni jedan direktor nije otisao zbog losih rezultata, nikada i nece i to je najveci problem, rezulatati su mjera uspjeha za svakoga pa bi trebali biti i za njih.

Nije tacno, problem je u direktorima koji ne zele koristiti alate. Kod nas je ok jebat mater radniku, ali sazvat disciplinsku nije

Potkraj sedamdesetih godina nastupili su golemi poremecaji u ekonomskom zivotu zemlje. Javnost je bila gotovo sokirana podacima da je trgovinski deficit 1979. godine dostigao 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijun dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Istodobno je inflacija 1981. skocila na oko 45%. S trzista je nestala mnoga uvozna roba, zemlja nije bila u stanju placati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, pocela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima - nastupila je ekonomska kriza koja ce trajati do raspada Jugoslavije.

U duhu poratne socijalisticke tradicije reakcija na krizu bila je panicna: u nekim opcinama uvedeni su bonovi za kavu, ulje, secer, deterdzente itd., zabranjena daljnja gradnja vikendica, pocela je kampanja protiv privatnoga vlasnistva. Pocela je i hajka na republike kao krivce koji su sprijecili planiranje na saveznoj razini itd. Uveden je rezim stalnih cijena gotovo svoj robi.

Potkraj 1979, uoci izbijanja krize, savezna vlada je odlucila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Tito uoci smrtne bolesti nije odobrio devalvaciju jer nije podnosio da pada medjunarodni ugled zemlje, rekavsi delegaciji savezne vlade i ovo: "... lako je vama devalvirati. To se moze i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopce dode."

Mjesec dana nakon Titove smrti, savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim ce se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

Ekonomska se kriza zacela i razvijala u situaciji raspadanja Jugoslavije. Od smjene dijela rukovodecih ekipa u republikama 1971-73, moc i vlast saveznoga drzavno-politickog vrha rapidno je slabila, cemu je najvise pridonijela duboka Titova starost i Kardeljeva bolest. U prazninu koja je stvarana raspadanjem saveznoga politickog centra ubacile su se republike sa svojim ambicijama ubrzanog razvitka. Nakon sto su one, u duhu reforme federacije, dobile prava podizanja medjunarodnih zajmova, sredinom 1970-ih krenuo je najveci investicijski val u povijesti Jugoslavije. Taj val, koji je presao sve granice ekonomskog razuma, dijelom je izazvan kriznom politickom situacijom 1971-72. Naime, nove politicke strukture koje su dosle na vlast nakon sloma tzv. liberala u Srbiji i Sloveniji i "nacionalista" u Hrvatskoj, zeljele su dokazati da ce ostvariti i vise od onoga sto su smijenjeni lideri obecavali: za ostvarenje njihove ambicije utroseno je oko 45 milijardi USD.

Taj golemi novac dijelom je utrosen u investicije; "Jugoslavija je bila najvece gradiliste u Europi", hvalili su se vlastodrsci, a dijelom i u standard, koji se bio priblizio onome na Zapadu. Jugoslavija je tako postala "Potemkinova" zemlja, koja je zivjela znatno iznad svojih mogucnosti. Izgledalo je da su vladajuce strukture zaista dokazale narodu da su ucinile vise od obecanja lidera smijenjenih 1971-73.

Glad za stranim kapitalom, ali i balkanski prevarantski i mafijaski mentalitet, sve je to vodilo u golema zaduzenja. Akteri te operacije zaduzivanja upali su u klopku dramaticnih promjena na svjetskom trzistu kapitala.

Naime, na pocetku velikoga zaduzenja Jugoslavije cijena kapitala bila je veoma povoljna. Na svjetskomu trzis`tu novca kamatna se stopa kretala: 1975. - 5,8%, 1976. - 5,1%, 1977. - 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara. Kapital se nudio u neslucenim razmjerima koji su i "iskoristeni". Potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na trzistu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadrzavsi i dalje kontrolu nad emisijom novca, a "ispustivsi" kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skocile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na 16,8%, dakle, cijena se kapitala povecala gotovo trostruko. Bio je to znak za uzbunu, znak da se prekine daljnje uzimanje kredita. Rukovodstva su postupila suprotno. Dugovi su rasli: 1977. - 9,540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata dug se povecavao za vise nego dvostruko.

Trgovinski deficit ubrzano je rastao: 1977. iznosio je 4.376 milijuna dolara, 1978. 4.315 milijuna, 1979. 7.225 milijuna; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979.

Objasnjenje takve politike veoma je slozeno. Osim recenoga (niska strucna razina centralnih privredno-politickih rukovodstava i njihova zelja da ubrzanim razvojem postignu sto veci legitimitet i podrsku sto sire javnosti), djelovali su i drugi cinitelji. Svatko je tezio uvozu sredstava akumulacije nadajuci se da ce ih vratiti netko drugi. To je uzelo maha da je cak postojao medjurepublickopokrajinski dogovor da se uvoz kapitala nastavi i za razdoblje plana 1981-1985. Zakoni su osigurali da ne samo banke nego i svi osnivaci banaka, dakle i privredne organizacije i drustveno-politicke zajednice (dakle drzava), solidarno i neograniceno jamce kreditorima za sve obveze, a nije rijeseno tko ce vracati dugove. Uz to, vodjena je takva precijenjena politika tecaja dinara da privredni subjekti nisu bili svjesni stvarne cijene kapitala. Uz veoma slabu i netocnu evidenciju, dugovi su jos bili obavijeni velom takve tajnosti da cak i politicka rukovodstva i najvisi organi samoupravljanja federacije i republika nisu bili informirani o stanju stvari sve dok nije nastupila kriza i zemlja se nasla pred prijetecom nelikvidnoscu.

Ekonomska kriza je otkrila svu bijedu i poraz sustava i politike razvitka gospodarstva. Indikator vrlo niske izvozne snage privede jest podatak da je krajem 1970-ih, tocnije 1978, izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 USD, dok je u Grckoj bio 362, u Spanjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Svjetska energetska kriza i svjetske strukturalne promjene sredinom sedamdesetih pokazale su da su profitirale zemlje s visokom tehnologijom (zapadne, Japan, SAD itd., zemlje izvoznici nafte (OPEC) i zemlje s jakom agrarnom proizvodnjom. Vladajuce ekipe Jugoslavije opterecene dogmatizmom ranoga socijalizma, nisu iskoristile strane zajmove za uvoz visoke tehnologije za sirovinske grane i za poljoprivredu. Jugoslavija se nije upravljala po kriteriju da proizvede ono sto ce iznijeti na svjetsko trziste, vec je trajno vodila autarkicnu politiku. Za jadransku orijentaciju i turizam ostale republike, a posebno savezna administracija, nisu nikada imali "otvorene usi".

Umjesto ocekivanoga gospodarskog buma, najveci investicijski val u povijesti Jugoslavije zavrsio je ekonomskom krizom.

str. 722+

....................................

No, glavna je prepreka bio strah od kapitalizma, jer "sitna robna proizvodnja rada kapitalizam svakoga dana i svakoga sata, i to u masovnim razmjerima", kako je to govorio Lenjin.

Medjutim, nastali su neki novi otpori na koje se nije racunalo. Radilo se o narastajucem otporu istorodnih proizvodjaca drustvenoga sektora. A to se moglo i ocekivati. Jer, lako je zamisliti da bi veliku tvornicu namjestaja moglo ugroziti 5-6 poduzetnih stolara, sa po 5-6 najamnih radnika koliko ih dopusta zakon. Nije iskljuceno da bi jaki "farmeri" mogli ugroziti slabije organizirana poljoprivredna dobra itd. itd. A po mentalitetu, zaposleni u socijalistickom sektoru smatraju da ih njihova drzava mora zastiti od privatne konkurencije, osobito u situaciji nezaposlenosti i recesije sto ih je izazvala kriza.

I na kraju, u privatnom se sektoru mora mnogo, mnogo vise raditi nego u drustvenom. Autor ovoga teksta ispitivao je vise desetaka nezaposlenih mladica zasto se nisu zaposlili kod privatnika. Odgovor je bio: "Kod privatnika se mora raditi, ondje se ne moze zabusavati."

Zato nije ni cudno sto je u Jugoslaviji u prosjeku uz vlasnika bilo manje od jednoga najamnog radnika (0,8 radnika), a zakon dopusta 5 radnika.

Sve u svemu, svi sinteticki pokazatelji govore o neuspjehu svladavanja ekonomske krize, a to potvrdjuje i golema inflacija. Umjesto planiranoga smanjenja inflacije na 10% u 1985. godini, ona je stalno rasla i pocetkom 1985. dostigla je oko 70%, dok su sve europske zemlje (osim Islanda) smanjile inflaciju ispod 10%. Inflacija u Jugoslaviji rasla je ovim tempom: 1980. - 30%, 1981. - 46%, 1984. - 53%.

Standard je pao (1979-1984) 34%, a mirovine cak 40%, investicije su smanjene s 34% drustvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i pocetkom 1985.

Djelomicni su rezultati ipak postignuti: od blizu 4 milijarde dolara deficita, u 1984. je ostvaren suficit od 800 milijuna dolara (uglavnom se to postiglo restrikcijom uvoza) i stopa rasta proizvodnje od 5,5%. Politicka se vlast nije usudila posegnuti za jos drasticnijim mjerama protiv inflacije, a pitanje je bi li one i uspjele ili bi mozda cak dovele i do kolapsa reprodukcije. Karakteristicno je da je Skupstina SFRJ 1984. odbila zakonski prijedlog kojim se htjelo drasticno suzbiti pokrivanje gubitaka iz drustvenih fondova radnim organizacijama. Politicka vlast je vjerojatno "osjetila" da za takvu mjeru nema u narodu dovoljno autoriteta i legitimiteta.

Godine su prolazile, a politicka vlast, koja je upravljala ekonomijom, nije znala naci radikalan i brzi izlaz iz te situacije. Nije bilo snaznih inicijativa ni na razini republika i pokrajina ni federacije da se razbije obruc etatizma i da se smjelo i masovno krene na svjetsko trziste. Osim nesloge medu republikama, inertno je djelovala apsolutna sigumost i odsutnost bilo koje vrsti rizika u poslovanju radnih organizacija i ljudi svih funkcija i polozaja - od radnika do direktora, od lokalnoga politicara do ministara, sto traje punih 40 godina. Gotovo nitko nije snosio rizik, ali je zato rizik pao na cijelo drustvo, sto je dovelo do radnicke place od 50 do 200 dolara. Tijekom krize nije provedena gotovo nijedna smjena rukovodstava - od poduzeca i opcine do republike i federacije - da bi se otvorio put mladim, ambicioznijim i sposobnijim ljudima. Za takvu vrstu promjena politicki i ekonomski sustav nisu imali ugradjene mehanizme. Politicka vlast, valjda i sama osjecajuci nedovoljnu snagu i legitimitet, nije se usudila na drasticne poteze bojeci se socijalnih posljedica i poremecaja odnosa unutar rukovodstava. Osim toga, djelovala je i teznja u svakoj federalnoj jedinici da se sacuva jedinstvo svoga naroda, jer je to jacalo pregovaracku poziciju u federaciji.

U ekonomskoj krizi, zbog stalnog opadanja osobnog dohotka, sve veci broj ljudi okrenuo se stjecanju zarada na druge nacine: povecao se rad u "fu~u" prosirila se "siva" ekonomija, gotovo su se epidemicno razvili razni "virtuozni" oblici kradje drustvene imovine, zatim neplacanje stanarina i komunalnih usluga; u krizi su osobito porasle razne spekulacije i crna burza.

Uz to, u krizi su nastali i legalni izvori porasta socijalnih razlika. Karakteristican primjer je stednja gradjana koja je premasila godisnju masu isplacenih osobnih dohodaka: u 1983. bilo je na stednji 1.219 mlrd. dinara, a masa isplacenih osobnih dohodaka iznosila je 1.185,9 mlrd.; u 1984. stednja je bila 1.896 mlrd., a osobni dohoci 1.731,6 mlrd. dinara. Od ukupne je stednje oko

75% bilo u devizama, koje je drzalo oko 4 milijuna deviznih stedisa. Tijekom prethodnih 10-15 godina masovno se razvio promet devizama medu gradjanima, cime su profitirala turisticka podrucja.

Stedisama je u 1984. isplaceno 180 mlrd. dinara na ime kamata, sto je vise nego suma mjesecnih placa svih zaposlenih u zemlji koja je tada iznosila 144,2 mlrd. din. Naravno, medu stedisama su velike socijalne razlike: u postanskim je stedionicama oko 4% stedisa raspolagalo s 45% ukupne stednje, a preostalih 96% ulagaca s 55%.

Iako je, zbog slabe i primitivne evidencije, tesko dokazati, smatralo se da kriza nije mnogo pogodila privatni sektor i bolje stojece poljoprivrednike jer su se skare cijena otvarale u korist poljoprivrednih proizvoda i usluga.

Fenomen porasta socijalnih razlika potakao je, inace stalno prisutnu, ideolosko-politicku diferencijaciju u Savezu komunista i u drustvu za i protiv ukidanja stjecanja dohotka od stednje i slicnih izvora, za i protiv toleriranja tendencije "porasta kapitalistickih elemenata". Predlagalo se da se cak i isplacene kamate oporezuju; to je odbijeno s obrazlozenjem da je stopa inflacije jos iznad kamatne stope.

Drastican pad standarda, bez presedana u Europi, otvorio je politicko i sociolosko pitanje: zasto u krizi nije bilo socijalnih nemira, za razliku i od razvijenih zemalja zapada gdje svaki postotak pada dostignutoga standarda izaziva strajkove i nemire (Njemacka, Engleska, Nizozemska, Belgija, Italija) pa i od nerazvijenih, gdje takoder dolazi do nemira kada se ugrozi egzistencijalni minimum (Tunis, Maroko, npr). Za vrijeme ekonomske krize nije bilo vise strajkova nego u doba prosperiteta.

Sociolog Josip Zupanov smatra da do socijalnih nemira nije doslo iz dva razloga: prvo, zbog nade Ijudi da, u ciklusu kretanja, nakon "losih godina dolaze dobre godine", i drugo, sto je drustveni sustav imao mnogo ventila za "ispust" nezadovoljstava. Iz ovoga drugog argumenta vrijedi dio citirati:

... postoje ventili koji uspjesno odvode paru i smanjuju tlak u kotlu. To su vrlo visoka bolovanja, substandardan rad, `siva ekonomija\', rasprostranjene kradje i masovno neplacanje racuna (kao jedan aspekt erozije gradanske discipline i pravnog sistema)... ...eksplozija pretpostavlja koncentraciju nezadovoljstva i polarizaciju sukobljenih interesa...

...Nas institucionalni sistem ne dopusta polarizaciju - on vodi fragmentiranju interesa i disperzije nezadovoljstva. Za nas institucionalni sistem karakteristicno je da se dominantni problemi pojedinca i OUR-a rjesavaju na nivou opcine, a na tom nivou institucionalni sistem predstavlja skelet za razvoj neformalnih mreza, u kojima dominiraju familijarno-patrijarhalne veze i u opcini i u OUR-u. Sve, pa cak i trivijalne, stvari rjesavaju se na neformalnom nivou. U tim gustim mrezama uzajamnih razmjena i zavisnosti svaki pojedinac, oslanjajuci se na siroku socijalu (gustu mrezu socijalnih prava), izradjuje svoj vlastiti `projekt\' odrzanja i zivota, sto dalje pojacava stabilizatornu funkciju institucionalnog sistema... Kolektivna akcija moze biti uspjesna samo ako je orijentirana prema promjeni stanja - a vecina radne populacije ne zeli promjenu od drustva uravnilokve i socio-ekonomske sigurnosti, koja im uz minimalni dohodak garantira mnoga prava - prema neizvjesnostima ekonomske diferencijacije i promjeni kriterija vrednovanja sto ga implicira trzna ekonomija. Orijentacija na status quo iskljucuje autonomnu borbu za veci komad kruha i orijentira ponasanje na borbu protiv socijalnih razlika...\'

smekerica wrote:
Dodatni problem je u tome što se radnicima u privatnom sektoru ne dozvoljava nikakvo praktično sindikalno organizovanje (na papiru da ali u stvarnosti ne). Pominjanje sindikata i zaštite prava radnika u privatnom sektoru je ravno svetogrđu. Privatnik u svojoj firmi može raditi šta hoće, njegova je. Otpustiti radnika može kad hoće a izgovor može biti bilo šta ili mu i ne treba. Za to vrijeme, državne firme imaju sindikate a otpuštanje radnika u državnom sektoru je jako bolan proces jer to vodi ka socijalnim nemirima, svako je nečiji, tuži se država, u pitanje se dovodi kriterij po kojem je radnik otpušten, a kao džoker se izvlači pitanje etničke pripadnosti, itd. i sl. Država nije stvorila instrumente kojima bi zaštitila radnike u privatnom sektoru od izrabljivanja. Na zapadu takvi propisi postoje, postoje minimalne satnice, državni sudovi su jako osjetljivi na prava radnika kad su primanja u pitanju (jer taj radnik plaća porez državi) pa svaki poslodavac kojem se dokaže kršenje pravila plaća kaznu. Međutim kod otpuštanja i tamo vladaju ista pravila kao i kod nas. Privatnik može otpustiti radnika kad god hoće.
Zato je socijaldemokratija - pravda za sve i briga o pojedincu rješenje naših problema

smekerica wrote:

madner wrote:

Doktor29 wrote:Mehanizam zastite radnika od drzave je ok. obratno to nije slucaj i to vazi i za kazne.
Ne moze biti bolji od direktora ali kod nas se svi ponasaju kao direktori i nedodirljivi kao i sam managment, nema primjera da je netko otpusten iz javnog preduzeca i ovo nikada nije one man show, sistem je problem
Nikada ni jedan direktor nije otisao zbog losih rezultata, nikada i nece i to je najveci problem, rezulatati su mjera uspjeha za svakoga pa bi trebali biti i za njih.

Nije tacno, problem je u direktorima koji ne zele koristiti alate. Kod nas je ok jebat mater radniku, ali sazvat disciplinsku nije

Dodatni problem je u tome što se radnicima u privatnom sektoru ne dozvoljava nikakvo praktično sindikalno organizovanje (na papiru da ali u stvarnosti ne). Pominjanje sindikata i zaštite prava radnika u privatnom sektoru je ravno svetogrđu. Privatnik u svojoj firmi može raditi šta hoće, njegova je. Otpustiti radnika može kad hoće a izgovor može biti bilo šta ili mu i ne treba. Za to vrijeme, državne firme imaju sindikate a otpuštanje radnika u državnom sektoru je jako bolan proces jer to vodi ka socijalnim nemirima, svako je nečiji, tuži se država, u pitanje se dovodi kriterij po kojem je radnik otpušten, a kao džoker se izvlači pitanje etničke pripadnosti, itd. i sl. Država nije stvorila instrumente kojima bi zaštitila radnike u privatnom sektoru od izrabljivanja. Na zapadu takvi propisi postoje, postoje minimalne satnice, državni sudovi su jako osjetljivi na prava radnika kad su primanja u pitanju (jer taj radnik plaća porez državi) pa svaki poslodavac kojem se dokaže kršenje pravila plaća kaznu. Međutim kod otpuštanja i tamo vladaju ista pravila kao i kod nas. Privatnik može otpustiti radnika kad god hoće.
Zato je socijaldemokratija - pravda za sve i briga o pojedincu rješenje naših problema

smekerica wrote:

madner wrote:

Doktor29 wrote:Mehanizam zastite radnika od drzave je ok. obratno to nije slucaj i to vazi i za kazne.
Ne moze biti bolji od direktora ali kod nas se svi ponasaju kao direktori i nedodirljivi kao i sam managment, nema primjera da je netko otpusten iz javnog preduzeca i ovo nikada nije one man show, sistem je problem
Nikada ni jedan direktor nije otisao zbog losih rezultata, nikada i nece i to je najveci problem, rezulatati su mjera uspjeha za svakoga pa bi trebali biti i za njih.

Nije tacno, problem je u direktorima koji ne zele koristiti alate. Kod nas je ok jebat mater radniku, ali sazvat disciplinsku nije

Dodatni problem je u tome što se radnicima u privatnom sektoru ne dozvoljava nikakvo praktično sindikalno organizovanje (na papiru da ali u stvarnosti ne). Pominjanje sindikata i zaštite prava radnika u privatnom sektoru je ravno svetogrđu. Privatnik u svojoj firmi može raditi šta hoće, njegova je. Otpustiti radnika može kad hoće a izgovor može biti bilo šta ili mu i ne treba. Za to vrijeme, državne firme imaju sindikate a otpuštanje radnika u državnom sektoru je jako bolan proces jer to vodi ka socijalnim nemirima, svako je nečiji, tuži se država, u pitanje se dovodi kriterij po kojem je radnik otpušten, a kao džoker se izvlači pitanje etničke pripadnosti, itd. i sl. Država nije stvorila instrumente kojima bi zaštitila radnike u privatnom sektoru od izrabljivanja. Na zapadu takvi propisi postoje, postoje minimalne satnice, državni sudovi su jako osjetljivi na prava radnika kad su primanja u pitanju (jer taj radnik plaća porez državi) pa svaki poslodavac kojem se dokaže kršenje pravila plaća kaznu. Međutim kod otpuštanja i tamo vladaju ista pravila kao i kod nas. Privatnik može otpustiti radnika kad god hoće.
Zato je socijaldemokratija - pravda za sve i briga o pojedincu rješenje naših problema

Shahab wrote: Glupost...socijaldemokratija zajedno sa titonostalgijom je u interpretaciji SDP-a je prazna floskula i najobičnija propagandna laž. Kadrovi SDP-a niti imaju motiva niti vizije da se uhvate u koštac sa problemima ovoga društva. Suština SDP-a je banalni kriminal i partitokratija...

Shahab wrote:Jugoslavija kao "Potemkinovo selo" i naslijeđeni strah od kapitalizma...za one kojima je ISTINA bitna...

Potkraj sedamdesetih godina nastupili su golemi poremecaji u ekonomskom zivotu zemlje. Javnost je bila gotovo sokirana podacima da je trgovinski deficit 1979. godine dostigao 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijun dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Istodobno je inflacija 1981. skocila na oko 45%. S trzista je nestala mnoga uvozna roba, zemlja nije bila u stanju placati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, pocela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima - nastupila je ekonomska kriza koja ce trajati do raspada Jugoslavije.

U duhu poratne socijalisticke tradicije reakcija na krizu bila je panicna: u nekim opcinama uvedeni su bonovi za kavu, ulje, secer, deterdzente itd., zabranjena daljnja gradnja vikendica, pocela je kampanja protiv privatnoga vlasnistva. Pocela je i hajka na republike kao krivce koji su sprijecili planiranje na saveznoj razini itd. Uveden je rezim stalnih cijena gotovo svoj robi.

Potkraj 1979, uoci izbijanja krize, savezna vlada je odlucila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Tito uoci smrtne bolesti nije odobrio devalvaciju jer nije podnosio da pada medjunarodni ugled zemlje, rekavsi delegaciji savezne vlade i ovo: "... lako je vama devalvirati. To se moze i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopce dode."

Mjesec dana nakon Titove smrti, savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim ce se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

Ekonomska se kriza zacela i razvijala u situaciji raspadanja Jugoslavije. Od smjene dijela rukovodecih ekipa u republikama 1971-73, moc i vlast saveznoga drzavno-politickog vrha rapidno je slabila, cemu je najvise pridonijela duboka Titova starost i Kardeljeva bolest. U prazninu koja je stvarana raspadanjem saveznoga politickog centra ubacile su se republike sa svojim ambicijama ubrzanog razvitka. Nakon sto su one, u duhu reforme federacije, dobile prava podizanja medjunarodnih zajmova, sredinom 1970-ih krenuo je najveci investicijski val u povijesti Jugoslavije. Taj val, koji je presao sve granice ekonomskog razuma, dijelom je izazvan kriznom politickom situacijom 1971-72. Naime, nove politicke strukture koje su dosle na vlast nakon sloma tzv. liberala u Srbiji i Sloveniji i "nacionalista" u Hrvatskoj, zeljele su dokazati da ce ostvariti i vise od onoga sto su smijenjeni lideri obecavali: za ostvarenje njihove ambicije utroseno je oko 45 milijardi USD.

Taj golemi novac dijelom je utrosen u investicije; "Jugoslavija je bila najvece gradiliste u Europi", hvalili su se vlastodrsci, a dijelom i u standard, koji se bio priblizio onome na Zapadu. Jugoslavija je tako postala "Potemkinova" zemlja, koja je zivjela znatno iznad svojih mogucnosti. Izgledalo je da su vladajuce strukture zaista dokazale narodu da su ucinile vise od obecanja lidera smijenjenih 1971-73.

Glad za stranim kapitalom, ali i balkanski prevarantski i mafijaski mentalitet, sve je to vodilo u golema zaduzenja. Akteri te operacije zaduzivanja upali su u klopku dramaticnih promjena na svjetskom trzistu kapitala.

Naime, na pocetku velikoga zaduzenja Jugoslavije cijena kapitala bila je veoma povoljna. Na svjetskomu trzis`tu novca kamatna se stopa kretala: 1975. - 5,8%, 1976. - 5,1%, 1977. - 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara. Kapital se nudio u neslucenim razmjerima koji su i "iskoristeni". Potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na trzistu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadrzavsi i dalje kontrolu nad emisijom novca, a "ispustivsi" kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skocile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na 16,8%, dakle, cijena se kapitala povecala gotovo trostruko. Bio je to znak za uzbunu, znak da se prekine daljnje uzimanje kredita. Rukovodstva su postupila suprotno. Dugovi su rasli: 1977. - 9,540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata dug se povecavao za vise nego dvostruko.

Trgovinski deficit ubrzano je rastao: 1977. iznosio je 4.376 milijuna dolara, 1978. 4.315 milijuna, 1979. 7.225 milijuna; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979.

Objasnjenje takve politike veoma je slozeno. Osim recenoga (niska strucna razina centralnih privredno-politickih rukovodstava i njihova zelja da ubrzanim razvojem postignu sto veci legitimitet i podrsku sto sire javnosti), djelovali su i drugi cinitelji. Svatko je tezio uvozu sredstava akumulacije nadajuci se da ce ih vratiti netko drugi. To je uzelo maha da je cak postojao medjurepublickopokrajinski dogovor da se uvoz kapitala nastavi i za razdoblje plana 1981-1985. Zakoni su osigurali da ne samo banke nego i svi osnivaci banaka, dakle i privredne organizacije i drustveno-politicke zajednice (dakle drzava), solidarno i neograniceno jamce kreditorima za sve obveze, a nije rijeseno tko ce vracati dugove. Uz to, vodjena je takva precijenjena politika tecaja dinara da privredni subjekti nisu bili svjesni stvarne cijene kapitala. Uz veoma slabu i netocnu evidenciju, dugovi su jos bili obavijeni velom takve tajnosti da cak i politicka rukovodstva i najvisi organi samoupravljanja federacije i republika nisu bili informirani o stanju stvari sve dok nije nastupila kriza i zemlja se nasla pred prijetecom nelikvidnoscu.

Ekonomska kriza je otkrila svu bijedu i poraz sustava i politike razvitka gospodarstva. Indikator vrlo niske izvozne snage privede jest podatak da je krajem 1970-ih, tocnije 1978, izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 USD, dok je u Grckoj bio 362, u Spanjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Svjetska energetska kriza i svjetske strukturalne promjene sredinom sedamdesetih pokazale su da su profitirale zemlje s visokom tehnologijom (zapadne, Japan, SAD itd., zemlje izvoznici nafte (OPEC) i zemlje s jakom agrarnom proizvodnjom. Vladajuce ekipe Jugoslavije opterecene dogmatizmom ranoga socijalizma, nisu iskoristile strane zajmove za uvoz visoke tehnologije za sirovinske grane i za poljoprivredu. Jugoslavija se nije upravljala po kriteriju da proizvede ono sto ce iznijeti na svjetsko trziste, vec je trajno vodila autarkicnu politiku. Za jadransku orijentaciju i turizam ostale republike, a posebno savezna administracija, nisu nikada imali "otvorene usi".

Umjesto ocekivanoga gospodarskog buma, najveci investicijski val u povijesti Jugoslavije zavrsio je ekonomskom krizom.

str. 722+

....................................

No, glavna je prepreka bio strah od kapitalizma, jer "sitna robna proizvodnja rada kapitalizam svakoga dana i svakoga sata, i to u masovnim razmjerima", kako je to govorio Lenjin.

Medjutim, nastali su neki novi otpori na koje se nije racunalo. Radilo se o narastajucem otporu istorodnih proizvodjaca drustvenoga sektora. A to se moglo i ocekivati. Jer, lako je zamisliti da bi veliku tvornicu namjestaja moglo ugroziti 5-6 poduzetnih stolara, sa po 5-6 najamnih radnika koliko ih dopusta zakon. Nije iskljuceno da bi jaki "farmeri" mogli ugroziti slabije organizirana poljoprivredna dobra itd. itd. A po mentalitetu, zaposleni u socijalistickom sektoru smatraju da ih njihova drzava mora zastiti od privatne konkurencije, osobito u situaciji nezaposlenosti i recesije sto ih je izazvala kriza.

I na kraju, u privatnom se sektoru mora mnogo, mnogo vise raditi nego u drustvenom. Autor ovoga teksta ispitivao je vise desetaka nezaposlenih mladica zasto se nisu zaposlili kod privatnika. Odgovor je bio: "Kod privatnika se mora raditi, ondje se ne moze zabusavati."

Zato nije ni cudno sto je u Jugoslaviji u prosjeku uz vlasnika bilo manje od jednoga najamnog radnika (0,8 radnika), a zakon dopusta 5 radnika.

Sve u svemu, svi sinteticki pokazatelji govore o neuspjehu svladavanja ekonomske krize, a to potvrdjuje i golema inflacija. Umjesto planiranoga smanjenja inflacije na 10% u 1985. godini, ona je stalno rasla i pocetkom 1985. dostigla je oko 70%, dok su sve europske zemlje (osim Islanda) smanjile inflaciju ispod 10%. Inflacija u Jugoslaviji rasla je ovim tempom: 1980. - 30%, 1981. - 46%, 1984. - 53%.

Standard je pao (1979-1984) 34%, a mirovine cak 40%, investicije su smanjene s 34% drustvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i pocetkom 1985.

Djelomicni su rezultati ipak postignuti: od blizu 4 milijarde dolara deficita, u 1984. je ostvaren suficit od 800 milijuna dolara (uglavnom se to postiglo restrikcijom uvoza) i stopa rasta proizvodnje od 5,5%. Politicka se vlast nije usudila posegnuti za jos drasticnijim mjerama protiv inflacije, a pitanje je bi li one i uspjele ili bi mozda cak dovele i do kolapsa reprodukcije. Karakteristicno je da je Skupstina SFRJ 1984. odbila zakonski prijedlog kojim se htjelo drasticno suzbiti pokrivanje gubitaka iz drustvenih fondova radnim organizacijama. Politicka vlast je vjerojatno "osjetila" da za takvu mjeru nema u narodu dovoljno autoriteta i legitimiteta.

Godine su prolazile, a politicka vlast, koja je upravljala ekonomijom, nije znala naci radikalan i brzi izlaz iz te situacije. Nije bilo snaznih inicijativa ni na razini republika i pokrajina ni federacije da se razbije obruc etatizma i da se smjelo i masovno krene na svjetsko trziste. Osim nesloge medu republikama, inertno je djelovala apsolutna sigumost i odsutnost bilo koje vrsti rizika u poslovanju radnih organizacija i ljudi svih funkcija i polozaja - od radnika do direktora, od lokalnoga politicara do ministara, sto traje punih 40 godina. Gotovo nitko nije snosio rizik, ali je zato rizik pao na cijelo drustvo, sto je dovelo do radnicke place od 50 do 200 dolara. Tijekom krize nije provedena gotovo nijedna smjena rukovodstava - od poduzeca i opcine do republike i federacije - da bi se otvorio put mladim, ambicioznijim i sposobnijim ljudima. Za takvu vrstu promjena politicki i ekonomski sustav nisu imali ugradjene mehanizme. Politicka vlast, valjda i sama osjecajuci nedovoljnu snagu i legitimitet, nije se usudila na drasticne poteze bojeci se socijalnih posljedica i poremecaja odnosa unutar rukovodstava. Osim toga, djelovala je i teznja u svakoj federalnoj jedinici da se sacuva jedinstvo svoga naroda, jer je to jacalo pregovaracku poziciju u federaciji.

U ekonomskoj krizi, zbog stalnog opadanja osobnog dohotka, sve veci broj ljudi okrenuo se stjecanju zarada na druge nacine: povecao se rad u "fu~u" prosirila se "siva" ekonomija, gotovo su se epidemicno razvili razni "virtuozni" oblici kradje drustvene imovine, zatim neplacanje stanarina i komunalnih usluga; u krizi su osobito porasle razne spekulacije i crna burza.

Uz to, u krizi su nastali i legalni izvori porasta socijalnih razlika. Karakteristican primjer je stednja gradjana koja je premasila godisnju masu isplacenih osobnih dohodaka: u 1983. bilo je na stednji 1.219 mlrd. dinara, a masa isplacenih osobnih dohodaka iznosila je 1.185,9 mlrd.; u 1984. stednja je bila 1.896 mlrd., a osobni dohoci 1.731,6 mlrd. dinara. Od ukupne je stednje oko

75% bilo u devizama, koje je drzalo oko 4 milijuna deviznih stedisa. Tijekom prethodnih 10-15 godina masovno se razvio promet devizama medu gradjanima, cime su profitirala turisticka podrucja.

Stedisama je u 1984. isplaceno 180 mlrd. dinara na ime kamata, sto je vise nego suma mjesecnih placa svih zaposlenih u zemlji koja je tada iznosila 144,2 mlrd. din. Naravno, medu stedisama su velike socijalne razlike: u postanskim je stedionicama oko 4% stedisa raspolagalo s 45% ukupne stednje, a preostalih 96% ulagaca s 55%.

Iako je, zbog slabe i primitivne evidencije, tesko dokazati, smatralo se da kriza nije mnogo pogodila privatni sektor i bolje stojece poljoprivrednike jer su se skare cijena otvarale u korist poljoprivrednih proizvoda i usluga.

Fenomen porasta socijalnih razlika potakao je, inace stalno prisutnu, ideolosko-politicku diferencijaciju u Savezu komunista i u drustvu za i protiv ukidanja stjecanja dohotka od stednje i slicnih izvora, za i protiv toleriranja tendencije "porasta kapitalistickih elemenata". Predlagalo se da se cak i isplacene kamate oporezuju; to je odbijeno s obrazlozenjem da je stopa inflacije jos iznad kamatne stope.

Drastican pad standarda, bez presedana u Europi, otvorio je politicko i sociolosko pitanje: zasto u krizi nije bilo socijalnih nemira, za razliku i od razvijenih zemalja zapada gdje svaki postotak pada dostignutoga standarda izaziva strajkove i nemire (Njemacka, Engleska, Nizozemska, Belgija, Italija) pa i od nerazvijenih, gdje takoder dolazi do nemira kada se ugrozi egzistencijalni minimum (Tunis, Maroko, npr). Za vrijeme ekonomske krize nije bilo vise strajkova nego u doba prosperiteta.

Sociolog Josip Zupanov smatra da do socijalnih nemira nije doslo iz dva razloga: prvo, zbog nade Ijudi da, u ciklusu kretanja, nakon "losih godina dolaze dobre godine", i drugo, sto je drustveni sustav imao mnogo ventila za "ispust" nezadovoljstava. Iz ovoga drugog argumenta vrijedi dio citirati:

... postoje ventili koji uspjesno odvode paru i smanjuju tlak u kotlu. To su vrlo visoka bolovanja, substandardan rad, `siva ekonomija\', rasprostranjene kradje i masovno neplacanje racuna (kao jedan aspekt erozije gradanske discipline i pravnog sistema)... ...eksplozija pretpostavlja koncentraciju nezadovoljstva i polarizaciju sukobljenih interesa...

...Nas institucionalni sistem ne dopusta polarizaciju - on vodi fragmentiranju interesa i disperzije nezadovoljstva. Za nas institucionalni sistem karakteristicno je da se dominantni problemi pojedinca i OUR-a rjesavaju na nivou opcine, a na tom nivou institucionalni sistem predstavlja skelet za razvoj neformalnih mreza, u kojima dominiraju familijarno-patrijarhalne veze i u opcini i u OUR-u. Sve, pa cak i trivijalne, stvari rjesavaju se na neformalnom nivou. U tim gustim mrezama uzajamnih razmjena i zavisnosti svaki pojedinac, oslanjajuci se na siroku socijalu (gustu mrezu socijalnih prava), izradjuje svoj vlastiti `projekt\' odrzanja i zivota, sto dalje pojacava stabilizatornu funkciju institucionalnog sistema... Kolektivna akcija moze biti uspjesna samo ako je orijentirana prema promjeni stanja - a vecina radne populacije ne zeli promjenu od drustva uravnilokve i socio-ekonomske sigurnosti, koja im uz minimalni dohodak garantira mnoga prava - prema neizvjesnostima ekonomske diferencijacije i promjeni kriterija vrednovanja sto ga implicira trzna ekonomija. Orijentacija na status quo iskljucuje autonomnu borbu za veci komad kruha i orijentira ponasanje na borbu protiv socijalnih razlika...\'

smekerica wrote:

Shahab wrote: Glupost...socijaldemokratija zajedno sa titonostalgijom je u interpretaciji SDP-a je prazna floskula i najobičnija propagandna laž. Kadrovi SDP-a niti imaju motiva niti vizije da se uhvate u koštac sa problemima ovoga društva. Suština SDP-a je banalni kriminal i partitokratija...

E, je li bogati. E, neka si ti narodu sve pojasnio.
Ili si ovo naučio za neki predizborni skup pa nisi imao prilike da kažeš.

VjecitiStudent wrote:

smekerica wrote:

Shahab wrote: Glupost...socijaldemokratija zajedno sa titonostalgijom je u interpretaciji SDP-a je prazna floskula i najobičnija propagandna laž. Kadrovi SDP-a niti imaju motiva niti vizije da se uhvate u koštac sa problemima ovoga društva. Suština SDP-a je banalni kriminal i partitokratija...

E, je li bogati. E, neka si ti narodu sve pojasnio.
Ili si ovo naučio za neki predizborni skup pa nisi imao prilike da kažeš.

Mozes li nam ti pojasniti kakve veze ima SDP sa socijaldemokratijom?

madner wrote:Nego de nam malo napisi o Reganovom planu rusenja komunizma preko IMF, kada vec postavljas eseje i ne odgovaras na receno.