Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Niemand wrote:Prije nego izvalite "suzivot nikad" i "sukurac" prvo sebe zamislite u kozi povratnika u rs-u.
Sta je vama?
95% ljudi sa "okupiranog" dijela BiH živi i radi negdje vani. Radi se o broju od nekoliko stotina hiljada ljudi. Ogroman potencijal, ogromna snaga samo sto toga ili nisu svjesni ili ih ne interesuje ništa osim kad dođu jednom godišnje da malo počiste pokose i to. Samo šuti i štaš.
Nana Fata Orlović je primjer kako se bori i kako treba sa zvijerima, šakalima, hijenama. Samo ih u glavu tući i pamet im razvući. Nažalost ona je sama. Da ima još barem 300 ovakvih boraca i hrabrih ljudi oni bi propali, sklahirali bi a da ne govorim da se svi ujedine i nešto nonstop traže, zahtijevaju, pozivaju se na optužnice itd.
Ovako smo im svojom ćutnjom, nezainteresovanošću, sukobima između nas samih i nonstop pozivanjem na mir, suživot, oprost bla bla iako su nam nanijeli veliko zlo, samo dali povoda da misle i vjeruju kako je ustvari ispravno sve ono što su uradili.
Fata Orlović je urnek po kom treba raditi i djelovati. Samo svoje tražiti, ništa više.
Slušam jučer ankete po Beobradu i gradovima UZPa jedan čovjek od 100 anketiranih reče "dobio je što je zaslužio" i jedan momak kaže "sta cu mu ja" svi drugi ga smatraju herojem
I sad opet ja ili moje dijete treba njih da pozivamo na zajedništvo, toleranciju........ jah, nemam druga posla.
Bravo, to je taj stav koji mali bošnjo ne smije da zauzme, mogao bi ga neko izuzet' iz mase!
Pazite samo sadržaj komentara, kao i njihov broj, te broj lajkova. Suština se svodi da su im ti piloti spasili živote!?!?
Osim što NATO-u nije ni bio cilj da okupira Srbiju, šaka jada od aviona što su tada imali nije bila ni opremljena kako treba. Padali su ko zrele kruške! Nisu imali radare, navigacione sisteme - nijedan nije uspio ispaliti nijednu raketu prema NATO avionima. Nijedan!
Na ovom klipu ima svjedočenje jednog od pilota koji je oboren na granici sa Bosnom ili čak nad Bosnom, zajedno sa drugim avionom čiji pilot je poginuo.
Poenta je u tome da je kolektivna svijest u banani i da će vremena i vremena proći da se dozovu...
Da se oni mogu dozvati, dozvali bi se do sad.Nema šanse, čast pojedincima.
Pod ovim ''do sad'' ne mislim od kraja rata do danas nego od Kosovske bitke na ovamo.
mora se dobrih govana nagutati, biti flegman, da bi se na kraju dobilo šta se može.
to je nerijetko tako i u životu svakog od nas.
ono što je klasični volej u mozak, za mene, je to da nisam siguran ni koliko "državotvorni" Bošnjaci vole svoju zemlju, budući da patriotski akti počinju i da se završavaju na mržnji drugog. gledajući haotičnost i neuređenost sistema tamo gdje su Bošnjaci većina, ne vjerujem da bi masa tekućih životnih problema uopšte bila riješena nekim čudotvornim, hipotetičkim, isparavanjem Srba i Hrvata.
a šansi... je bilo. ali je bila draža pljačka, u se, na se i poda se, uz trivijalna polaganja cvijeća, sjećanja Srebrenice dva-tri dana u godini ili za potrebu argumentiranja u žučnim raspravama, Prijedor i Kozarac bi se zaboravili da nije nađena Tomašica...
autoidentifikacija kao žrtve nam je primarni kolektivni sentiment. iz njega dolaze ovi vapaji da nam se pomogne, dolazi osjećaj nemoći, nepravde. ali i izgovori za sve loše što uradimo i sve dobro što ne uradimo. na takvom sentimentu se ne gradi mudra politika. na pogrešnost tog sentimenta je ukazivao i rahmetli Sulejman Tihić, i bio dočekan na nož.
neće nikakva presuda vratiti naše umorene, dijelova tijela naših, rasutih po pločnicima, naše bačene u jame. zadovoljština će doći kada se okrenemo iza sebe i vidimo da smo stvorili slobodno i ugodno mjesto za život. da žrtva nije bila uzalud.
dok toga ne bude, osjećat ćemo se prazno poslije ovakvih stvari. ova presuda ima svoju težinu, dodatni je argument u ispravnost ratnih ciljeva, ali nema nikakvu težinu za naše bolje sutra. to je u našim rukama. sada.
Pazite samo sadržaj komentara, kao i njihov broj, te broj lajkova. Suština se svodi da su im ti piloti spasili živote!?!?
Osim što NATO-u nije ni bio cilj da okupira Srbiju, šaka jada od aviona što su tada imali nije bila ni opremljena kako treba. Padali su ko zrele kruške! Nisu imali radare, navigacione sisteme - nijedan nije uspio ispaliti nijednu raketu prema NATO avionima. Nijedan!
Na ovom klipu ima svjedočenje jednog od pilota koji je oboren na granici sa Bosnom ili čak nad Bosnom, zajedno sa drugim avionom čiji pilot je poginuo.
Poenta je u tome da je kolektivna svijest u banani i da će vremena i vremena proći da se dozovu...
Jarane polete i padnu a da ih nato i ne stigne registrovat na radaru
samo od sebe padali
Chmoljo wrote:pametna politika se ne vodi emocijama.
mora se dobrih govana nagutati, biti flegman, da bi se na kraju dobilo šta se može.
to je nerijetko tako i u životu svakog od nas.
ono što je klasični volej u mozak, za mene, je to da nisam siguran ni koliko "državotvorni" Bošnjaci vole svoju zemlju, budući da patriotski akti počinju i da se završavaju na mržnji drugog. gledajući haotičnost i neuređenost sistema tamo gdje su Bošnjaci većina, ne vjerujem da bi masa tekućih životnih problema uopšte bila riješena nekim čudotvornim, hipotetičkim, isparavanjem Srba i Hrvata.
a šansi... je bilo. ali je bila draža pljačka, u se, na se i poda se, uz trivijalna polaganja cvijeća, sjećanja Srebrenice dva-tri dana u godini ili za potrebu argumentiranja u žučnim raspravama, Prijedor i Kozarac bi se zaboravili da nije nađena Tomašica...
autoidentifikacija kao žrtve nam je primarni kolektivni sentiment. iz njega dolaze ovi vapaji da nam se pomogne, dolazi osjećaj nemoći, nepravde. ali i izgovori za sve loše što uradimo i sve dobro što ne uradimo. na takvom sentimentu se ne gradi mudra politika. na pogrešnost tog sentimenta je ukazivao i rahmetli Sulejman Tihić, i bio dočekan na nož.
neće nikakva presuda vratiti naše umorene, dijelova tijela naših, rasutih po pločnicima, naše bačene u jame. zadovoljština će doći kada se okrenemo iza sebe i vidimo da smo stvorili slobodno i ugodno mjesto za život. da žrtva nije bila uzalud.
dok toga ne bude, osjećat ćemo se prazno poslije ovakvih stvari. ova presuda ima svoju težinu, dodatni je argument u ispravnost ratnih ciljeva, ali nema nikakvu težinu za naše bolje sutra. to je u našim rukama. sada.
da se odmah poslije Dejtona lova iz donacija usmjerila na povratak sad bi bila druga prica--ovako možemo samo guslat, a o povratku ce pricat oni koji su daleko odavde i oni koji spavaju dubokim snom
I zaista, jednom dokažu Sarajevo, drugom Srebrenicu i oba doživotni, a ovom čobanu genocidnom dokažu oba slučaja plus još more toga i 40 godina ? Pa kako objasniti te dvostruke aršine kod Haga? Nema druge teorije, osim da ima tu i političkih pritisaka velikih igrača, ili ovi suci fakat nisu dorasli zadatku kojeg obavljaju što je malo vjerovatno...Nema trećega...
Radovan, čovjek kojeg nema (2008)
O sjedokosom bradonji koji, na izvjestan način, nije onaj Karadžić koji bi trebao platiti za sve nebrojene zločine
Tek sam prije nekoliko godina saznao da je Radovan Karadžić živio u zgradi preko puta moje, Druge, gimnazije. Ne sjećam se, naravno, da sam ga tada viđao. Moji gimnazijski dani su davno bili, ali mi se činilo, nakon što sam saznao da mi je bio takorekuć komšija, da sam morao zapaziti lik koji će postati zloglasan diljem svijeta: velika kockasta glava, siva griva, jake ralje, rupica u bradi, okrutne oči masovnog ubice. To što ga se ne sjećam, što ga nisam zapazio, nije iznenađujuće, pošto sam tek nakon zločina koji su nam svima promijenili živote bio u stanju prepoznati karadžićevštinu u Karadžiću. Radovan je prije rata bio tek neupadljivi građanin grada koji će kasnije pokušati da uništi, u Sarajevu je bio nerazaznatljiv. U svom briljantnom tekstu o Karadžiću, Semezdin Mehmedinović piše kako na samom početku rata lista telefonski imenik Sarajeva i nalazi, osim Radovana, jos dvadeset jednog Karadžića: deset Muslimana, devet Srba i jednog Hrvata.
Prvi put sam čuo za Karadžića kad se iščilio niotkuda i postao glavati čelnik Srpske demokratske stranke. Poslije sam saznao da je bio psihijatar i pjesnik, jedan od onih što su dreždali u kafani Kluba pisaca, gdje su lokali, lupali čaše i gluposti, pičkarali se, potajno blatili jedni druge i recitovali rusku poeziju, podnoseći tako dodatni dokazni materijal za navodno postojanje slavenske duše. Poznavao sam druge Osnivačke očeve SDS-a: Koljević, Leovac i Maksimović su mi bili profesori na Filozofskom fakultetu, Krajišnik je nekad radio s mojom mamom, a Ostojiću, koji je bio lektor na Radio Sarajevu, su me jednom poslali da me oduči od mumlanja. Ali ti su znameniti srpski šatro-intelektualci sada bili puki asteroidi u Karadžićevoj orbiti. Kad bi se u javnosti ukazivali pored Karadžića, upadljivo su odudarali od njegove durmitorske sirovosti. Profesori su bili profesori, pomalo zbunjeni pod paljbom bliceva i novinarskih pitanja, dok se Karadžić prsio i duvao. Bio je zvijezda spektakularnog srpstva, mlatarao je rukama, grmio o antisrpskim nepravdama i srbožderima, obećavao osvetu i spas. Izgledao je intenzivno prisutan i opušten u svojoj bezočnosti, lišen obzira koji su sputavali one kojima je šta svijet kaže bilo pretjerano važno.
Sjećam se SDS-ove konferencije za štampu u proljeće 1991. Karadžić je bio u središnjoj poziciji za stolom, kao Isus na Posljednjoj večeri, glavat i razrogušen, ruku raširenih uzduž ivice stola da izgleda što veći. Pored njega je bio Koljević, nalik na miša s ronilačkom maskom, očigledno mnogo manje važan. Karadžić je pričao osiono, kabadahijski, nezainteresovan za utisak koji je ostavljao na prisutne novinare, kao da im je činio uslugu što im se uopšte obraćao. Pričao je o onoj ili ovoj prijetnji srpskom narodu na koju su svjesni Srbi u SDS-u morali odlučno reagovati, inače je srpski narod “najeb’o”. Nije se, naravno, izvinjavao što je opsovao, pošto je psovanje, rekao je, bilo legitiman način da se izrazi nezadovoljstvo srpskog naroda. Kad je u pitanju opstanak srpstva, nije se moglo fino. Svom tom pristojnom prejebavanju, svoj toj finoći nije bilo mjesta u novoj realnosti koja se gradila isključivo na temeljima apsolutnog srpstva.
Ista ta brutalna odlučnost je bila prisutna u zloglasnom govoru u bosanskohercegovačkoj Skupštini, kada je upozorio da će “muslimanski narod” nestati ako se na referendumu izglasa nezavisnost. Upozorenje je što se njega tiče bila usluga gorespomenutom narodu, kao što je volio reći da je “etničko čišćenje” usluga onima koji su bili čišćeni, pošto će na kraju svi biti svoji na svojemu sa svojima. Karadžić se Skupštini obratio kao gospodar života i smrti i ta uloga je uključivala moralno lažnu dramu kroz koju je prolazio Vladika Danilo u Gorskom vijencu kad se prekontavao da li da pobije “poturice”, pa onda skontao “neka bude što biti ne može”. Genocid je veliki posao, i samo neko s velikom glavom je bio u stanju sve to odraditi – neće mu biti lako, sugerisao je Karadžić, ali radiće ako treba na nestanku, kao Vladika Danilo, sve dok ne bude što biti ne može. Ta uloga srpskog vožda koji donosi velike odluke, za kojeg je genocid epski projekat, nešto što će srpski narod uz gusle opjevati, uloga je u kojoj je Karadžić bio rođen. On se genocidom ovaplotio.
Bez genocida, drugim riječima, Karadžić bi bio niko i ništa. Dok se može pretpostaviti da bi, da nije bilo jugoslovenskih ratova, Milošević i Mladić, koje je predratni sistem formirao i obučio, nastavili svoje karijere i našli načina da napreduju u bilo kojem kontekstu, Karadžićeva karadžićevština je bila moguća samo u kontekstu masovnog ubistva. Nije tako nikakvo čudo da je mirno živio u slobodarskom Beogradu – bez tjelohranitelja, bez đenerala, bez maskirne uniforme, bez cipela krvavih od obilaska očišćenih teritorija, bio je ne samo potpuno neprepoznatljiv nego, u izvjesnom smislu, i nepostojeći. Ni prije ni poslije rata ga nije bilo, ali je u ratu ostvario sve svoje neljudske mogućnosti. Tragična je otud ironija da se Karadžić u trenutku hapšenja bavio zdravim životom – velemajstor smrti je u svom novom životu postao trećerazredni šarlatan. Epski projekat zasnovan na suludim velikosrpskim fantazijama i lažima, zamijenila je alternativna medicina zasnovana na suludim fantazijama i lažima.
Karadžićev novi život bi bio prvorazredan primjer banalnosti zla da nije Republike šumske, te monumentalne karadžićevske tvorevine, koja se poput Radovana ovaplotila genocidom, fantazijama i lažima. Karadžić će ubrzo nestati u udobnim kazamatima Haaga i zapadnoevropskih zatvora, ali će ga se Republika šumska uz gusle prisjećati jer bez njega ne bi postojala. Ali je zato on upravo zbog postojanja Republike šumske prestao da postoji – kad je Dejtonskim sporazumom legitimizirana ta zločinačka tvorevina, Karadžić je postao izlišan i onda je iščezao.
Zbog svega toga, Karadžićevo hapšenje nije dovelo do ushićenja koje sam godinama očekivao. Na izvjestan način, sjedokosi bradonja nije onaj Karadžić koji bi trebao platiti za sve te nebrojene zločine. Nekako je prekasno, trebalo ga je hapsiti i suditi dok je zaista postojao, prije nego što je začeta Republika šumska, ta tvorevina koja može biti legitimna samo u alternativnom svemiru. Zločini će biti naplaćeni tek kad se razgradi ono što je Radovan smrću gradio.
Veoma bitna presuda. Osudjen je u 10 tacaka od 11. Bitna je kvalifikacija presude a duzina kazne je odredjena politicki, na zalost. I Tuzilastvo i odbrana najavljuju zalbu. I ovaj slucaj pokazuje da je pravda tesko dostupna. U pravu su pojedini koji kazu da je jedina pravda da svi umiru i da je "oko za oko, zub za zub" jedno od rjesenja. Ova presuda ce imati posljedice za nekoliko godina.
Quaresma wrote:zar neko može uopšte pomisliti na otcjepljenje RS-a
Dobro pitanje.
Bosnjaci(bar njih vecina) je automatski protiv toga. Mislim da bi sve uradili da to sprijece i zive u nadi da do toga nece nikada doci.
Srbi(bar njih vecina) ubijedjena je(jer su im isprani mozgovi) da ce do odcepljenja doci i zive u toj nadi ALI nikako da razmisle svojim mozgom i upitaju se ''na sta bi licila ta tvorevina''?
Svaki lider bosanskih Srba koji bi odustao od toga bio bi smaknut jer odstupa od Karadzicevih planova iz '92'.god.(za sta su se onda borili?)
Kako vrijeme odmice a i mnogo ranije, Dodik a i svi prije njega su svjesni toga i onda rade ono sto im je preostalo i sto im je omogucio Dejton a to je, gusenje drzave BiH. Kako vidimo da u tom gusenju mogli bi prvo stradati upravo oni.
Quaresma wrote:zar neko može uopšte pomisliti na otcjepljenje RS-a
Dobro pitanje.
Bosnjaci(bar njih vecina) je automatski protiv toga. Mislim da bi sve uradili da to sprijece i zive u nadi da do toga nece nikada doci.
Srbi(bar njih vecina) ubijedjena je(jer su im isprani mozgovi) da ce do odcepljenja doci i zive u toj nadi ALI nikako da razmisle svojim mozgom i upitaju se ''na sta bi licila ta tvorevina''?
Svaki lider bosanskih Srba koji bi odustao od toga bio bi smaknut jer odstupa od Karadzicevih planova iz '92'.god.(za sta su se onda borili?)
Kako vrijeme odmice a i mnogo ranije, Dodik a i svi prije njega su svjesni toga i onda rade ono sto im je preostalo i sto im je omogucio Dejton a to je, gusenje drzave BiH. Kako vidimo da u tom gusenju mogli bi prvo stradati upravo oni.
Nisu ovo dabicevi planovi, to je davnih dana skovano... ima i njegova izjava da je na ''njihovoj'' generaciji sudjeno da ostvare vekovni san o srBskim zemljama... nije ovo samo njegov plan, ne grijesHite dusHe.
Danguba wrote:
Dobro pitanje.
Bosnjaci(bar njih vecina) je automatski protiv toga. Mislim da bi sve uradili da to sprijece i zive u nadi da do toga nece nikada doci.
Srbi(bar njih vecina) ubijedjena je(jer su im isprani mozgovi) da ce do odcepljenja doci i zive u toj nadi ALI nikako da razmisle svojim mozgom i upitaju se ''na sta bi licila ta tvorevina''?
Svaki lider bosanskih Srba koji bi odustao od toga bio bi smaknut jer odstupa od Karadzicevih planova iz '92'.god.(za sta su se onda borili?)
Kako vrijeme odmice a i mnogo ranije, Dodik a i svi prije njega su svjesni toga i onda rade ono sto im je preostalo i sto im je omogucio Dejton a to je, gusenje drzave BiH. Kako vidimo da u tom gusenju mogli bi prvo stradati upravo oni.
Nisu ovo dabicevi planovi, to je davnih dana skovano... ima i njegova izjava da je na ''njihovoj'' generaciji sudjeno da ostvare vekovni san o srBskim zemljama... nije ovo samo njegov plan, ne grijesHite dusHe.
Slazem se. Malo u brzini i u skorasnje vrijeme ali kada pogledamo, nikada oni ne bi ni pocinjali taj rat da nisu imali vec skovane planove(zacrtane teritorije, logistika, 150.000 srpske djece a ne njegove...)
muha_sa wrote:ostaše bRez RSK i Kosova---ništa od zacrtanih ciljeva--a to su bili ciljevi--ujedinjenje svih srpskih zemalja--gdje srpski grob tu srpska zemlja.
jel se to zaboravilo
Kad je otisla Crna Gora 2006.znao sam da je ideja o Velikoj Srbiji propala, jer se na CG uvijek racunalo zdravo za gotovo kao srpsku zemlju, cak sa najboljim Srbima (i Karadzic je primjer toga).
julisiz es grant wrote:
Kad je otisla Crna Gora 2006.znao sam da je ideja o Velikoj Srbiji propala, jer se na CG uvijek racunalo zdravo za gotovo kao srpsku zemlju, cak sa najboljim Srbima (i Karadzic je primjer toga).
Mnogo prije toga pukla je velika srbija.
Da su prihvatili Z4 plan za Hrvatsku, ta ideja bi jos uvijek zivjela odnosno bila realnija ali nakon odbijanja tog plana pa rasparcavanje teritorije manjeg entiteta sanse su sve manje.
Kosovo su izgubili za vjeka vjekova a C.Gora je ikoristila preveliki pritisak pa zatrazila odvajanje...
...na kraju kada sve pogledamo, od velike srbije smo dosli do toga da je srbija matica i onim preostalim srbima van srbije a kojih je svakim danom sve manje. vojvodinu ce izgubiti prvom prilikom dok se zamjere tamo gdje ne bi trebali...a sa ovakvom vlascu, nisu daleko.
? Pa kako objasniti te dvostruke aršine kod Haga? Nema druge teorije, osim da ima tu i političkih pritisaka velikih igrača, ili ovi suci fakat nisu dorasli zadatku kojeg obavljaju što je malo vjerovatno...Nema trećega...
