Boom71 wrote: Treba spomenuti i "Cappucino","Concert",kasnije se otvorio "Bell"(ako se ne varam?!).
Od sve te ekipe koju pominjete ja jos samo vidjam Piketa.
Stvarno bih volio da se jave jos neki koji pamte Kovacice kao specificni sarajevski Kvart.
E da,pa Kenta i ekipa barbutaju dok se Mirso pozornik ne pojavi

.
Sarajevski barbut
Na mjestu nekadasnje Mjesne zajednice Kovacici, tamo gdje se Trnovska ulica ulijeva u Zagrebacku poput planinskog potoka, nikla je 1979. godine velika stambena zgrada. Velika, jer je do tada najvisa gradjevina, od stare pivare na Vracama, do ulice bordela na Skenderiji, bila crvena cetverospratnica u Trnovskoj ulici, na broju 7. U haustoru te zgrade je snimana scena prebijanja priglupog taksiste Fude(Sasa Petrovic) u filmu Tesko je biti fin. Vecini muskih zitelja Kovacica ta lokacija je bila poznata po djevojci izuzetnih proporcija. Da li zbog gorke ljubomore ili obicnog peksinluka svojstvenog za djevojke u fazi adolescencije, njene najbolje drugarice su tvrdile da je ona trpala vatu u grudnjak da bi izgledala privlacnija muskarcima. S vatom, ili bez vate, imala je tijelo koje tjera na grijeh, sve drugo je bilo nevazno.
Onda je isplivala ispod debelih naslaga godina Jasna Beri, ni nalik onoj djevojci izvanredne ljepote od prije skoro pola vijeka, iz iste ulice, iste zgrade, istog stana. Sumnjam da je covjek iz ravnice i reziser filma - Srdjan Vuletic, prije odlaska na noge finansijerima u komsiluk(Splitska 11), prosao tom ulicom bar jednom u zivotu, a jos manje da je poznavao djelic istorije jedine zgrade u Sarajevu koja nije imala prozora, niti dnevnog svijetla u stubistu.
Trnovska je bila i ostala, zajedno sa Zagrebackom ulicom, dio “Zlatnog Trougla” Sarajeva. To je prostor izmedju Vrbanja mosta, pa sve do kraja Ljubljanske ulice(ukljucujuci ulicu Miska Jovanovica) gdje se nalazila pruzna rampa i kucica za radnike zeljeznice. Odatle bi se pod pravim uglom zamisljena linija spustala do Miljacke, presjecajuci usput Splitsku, Beogradsku, Zagrebacku i Lenjinovu ulicu, praveci Zlatni Trougao- jedinstveno i pozeljno naselje puno velikih kuca, sirokih ulica i uredjenih dvorista.
Porodice koje su zivjele u trosnoj jednospratnici iznad mjesne zajednice su dobili stanove u novogradnji, i rijesili se za sva vremena socijalnih slucajeva, alkoholicara i copora macaka s kojima su dijelili zajedno nekoliko prostorija u barakama pored njihovog ulaza. U prizemlju zgrade u kojoj su tokom zadnjeg rata pocinjeni strasni zlocini od strane crnogorsko-romanijskih pljackasa i ubica, otvoren je restoran zivotinjskog imena-Lav. Da se restoran zvao Majmun, mnogi bi se drzali na pristojnom odstojanju od ugostiteljskog objekta cije ime asocira na primate poznate po masturbiranju pred djecom u zooloskom vrtu, a duhovita i radoznala sarajevska sirotinja koja ne zna dalje od pite i cevapa bi se sprdala i izrugivala: ”Ljubavi, vodim te kod majmuna veceras”. Ovako je bilo nesto kraljevsko u imenu iskopanom iz porodice macaka, djelovalo je puno otmjenije od majmuna, jednostavno-Lav.
Kratko prije rata, umjesto restoranskih stolova, frizidera, serpi i sporeta na kojima se spremao najbolji madjarski gulas u Sarajevu, tu su na kratko svoj novi dom nasli poker aparati koji su smijenili jedno, i donijeli drugo, ne tako bezbrizno vrijeme. Svi oni proleteri i sluzbenici koji su do juce imali sigurne poslove i uredjene zivote, preko noci su postali samo jedni u nizu gubitnika s druge strane blagajnika koji im je ukucavao uloge na automatu. Pojedinacno, ti nesretnici su bili beznacajni i bezopasni, ali upravljati mnostvom lakovjernih, izmucenih i razdrazljivih ljudi koji su postali zapreka i smetnja jedni drugima, to je vec bila druga tepsija pite. Jeftina, potrosna roba-natjerana da se odredjuje- je bila spremna za upotrebu.
Jasno se vidjelo poslije prvog stampeda seoskog stanovnistva u grad, odmah nakon rata, a narocito sezdesetih i sedamdesetih godina da staro Sarajevo umire. To nije bilo bezbolno. Ni bolno. Kako kome. Sve je ostalo isto, njegovo, nase, i Trebevic, i Ilidza, i mostovi iznad Miljacke, ali to nije bilo ono Sarajevo. Duse su nam se izmijenile, sve vise smo se odvajali. Dva potpuno suprotna osjecanja su uvijek vladala izmedju starosjedioca i dosljaka. To se nije moglo sakriti, kao sto se ne moze sakriti zenska ljepota, roditeljska sreca ili pripadnik LGB populacije medju navijacima Zelje. Svi Manijaci se trude da hodaju u stilu MMA boraca, kao da plesu u ringu; samo jedan hoda kao krokodil - kad nalakira nokte na nogama u plavo-bijeloj boji, pa ih neprimjetno susi.
Grad u kotlini se sirio, stare kuce su se rusile, nove, vece gradjevine su nicale na svakom cosku. Malo sa radoznaloscu, malo sa prezirom i nepovjerenjem, starosjedioci su gledali parenje izmedju dosljaka i betona. Grbavica, Hrasno, Malta, Otoka, cak je i uze gradsko jezgro s kulturno-istorijskim spomenicima postalo zrtva urbicida, nije bilo dijela grada koji nije osjetio dah modernih vremena. Samo su muzikalni stanari oronulih stracara iz Gunduliceve (iza stare Remize na Vrbanji) jadikovali sljedecih trideset godina novinarima Sarajevske hronike da je njih mimoisao dvadeseti vijek. Mnoge poslijeratne sarajevske gospodje koje su isle tim putem u kupovinu na najmanju sarajevsku pijacu(preko puta Davora), gledale bi isprva sazaljivo na rascupanu i bosonogu djecu koja su jurila izmedju gomile smeca ganjajuci drekom izbezumljene pacove. Kad bi djeca malo porasla i pocela da umjesto pacova jure zene po ulici, i da im otimaju tasne, onda bi nestalo samilosti i saosjecanja za njihove svakodnevne aktivnosti, i svi komentari dobrostojecih drugarica iz grada bi stali u samo dvije rijeci: “ciganska posla”.
Poslije Zimske olimpijade Sarajevo je konacno bilo opkoljeno; iznutra i svana. Sarajevski duh je poput ludog mjesecara skocio kroz prozor, i nestao, a kod gradjana se javilo osjecanje nespokojstva i uznemirenosti, nesto slicno strahu.
U predvecerje jednog zimskog dana februara mjeseca 84’ godine, u prepunom Lavu okupilo se drustvo dobro poznato u tracerskim i bogataskim krugovima ondasnjeg Sarajeva i bivse drzave. Samo je cirkuski drug od Burta Lancastera zaglavio te veceri na pogresnom mjestu, ne svojom krivicom. To je bila jedne od onih sarajevskih veceri koje ce se prepricavati godinama poslije naseg odlaska, a svako ce nesto dodati ili oduzeti, onako kako samo znaju dodati ljudi koji imaju bujnu mastu i jednolicne zivote.
Ta noc je u Kovacicima bila ledena, zaudarala je na miris dima koji je nosen hladnim vjetrom iz dimnjaka padao kao magla i pokrivao okolne vile, a ljudima je ulazio u nos, u mozak, opkoljavao ih, davio ih kao vukovi kad dave ovce. Nikad vise poslije toga Kovacici nisu tako mirisali. Horde polupismenih, prostih i glupih ljudi su ga usmrdili, izvrnuli naopako, unakazili, ostalo je samo podsjecanje na vocnjake i cinovnicke kuce izgradjene jos prije Velikog rata u kojima se koristilo porculansko posudje iz Limoza i pilo iz Baccaratovih casa. Trebalo je srusiti tu stambenu zgradu na cosku, zajedno sa zgradom Unioninvesta(zgrada OHR-a), da ostanu samo livade sa vocnjacima i sljivicima kao nekada, trebalo je protjerati preko Vrbanja mosta izbjeglice iz istocne Bosne i krajisku sirotinju iz Grahova i Drvara, zaustaviti autobuse na linijama 12, 13, i 19 da ne razvoze ogromnu primitivnu masu besmisleno po Sarajevu, zagraditi Zagrebacku ulicu prema Vracama, sve zamandaliti, da nema prolaza zlu koje je raslo u sjeni socijalistickog uredjenja i radnickog samoupravljanja.
Iste veceri kad je u restoranu Una drski idiot spustio na sto rukom ispisan racun sa namjerom da odere nekog papka iz Amerike, a sebi da obezbjedi mjesto u istoriji najvecih sarajevskih prevaranata i sibicara, a Neda Ukraden u strukiranom, kao snijeg bijelom kompleticu ruskog kroja pjevala u Lavu na uho Tonetu Vogrincu i Juretu Franku bosanske sevdalinke, na drugom kraju restorana, u maloj sobi pored ulaznih vrata, sastalo se odabrano drustvo drugacijih hobija i interesovanja. Svi izdvojeni od ostalog svijeta, posmatrali su jedni druge sa nekom cudnom radoznaloscu, jedva da su pricali. Njihov izgled bi mogao da bude i prijatan da ih je covjek sreo u vrticu, ili u drustvu Jetija, mada i u to sumnjam.
Po ulici su kruzile milicijske patrole i legitimisale sumnjive prolaznike. Nije bilo nista neobicno da u toku noci svrate dva puta u isti ugostiteljski objekat naoruzani dugim cijevima, demonstrirajuci silu, a najvise drskost i primitivizam nad obicnim svijetom. Jedni su govorili da se vlast boji neprijatelja koji nikad ne spava, da nisu sigurni, dok su drugi mislili da se drugovi u plavom prave vazni i paradiraju bez razloga unaokolo ko paradni konji.
Dok je konobar-lopov, iz Une, umjesto slave i ugleda natovario sebi, gazdi i carsiji sto godina ponizenja i sramote, u sporednoj sobi restorana kraljevskog imena kockice su se kotrljale po stolu kao da je ih sam kralj ciganske muzike i barbuta Saban Bajramovic bacao.
Jok bolan, nije Saban…sinoc ih Kenta sve uzeo k’o lopatom.