HomeSweetHome wrote:Niti sam od onih koja nekog vrijedja, omalovazava, niti od onih koji su budale, a Boga mi ni od onih koji su guzicu sklonili negdje u kraj pa da ne znaju sta se ovdje desavalo. Ne zelim to opet, ni sebi ni svom djetetu, ni bilo kojem djetetu. Vjerovatno ne primjecujes, ali ja cak ni na neke postove ovdje a koji su u losem tonu, s visoka ili provokativno, s nekim neprilicnim opaskama upuceni meni ne zelim da odgovaram. Ne zelim da ja budem ta koja svojim ostrim odgovorom kakav zasluzuju izvucem jos poganluka van. A vjeruj znam biti kucka prvoklasna. Ali, poglanuka mi je dosta za vascijeli zivot.
Narocito nisam od onih koji pljuju po rahmetli AI, iako je napravio milion gresaka od kojih neke ispastamo vec 20 godina i jos toliko cemo, jer smatram da je u sustini bio dobar covjek s dobrim namjerama. Svi grijesimo, iz razlicitih razloga, samo je pitanje na koliko ljudi ce te greske imati posljedica. Njegova nesreca je sto njegove greske osjecaju milioni ljudi.
Da, prioritet su mi djeca kao i svakom roditelju, ne znam cemu to "ako", i znam cemu ih trebam uciti i cemu ih ucim. Ucim ih i istini, i ratu, ali ih ucim i da ne budu budale i da misle svojom glavom, a ne da mrze i da dopuste da ih filuju predrasudama i strahovoma ne zato sto sam neki dobri samaricanin, nego zato sto ne zelim takav zivot za svoje dijete. Jer to, evo mi to dobro znamo, nije neki zivot.
Da te pitam, zasto mi ne bi bili tih 10-15% onih koju vuku, ali ne u provaliju nego u normalan zivot? Kad kazem mi mislim na ovakve koji misle kao ja. Mislim na sve nas, gradjane, Bosance i Hercegovce, kako nas svi drugi zovu osim mi sami sebe. Sigurna sam da u ovoj zemlji ima puno vise od 15% onih koji misle isto ili slicno kao ja, pa zasto bismo dopustili onim drugim, glasnim, njih 15% da nas gurnu niz brdo, da nam unisti ovo malo preostalog zivota i djecu pred kojima je tek zivot? Zasto ne bismo mi bili ti koji bi okrenuli stvari ili bar pokusali? Pa ako ne uspijemo, sta se moze desiti? Uvijek se mozemo opet ubijati.
Kako ja gledam na stvari, izgleda kao da mi kao mislimo drugacije, ne mrzimo nikoga nego nas prisiljavaju na to, nisam jednom cula "oni su me napravili nacionalistom, oni su krivi sto ih mrzim"... Ako stavim to u kontekst tvog posta, mi smo ti koji klepnu usima i pustamo da nas voda nosi, kao kad je vec tako eto i mi cemo se pridruziti. Zasto? U danasnji vakat puno je teze izabrati drugu varijantu i reci "ok, ne vjerujemo jedni drugim, ne oprastamo, ne volimo se, ali hajmo probati biti normalni i civilizovani pa okrenuti novi list". Zaboraviti niko nece, to je sigurno, ali nemamo nista od toga da zivimo u 1993. Na kraju, imamo jedan zajednicki cilj, i jedne i druge nas tlaci neki potpuno drugi sloj ljudi, svi oni pusu u isti balon, pa sto nam to ne bi bio zajednicki cilj?
Ja ne eliminisem mogucnost da cemo opet ratovati, i za to cu biti spremna, nemoj da sumnjas, ja samo zelim da ispucamo sve drugo prije toga. A da se uslovno receno pomirimo i krenemo jednom vise naprijed, e to jos nismo probali.
I da, nista nije kako se cini, sve je kao kakao...
Nisam ni mislio na tebe (nadam se da moje pisanje nisi uzimala lično), da ti nekoga vrijeđaš, a pogotovo nisam mislio na tebe kada sam pominjao Aliju i one koji jedno govore kada je on i njegova uloga bila u pitanju, a drugo sada, ima njih tu, bave se kritičkom mišlju, ježe se od Bošnjaka i
ostalih nacionalista i tako to...
Kada sam rekao "ako" u vezi s djecom za koju se zaista valja boriti to nisam mislio tek u nekom kondicionalu nego s obzirom da si ti sama navela djecu kao razlog zbog kojeg se valja boriti, zato sam samo to ponovio u smislu da
onda treba učiti djecu
tome i tome, a ne nekim ublehama kojima smo mi bili učeni.
Ne, neću ja reći da je učenje o bratstvu i jedinstvu kojem nas je Tito učio bila ubleha sama po sebi, ali jeste postalo ubleha kada Tito već nije mogao nekako živjeti još barem 300-400 godina da to fakat i zaživi, a ne da se ja rodim u svijetu u kojem se
već uveliko bratstvo i jedinstvo uzimalo zdravo za gotovo od strane moje generacije, pa onda nisam mogao vjerovat da će se desiti što se desilo, odnosno, ako i jesam mogao povjerovati, da neće biti tako strašno i brutalno, kao da nismo bili do jučer
bratstveni i
jedinstveni, i kao da je sam tamo neki Hitler podigao vojske na nas, neko nepoznat udario a ne komšije, kolege, poznanici...
Stoga našu djecu ne treba učiti nekim zamjenskim ublehama, učiti ovome ili onome, pa da ih neko s kamom povali u kanal sutra...
Ovo što ja pričam nije usmjereno zazivanju sukoba, na podsticanje mržnje, nacionalizma, šovinizma, ne - ja sam bio i sam žrtva nečijeg nacionalizma i šovinizma, nečije mržnje samo jer sam se drukčije zvao i slično, e da bih ja to isto činio spram drugog, pa to bi bila najveća pobjeda dušmana, to bi bilo prihvaćanje njihova sjemena, šejtanskog jajeta u svoja njedra. Da želim da snažim mržnju, šovinizam, nacionalizam i slične stvari, izdao bih mnogo toga, ne pada mi na um.
Nakon svega sam uzeo pa najviše čitao o našoj zajedničkoj historiji, ovoj skorašnjoj, zadnjih par stotina godina, od povlačenja Osmanlija, dolaska Švaba, nastanka Kraljevine i SFRJ-a, pa se dosta toga može uočiti, nekih cikličnih ponavljanja, nekih šablona, nekih ideja koje vječito tinjaju i iz kojih vječito krenu baklje i sablje, svejedno koliko te i kako te neko prividno stanje civiliziranosti prevarilo, zavelo, koprenu na oči navuklo...Skoro uzmem pa čitam Stevana Moljevića - jednog od najvećih velikosrpskih, četničkih ideologa, autora "Homogene Srbije" i utemeljivača ideje o etničkom čišćenju na našim prostorima, koji je 1946. bio zajedno osuđen s Dražom Mihailovićem, on na 20 godina pa je kasnije pomilovan - njegov tekst/predavanje "Uloga i značaj Vrbaske banovine" iz 1939. godine i, vjeruj, da nisam znao ko je to pisao i kada, ja bih pomislio da je to neko danas napisao u Banja Luci ili Beogradu, o potrebi jačanja Banja Luke u odnosu na Sarajevo, o tome kako Sarajevo "nikad i nije bilo pravo srpsko", o administrativnoj jedinici banovini/entitetu koja je većinski srpska, o...Isto to piše danas Rajko Vasić i slični njemu, a takvih je najviše.
Uzeo prije par dana pa čitam Petra Kočića, povodom Kočićevog Zbora, pa čitam neka njegova pisma i to, pa dođem do nekrologa kojeg je napisao povodom smrti Osmana Đikića (ovog što sam ga stavio kao avatar), čitam kako hvali Osmana Đikića, rijetkog muslimana koji se smatrao i o sebi govorio kao Srbinu islamske vjere, a Kočić ga hvali kao lučonošu nacionalnog napretka i osvještenja kod muslimanskog stanovništva, da se može biti Srbinom i muslimanom. I kontam: Kočić piše taj nekrolog rahmetli Đikiću 1912. a već 1913. u Crnoj Gori, u Plavu, prisilno pokrštavanje muslimana...
I tako stalno nešta...
Ne znam...Jedino da mi kako prvi krenemo s pružanjem ruke, da kažemo kako smo pretjerali s pričom o zločinima, da kažemo kako se, vala, i nije desio genocid već je u Srebrenici pobijeno maksimalno 1000-1500 ljudi, mahom vojnika u borbama, kako je Sarajevo bila legitimna vojna meta zbog velikog broja prisutne vojske u njemu, kako je AID naštimao Markale i Kapiju, kako smo ponajviše mi krivi za početak rata, tog nesretnog građanskog rata u kojem Srbija nije učestvovala, jer smo referendumom iz 92' pokazali kako mislimo preglasavati Srbe i majorizirati, kako...
I da onda započnemo s procesom pomirenja, da se više ne ratuje, da se krv ne proljeva...Da, nekako, počnemo u bratstvu i jedinstvu, novi život...