Opet kanonada elitnih ljevičara, iz kuhinje NS i malograđanskih brloga SDP-a, te pokoje SDA muhe.
Tema je Indira Kučuk-Sorguč!
Naravno odmah se krenulo sa sablažnjavanjem, kuš nju tu, sa neviđenim izrazima čuđenja

, pa rogobatnim smjehom
Ironičan uvodni komentar, nije i neće biti odgovor na vaše komentare. Ono na šta samo želim skrenuti pažnju, to je da je Indira uradila ono, što je malo kome od kulturnjaka pošlo za rukom. Na samo jednoj predstavi je pokazala kako se pune dvorane i pokazala je kako treba pozorišnu umjetnost približiti ljudima. Druga je stvar što su kod nas kulturni radnici i umjetnici žive neki svoj film, pri čemu uopšte niti razumiju niti shvataju društvena kretanja, a još manje publiku na koju računaju. Zapravo riječ je o problemu elitističkog gledanja kulture na stvarnost, a posebno ljude s kojima dijele životni prostor. Što je istovjetna boljka jednog dijela ljevičara, zapravo kvaziljevičara. Da bi se narodu približilo pozorište, trebaju nam ljudi koji pune pozorišta, a ne kompleksaši koji osuđuju narod zbog kič kulture, pa ga onda cinično zovu na predstave, čija tematika nije zanimljiva većem broju ljudi. I stalno i iznova ponavljaju te floskule i sablažnjavaju se nad malom posjećenošću pozorišta. I opetovano ponavljaju greške, ne prilagođavaju svoj repertoar godinama, a očekuju rast posjećenosti.
Međutim ovo neće niko niti ozbiljno shvatiti, niti pokazati dozu razumjevanja. Međutim, Indiri želim da svojim djelima demantira sve one koji su donjeli negativan sud o njoj i ovom imenovanju. Iako sa pozicije na kojoj je nema uticaj na reperotoar pozorišta, mislim da svojim pogledom na pozorište, možda Narodno pozorište i vrati narodu. A to zaista želim da se desi. Jer glumac koji živi od publike, ne smije kriviti istu za loš položaj pozorišne umjetnosti, već sebe što se ne zna približiti publici.