a jbg ako cemo iskreno svi se mi borimo sa necim i svako od nas moze imati neku dijagnozu
bilo bi lijepo da nam roditelji pomazu u tom, ali nekad je bolje nemati ih...mene su moji ostavili na odgajanje jednom paru bez djece...tacnije babo se odrekao mame, a s njom i mene jer sam eto mozes misliti zensko dijete, a stara me onda proslijedila dalje...sve do neke zrelosti sam patila sto nemam oca, a kad sam ga vidjela shvatila sam da sam sretna kol'ko teska...da sam slucajno ostala s njim danas mi zar ne bi ginuo i kakav bradonja za muza, a skole ne bi vidjela sem mozda srednje....dobro je pa se muzikom bavim pa sam dodatno kjafir u njegovim ocima...shvatila sam da je lakse boriti se sa klevetom nego biti pod torturom od rodjenja
ko zna kakav cu roditelj ja ispasti...bojim se da ne napravim slicne greske, a ne do Bog gore
mozda je ovo fakat ppd
...danas sam previse emotivnainace kako vise razmisljam o trenutku u kohem se nadjem, tako otkrivam nijanse u osjecanjima i to otkrice pojacava osjecaj i cini taj trenutak....hmmm pravi izraz pravi izraz....bolje osjetim, vise sam ziva....ako Budizam kaze da se treba odreci takvih osjecaja ja nisam za, meni se dopada snaga koju imaju, dopadaju mi se nijanse i svi sitni prelazi iz najobicnije razdrazljivosti do potpunog pomracenja uma, kad se naljutim npr.
...i ja to jos fino u sebi svjesnim stanjem i analizom utvrdim...koji bibio sljedeci korak?
