Nurudin wrote:
Recimo zanimljivo da ljudi nikako da povežu onaj dio o Umejadskom halifatu čije su halife bile veliki neprijatelji Muhameda a.s. i da su to i ostali nakon njegove smrti i smrti njegove porodice , i da su zasjeli na čeli muslimanske države i upravo oni stvorili okvire današnje muslimanske religije prepisujući je ....šta mislite od koga?
Pa od Aharonovih sunarodnjaka , jevrejskim plemena iz okolice Medine sa kojima su Umejadi bili sklopili savez i zajednički napali Muhameda a.s. u bitci na Hendeku odnosno u opkoljavanju Medine.
Kad nisu uspjeli i pretrpili teške poraze , jevreji na Hajberu a Umejadi padom Mekke u ruke muslimana , jednostavno su prešli na islam i kad su pobili sve najbliže Muhamedove a.s. samo su nastavili po starom
Ne bih se baš složio da su prepisali religiju od Jevreja. Mislim da za to nisu imali ni potrebu. Činjenica je da su Emevije i jevrejska plemena sarađivali, ali je i činjenica da su Emevije ostale vjerne svojoj staroj tradiciji, dakle predislamskoj, paganskoj, mitomanskoj i idolopokloničkoj arapskoj tradiciji. Sve su to izmiješali sa Objavom koju je prenio Poslanik a.s.
Iako među Arapima nije bilo nikakve tradicije o kontinuitetu monarhijske vlasti, Emevije su bili pioniri koji su uspostavili takvu vlast, po uzoru na istočnjačke despotije i Bizantsko carstvo. Za vrijeme Muavije uveden je dvor po uzoru na Bizant, uvedena je dvorska raskoš i harem. Hilafet je učinio nasljednim. Naslijedio ga je sin Jezid I. (680.-683.).
Može se sa sigurnošću utvrditi da se začetak vlasti Emevija može vidjeti već za vrijeme prvog halife, Ebu Bekra, koji je postavio nikog drugog nego Ebu Sufijana za sakupljača poreza, čime je prekršio Poslanikovu a.s. naredbu da se
"El-Tuleqaa" ili oslobođenim robovima kojima je pripadao i Ebu Sufijan i njegova porodica, nikada i ni pod kakvim uslovima ne povjeravaju niti najmizernije javne funkcije,niti bilo kakvo povjerenje, bez obzira na njihovo formalno prihvatanje Islama. Zanimljivo je i da je po osvajanju Damaska i Šama halifa za namjesnika ove do tada najbogatije provincije, postavio starijeg Ebu Sufjanovog sina Jezida ibn Ebu-Sufijana i time na grbaču muslimana ponovo vratio najmoćnije i najbogatije Kurejšije, Benu Umejje. Nakon Jezidove smrti, drugi halifa, Omer ibn Hattab za upravnika Šama postavio je mlađeg Ebu Sufijanovog sina, Muawiju.
Nakon što je jedan od haridžija ubio Hazreti Aliju, i nakon što se Hasan povukao sa vlasti nakon dogovora sa Muawiyom, kojeg je ovaj potonji izigrao, vlast je i "pravno" i formalno pripala kurejšijskoj aristokratiji, konkretno Muaviji, sinu nekadašnjeg najžešćeg Muhammedovog a.s. protivnika, Ebu Sufjana. Stekavši vlast halife, Muavija je osnovao dinastiju Emevija (Omejada) koja je vladala od 661. godine do 750. godine. Njezin režim odlučno je pristupio izgradnji osebujnog sistema eksploatatorske vlasti nad pokorenim stanovništvom u kojem su se čak prepletali elementi kasnoantičkih robovlasničkih odnosa sa ranim oblicima feudalizma. Vjerski karakter emevijske vlasti je vrlo brzo oslabio pred njezinim laičkim obilježjima. Uprkos uvažavanju regionalnih tradicija, Muavija i njegovi prvi nasljednici pomno su čuvali pvlašten položaj Arapa. Oni su ostali vojnički stalež i korisnici okupacije osvojenih krajeva; i dalje su okupatorska milicija (
džund), stacionirana u garnizonima, koja je živjela na teret pokorenog stanovništva primajući godišnje
penzije i plaće u novcu i naravi iz državnoga fonda. Ali još od kraja Osmanove, a pogotovo od Muavijine vladavine, sve veći broj najuglednijih Arapa dobiva kupnjom ili poklonom iz državnog zemljoposjeda prostrana imanja. Ta je zemlja i dalje u načelu ostajala državno vlasništvo, a arapski korisnici su je uživali na temelju zakupa (
katija). Po nekim svojim obilježjima
katija (katiya) je bila nalik na kasnorimsku i ranobizantsku
emfiteuzu, koja je u Justinijanovo doba poprimila obilježje otuđivoga i nasljednoga zakupnog prava na tuđem zemljištvu, uz obvezu trajnog obrađivanja, plaćanja godišnje dažbine vlasniku i vršenja javnih tereta što ih na tu zemlju razrezuje država. Ali
katija je sadržala i neke elemente feudalnih posjedovnih oblika i nije bila samo privatnopravni, posjedovni odnos, nego je obuhvatala i dio javnopravnih kompetencija. Korisnik katije, ako je bio Arapin, nije plaćao državi ni zemljarinu (
harač), ni glavarinu (
džiziju) nego samo desetinu ili
ušur, ali je bio dužan od nearapskog stanovništva na svojem zemljoposjedu u ime države ubirati poreze i predavati ih državnoj upravi.
Dinastija Emevijja je postala poznata po tome što je vladala radi svojih ličnih interesa, a tiranska priroda Emevija i zaokupljenost ovozemaljskim stvarima imala je više osobina predislamskog doba nego islama. Može se reći da se u suštini radilo o aristokratsko-vojničkom režimu. U Arabiji je bio uvijek običaj da se pojedincu ne pokazuje poštovanje veće nego što se pokazuje prema njegovom plemenu ili porodici. Tako smo imali uzdizanje kolektivnog, plemenskog nad individualnim. Emevije su ovu praksu, uprkos islamu, prenijele izvan granica Arabije. Pokoreni narodi nisu imali plemenskih veza koje bi ih štitile, pa su smatrani ljudima bez statusa, osim ako bi, što je bilo obavezno, pronašli nekog arapskog zaštitnika. Ova sveprisutna ovisnost uzrokovala je veliku mržnju i bila je simbol emevijskog ugnjetavanja, a u konačnici je izazvala pobunu i kraj dinastije Emevija. Omer ibn Abdulaziz ukinuo je ovaj sistem, ali je šteta do tada već bila učinjena.
Trebalo bi istaći i praksu proklinjanja i ponižavanja hazreti Alije, svakog petka. Muawija ibn Ebu Sufjan (661.-680.) koji je bio šesti halifa, uveo je u praksu proklinjanje Alije r.a. svakog petka, na džumi, sa minbera. Praksa proklinjanja Alije r.a. trajala je počevši od Muawije za vrijeme halifa: Jezida I., Muawije II., Mervana I., Abdul-Melika ibn Mervana, Velida ibn Abdul-Melika, Sulejmana ibn Abdul-Melika. Praksu proklinjanja Alije r.a. je ukinuo halifa Omer ibn Abdul-Aziz (717.-720.). Dakle ovo proklinjanje Alije r.a. je trajalo oko 56 godina. Međutim po nekim izvorima, ova praksa je nastavljena poslije Omerove smrti, pa čak i za vrijeme Abasida...Ovu odluku je donio Muawija, a provodila ju je tadašnja ulema u većem dijelu Carstva. Postavljam pitanje, onda, o kakvoj ulemi, o kakvom narodu, o kakvim muslimanima je riječ, kada su to mogli izvršavati i slušati ? Da li bi nam oni trebali biti uzor ? Istovremeno uz proklinjanje i ponižavanje Alije, Muawiya je uveo i običaj hvaljenja Ebu Bekra, Omera i Osmana. Zanimljivo je da se ti ostaci mogu i danas primjetiti na džumi, uoči hutbe, s tim što imam na minberu nabraja uz zasluge navedene trojice halifa i zasluge Alije i Ehli-bejt. Treba istaći, da je Alija, uz ostalu trojicu halifa naknadno uveden tek nakon nekih 200 godina, za vrijeme imama Hanbela, dakle otprilike sredinom IX.-og vijeka...
. Blago vama zavedenim & beskorisnim. Ne dao bog da su svi ko vi, ne biste nikad docekali ni struje, ni auta, ni aviona, ni telefona, ni interneta... i zivo vas se yebe ekspanzija Kine, bitno je znati sve o Hasanu koji se povukao sa vlasti nakon dogovora sa Muawiyom...)
i onda opet neko otvori prije par dana temu o razlozima pada islama i propasti islamske civilizacije. da parafraziram x-files: dokazi su oko nas 
