Citati koje bi podijelili s drugima

[Entropio]

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta...
Želje!..Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe - najbolja ljeta!

Ljubit...al koga?...Privremeno - ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se - prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? - Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.

M. J. Ljermontov

[ptičica]

"Svaki odnos između dvije osobe potpuno je jedinstven. Zato ne možeš na isti način voljeti dvije osobe. To je prosto nemoguće. Svakog čovjeka voliš drugačije zbog toga što jeste i zbog jedinstvenog odgovora koji izaziva u tebi. A što se bolje poznajete, bogatije su boje tog odnosa." - William Paul Young

[frameni]

Bojim se, strašno se bojim
ako me nađeš
da ćemo zajedno da potečemo istom snagom,
istom silinom,
istom žestinom,
i da ću početi da postojim,
stvarno postojim
od tada pa sve do svog kraja.
Probudićeš moje orkane
i bujice i reke,
moji snovi će da dobiju lice
i da ostvare želje daleke.
Ali, šta je sve to?
Sve će to jednom morati da stane
jer kad tad stane sve što jednom krene,
jer kratak je ovaj ljudski vek
i prolazan poput lepote maja.
A ako me ne nađeš,
ako me nikada ne nađeš,
ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene
odavde pa do večnosti, zauvek,
bez početka i bez kraja.

Dragana Konstantinović

[Entropio]

"Svatko želi biti uslikan kao sretan čovjek, nikad kao nesretnik, uvijek kao totalno krivotvoren, nikad kao onaj kakav jest u stvarnosti, uvijek, naime, najnesretniji od svih. Svi stalno žele biti uslikani kao lijepi i kao sretni, dok su svi ipak ružni i nesretni. Oni bježe u fotografiju, obijesno se smanjuju na veličinu fotografije koja ih u totalnoj krivotvorenosti pokazuje lijepima i sretnima, ili barem manje ružnima i manje nesretnima nego što jesu. Oni od fotografije zahtijevaju svoju željkovanu i idealnu sliku te im je opravdano svako sredstvo, pa bilo to čak i najjezivije iskrivljenje, samo da na fotografiji uspostave tu željkovanu i idealnu sliku. Oni uopće ne primjećuju kako se strašno i stravično u svakom slučaju kompromitiraju. Lijep čovjek na fotografiji u svakom je slučaju najružniji, a najsretniji je u svakom slučaju najnesretniji. U svojim stanovima vješaju na zid svoje snimljene fotografije kao lijep i sretan svijet koji je uistinu najružniji i najnesretniji i najlažniji. Doživotno bulje oni u svoje lijepe i sretne slike na svojim zidovima i pritom osjećaju zadovoljstvo, makar bi pritom morali osjećati samo gnušanje. No oni ne misle i to ih čuva od stravične spoznaje da su, naime, ružni, nesretni i lažni. Oni idu tako daleko da posjetiteljima svojih stanova, koji njih pozivatelje poznaju kao nesretne, zatupljene i podle ljude, pokazuju te fotografije na kojima su, kako oni misle, uslikani kao sretni i lijepi ljudi, ne stide se pokazati te slike i onima koji ih poznaju u stvarnosti te ih, dakle, samorazumljivo na slici poznaju kao lašce i stvarno skroz-naskroz prijetvorne i izgubljene ljude. Živimo u dvama svjetovima: u zbiljskom koji je tužan i podao te u konačnici ubitačan, i u fotografiranom koji je skroz-naskroz lažan, ali je za golem dio čovječanstva željkovani i idealni svijet. Oduzmemo li danas čovjeku fotografiju, strgnemo li mu je sa zidova, uništimo li je jednom za svagda, oduzimamo mu danas više-manje sve."

Thomas Bernhard

[Entropio]

"Kad ispuste čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga od stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelom svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli.
Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti i nitko je ne može čuti. Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca. Otima se poput velikog morskog psa uhvaćenog u moru; zavija poput medvjedice kojoj su uzeli mladunče. Tako to izgleda i tako to zvuči, kao velika uhvaćena izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjećaja. Ali takva je ljubav... nitko nije nedodirljiv. Divlja je i boli kao otvorena rana izložena morskoj vodi, ali kad se zapravo slomi sve utihne. Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti."

Cecelia Ahern

[frameni]

Koliko jednom coveku treba da pocne verovati drugoj osobi?Njenim recima,namerama?Koliko treba opreznosti,mudrosti,vremena i snage da se ucini taj prvi korak,korak ka otvaranju duse.Koliko vremena i kojim recima znati da je stepen poverenja postignut.Kazu da prvi poljubac pocinje ocima i da su oci ogledalo duse.A reci?Reci teku kao voda i nose nase emocije.Neko ih prima a neko ne.Reci su muzika srca i duse.
Svako od nas ima svoja iskustva,padove i uspone.Neko se manje,a neko vise puta razocarao.Posle svakog razocarenja u coveku neosetno nicu cvrsti zidovi iza kojih je on i sve ono sto sanja,zeli i oseca,a ispred je sve ono sto zadovoljava okolinu.
A svako od nas hteli mi to priznati ili ne,zeli pricati o onim istinskim stvarima koja se kriju duboko u nama,jer ona i jesu ono sto smo mi.Vremenom se stice i osecaj osluskivanja reci i njihovih pravih namera. Kad citam necije tekstove,ja ustvari citam tog coveka.On prica o sebi ma koliko se to pisalo u formi sale,ljubavi,bola ili svakodnevnice, tragovi njegove duse i njegovih zelja ostaju utisnuti u tekstovima.
Ima li iskrenost svoje granice?Ne zbog nje same nego zbog drugih.

Kada me boli ja kazem da me boli,kada te volim ja kazem da te volim,kada placem ja kazem plakala sam.Neko ce se tome mozda smejati,neko pomisliti da sam luda,ali neko ce ipak prepoznati istinu,prihvatiti je i uzvratiti.I tada bas zbog tih trenutaka prihvatanja,zbog tog prekrasnog i carobnog trenutka otvaranja duse,(kada nema zavidnosti,ljubomore,sumnje,pritajenih misli),ja zaboravim na sve,postanem srecna i ushicena kao malo dete jer je vredelo tragati i traziti Te.I vredi...
''Verujete li u ljubav?
Naravno,ne govorim o strasti koja nam deluje kao da nikada nece prestati.Tada izgovaramo reci i radimo stosta zbog cega se kajemo kasnije.Zao nam je sto smo mislili kako necemo moci bez neke osobe,sto smo drhtali pri pomisli da je mozemo izgubiti.Takva osecanja nas ne obogacuju vec osiromasuju.Zelimo da posedujemo i cvrsto drzimo nesto sto ne mozemo.Ne govorim ni o telesnoj ljubavi.Niti o samozaljubljenima,parazitima koji ne vole nikoga.
Govorim o ljubavi koja slepima daruje vid.Ljubavi jacoj od straha,koja cini smisao zivota,jaca nas i ne poznaje granice.Govorim o pobedi nad samozivoscu i smrcu.''

Osluskivanje srca,Jan Filip Zendeker

[pogresan smjer]

"Jezik radi, guzica plati - teka,potpis" - Anonimac iz tramvaja

[Aleluja]

Da ostanemo ovo što smo.Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo, da ne gledamo vučijim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo.

[frameni]

"Raspored ožiljaka na nečijoj duši činilac je koji određuje kakva će ličnost neko biti. Ponekad to obogaćuje dušu, ponekad je slama.Tajna života je, čini se, u prevazilaženju štete i lakoći s kojom se nose ožiljci. Ali, u stvarnosti nema srca koje ostaje nezasječeno. Sam život je isuviše stvaran. A u nameri da voli nekoga, bilo da je ljubavnik ili prijatelj, pojedinac nema izbora nego da bude realan."


Danielle Steel - "Beznadna luka"

[Entropio]

"Raspored ožiljaka na nečijoj duši činilac je koji određuje kakva će ličnost neko biti. Ponekad to obogaćuje dušu, ponekad je slama.Tajna života je, čini se, u prevazilaženju štete i lakoći s kojom se nose ožiljci. Ali, u stvarnosti nema srca koje ostaje nezasječeno. Sam život je isuviše stvaran. A u nameri da voli nekoga, bilo da je ljubavnik ili prijatelj, pojedinac nema izbora nego da bude realan."

Danielle Steel - "Beznadna luka"

Koliko jednom coveku treba da pocne verovati drugoj osobi?Njenim recima,namerama?Koliko treba opreznosti,mudrosti,vremena i snage da se ucini taj prvi korak,korak ka otvaranju duse.Koliko vremena i kojim recima znati da je stepen poverenja postignut.Kazu da prvi poljubac pocinje ocima i da su oci ogledalo duse.A reci?Reci teku kao voda i nose nase emocije.Neko ih prima a neko ne.Reci su muzika srca i duse.
Svako od nas ima svoja iskustva,padove i uspone.Neko se manje,a neko vise puta razocarao.Posle svakog razocarenja u coveku neosetno nicu cvrsti zidovi iza kojih je on i sve ono sto sanja,zeli i oseca,a ispred je sve ono sto zadovoljava okolinu.
A svako od nas hteli mi to priznati ili ne,zeli pricati o onim istinskim stvarima koja se kriju duboko u nama,jer ona i jesu ono sto smo mi.Vremenom se stice i osecaj osluskivanja reci i njihovih pravih namera. Kad citam necije tekstove,ja ustvari citam tog coveka.On prica o sebi ma koliko se to pisalo u formi sale,ljubavi,bola ili svakodnevnice, tragovi njegove duse i njegovih zelja ostaju utisnuti u tekstovima.
Ima li iskrenost svoje granice?Ne zbog nje same nego zbog drugih.

Kada me boli ja kazem da me boli,kada te volim ja kazem da te volim,kada placem ja kazem plakala sam.Neko ce se tome mozda smejati,neko pomisliti da sam luda,ali neko ce ipak prepoznati istinu,prihvatiti je i uzvratiti.I tada bas zbog tih trenutaka prihvatanja,zbog tog prekrasnog i carobnog trenutka otvaranja duse,(kada nema zavidnosti,ljubomore,sumnje,pritajenih misli),ja zaboravim na sve,postanem srecna i ushicena kao malo dete jer je vredelo tragati i traziti Te.I vredi...
''Verujete li u ljubav?
Naravno,ne govorim o strasti koja nam deluje kao da nikada nece prestati.Tada izgovaramo reci i radimo stosta zbog cega se kajemo kasnije.Zao nam je sto smo mislili kako necemo moci bez neke osobe,sto smo drhtali pri pomisli da je mozemo izgubiti.Takva osecanja nas ne obogacuju vec osiromasuju.Zelimo da posedujemo i cvrsto drzimo nesto sto ne mozemo.Ne govorim ni o telesnoj ljubavi.Niti o samozaljubljenima,parazitima koji ne vole nikoga.
Govorim o ljubavi koja slepima daruje vid.Ljubavi jacoj od straha,koja cini smisao zivota,jaca nas i ne poznaje granice.Govorim o pobedi nad samozivoscu i smrcu.''

Osluskivanje srca,Jan Filip Zendeker

[Entropio]

Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
Ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
Na sve što se čekalo,
Ni otkud nemar jadni
Na sve što se radilo,
Ni zaborav otkuda,
Žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
Lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?

Ivo Andrić


U življenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi
bivšeg mene,
u trpljenju, u žvljenju.

Izgubih se u traženju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u traženju.

U lutanju, u snovima
noć me rubi,
dan me vraća.
Dan se gubi,
život kraća,
u snovima , u lutanju.

U nadanju, u čekanju
žvot snijem,
a snom živim.
Srce krijem,
srce krivim
što ne živim,
što još snijem,
u čekanju, u nadanju.

Meša Selimović

[direstraits0078]

Sve sto radis, sebi radis.

[Entropio]

"Za nekoliko meseci svaka se soba promeni, čak i kad se ništa ne pomeri. Ma koliko stare i propale bile, stvari ipak nađu snage, ne znam gde, da ostare. Sve se promenilo oko nas. Predmeti nisu promenili mesto, razume se, ali same stvari su se promenile u suštini. Drukčije su pri ponovnom susretu, i reklo bi se da s više snage deluju na nas, tužnije i još dublje, mekše nego nekad, da bi se stopile s nama u onom umiranju koje se lagano zbiva u nama, neosetno, iz dana u dan, od kojeg se svakog dana kukavicki malo manje branimo no juce. Od susreta do susreta, vidimo kako se život raznežava, bora u nama, a s njim i stvari i ljudi, koji su bili obični, ili dragoceni, ponekad i opasni. Strah od bliskog kraja obeležio je sve to svojim borama, dok smo mi kasali gradom za svojim zadovoljstvom ili za hlebom.
Uskoro će svud oko naše prošlosti ostati samo bezazleni, jadni i bespomoćni ljudi i stvari, sve same zanemele greške."

L.F. Selin

[vesela_sveska]

Ne dozvoli da zbog jedne greške i jedne osobe izgubiš povjerenje u sve ostale...

[Entropio]

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

Vesna Parun, "Ti koja imaš nevinije ruke"

[Entropio]

Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
već mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kad me možda više neće biti

da li ćeš ponekad zaplakati noću
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ćes pamtiti
po nasoj nježnosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama

da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me više možda neće biti

a sve će biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli

da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima

Željko Krznarić

[Entropio]

Svaki čovek pati, al u tuđem oku
svak miran izgleda krijuć bol duboku.

Svako sebe žali. Svako iz svog jada
zavidi drugome, koji i sam strada.

Ne znamo da muke u drugih postoje,
jer ih svako skriva kao i mi svoje.

I svako iz svoje duše ojađene kaže:
»Ceo svet je srećan, osim mene«.

A svi su nesrećni i svi, izgubljeni,
mole nebo da im sudbinu izmijeni.

Kad promena dođe, vide za čas tili
da su samo drugu nesreću dobili.

André Chenier

[vesela_sveska]

Nikad ne odustaj od ljubavi, već od ljudi koji ne znaju voljeti.

[vesela_sveska]

Ma, pusti me, nije mi ništa. Svakom naiđe žuta minuta u životu. Meni se nekako razvuče i na dane, ali uvijek se nekako izborim sa njom, nabacim osmijeh, malo šminke, i ništa se ne vidi...


Моžda se varam, ali meni se čini da se čovjek može poznati po smijehu, i ako vam je prijatan smijeh potpuno nepoznatog čovjeka, koga prvi put u životu srećete, možete slobodno reći da je to dobar čovjek.

[vesela_sveska]

I onda dolazi prokleta hladnoća… Znaš da je gubiš a bespomoćan si da uradiš bilo šta. Ona odlazi… Gubiš nešto što nisi znao da će ti trebati. I pritom moraš glumiti da te ništa ne dotiče, da tako mora biti u životu. Ljudi odlaze, ti ostaješ, jedan kraj, novi početak. Praviš se hrabar dok ta žena za koju si mislio da je još samo jedna u nizu, odnosi dio tebe sa sobom. Poželiš je zaustaviti, reći joj da ostane, priznati da ti je potrebna, zagrliti je. Ali ostaješ u mjestu ukočen, s frajerskim osmijehom, naizgled potpuno ravnodušan što odlazi. Ponos te još jednom ukopava u mjestu, i izdaje. Gubiš sebe, gubiš nju, gubiš šansu za ljubav. I kada i posljednji trag nje izgubiš iz vida, shvatiš, to je kraj. Uhvati te nespremnog, bez da ti da šansu da nešto poduzmeš. Dobiješ ponos, ali izgubiš sve ostalo...

[frameni]

Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
već mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kad me možda više neće biti

da li ćeš ponekad zaplakati noću
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ćes pamtiti
po nasoj nježnosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama

da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me više možda neće biti

a sve će biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli

da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima

Željko Krznarić

[frameni]

Tvoja duša šuti i govori

Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu

Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi

Tražiti te ne znači živjeti
vec slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
vec hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti isčezavaš
Imati te ne znači hraniti se
vec gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
vec bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš.

Josip Pupačić

[vesela_sveska]

[potočanka]

imam tačan popis stvari koje trebam još da uradim. i svaki dan jednu stvar uspijem da preskočim. uvijek zaboravim da te zaboravim.

[vesela_sveska]

imam tačan popis stvari koje trebam još da uradim. i svaki dan jednu stvar uspijem da preskočim. uvijek zaboravim da te zaboravim.