fidoremilienko wrote:
Nemam podatke koliko umanjuju vibraciju, ali znam da tocak bolje lezi i tako obezbjedjuje bolju vucu vozila. Druga stvar, je sto su zljebne sine (ove o kojima govorimo) bolje za uklapanje u asfalt. Imaju dvije mane:
-moraju se uvijek cistiti (vrsiti vizuelni nadzor, jer ukoliko postoji bilo sto u zlijebu to moze dovesti do iskakanja tramvaja)
-skupe su za izradu (ojacani celik)
Najveca budalastina je recimo (kad nemas para, sto je nas slucaj), spajanje (zavarivanje) Vignolove i zljebne sine. To je izvedeno na prelazu u Nedzaricima.
Malo sam pretražio internet da nađem tačne odgovore na pitanja vezana sa našom diskusijom:
ŽLJEBNE šine se prema stručnim tekstovima koje sam našao na stranicama čeških saobračajnih fakulteta koriste kod tramvajskih pruga u ulicama sa zatvorenom površinom (kocke, asfalt, betonske ploče) jer žljeb osigurava prostor za vanjski dio tramvajskog točka, češki se taj dio zove "okolek", neznam nažalost tačnu H/B/S terminologiju. Ovaj vanjski dio tramvajskog točka je niži nego kod željezničkog točka tako da u većini slučajeva željeznička vozila ne mogu voziti na standardnim tramvajskim prugama (žljeb kod žljebne šine nije dovoljno dubok). Prednost je u tome da je na zatvorenoj površini ulice stabilan prostor pod nivou kolovoza gdje može prolaziti onaj "okolek" sa unutrašnje strane šine koji zapravo osigurava stabilno kretanje vozila na šinama i da ne iskoči.
Da, mora se žljeb redovno čistiti, mora imati sisteme za odvod kišne vode. Sjećam se slike iz Dresdena izi osamdesetih gdje je tramvaj ČKD ležao na strani i uzrok zašto je iskočio i prevrnuo se - bio je neki vijak koji je ispao iz nekog kamijona i zalutao je u tramvajski žljeb gdje je ostao u čvrstoj poziciji.
ŽELJEZNIČKE šine se mogu koristiti na svim mjestima tramvajskih pruga koje ne idu direktno asfaltiranom ulicom nego u posebnom prostoru, najčešće u sredini širokih ulica. Znači u Sarajevu idealne su željezničke šine od Muzeja do Ilidže, samo na prelazima mogu se postaviti žljebne dionice. Izgleda da je nabavka željezničkih šina jeftinja jer ima više izvora i proizvođača i naravno, nema potrebe da se čisti žljeb šina. Žljebne i željezničke šine se mogu bez problema spajati varenjem, prekjuče sam prilikom slikanja vozila u Dresdenu gledao takva mjesta - žljeb je na proširen na mjestu spajanja, gdje žljebna ustvari počinje, i u pravcu do daljnje dionice žljebne šine je postepeno sve uži sve do normalnog parametra. Takav prelazni dio je dug oko 0,5-1 m. Naravno, sve to je pitanje kvaliteta izvođenja radova i tog varenja.
Evo sam našao sliku na češkoj wikipedii.

To što se veoma razlikuje kod tramvajskog i željzničkog saobraćaja jesu skretnice i križenja koja imaju potpuno drugačije razmjere i parametre tako da danas skoro nema šanse da voze željeznički vagoni na tramvajskim prugama i klasični tramvaji na željezničkim prugama. Naravno ima gradova gdje postoje sistemi "tram-voz", recimo tramvaj će ići do Ilidže svojom trasom te iza Ilidže prelazi na željezničku prugu i ide do Hadžića - ovdje bi moralo biti prihvaćeno posebno tehničko rješenje "univerzalnih" šinskih elemenata (posebno skretnica i križenja) i tramvaja sa specijalnim postoljama i točkovima. U njemačkoj najpoznatiji grad sa "tramvozom" jeste Karlsruhe.
Šta se tiče tvrdnje nekih lika da "Amsterdamski tramvaji uništavaju prugu na obali zbog prevelikog osovinskog pritiska". Pitao sam danas nekoliko stručnjaka. Dakle: Amsterdamski tramvaji imaju prosječne parametre i nisu nikako ekstremno teška i zahtjevna vozila. I, praktično ne postoji tramvaj koji bi imao manji osovinski pritisak nego stari dobri zglobnjak ČKD tipa K2. Ili, recimo, postoji. Ali u GRAS-u bi trebali kupiti 50 konja da opet vozi konjski tramvaj gdje svaki vagon može imati maks. 2-3 tone.... suštinski problem je katastrofalno stanje dugoročno zanemarenih pruga i vozila i način, koji vidimo, kako se pravi "remont" jer političari, zlo naših zemalja, su upetljani u sve i stručnjake odavno niko ne sluša.