).Ljudi su ljudi. Nisu masine. Nisu bez osjecanja, nisu bez hormona, i nisu 'zaledjeni' u vremenu i prostoru. Biti vjeran nekome 30, 40, 50 godina je ogromna stvar! I stvar je odluke. Etickih principa. Postovanja. Emotivne privrzenosti. Emotivne sigurnosti. Mnogo nekih stvari.
Ljudima se desi da se zaljube. Hormoni, hemija, ljubav, na kraju, kakvo god da joj je porijeklo, ne bira ni po babu ni po stricevima, ni po zemaljskim, ni vanzemaljskim zakonima. Neke se stvari jednostavno dogode. Iz raznih razloga.
Ljudi pocnu stariti. Pa, pocnu razmisljati o kraju zivota. Ili se osjecaju kao da nikad nisu zaista zivjeli. Pa se pokusavaju 'ozivjeti' -- a ljubav/hemija ozivljava, to svi znamo. Ili pronadju nekog s kim se 'osjecaju'. Neko nadje sebi partnera u 17.oj, pa sretne nekoga u 35.oj. Ili u 50.oj. Neko je pod pritiskom, a muz/zena nemaju vremena da se njime/njom bave. Kod nekoga nestane seksa. Kod nekoga nestane bliskosti. Neki se ne upoznaju ni nakon 20 godina braka. Neki nikad ne pronadju partnera ili ih put nasumce dovede do nekoga ko nije slobodan. Neki se pronadju, pa se poslije opet izgube. Ne postoji jedna sema zivota, jedna sema ljubavi, jedna sema 'pravog' ili 'krivog'.
Ovi sto uvijek i samo krive 'treceg' (obicno zenu, jer o ozenjenim muskima pricamo), nemaju sposobnost saosjecanja, a nemaju ni puno sposobnosti za samo-suocenje. Veze nisu simbioticka stanja. Bar nisu one koje su po mom misljenju zdrave. Svaki je covjek prije svega jedinka i onaj koji svoje postojanje veze za drugoga i preda mu kljuceve svoga postojanja je veoma hrabar i daje toj drugoj osobi najvisu mogucu dozu povjerenja koje se nekome moze dati. Jedina visa doza povjerenja je ona koja postoji izmedju roditelja i djeteta, ali ta se ne bira.
Rasprave po ovom pitanju uvijek su ostrascene i iskljucive upravo iz tog razloga. Sto tema dodiruje u sustinu bica. Svi smo mi na neki nacin idealisti i vjerujemo u ljubav. Cistu, nepatvorenu, vjecnu, onu sto lijeci, i cuva, i na kojoj pociva smisao svega. Problem je sto su nas naucili da ljubav mora imati samo jedan oblik i jedan nacin ispoljavanja, i samo je na jedan nacin ona prava. Kad nas ne boli. Kad ima happy end - za nas, onakav kakvim ga mi zelimo.
A ljubav moze biti svasta. Moze biti prastanje. Moze biti ljubav prema sebi. Moze biti ljubav prema drugome koja se afirmira bezuslovnim stanjem podrske. I u tom smislu, ljubav nekada moze znaciti pustiti onoga kojeg volis da bude srecan. I preuzeti odgovornost za svoju srecu - sa ili bez te osobe. A, svi mi volimo poprilicno sebicno. Pa, kad nas neko prevari, nikad ne pitamo 'zasto se ovo dogodilo?", nego pitamo "kako si mi to mogao/la uraditi?". A za treceg kazemo da je "kurva", ako je zensko, ili mu idemo lomiti noge ako je musko, obicno s obrazlozenjem "ko si ti da diras u ono sto je moje". Jer je treci dirao 'u nas' i 'nase'. Kao da onaj 'drugi', nas, nije imao izbora u svemu tome. Ili kao da nije imao PRAVO izbora. Jer on/a je DIO nas, i ne postoji kao odvojena jedinka.
Razumijem da je brak racionalna odluka da se odreknes prava izbora (na nekog ili nesto trece). Jednom je Arzuhal postavio jednu fenomalnu definiciju ovog tipa, koje se ne mogu sada sjetiti od rijeci do rijeci, ali je u ovom duhu. Fenomenalno moralna. Fenomenalno ljudska. Problem s istom je sto uzima ljubav za apsolutno trajnu i nepromjenjivu kategoriju izmedju dvoje ljudi. A, ljubav se mijenja, ljudi se mijenjaju, okolnosti se mijenjaju, osjecanja se mijenjaju, potrebe se mijenjaju. I nekada dodje do 'prevare'. A sta je 'prevara'? Prevara je iznevjerenje nase najdublje potrebe da budemo voljeni. Jednako kao sto je i odraz nase najdublje potrebe da budemo voljeni (nasuprot uvrijezenom misljenju, istrazivanja govore da prevare imaju vise veze sa emotivnim, nego sa seksualnim potrebama). Prevara, dakle, uvijek ima dva lica.
Pa, kad gledamo u tuznog, ocajnog, dotucenog 'prevarenog', cesto vidimo osobu koja izgubi smisao postojanja, koja zeli nestati, ili zeli, u ljutnji, da onaj drugi (i treci/a s njim) nestanu u kakvoj dzehenmskoj vatri. I, koliko god je jasno odakle i jedno i drugo osjecanje, pitanje je u svemu tome ... kakvo je to osjecanje iz kojeg, ako se okolnosti promijene, nastaju destruktivna osjecanja kakva su 1) potreba za samo-unistenjem, 2) potreba za unistenjem onoga ko nas je prevario (ili onoga s kojim smo prevareni), 3) odbijanje da se onom kojeg "volimo" dopusti da bude slobodan da voli i bude voljen, cak i ako je to naustrb nas.
E, to su meni neka zanimljiva pitanja o nama i prirodi nase 'ljubavi' i prirodi prevare. Mogu neka od ovih pitanja zvucati mazohisticki, no, kao i u bilo kojoj situaciji u zivotu, zivot nije ono sto nam se desava, nego je ono kako reagujemo i nosimo se s onim sto nam se desava. A ovo 'dobar, los, zao', to mi je nekako dogmatican pristup ljudkoj prirodi, koja je kompleksna.
bježi tamo, rasplaka me ona tvoja priča ..
Šta hoš reć? 
