KONTROVERZE O BOSANSKIM BEGOVIMA
U historiografiji su, usprkos raznim teorijama o bosanskim begovima, još uvijek sporna najvažnija
pitanja u vezi s njima: šta uopće znači znači titula beg? Ko su begovi? Je li to plemstvo ili nije? Ko
je imao pravo nositi titulu beg? Kako se dokazivalo pravo na titulu? Kako se tokom historije
mijenjalo značenje te titule? Da li se uopće mijenjalo? Kako su begovi postali krupni
zemljoposjednici? Dosadašnje ocjene o ulozi begova u historiji Bosne i Bošnjaka toliko su različite
da ih je nemoguće izmiriti. Te su ocjene davali kako znanstvenici tako i umjetnici i političari, i one
su se kretale od preuveličavanja uloge begova i identificiranja njihove historije sa historijom
Bošnjaka opčenito napadati begovat znači napadati historiju bosanskih muslimana (podcrtao
H.K.). Ako išta u toj historiji ima pozitivna i štogod ima pozitivna vezano je za bege i begovat.
Begovatu se ima zahvaliti da je se Islam uopće afirmirao u ovim krajevima i na ovako nepogodnu
tlu. Oni mu nijesu samo osvojili priznanje, nego su mu svojim imetkom i opstanak osigurali. Da
budu dostojni svojih velikih preda bezi su pred samu svoju propast, trošeći svoj vlastiti imetak,
isposlovali vjersko-prosvjetnu autonomiju". Begovima se, dakle, i njihovome imetku, ima "zahvaliti
za vakufe i druge hajrate, jer bez tih vakufa i hajrata zar bi se mogle izdržavati islamske vjerske
institucije"), do potpunoga minimiziranja njihovoga značenja ("ekonomska struktura našeg
negdašnjeg patrijarhalno-feudalističkog društvenog života, izbacila je na površinu begovat kao
vodeću klasu našeg elementa. Jasno je, da je onda i naš društveni život u svim svojim funkcijama,
bio životni odraz begovata. Sada kad smo došli do zaključka da je begovat bio presudan društveni
faktor, u čijim su rukama bile sve poluge društvenog života, kako političko-ekonomska, tako i
socijalno-kulturna (potcrtao H.K), nameće se pitanje, da li je taj život bio pozitivan ili ne? Ja tvrdim
ne", pisao je jedan autor koji je historiju bosanskih begova ocjenjivao izrazito negativnom.
"Pogledajmo naše kasabe, gnijezda plemstva, i viditi ćemo jednu užasnu sliku propasti, mrtvila i
najšire apatije, sliku nad kojom bi čovjek zavriskao"). Dr. Nikola Stojanović, pravnik i srpski
političar, ocjenjivao je begove kao ljude "koji nijesu ništa dali kulturnom svijetu. Oni sjede po
kavanama, a onaj težak mora da snosi, da beg može da sjedi i šeće i da uživa (..). To je jedan gad
(podcrtao H.K). Drugi, pak, srpski političari su tvrdili kako su begovi tijekom čitave osmanske
vladavine u Bosni bili nositelji autonomnih ideja u Bosni, ali su poraženi 1851, a borbu za
autonomiju su nastavili pravoslavni i katolici i ta je borba trajala sve do 1878. godine.
Karakteristične su ocjene koje su se o begovima iznosile nakon Prvoga svjetskog rata, kada je
begovat najčešće negativno karakteriziran. Jedni su na begovat gledali kao na bolesnika kojemu
nema lijeka, koji umire, i kojemu treba pomoći da što prije umre. Po tome mišljenju, AustroUgarska je htjela izliječiti begovat jer je plemstvo uvijek bilo stup države. "Naš bi begovat, bez
sumnje,da ga je monarhija ikako mogla uvesti u škole i da je ona ostala na životu, bio njen
najodaniji i najsiguriji podanik", te "da je školom i evropskom civilizacijom bio uspio zbrisati sa
sebe onaj pseudoislamski ćibur (oholost, gordost, op. H.K), koji mu nije dao izmiriti se sa
historijskom nuždom života pod daurskim carem" begovat bi u Austro-Ugarskoj našao
"najiskrenijeg zaštitnika". Autori koji su zastupali ovakva mišljenja o begovima tvrdili su kako su
još koncem osmanske vladavine "begovske kule, čardaci i konaci počeli (su) se osipati i pustjeti (...)
Imali su ogromna imanja, ali su ih prepuštali subašama. Imali su vlast, ali su išli radije po lovu na
šumsku divljač. Imali su lijepu,racionalističku religiju, ali su puštali, da preko nje preraste gusti
korov svih mogućih paganskih tradicija i skolastičkih gluposti iz doba najdublje dekadanse islama.
Imali su u sebi mističnu i slavensku dušu, oplemenjenu nježnim lirskim zadahom istoka, ali su je
prljali i blatili u rakiji i mistici. Imali su bistar i oštar razum, ali su ga pomračili i pomutili čiburom i
javašlukom. Imali su pod sobom zdrav, skroman, čestit, pametan i pošten narod, ali se nisu za njeg
ni u snu brinuli". Prema ovim mišljenjima "potpuna besciljnost života našeg begovata, koji do
okupacije ili za jedan svoj pokret nije poznavao neotklonjivih zapreka, mogla je dolaziti do vidnogizražaja samo onako, kako je i dolazila: u najčudnijim kontrastima. Istodobno je među njima bilo i
krvopija za raju i njenih pravih roditelja" (potcrtao H.K). Ovi su autori isticali kako "nije davno
bilo (...) da su se begovi na svojoj kuli kladili o svoje šišane (vrsta puške, op. H.K), da će iz njih
pogoditi vrč na glavi seljanke, koja je prolazila ispod kule, i svoju opkladu u djelo provodili. Nije
davno bilo, da su begovski momci seljaka, koji bi zaboravio sjahati na prolazu ispred begovskog
čardaka, svlačili s konja i na mrtvo premlaćivati. (...) Manifestacija besciljnosti begovskog života,
poslije okupacije nije bila više nesmetana. Pred njom je stojao neumoljivi švapski zakon. U tom
vremenu taj život nosi pečat pune pasivnosti. Kako po nesrećnoj čovječijoj prirodi dobro u čovjeka
ulazi samo s njegovim velikim trudom, dok se zlo u njemu ugnjezduje i protiv njegove volje, I kako
je sa zapadnom civilizacijom među nas došlo mnogo novog zla, to je pasivnost begovskog života
poslije okupacije značila zapravo prihvaćanje svakog novog zla i nijednog dobra. Prestiž rapidno
pada i stoga ćibur posta žučan. Kmeti podigoše malo glave i stoga hakovi postaše mršaviji i subaše
veći kradljivci, a bezi radi svog nemočnog bijesa još manji račundžije. Rakiji i mastici se pridruži
skupi šampanjac sa još skupljim lijepim ženskim tjelesima. Mozgovi postašejoš mahmurniji, a volja
još slabija. Briga za budućnost, oduvijek minimalna, posta još manja sa slabljenjem životnih radosti
i mračenjem duha. Djeca se ne poslaše u daurske škole, da se ne bi povlašila, te ih se i dalje prepusti
ulici i momcima na odgoj, a ulica ih sada prihvati, ne kao prije sa strahom od roditelja, nego
slobodno izli na njih svu svoju prljavštinu. Tuberkuloza,sifilis i svaka degeneracija, pomiješaše se
sa dječijom krvlju. Da tragičnost tog propadanja bude i groteskna, djeca najuglednijih i najsilnijih
porodica padoše najdublje".
Kontroverzne ocjene povijesti bosanskih begova, koje se susreću u literaturi, svoje su prethodnike
imale u ocjenama evropskih putopisaca koji su prolazili Bosnom i ostavili svoje mišljenja o njoj.
Informacije putopisaca, kao i izvještaji zapadnih diplomata, nisu uvijek odgovarali bosanskoj
stvarnosti, budući da su bili duboko politički motivirani. U tim informacijama begovi su se uvijek
vezali za agrarni sistem, a u Evropi je iz političke oprečnosti evropskih sila i Osmanskoga Carstva,
vrlo rano izrečena anatema nad svim što je osmansko, pa je tako anatemiziran i agrarni sistem i to
uglavnom pod utjecajem izvještaja konzularnih agenata "koji su svoja izvješća o turskim agrarnim
prilikama udešavali ne po potrebi naroda, ne po interesu države, nego po političkim tendencijama
vlastite vlade" karakterizirajući osmanski agrarni sistem "turskim zulumom". U ovim se
izvještajima često veoma opširno govorilo o begovima. Francuski su putopisci početkom 19.
stoljeća begove smatrali vrstom bosanskog plemstva, a samo "neki od njih su uživali velike
feudalne posjede". Jedan je Francuz sredinom 19. stoljeća, zbog "elegantnog i ponositog držanja, te
ljepote njihove nošnje", ali i zbog činjenice da "neki od njih potiču od loze bivših kraljeva",
bosanske begove svrstavao u elitu evropskog društva. Sredinom 19. stoljeća, međutim, neki begovi
su već bili osiromašili. Škotlanđanin Džejmz Henri Skin (James Henry Skene) opisuje 1851. Jednog
Ali-bega iz Zvomika, čiji su "otac, djed i svi preci od pamtivijeka bili begovi" i koji "vodi porijeklo
od jedne stare feudalne porodice koja je spala na prosjački štap kad su joj ukinute povlastice". Skin
veli da mu je neimaština običnog svijeta u Bosni zadavala bol, a "neimaština bega pružila mi je
utjehu". Mada je moć begova počela slabiti i u vrijeme osmanske vladavine, oni su, čak i onda kada
bi "spali na prosjački štap", zadržavali gordost i odlike starog aristokratskog sloja. Irac Džejms Krej
(James Creagh), koji je Bosnom putovao u ljeto 1875, opisuje jednog osiromašenog bega iz okolice
Sarajeva koji je išao u lov i "ponosno sjedio na svom konjiću dobre pasmine i nadmeno gledao na
prolaznike uvjeren da su daleko ispod njega. On često odlazi da pogleda malu ruševnu kulu svog
oca u kojoj je rođen, i čuva, kao svetu dragocjenost koju se nada ponovo pokazati, staru zastavu što
su je njegovi preci nosili u mnogim teškim bitkama. Ali njegov prihod je spao na oko dvadeset pet
funti godišnje. Begovo držanje, ako ne i izgled, bilo je gospodsko". Britanski putopisac i historičar
Frederik Harison (Frederic Harrison), koji je Bosnom prošao koncem 1875 ili početkom 1876,
begove smatra posljednjom evropskom aristokracijom "koja još ima da nauči da se bogatstvo
uvećava ne nevoljnim radom kmetova već saradnjom slobodnih ljudi". Za one begove s kojima se
on susreo veli da "žive po muslimanskom običaju u velikim i oronulim drvenim kućama; žene su im
izdvojene, ali ne u onoj mjeri kao kod azijskih Turaka ...To su neuki varvari koje je religija odsjekla
od svekolike evropske kulture" Paolina Irbi (Paolina Irby) za begove veli da su pred dolazakAustro-Ugarske već uglavnom bili izgubili na svome značenju. "Bosanski beg par excellence, onaj
moćni feudalac od prije šezdeset godina, sada je okovano čudovište izvađenih zuba i podrezanih
kandža. On je svakako bio megaterijum za naše doba. Surova snaga ovog divljaka uglavnom je
skršena i on nije stekao nikakvu drugu snagu. Jer, s nekim mogućim izuzecima, današnji bosanski
begovi su neuki, pokvareni, lijeni i potpuno nesposobni za organizovano i zajedničko djelovanje".
Drugi su smatrali da su "begovi, stalež neradni (čast iznimkama), od zevka i uživanja, u čijem ćemo
gazdinstvu slabo naći ekonomije. Živi iz dana u dan od prihoda, što mu ga kmet donese, pa bar da
taj prihod dobro i korisno upotrijebi. Radi slabog ekonomisanja mnogi trpe oskudicu. Od onih naših
starih begovskih familija, ponosnih i bogatih, danas su u najviše slučajeva familije skrivenog
siromaštva, na oči još bogate, a unutra nemoćne i siromašne".
Ruski putopisac Aleksandar Giljferding se također bavio pitanjem bosanskih begova. On ih smatra
nasljednicima "stare slovenske aristokracije",te, u vrijeme kada on boravi u Bosni 1857, jasno
razlikuje pravni položaj begova zemljoposjednika od položaja ranijih spahija, koji su postojali u
predlatasovsko doba Bosne i koje on također naziva begovima. Po njegovom mišljenju, spahije su
također dio stare aristokracije, i po tome begovi, "samo su u stara vremena dobili pravo ubiranja
carske desetine u određenim okruzima (spahilucima) i zato su morali služiti u sultanovoj vojsci sa
svojim ljudima.Beg je upravljao nekim selom kao zemljoposjednik. Drugi beg, koji je isto tako
mogao biti zemljoposjednik u nekom drugom mjestu, sabirao je kao spahija u svoju korist državnu
desetinu iz onog prvog sela. Među njima nije bilo nikakvih sukoba. (...) Sada u Bosni nema spahija:
oduzeta im je desetina i u isti mah oslobođeni su od specijalne vojne službe, a desetina se izdala pod
zakup nemilosrdnim špekulantima. Begovi kao zemljoposjednici ostali su sa svojim pravima kao i
ranije jer njihov posjed nije bio rezultat ustupanja državnih dohodaka (kao što je to bio slučaj sa
spahijama), nego se temeljio na pravima privatne svojine (koju su oni vrlo često stekli silom)".
Bivše spahije su se, nakon što su u vrijeme akcije Omer-paše Latasa izgubili specijalne obaveze i
prihode, opet sjedinili s begovima. U opširnom elaboratu o Bosni i Hercegovini, sastavljenom
sredinom 1878, potpukovnik austrougarske vojske Gustav Temel (Gustav Thoemel) begove naziva
zemljoposjedničkim plemstvom koje je nasljednik staroga "hrvatsko-bosanskog i katoličkog
lenskog plemstva". Međutim, velike povlastice i prava toga plemstva su u posljednje tri decenije
osmanske vladavine ukinute. Smatra ih lijenim i nenaviklim ni na kakve javne službe, te suviše
ponosnim da bi se bavili trgovinom i obrtom, zbog čega, mada nekad veoma bogati i nadmoćni,
materijalno ponajviše ovisni od podavanja svojih kmetova, brzo propadaju.
I talijanski je novinar Virđinio Gajda (Virginio Gaida), suradnik napuljske "Stampe", pisao kako su
begovi potomci bosanskoga srednjovjekovnoga "srpskog" plemstva koje je nakon osmanskoga
osvajanja prihvatilo islam. "Begovi su feudalni gospodari koji stanuju po gradovima" pisao je
on.Ovaj novinar, inače, begove pokazuje kao veleposjednike, ali u lošem svjetlu."Danas dvadeset
devet hiljada begova stežu u svojim rukama jednu tragičnu vojsku od sedam stotina hiljada gladnih
težaka. Ima moćnih gospodara vlasnika čitavih predjela, sela i planina, na kojima žive po gdjekad
do četiri hiljade težačkih porodica. Ali na tim beskrajnim beglucima kmetovi skapavaju od gladi".
Godinu dana nakon ovoga talijanskoga novinara i jedan Rus, Eugen Ščepkin, sveučilišni profesor i
zastupnik prve ruske dume, putovao je po Bosni i studirao njezine agrarne odnose. On je pisao kako
su srednjovjekovni mali i veliki posjednici (vlastela) osmanskim osvajanjem prihvatli islam i postali
age i begovi. Sčepkin je agama smatrao manje posjednike, a begovima velike posjednike. Profesor
Karlo Kadlec je, raspravljajuči o agrarnom pravu u Bosni u osmanskom razdoblju, pisao kako su
"lenska gospoda bila većinom veleposjednici (čiftluk sahibije, tj. begovi i age) koje su pravilno
zbog spahijskog karaktera, zvali spahijama mjesto čiftluk sahibijama, što potvrđuje i današnji naziv
spahije, koja je riječ sinonim sa agom, gospodarom, gazdom". Na temelju ovakvih uvjerenja kasniji
su historičari zaključivali kako budućnost bega i njegova uloga u društvu ovise prije svega "o
stepenu njegovog privrednog angažmana i uspona, tj. da li će mu poći za rukom da se izvuče iz
naslijeđenog rentijerstva na podlozi ubiranje haka. Vlast je, čak, spremna da traži politički oslonac u
tom sloju zemljoposjednika, što mora dakako biti bez efekta, ukoliko age ne bi pokazale volju i
sposobnost da u promijenjenim okolnostima osiguraju i zadrže vodstvo u privredi". U takvoj jesituaciji beg sve više siromašio, živio od haka, a osim haka "što konačno još nedostaje za bezbrižni
begovski život, namiruje se prodajom zemlje ili zaduženjem kod srpske čaršije, kod židovskog
trgovca i kasnije kod banaka".
S vremenom se broj kontroverznih pitanja o bosanskim begovima smanjivao, ali nikada nije
ponuđen valjan odgovor na pitanje da li se begovi imaju smatrati plemstvom ili ne, s obzirom na
suštinu osmanskoga društva koje nije bilo staleški konstituirano na način kakoje to bilo u Zapadnoj
Evropi, budući da se temeljilo na islamskom pravu koje nije priznavalo klasne razlike među
ljudima, pa time ni bilo kakve privilegije koje bi eventualno mogli uživati predstavnici vladajuće
klase. "Ali to ne znaći da u osmanskom društvu nije bilo plemstva. Naprotiv; samo je osmansko
plemstvo bilo isključivo vojničko plemstvo u koje je mogao dospjeti svaki podanik musliman, ako
se istakne zaslugama za državu, naročito ratničkim. Plemićki naslov beg pripadao je samo
predstavnicima vojnog reda".
Iza 1878, kada je Bosna postala sastavnim dijelom Austro-Ugarske monarhije i kada se postavilo
pitanje položaja struktura bosanskoga društva u odnosu na strukture austrougarskoga društva,
pojavio se i problem položaja bosanskih begova. U novim je društvenim uvjetima valjalo odrediti
njihovo mjesto. Od tada se počinje razvijati ozbiljna literatura o bosanskim begovima. "Ime beg, do
pred okupaciju riječ koja je oko sebe ulijevala strah i poštovanje, poslije okupacije je još uvijek
oznaka nekog našeg višeg društvenog staleža, kojem se odavao kakav takav respekt", a poslije
1918. begovska titula "postaje oznaka za ljude koji su živa još jedina preostala personifikacija
turske sile u ovim krajevima i koje se kao takove može nemilice, s pravom osvete, daviti i ništiti.
Tako je i bilo. Posao je danas uglavnom već svršen...".
Dio predstavnika austrougarske vlasti je prihvatio teorije o srednjovjekovnome porijeklu bosanskih
begova smatrajući ih plemstvom. Zbog nejasnog historijskog porijekla, ali i zbog činjenice da se
nakon austro-ugarske okupacije 1878. broj osoba koje su zahtijevale titulu "beg" znatno uvećavao,
jedan dio begova u Bosni je 1894. zahtijevao da se znanstveno ispita ko ima pravo na begovsku
titulu. Predlagali su da Uredništvo Glasnika Zemaljskog muzeja zatraži od svih begovskih obitelji
privremeno fermane i dokumente i na temelju toga utvrdi ko se može, a ko ne može zvati begom.
"Kao što je austro-ugarsko plemstvo zaštićeno od države, trebalo bi i naša vlada da uzme u zaštitu
prave begove". Oni su istupili sa tezom o predosmanskom porijeklu bosanskih begova, a Osmanlije
su samo srednjovjekovnom plemstvu "oduzeli prijašnje naslove i podijelili im svoj počasni naslov
'beg". Tvrdili su kako je za razvoj begovata presudno razdoblje druge polovice 18. i prva polovica
19. stoljeća. Tada su se begovske obitelji bile jako osilile, malo su se bojali bosanskoga vezira i
međusobno su vodili krvave obračune. Vladali su uglavnom u kapetanijama i muselimlucima. "Sve
druge begovske porodice, koje nijesu imale vlasti u šakama, panule su u drugi red plemstva, jer su
ih kapetanske i muselimske porodice sasvim zanemarile i samo su među se vezale ženidbeno
srodstvo". Oni su zagovarali tezu da se begom može zvati onaj ko ima carski turali ferman na
zijamet "jer njegovi stari ili su bili plemići u vrijeme bosanske kraljevine ili su za junačka djela
stekli zijamet; ako li pak koje porodice nemaju fermana, jer im je metnimo u slučaju vatre ili
kakove nesreće zadnjih pedeset godina turali ferman propao, a stari ljudi iz njegove okolice znaju,
da je koljenović i begovski sin, može se begom nazivati. Ako ne ima fermana na ziamet, a stari
ljudi ne znaju, da je sojević i beg najmanje bar od sto godina, nema nikakva prava na naziv beg, pa
ne treba ni da se prodaje za plemića". Da bi se u tom smislu sačuvalo bosanskohercegovačko
plemstvo "mora se, dok je vrijeme, oplijeviti šenicu, jer kad zaraste u travu onda će biti vrlo teško
ili nemoguće". Ukazuje se na pojavu "nadribegova" koji će, ako im se ne stane na put, poplaviti
Bosnu "pa će begova doteći svukud". Prema njihovim tvrdnjama, nadribegovi nastaju na tri načina:
prvo, prema imenima (od Širbega nastaju Širbegovići; od Alajbega-Alajbegoviči i tako dalje);
drugo, mladi činovnici završe škole, zaposle se u državnoj službi pa jednostavno sebi dodaju iza
imena zvanje beg "da se proda Švabama za plemića i da imponira u društvu",i treći način je
jednostavno uzimanje prezimena starih i znamenitih begovskih obitelji "da bi se u tuđini prodao za
koljenovića".
Tada međutim, nisu napravljena takva istraživanja, ali je deceniju i po nakon toga povedenaozbiljna rasprava o tome, a inicijator je bilo austrougarsko Ministarstvo rata, koje je 8. marta 1911.
od Zajedničkog ministarstva finansija zatražilo informaciju o tome koji bosanskohercegovački
pripadnici imaju pravo nositi titulu "beg", kako se ovo pravo dokazuje i kakav značaj, odnosno
plemički stupanj, pripada ovoj tituli. Ministarstvo rata se odlučilo da ovo ispita iz praktičnih
razloga: radilo se o tome da li neka određena osoba, pripadnik vojničkoga staleža, ima pravo nositi
titulu "beg".Tragajući za odgovorom na ovo pitanje angažirano je više stručnjaka (Carl Ritter von
Sax, dr. Janos Krcsmarik, dr. Ćiro Truhelka, Lajos Thalloczy) koji su pripremali niz elaborata o
značenju titule beg u Bosni. Uz njihovo mišljenje, valja istaknuti da je i Safvet-beg Bašagić u
nekoliko navrata izložio svoje shvatanje ovoga pitanja. Na kraju se pokazalo da se stručnjaci oko
toga ne mogu usuglasiti, pa je Zemaljska vlada u Sarajevu ovu raspravu o značenju titule beg
završila svojim prijedlogom dostavljenim 28.juna 1913. Zajedničkome ministarstvu finansija u
Beču u kojem polazi od mišljenja da se pravo pojedinih obitelji u Bosni i Hercegovini da nose titulu
beg ne može dovesti u sumnju. Rješenje pitanja kojem plemičkom stupnju, u usporedbi sa
plemićkim činom u Austriji i Ugarskoj, odgovara begovska titula, moglo bi se ponuditi tek na
osnovu iscrpnih istraživanja i ispitivanja porijekla prava na nošenje begovske titule u svakom
pojedinom slučaju. Neka posve pouzdana usporedba, međutim, iz osnova nailazi na velike teškoće
jer begovska titula ne pokazuje nikakav jedinstven plemićki stalež, nego podliježe različitoj
procjeni što ovisi o vremenu i načinu dobivanja prava na tu titulu. Osim toga, smatrao je šef
Zemaljske vlade Poćorek (Potiorek), ako bi se krenulo u ispitivanje prava na nošenje begovske
titule pokrenulo bi se pitanje ne samo naklonosti muslimanskih begovskih obitelji nego i pitanje
dodjele plemstva starim autohtonim kršćanskim obiteljima čiji su preci u srednjem vijeku također
ubrajani u plemstvo. Budući da u tadašnjim uvjetima rješavanje ovoga pitanja ne bi bilo oportuno,
Počorek je predložio "da se treba ostati kod sadašnjeg običaja, po kojemu prava šutke podnosi
nošenje titule beg od strane pripadnika odgovarajućih obitelji".
Ove rasprave koje su o značenju titule "beg" vođene u austrougarsko doba samo su naizgled imale
akademski karakter. U njihovoj se pozadini zrcalila šira austrougarska politika prema Bosni u čijoj
je osnovi bilo traženje načina da se izmire strateški politički interesi Monarhije, sjedne, te definiraju
one društvene strukture unutar bosanskoga društva koje će u izvjesnoj mjeri poduprijeti takve
interese Monarhije, s druge strane. Upravo se na ove begove,kao "vodeći socijalni sloj kod
muslimanskoga stanovništva", oslanjala austrougarska uprava kako bi preko njih ostvarila svoje
strateške političke ciljeve u Bosni i posebno da "kod bosanskohercegovačkih Muslimana potisne
tursku državnu ideju i emotivnu vezanost za Tursku, jer u tome vidi osnovnu pretpostavku njihovog
djelovanja kao konstruktivne snage u zaposjednutoj zemlji".Benjamin Kalaj je u Delegacijama
19.10.1892. otvoreno izjavio kako polaže "najveću važnost na to da se održe muhamedanski begovi
i age, ovaj državotvorni elemenat, koji ima mnogo osjećaja za zemlju i za narod i koji je s njim
jedno i prema narodnosti i prema jeziku". Cilj je bio da se forsiranjem bosanskog patriotizma preko
begova stvori protuteža hrvatskim i srpskim tendencijama u Bosni. Poslije 1878. znatan dio begova,
osobito sarajevski begovi, je postao saveznik austrougarske uprave u Bosni, uključio se u novu
administraciju i postao dio nove strukture moći, ali je značajniji dio ostao u opoziciji, kao uostalom
i većina bošnjačkoga naroda kome su begovi bili politička elita. Pokazuju to protesti protiv načina
administriranja Bosnom, pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, iseljavanja iz Bosne.
Takvo je stanje ostalo sve do Balkanskih ratova 1912/13, kada je Osmansko Carstvo konačno
istisnuto sa Balkana a Bošnjaci, koji su svojim očima vidjeli stradanja svojih istovjernika u
Sandžaku, "počeli da strahuju za svoju propast u srpskome moru i možda po prvi puta okrenuli su
svoje simpatije Monarhiji, od koje su očekivali zaštitu za sebe i revanš protiv Balkanskih zemalja.
Sada je postalo posve jasno, da njihovoj religiji i individualitetu ne prijeti stvarna opasnost od
strane Austro-Ugarske nego od strane Srbije i njenih saveznika" .<1>
U ovom kontekstu je i isticanje državotvornosti begova i naglašavanje njihove uloge kao čuvara
državne tradicije. Kalaj je bosanske begove smatrao "državotvornim elementom" koji poznaju
zemlju i narod i "jedini su u stanju vladati". Ta se uloga dokazivala teorijom o njihovome
bogumilskom porijeklu čime su održavali kontinuitet sa bosanskim srednjim vijekom. Inzistiranje
na kontinuitetu sa bosanskim srednjovjekovljem bilo je u funkciji dokazivanja da su begovi plemići
koji su dolaskom Osmanlija prihvatili islam. Čak je forsirana teza kako su "današnji Muhamedovci
bosanski i hercegovački, - kako se zna, - potomci starih bosanskih plemića" i na tome je građena
ideja bosanske nacije.<2> Dakle, na ovoj teoriji o vezi sa bosanskim srednjovjekovljem, a ova je
teorija u austrougarsko doba bila veoma raširena, inzistirali su podjednako i vlast i begovi, ali
naravno svako iz svojih razloga. Dok je ona vlastima bila potrebna radi stvaranja atmosfere u kojoj
se može razvijati ideja bosanske posebnosti i bosanske nacije, što je bilo u njezinom strateškom
interesu s obzirom na političke odnose na Balkanu koncem 19. i početkom 20. stoljeća,begovi su
takve teorije širili "kad god su to nalazili za shodno i korisno. U pravilu su to uvijek činili kada bi
im zatrebao politički oslonac u širokim slojevima bošnjačkog naroda protiv Carigrada i Beča ili
kada im je bilo neophodno da se pozovu na svoj legitimitet radi očuvanja svojih zemljišnih
povlastica i pogodnosti u rješavanju agrarnih pitanja. U to se miješala, na jednoj strani, nacionalna
romantika, a na drugoj, određeni begovski, viteški ponos".
Begovi su koncem 19. i početkom 20. stoljeća još uvijek najsnažniji sloj bošnjačkoga društva, ali
zbog činjenice da su oni bili najveći zemljoposjednici, čiju su zemlju obrađivali najznačajnijim
dijelom srpski seljaci, koji su ih smatrali "svojim tlačiteljima", te zbog činjenice da begovi nisu bili
nositelji tehničkoga napretka u bosanskoj poljoprivredi, oni nisu mogli postati vodeći sloj
cjelokupnoga bosanskoga društva. Srpski kmetovi ih nisu smatrali svojim političkim vođama i
zastupnicima njihovih interesa.<3> Osim toga, čak su i neki austrijski krugovi smatrali kako begovi
uopće ne čine jednu zaokruženu klasu nego sloj koji je veoma usko vezan za muslimansku
građansku klasu. Onda kada su počeli snažnije da propadaju kao socijalna struktura, što je osobito
bilo primjetno kod mlade generacije begova, neki krugovi austrougarske uprave, poput Poljaka
Vladimira Nieča, koji je od 1895. do 1909. boravio u Sarajevu, a od 1899. do 1908. bio sarajevski
podgradonačelnik, predlagali su da se taj sloj podrži i sačuva. Vladimir Nieč je 1912. pripremio
posebnu Promemoriju u kojoj ističe da će propašću begova "nestati onaj mirni i konzervativni
elemenat koji je bitno pomagao i olakšavao vođenje politike, te da bi bila zahvalna državnička
zadaća ako bi se omogućilo stvaranje jedne takve društvene klase koja bi se sastojala od pripadnika
svih konfesija i također obuhvatala ekonomski snažniji dio Muslimana". Ta bi "nova klasa" imala
postati oslonac "za neutraliziranje (den Ausgleich) separatističkih tendencija srpstva i hrvatstva i
protuteža srpskim centrifugalnim aspiracijama. Ova klasa, ako bude lišena svih privilegija i
staleških razlika, postala bi po svom uvjerenju demokratski socijalni sloj, koji uslijed toga saosjeća
sa ostalim dijelovima stanovništva i u realnoj politici zauzima konstruktivno stanovište".
Begovi su socijalna struktura unutar bosanskoga društva koja je u političkom smislu nastupala
jedinstveno kada se radilo o pitanju njihovoga socijalnoga statusa i sudbini njihovih zemljišnih
posjeda, ali je i unutar toga sloja bilo unutamjih raskola u čijoj je osnovi borba za veći prestiž u
društvu pojedinih begovskih obitelji. Taj status u hijerarhijskoj ljestvici begovskoga sloja nije uvijek
bio određen veličinom njihova zemljišnoga posjeda, ali jeste bio uvjetovan njihovom socijalnom
stabilnošću. Teško je, međutim, uspostaviti jasan kriterij po kojem su se, u političkome pogledu,
približavale ili udaljavale pojedine begovske obitelji i okupljale oko pojedinih političkih partija.
Begovi su ti koji su poćetkom 20. stoljeća najutjecajniji u obje bošnjačke političke stranke, koje su
se značajno razlikovale u čitavom nizu političkih pitanja. Poznata su brojna trvenja i netrpeljivosti
među pojedinim begovskim obiteljima, koja su svoje ishodište imala u karakteru i psihologiji
begovskoga sloja u cjelini. Poznato je da su se zbog arogantnog ponašanja pripadnika jedne
begovske obitelji ostali begovi, kojima također nije nedostajala ta arogantnost- što se pojavljuje kao
jedna od njihovih bitnih psiholoških karakteristika,odvajali od njih i u izvjesnom smislu gradili
vlastite tabore. Ne može se, ipak, praviti neka razlika u smislu međusobnih odnosa između
pripadnika begovskih obitelji na osnovi regionalne pripadnosti (Istočna Bosna, Posavina,
Krajina...),nego su te razlike uočljivije na lokalnoj razini (Begovići i Alibegovići u Derventi su dvije
obitelji koje su živjele "in Fehde" - u netrpeljivosti - među pojedinim granama obitelji Kulenović u
Bosanskoj Krajini postojale su razmirice i netrpeljivosti, itd). Razlike koje se po pojedinim regijama
uočavaju u odnosima begova i austrougarske vlasti više su posljedica uspostavljenoga modelabosanske politike i organizacije državne i administrativne strukture u BiH nego istinske razlike
među pojedinim regionalnim grupama begova. Razlika u političkom djelovanju sarajevskih i
srednjobosanskih ili hercegovačkih begova posljedica je činjenice da su sarajevski begovi bili
"glavni korisnici austrijske centralizacije", jer su tu bili dobro zastupljeni u domaćoj birokraciji,
svakodnevno u vezi sa vodećim austrijskim političarima, dobivali su finansijsku potporu kulturnim
organizacijama, dok su srednjobosanski i hercegovački begovi bili "gubitnici u procesu
centralizacije" i logično je da su se više bunili protiv takvoga ustrojstva države. Sve te razlike su
nestajale kada se radilo o njihovom socijalnom statusu, prije svega o statusu njihovih zemljišnih
imanja. S obzirom da se ženidbeno-udadbenim vezama pojedine begovske obitelji međusobno
približavaju, a zbog običaja "donošenja miraza", koji je vrlo često podrazumijevao i velike
zemljišne komplekse, i njihovi se posjedi sve više isprepliću.
Na kraju, rezimirajući ovo kratko saopćenje, čini se uputnim potcrtati svu složenost definiranja
uloge begova u bosanskoj povijesti, što samo pom sebi otvara i generira brojna kontroverzna pitanja
u vezi s ovom socijalnom i političkom strukturom. Ostaje, ipak, kao dominirajuća teza, da su begovi
na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, elita bošnjačkoga društva, koja je, prolazeći i sama kroz proces
socijalne i političke transformacije, utjecala na transformaciju čitavoga društva.