Svako tu odluku moze donijeti za sebe.
Ako bih bila imalo situirana i sredjena, znam da bih rodila i da me nista na svijetu ne bi u tome sprijecilo. I vjerovatno bi to bilo vrlo sebicno s moje strane, ali niko nije savrsen. Liljepo je imati i mamu i tatu, ali ako bas ne moze...
I pod situirana i sredjena ne mislim na imati kucu, posao, auto, vikendicu, kucu na moru i 100 hiljada na racunu...
Tesko je, naravno da je tesko. Sve velike stvare su teske i do njih se ne dolazi lako. I sta? Niko nece imati djecu, hajmo sad svi leci i cekati da izumremo, jer to je lakse? Ma daaajjjj...
Tesko je buditi se u svaka doba, ne spavati nocima, dojiti a da ne udovoljis zelji da se bacis kroz prozor, skidati temperaturu, stavljati obloge od kojih dijete dobija fras (malo je rec'

), hraniti ga zdravo kad voli oko dva jela i ne voli oko 2453 jela, brisati i cistiti krvave rane, gledati ga kako place, gledati ga kad je tuzan, obezbijediti mu sve sto treba, obezbijediti mu dio onog sto zeli, odoliti da mu kupis sve sto prstom pokaze, nauciti ga plivati, osloboditi ga straha od bicikla, odgajati ga da bude dobar i poslusan a da ostane svoj, shvatiti sta ocekuje od tebe, shvatiti sta ocekuje od sebe, podrzati ga, motivisati ga, smiriti ga, pomoci mu da postane insan, da pronadje svoj put...
Tesko je do 3 pm! Jos je sest puta teze kad si sam. Ali, sve to na jedan tas, a na drugi kad te zagrli rucicama i sapne ti "ja te puuuno volim i najvise volim da se grlimo"... kad mu u okicama vidis koliko si mu ti najnaj... kad ti jednom kaze da je sretan zbog necega sto si mu priredio, oko cega si se potrudio...
I, da, ne zaboravite da je i nas neko odgojio, i bilo ga je strah i bilo mu je tesko, ali nas je ipak rodio i od nas napravio (manje-vise) ljude...