Stihovi, citati... za srce i dušu

[ptičica]

Ne kažem tebi, mila

Dušo moja... Ne kažem tebi, mila,
pokušavam svoju dušu da dozovem,
da sednemo i porazgovaramo,
kao da smo odrasli, kao da nam nije ništa,
kao da se nismo rastajali,
da je pitam da li se umorila od umora,
da li mi zamera, ili će mi reći hvala,
što sam joj tebe priredio.

Srce moje... Ne kažem tebi, mila,
ponekad srce nazovem tvojim imenom,
da ne misli, sada kada mi ne treba,
da sam ga zaboravio.
Kako da ga, nakon tebe, zaboravim?

Srećo moja... Ne kažem tebi, mila,
prizivam prošlo vreme sa četiri lista,
tek da proverim jesam li sanjao
to što sam sa tobom doživeo.

Ljubavi moja... Ne kažem tebi, mila,
već osećanju, koje mi ne dâ da ne osećam,
tera me da živim i kad mi se ne živi
i da tragam za odgovorom na pitanje
za kojim još uvek bezuspešno tragam.

Živote moj... Tebi kažem, mila.

G. Tadić

[lavorpunvode]

ne nadjoh prikladniju temu da objavim ovo, a negdje moram
nije stih, al dira u dusu ko da jeste , kada procitam, pa se prepoznam u svakoj rijeci, svakoj misli koja mu je prosla kroz glavu u trenutku kada je pisao ovu pricu.

Love story - Dario Dzamonja

"Jeli su ćevapčiće na Baščaršiji, a kad je on poručio još luka, pogledala ga je kako samo one to znaju i rekla: "Je li ti to meni u inat?" Zaustio je da je pošalje u... ali je samo duboko udahnuo vazduh, digao se sa stolice i pošao prema blagajni da plati. Uzeo je njenu tašnu sa sećije i rekao: "Idemo.""Šta ti je sad najednom? Bože, ne može ti čovjek ništa reći. Nisam još pojela..." "Jebe mi se." Napolju je zapalio cigaretu i najednom je bio tako umoran. Bilo mu je muka od teškog vonja loja, gara, kojim je cijela ulica bila obavijena, osjetio je neprijateljstvo i strah od sve te rulje koja ga je okruživala, koja se gibala, dahtala, pulsirala, roktala, kao nekakva nakazna životinja što svakog časa mijenja oblik. Sve mu se komešalo pred očima i bio je sposoban da uoči samo neke detalje koji su mu se bolno urezivali u mozak: žutozelene bale iz nosa nekog djeteta, gnjecavu, ljigavu masu nečijeg stomaka koji kipi preko kaiša na pantalonama, iscerena, bezuba usta jednog čaršijskog idiota, mučno ružičastu boju majice koja je pokrivala mlohave sise što su ga okrznule u prolazu...čuo je neki glas koji psuje "majku u pićku", sa onim karakterističnim, sarajevskim "ć", koje je i sam izgovarao, a koje mu se sad toliko gadilo. "Slušaš li ti šta ja tebi govorim? Idem u Bezistan da pogledam nešto. Hoćeš li me čekati ili ideš sa mnom?" Buljio je u izlog jedne sajdžijske radnje. U izlogu je bila nekakva staklena ptica (jedna od onih tršćanskih tričarija) koja se njihala naprijed-nazad, kljucala zrna pšenice rasuta ispred nje, bez ikakvog mehanizma. Kao blesav je buljio u taj "perpetuum mobile" i ono malopređašnje mračno raspoloženje ga je odjednom napustilo. Čak je osjetio i neku neobjašnjivu, dječiju radost, a kad je ona izašla iz radnje, zagrlio ju je i rekao: "Vidi ticana!" I ona se nasmijala, gledala neko vrijeme smiješnu napravu i pitala zbunjeno: "Ali, kako stalno?... U čemu je fol?" "Zar ne znaš? Ispod tezge ima jedan mali crnac, koji je zadužen da je ljulja...", počeo je da objašnjava, a ona je odmahnula glavom: "Ma, nije... Ne vjerujem...", a kad je shvatila kakvu je glupost rekla, nježno ga je udarila po glavi i rekla: "Budalo jedna!" Krenuli su zagrljeni niz ulicu, a onda mu je ona naglo skinula ruku s ramena. "Šta je sad?", pitao je. "Znaš da mi mama radi ovdje. Može nas vidjeti s prozora." Premišljao je da li da je opet, za inat, zagrli, ali je samo pomislio: "Jebem i tebe i nju", i to je bilo sve, jer su već stigli do tramvajske stanice i ona je uskočila u praznu "tricu".
***
To veče su ležali u krevetu, kroz otvoreni prozor je dopiralo cvilenje nekog psa, a topao propuh im je hladio oznojena tijela. Pušio je, tresao pepeo u pepeljaru, koja mu je bila na stomaku, buljio u plafon, vidio onu staklenu pticu kako se klati i uzaludno pokušavao da bude sretan kao onih par minuta jutros. Ona se nalaktila, sklonila mu pramen kose s čela i upitala ga: "O čemu misliš" "O nama", rekao je i zatvorio oči."

[Aurelia Bronski]

Mozda se i vratim

Mozda me sad vidis po posljednji put,
upamti dobro svaku boru na mom licu ,
sve su to uspomene na vrijeme koje sam
protracio ziveci izmedju dva sna.

Jedan sam sanjao o sreci,
o zivotu kakav bih mogao imati pored
tebe,
o jutrima u kojima me pospanim ocima
gledas dok ti donosim kafu,
o danima u kojima mi se krv u zilama ledila
od straha da cu se probuditi.

Drugi sam pak sanjao sam,
trazeci put kojim si otisla bez uspjeha
pokusavajuci da te stignem, u agoniji
ljubeci stotine zena trazeci ukus tvojih
usana na njihovim.

Mozda se i vratim, kad se konacno
umorim od svega,
da samo spustim glavu u tvoje krilo.

I tu zaspem zauvijek.

Bojan Zdrale

[Aurelia Bronski]

Cekanju dodje kraj...

Sta mogu ja da kazem o toplom oku izvora, tako sablasno precistom i tako glatko gordom?
Mirisalo je na nesto devicansko i oporo. Na nadremanost i gipkost. Tako se, valjda, odlivaju sve spore drevne misli i tamna mudrost dubine koja u sebi nosi nesto jos dublje i davnije.
Poskidali smo odecu i skocili u vodu.
Vreme, za koje postoji izvesna nada da protice, umirilo se i zgrusalo u pogasenim plicacima.
Ronili smo i trazili.
Sada nas je bilo cetvoro: dve mreze i dva tela. Njena je lovila mene, moja je lovila nju...

U prethodnim zivotima, sto su mi se dogadjali poslednjih dana aprila i prve nedelje maja, u ogledalu vode upoznao sam lice njene detinje duse.
Sad sam je dodirivao od tabana do kose i osecao, glatko, kako po meni ostavlja svoj lelujavi rukopis.
Na drugom kraju izvora devojcica se grcila obavijena koprenom moje treperave neznosti.
Doplivao sam do nje, probio se kroz mrezu i nacinio telom kavez od zagrljaja.
Mreze su se zamrsile i pomesale niti. Umesto da nas ulove, mi smo ulovili njih.
I motali smo u vodi moji dusu na njenu i njenu na moju. I prvi put sam shvatio da je ovo, sto cinimo, mnogo vece od ljubavi. Da plivamo kroz vecnost......

Vredi li se upustati u tumacenje stvari kojima nismo u stanju da sagledamo obim?
Miljarde su godina potrebne da se popnemo uz okomitu buducnost do nekih kristalnih vrhova nacinjenih od zelja. Jer ogromno je obnavljanje tog svojevrsnog cuda koje se zove: nas dvoje.
U izmaglici dalekog, bas kao i sad, ovako, spusti mi polako glavu na neko sutrasnje rame i zagledaj se pazljivo u plave barice neba.
Ako se ti ne pojavis, neko ce umesto tebe cekati tamo da primi i da prenese poruku. Ako se ja ne pojavim, neko ce drugi produziti to sto se zove beskrajno.
Veruj mi, poslednja ljubavi, nemoguce je voleti poslednji put u vecnosti.....

[Bansuri]

Cekanju dodje kraj...

Sta mogu ja da kazem o toplom oku izvora, tako sablasno precistom i tako glatko gordom?
Mirisalo je na nesto devicansko i oporo. Na nadremanost i gipkost. Tako se, valjda, odlivaju sve spore drevne misli i tamna mudrost dubine koja u sebi nosi nesto jos dublje i davnije.
Poskidali smo odecu i skocili u vodu.
Vreme, za koje postoji izvesna nada da protice, umirilo se i zgrusalo u pogasenim plicacima.
Ronili smo i trazili.
Sada nas je bilo cetvoro: dve mreze i dva tela. Njena je lovila mene, moja je lovila nju...

U prethodnim zivotima, sto su mi se dogadjali poslednjih dana aprila i prve nedelje maja, u ogledalu vode upoznao sam lice njene detinje duse.
Sad sam je dodirivao od tabana do kose i osecao, glatko, kako po meni ostavlja svoj lelujavi rukopis.
Na drugom kraju izvora devojcica se grcila obavijena koprenom moje treperave neznosti.
Doplivao sam do nje, probio se kroz mrezu i nacinio telom kavez od zagrljaja.
Mreze su se zamrsile i pomesale niti. Umesto da nas ulove, mi smo ulovili njih.
I motali smo u vodi moji dusu na njenu i njenu na moju. I prvi put sam shvatio da je ovo, sto cinimo, mnogo vece od ljubavi. Da plivamo kroz vecnost......

Vredi li se upustati u tumacenje stvari kojima nismo u stanju da sagledamo obim?
Miljarde su godina potrebne da se popnemo uz okomitu buducnost do nekih kristalnih vrhova nacinjenih od zelja. Jer ogromno je obnavljanje tog svojevrsnog cuda koje se zove: nas dvoje.
U izmaglici dalekog, bas kao i sad, ovako, spusti mi polako glavu na neko sutrasnje rame i zagledaj se pazljivo u plave barice neba.
Ako se ti ne pojavis, neko ce umesto tebe cekati tamo da primi i da prenese poruku. Ako se ja ne pojavim, neko ce drugi produziti to sto se zove beskrajno.
Veruj mi, poslednja ljubavi, nemoguce je voleti poslednji put u vecnosti.....

Aurelio, ko god da si i šta god da si, divno si

[Aurelia Bronski]

Zensko sam, jedino sam u to ovih dana sigurna.



Tebi na dar

Velika su prostranstva neba mojega,
ali bez sunca njegov sjaj nema svoju snagu.
Laticama ljepote tvoje označen, na neke nove staze ponesen,
eh što bih dao, da mi je barem jednom u zagrljaju tvome
novo jutro dočekati, gledajući nebeski svod,
tražeći zvijezdu koju samo tebi želim skinuti
i pokloniti ti znak, priču jednog neizbrisivog početka,
nebeskim harfama sviranu, uz svitu krilatih putnika,
anđela koji pozdravljaju spajanje našeg neba u jedan svod.

Tražio sam slične tebi, ali nešto kao ti,
rijetko se pronađe, jednom u tisućama godina, kao biser,
elegijom mojih loših koraka, prečesto daleko udaljen...
Blještiš, pozivajući me iznova u svoj svijet,
a ja kao dječak, ne mogu odbiti taj sjaj
moleći Boga, da taj biser jednoga dana u mojim bude rukama.

Tražim možda previše, želim neostvarive snove
visoko polijećem, ali ne pitam što želiš Ti?
O kad bih samo mogao, na trenutak ti misli vidjeti
jednom notama srca tvoga zasvirati,
e kad bih mogao svojim djelima očarati tvoj svijet...

Spaliti sve niti prošlosti, i sanjati s tobom o budućnosti,
razbijajući sve barijere što našu sreću pokušavaju iskriviti,
cimbalom se još jednom poigrati na nitima tvoga srca,
eru novog vijeka započeti, jer samo s tobom želim poletjeti u novi svijet...

Antonio Gavran

[Aurelia Bronski]

Kad se duse dotaknu

Postojis
negde izmedju
svetova
gde se sve susrece,
i gde se sve
i razilazi.
Rasipas se
kroz osecanja
kroz ukradene
trenutke
koji su ustvari
sav zivot
kojim tecemo.
Bojis srcem,
grancicama duse,
rukama koje grle.
Ponekad stidljivo
da svaka neznost
zaplace.
Ponekad zestoko
da sve niti
i svi dugmici,
na haljinama
postojanja
popucaju od zelja.
Ponekad teces
kao mirna voda
na cijim obalama
sedim
kao u neku sigurnost
ususkana
i moram da ti priznam
dobro se isplacem.
Kroz tvoje vreme
hodam treperenjima,
jer nikad
ne znam
kako ce moje srce
iz tog vremena izaci.
Tvoje me posotojanje
dotice
na jedan drugaciji nacin,
drugaciji nego inace
…dodirujes me dusom…

Mira Jovanovic

[Aurelia Bronski]

Duso

Duso da ne stremim vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva.

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami.

Sta je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zedj u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne.

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije.


Khalil Gibran

[Aurelia Bronski]

ZIVOT


Htjelo bi mi se proci, daleko nekud, ma kuda,
Tamo, gdje nije ceznja ni ljubav sanjarska luda.
Od moga srca daleko, od pustosi i od gorcine,
Tamo, gdje zivot se zivi, a ne bez svrhe tek gine.
Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome
Za srecu, makar i dnevnu, a ne za te smijesne fantome.
Cemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna?
Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna?
Sto su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali?
Samo su najblizi moji sav zivot mi otrovali!
Vec mi dotuzilo stradat u camu i prijegoru nijemu,
Dok se nauzili drugi, a ja sam tek cezno, a cemu?!
Ne trebam niciju sklonost i milosti prositi necu;
Zahtijevam svoje pravo na mladost, na zivot i srecu.
Htio bih nekuda proci iz mocvare te, iz tih lazi,
K suncu i k mladosti strasnoj, to dusa i tijelo mi trazi.
Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem,
Znati cu makar jedno, za zivot sam umr'o barem.

Dragutin Domjanic

[Aurelia Bronski]

Nakon mnogo godina,
sretnemo voljeno biće
koje nas je „oduvek i zauvek“ volelo.
Nije to pravi susret,
već skrivanje pogleda od pogleda
i nagli prelazak na drugu stranu ulice.
Nema na nama šta da se vidi,
nema od nas šta da se čuje,
nema šta da nam se kaže.
Bili smo voljeni, to se ne prašta.
Nismo mi za istu stranu.
Neko od nas dolazi tamo
odakle neko od nas odlazi.
Nema svrhe zastajati i raspitivati se
kako je tamo kuda smo se uputili,
sami ćemo se uveriti.
Sami.

Možda nas ne prepoznaju?
Bez njih ne ličimo na sebe.
Možda nas ne vide?
Možda nikog više ne vide?
Možda nije do toga što ih još uvek volimo?
Možda je bolje na drugoj strani?
Neka, samo neka je njima bolje.
Nema nikog, osim nas, na našoj strani.

Goran Tadic

[Aurelia Bronski]

Tko je taj?

Tko me okova tobom i zarobi ljubavlju koja nema svojih riječi? Tko mi te stavi u život da patim jer bez tebe taj isti nema smisla. Tko? Tko mi te je dao? Tko mi te oduzima svakoga dana?

Bogovi daju previše, ljudi to sve propuste. Ali… moje oči su otvorene. Uperene u svijet koji mi je dan. Želim sve, ali ništa od toga svega bez tebe nema ljepote. Svaka livada je ispunjena cvijećem bez mirisa. Svaki plod nema nikakav okus. Ljepota jednostavno gubi svoju draž, gubi svako značenje koje je imala prije. Možda sam opsjednuta, ali… pretvorena sam u živo ludilo.

Ludilo zvano ljubav. Tko me učinio takvom? Tko je to oduzeo svaki trzaj razuma u tvojoj blizini? Onaj koji se osjeća prozvanim neka poduzme nešto. Neka stane. Molim ga da prestane nanosit mi bol. Davat mi slatke dane u kojima je gorak okus meda. Predajem se. Pognut ću glavu i pasti na koljena. Ponizit se i pokorit. Uzet Sizifov kamen, Prometejevu muku. Sve grijehe prebacit na sebe. Učinit ću sve! Sve što je potrebno da mi te da. Da mi pruži dane ispunjene tobom. Da mi dadne jutra i noći slušajući tvoj dah i gledajući tvoju ruku na mome trbuhu.

Zahtijevam da mi se napokon da život koji želim. Koji iščekujem svakoga jutra. Zora nema izlazak sunca, niti noć nema svoj zalazak. Ali, jedno je sigurno, ljubav je sve jača, sve bolnija. Tko se usudi postaviti zid između. Tko se usudi stavit staklo kako bih te vidjela svakog dana, ali bila oduzeta da te dotaknem, govorim mu ovo – porazit ću vas sve. Uzet ću malj i lupati dok sve prepreke ne popucaju. Dok sam živa razbijat ću stvari koje se usude naći nam na putu. I da…

Smrti, tvoja svrha u ovom životu ne postoji. Kao Orfej Euridiku tražit ću je u Hadu jer život bez nje nema smisla!



Veronika Rebernišak

[Aurelia Bronski]

Lutanje

Još jedan dan.
Prošao je pored mene,
tiho,
pogledom sam ispratio
sve prilike i snove
koje je odnio u nepovrat.

U taj dan sam pustio i nju
da se pridruži svim mojim
promašajima i greškama
u prošlosti.
Ta praznina donijela
mi je slobodu.

Prazno sam gledao igru
kiše i lišća,
voljeli su se,
tukli,
ljubili,
živjeli.

Sad nakon svega,
dok slobodan hodam mokrim ulicama
tek ponekad pomislim
da sam oduvijek bio
nadomak sreće.

Tako je zapisano.
ja uvijek odlazim da bih
došao nekome novom,
da bi nečiji život učinio,
boljim ili lošijim,
srećnijim ili tužnijim,
ili da bi samo postao uspomena koje će se
sjetiti u zimskim noćima
dok leži u krilu voljene osobe.

Do kraja vremena ću
odlaziti i dolaziti
u potrazi za nečim što sam
uvijek poklanjao svima,
a niko meni.

Jer sudbina je moja vjera
a ona je lutanje.


Bojan Ždrale

[Aurelia Bronski]

Jednom…

Kada slomiš granu tužne vrbe, u zemlju kad je posadiš, izraste neko novo drvo, staro zaboraviš… Jednom su sadili lipu…

Pronaći će me jednom, kada prestane svijet, kada padne mrak. Pronaći će me u kutu sobe, na mjestima koje čovjek tokom života izbjegava. Možda ću plakati, možda ću se smijati, a možda… možda neću imati ništa od toga. Možda će me život napraviti takvom da smijeh i suze neće postojati. Da će postati samo pojmovi, riječi kojima se koriste drugi ljudi, neki strani, neki daleki. Možda ću postati troma, ispijena, suha, gola. Jednog dana ću možda sjediti tako i čekati kraj, vječiti kraj. Što će mi doći nakon toga? Nebo, zemlja, more, planine?

Hoće li me pokopati, prosuti? Hoće li moje želje za smrtnu postelju biti uslišane? Hoće li to vrijediti? Hoću li znati da su mi želje ispunjene? Da su me prosuli u more, pustili da letim zrakom? Hoću li osjećati zemlju, crnu zemlju kojom je tijelo pokriveno ili ću letjeti kao ptica nebom? Osjetiti slobodu kojoj svi težimo, ili ću i dalje biti zarobljena u svijetu? Tko će održati govor, tko će plakati, tko će uopće doći na moj opraštaj? Tko će me se sjetiti tokom života? Sjetiti se mene, onoga što me činilo, onoga što sam voljela? Kada zagrizu jabuku hoće li se sjetiti kako sam je obožavala i kada pojedu orah koliko sam ih mrzila? Hoće li se netko sjetiti toga? Stvari koje sam voljela i mrzila tokom života? Hoće li ikome biti važno što sam nekoć bila? Hoće li me se sjetiti jutrima, noćima? Hoće li me poželjeti u snovima?

Da, jednog dana će me pronaći tako, hladnog tijela kojemu je vrijeme za vječni san, miran i spokojan.Tko sam ja? Koga tražim pogledom, kome trčim, za koga idem kroz život? Za sebe? Za nekog drugog? Nekoga suđenog meni? Što će on kada odem, što ću ja kada ode on? Istina… jednom ću se pitati stvari o kojima ne brinem. Pogodit će me i neće pustit dok ne razmislim. Dok ne shvatim što je bio ovaj život, kojom rukom vođen i koja su stopala ostala utisnuta u snijegu.

Sjest ću u kutak, prepustit se silama i dopustiti da zavirim u kutove koje je ispunila paučina. Uzet ću krpu i obrisati prašinu. Otvoriti kutijicu i zaviriti u carstvo sjećanja i događanja. Pred očima će proći trenutci koje smo čekali i koje smo htjeli izbrisati. Vidjet ćemo prolaznike, osobe koje su nas obilježile, osobe koje su nas dotakle u prolazu i osobe čije su ruke urezane.

Sve te kose, crne, smeđe, plave, crvene, sve će lelujati pored naših ramena, nestajati u magli. Jednom ćemo pasti, staviti ruke na lice i ispunit ga suzama i smijehom. Bit će nam žao. Ljudi koji su otišli, koji i dalje odlaze. Prirode, vremena, čaša, cesta, brodica, vlakova, postelja, jastuka, mirisa, dodira, hrane, opijata, sunca, mjeseca, mraka, dima cigareta. Sve će to u jednom trenu proći glavom i tijelom. Pokrenut trnce koji su se stvarali zbog tuđih dodira, lijepih riječi, poljubaca. Svi ti stolovi za kojima se učilo, na kojima se plesalo. Sve stolice iz kojih se slušalo, gledalo, snivalo. Osjetit ćemo koru drveta pod prstima i vjetar u kosi. Sjetit ćemo se pogleda, ljubičica, lišća, sjena, mijauk mačke, lavež pasa. Sve što smo jednom voljeli i sve ono što smo mrzili postat će isto – lijepa sjećanja, naš cijeli život.

Posadit će me u zemlju i staviti spomenik. Napisat ime i otisnuti vrijeme koje sam imala za iskoristit tokom života. Vrijeme koje sam imala za koračat ovim svijetom. Sada, sada lelujam, letim i gledam na sve sa nekim drugim očima. Jesu li sretne, jesu li tužne? Ne bih znala reći.Jednog dana će nestati čak i toga, tih spomenika. Vrijeme će ga poharati, ljudi pregaziti, posijat travu i izgradit na tom mjestu kuću. Sve vezano za mene će jednog dana iz bijeliti.

Postati nešto sasvim drugom. Vrijeme rođenja, dan smrti. Svemu tome će jednog dana nestati traga. A ja? Pa živjet ću tu negdje, u nekom drugom vremenu, na nekom drugom prostoru. U drugom svijetu, sa drugim ljudima, drugim sjećanjima i drugim tijelom koje će jednog dana pronaći u kutu sobe i postaviti u zemlju na vječiti počinak.

Veronika Rebernišak

[ptičica]

Poznala sam te kad sneg se topi,
topi, i duva vetar mlak.
Blizina proleća dušu mi opi,
opi, pa žudno udisah zrak.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.

Poznala sam te u zvonak dan,
dan pijan, svež i mek.
Činjaše mi se već davno znan,
znan kad te poznadoh tek.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.

Poznala sam te kad kopni led,
led, dok se budi proletnji dah;
kad dan je čas rumen, čas setan, bled,
kad sretno se i tužno u isti mah.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.

Desanka Maksimović

[Aurelia Bronski]

Kroz tuđi život

Kažeš ostani,
a ja sam odavno pokidao sve niti
koje su me vezivale za ovo parče
prljavog tla.

Kažeš sanjaj,
a moji snovi su se odavno već
ispunili nekim drugim ljudima
sa pregršt sreće više nego ja.

Kažeš odlazi,
a u meni nije ostalo snage ni
za pola koraka preko ruba,
olovne noge me sad vuku na dno.

Kažeš pogledaj me,
a znaš da su moje oči uvijek
voljele mrak, svjetlost tvojih
podnijele ne bi.

Ostavi me.

Bojan Ždrale

[Aurelia Bronski]

U ljubavi ne pomazu ubjedjivanja.
A ne mogu ni da joj objasnjavam da sam ja sad u tezem polozaju, i da trazim od nje da mi bar za trenutak zamijeni svijet, da me prevari dok ne prebolim svoju muku, nestvarnu, ludu, nepotrebnu mozda, ali muku. Od cega bjezim, pitas.
Plasim se praznog prostora, ne znam vise sta mogu, suocen sam sa sobom kakav lako mogu da budem, a ja necu to.
Hocu da ne strepim od praznine.
Nisam suvise jak, shvati to, molim te.
Sta mislis, zasto ozivljavam onaj trenutak svoga velikog zanosa, a bjezim od sjecanja na strah?
Zato sto je taj strah moja stidna slabost, moje ponizenje, ali je uvijek sansa, isto koliko i zanos.
Mozda izvjesnija.
Za odusevljenje je potrebna pomoc i podrska, za slabost je dovoljno osjecanje napustenosti, a ono je cesce nego sigurnost.
Govorim o sebi, ali, kao da govorim i o zivotu.
Zelio bih da zivi bolji dio mene, vrijedniji, ali nesigurniji.
Podrzavam ga, hranim, jer je bio, nije izmisljen, znaci da je moguc, okrecem se proslosti da ga ona potvrdi, ali ne mogu da zivim od proslosti.
Zar ne vidis koliko mi je vazno da me obestetis?
Da zatrpas sobom prazninu sto me plasi, da me izdvojis izmedju svih ljudi,da zaboravis predrasude i zamisljeno nepotrebno dostojanstvo, da posaljes do djavola sve pametne postupke jer nisu pametni, da me uvjeris kako mi dajes sebe cijelu u zamjenu za ono sto gubim, ili da se pravis da je tako, da me obmanes dok se ne naviknem na zivot, jer ovo sto je sad, to nije zivot, vec sjecanje i cekanje.
Ali znam, uvjerio sam se, ti ne cujes kad zovem upomoc, a da ti to kazem, ne bi vrijedilo, varka bi bila otkrivena, ne bih ti vjerovao ma sta da ucinis, ili bih mislio da sve cinis iz sazaljenja.
Mozda trazim nemoguce, mozda to cak ne bi ni bio lijek, a mozda i ne mozes da mi pomognes.
A ljubav ti je razumna jer joj ne vjerujes suvise. Kao ni ja. Samo necu to da priznam.

Mesa

[silm]

BROD BEZ SIDRA

Ja opijen, a ti sluđen: tko li će nas vratit' kući?
Koliko ti puta rekoh: nemoj preko mjere piti!

U tom gradu čeljadeta trijezna nije spaziti,
Jedan je od drugog luđi, svi odreda mahniti.
...
U krčmu, dušo, zađi, da živost žića kušaš!
Slasti zar veće ima, razgovor zdušan dok slušaš?

U kutku svakom ruka pjano pod rukom sniva,
Života krčmar smjerno kraljevski pehar skriva.

Ti posvećen si krčmi: za vino živiš, od vina!
Ni trunak žara toga baš ne daj trezvenima!

O sviraču lire, tko li je od nas p'janiji?
Moj žar se tlapnjom čini pred tobom opijenim,

Kad iz kuće ja izađoh, pijanac me presreo,
Svaki pogled pun mu cvijeća, a on sretan, veseo.

K'o brod bez sidra njihaše se, zanosiše tamo-amo,
Stotine mudraca umnih zavidjet' mu mogu samo.

Na moj upit: „Odakle si?“, smjesta mi se naruga:
„Pola me iz Turkistana , iz Fergane pola druga.

Pola me od vode, blata, pola - duša sva,
Pola me je s morskog žala, pola - biser s dna.“

„Zbližimo se!“, predložih mu, „Vjerni drug sam tvoj“,
„Baš me briga!“, odgovori, „Drug il' tuđi soj.“

Bez srca sam i turbana, krčma mi je stan,
Pregršt misli hoću reći, želim biti saslušan.

Hodaš li sa šepavcima, nogu vazda valja vući,
Savjet takav od gospode neće ti u uši ući.

Čak i tvrdo drvo moćno opijenost poznaje,
Kao stablo sasušeno što jecat' ne prestaje.

Kamo bježiš, čemu žurba, o Šemse iz Tabriza,
Sad kad sjeme posij'o si zavodničkih pobuna?

Mevlana Rumi

Priredio i preveo Ebtehaj Navaey

[Aurelia Bronski]

JA SAD IDEM VAN


Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti i čučati i doći ću pijan.

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za godinu, šta tako gledaš u mene?",

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za tristo godina, pa zar je to neko vrijeme?

Past ću ti na prozor u spodobi jednog bezprizornog razrokog fotona.
Posadit ću se u obliku prašine, spale nelome s cipela, na prag tvojih vrata.

A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi.
Ne pravi mi scene.
Ljubavnike ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

I ostavit ćemo sebi svjetlo.Ma pusti me k sebi.

Ma pusti me već k sebi, pa pusti me već,zašto ti to toliko traje,
to je nekoliko trenutaka, ma to je grozno dugo,
pa ja ću tu usahnuti, umrijeti, umrijeti od žalosti,
ma molim te ipak otvori il' ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrebsti, oči ću ti iskopati

ljubavi moja

Jíři Šotola

[Bansuri]

JA SAD IDEM VAN


Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti i čučati i doći ću pijan.

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za godinu, šta tako gledaš u mene?",

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za tristo godina, pa zar je to neko vrijeme?

Past ću ti na prozor u spodobi jednog bezprizornog razrokog fotona.
Posadit ću se u obliku prašine, spale nelome s cipela, na prag tvojih vrata.

A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi.
Ne pravi mi scene.
Ljubavnike ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

I ostavit ćemo sebi svjetlo.Ma pusti me k sebi.

Ma pusti me već k sebi, pa pusti me već,zašto ti to toliko traje,
to je nekoliko trenutaka, ma to je grozno dugo,
pa ja ću tu usahnuti, umrijeti, umrijeti od žalosti,
ma molim te ipak otvori il' ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrebsti, oči ću ti iskopati

ljubavi moja

Jíři Šotola

aah

[Aurelia Bronski]

Ev' jos jedna onda


A koliko si imala ljubavnika? i gdje si sve s njima
spavala? i sto su ti govorili? i kako, kako je bilo? Daj mi
mira.
cujes, daj mi mira, fuckam ti na tvoje
fotografije spremljene u kutiju od cipela.
pisamca o vjernoj ljubavi sakrivena po manzetama i u
policama pod rubljem, prestani,
prestani, idi vec, kao nesnosnu muhu
pratim ocima tvoj lik po svim ku-
tovima, idi,
izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena,
moram se ispavati, idi, rasplini se,
rastopi se negdje u toj narancastoj lokvi pod svjetiljkom,
izgubi se medju slovima ove glupe knjige sto
je citam.

idi, ne volim te, nista necu, nista te ne pitam,
to me ne zanima,

fuckam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve, i sijed
i sijed cu te jos voljeti, nozaimeisusovo

koliko,

koliko si ih imala?



Jiri Sotola

[Aurelia Bronski]

MOLIM TE, POSLUŠAJ ONO ŠTO NE KAŽEM

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, hiljade maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.

U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mleko u meni
i oko mene
da mi je ime samouverenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontrolišem
i da ne trebam nikog.
Ali, ne veruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvek promenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da iko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega sledi prihvatanje.
Ako sledi ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uveriti u ono u šta ne mogu uveriti sam sebe,
da uistinu nešto vredim.

Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslediti prihvatanje,
da neće uslediti ljubav.
Bojim se da ćeš me manje ceniti, da ćeš se smejati,
a tvoj bi me smeh ubio.
Bojim se da duboko negde nisam ništa, da ne vredim,
i da ćeš ti to videti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim detetom unutra.

Tako počinje svetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.

Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih voleo da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.

Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati veštačke, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to poslednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nežan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.

Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih drhtim,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga senovitog sveta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.

Dugotrajno uverenje o bezvrednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali uprkos tome što o čoveku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobediti zidove
čvrstom rukom
jer dete je vrlo osetljivo.
Ko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojeg znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovek na kojeg naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.


Charles C. Finn

[ptičica]

Neka mene u tvom jutru...

Jesam li...
Prividna tišina
nakupljenog krika...
Jesam li...
Caša rose
skupljana jutrima...
Jesam li...
Nemir u tvom nemiru,
dotaknuta zora
nocima prosutog dodira...
Jesam li..
Prašina zaostala iz
nekog drugog vremena...
Skrivena u jednom
dijelu tvog svemira...
Jesam li...Ne pitaj se...
Obriši rosom svaki
nataloženi nemir...
Neka mene u tvom jutru...
Cistom..svjetlucavom
Ljubavlju obogacenom...
Ne pitaj više..
Jesam li...
JESAM...

[Aurelia Bronski]

ŽELJA

Samo tvoje toplo srce,
i ništa više.
Moj raj je polje
bez slavuja
i lire,
s jednom skromnom rijekom
i malenim vrutkom.
Bez ostruge vjetra
u hvojama,
bez zvijezde što bi htjela
listom biti.
Golema svjetlost
koja bi bila
krijesnica
druge svjetlosti,
u nekom polju
skrhanih pogleda.
Čisti počinak
i tamo cjelovi naši,
zvonki madeži jeke
rastvorili bi se
u daljini.
I tvoje toplo srce,
i ništa više.


Federico Garcia Lorca

[coek]

A sto cemo ljubav kriti
kad ja moram tvoja biti

Srce više nije moje,
tebi, dragi, pripalo je!

Šta me tebi tako vuče?
Osjećaji mene muče!
Srce više nije moje,
tebi, dragi, pripalo je!

il' me uzmi, il' me ubi,
ne daj drugom da me ljubi!

Srce više nije moje,
tebi, dragi, pripalo je!

[Aurelia Bronski]

"I onda kada sam mislio da je pravo vreme da odem, da zaboravim i kada sam verovao da mi je svejedno, ona bi banula niotkud i sve bi počelo ponovo. Ne znam zašto me je taj pogled toliko očaravao, a da budem iskren, nisam se pretjerano ni otimao kada bi bila u mojoj blizini.
Sa srcem ne možeš kako želiš..."