AUSTRO-UGARSKA OKUPACIJA I STVARANJE KRALJEVINE SHS 1918.G.
- HISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE -
Snimak: Bosanski muslimani i Austro-Ugarska okupacija
Iz knjige Sevke Kadrica - Bosnjastvo na vjetrometni
Malo je poznato da su Bosnjaci muslimani digli ustanak i svrgli otomansku vlast u Bosni. Na njihovu inicijativu u Sarajevu je tada obrazovana prva Narodna vlada sastavljena od Bosnjaka muslimana, pravoslavaca, katolika i jevreja, koja je proglasila nezavisnost Bosne i Hercegovine (jula 1878). Medjutim i usprkos tromjesecnom odbrambenom ratu armiji Austro-Ugarske, BiH je, odlukom Berlinskog kongresa okupirana i tada je usla u sastav ovog carstva. Dr. Enver Imamovic pisuci o otporu Austro-Ugarskoj govori i o heroizmu ali i dramaticnosti tog otpora: "Teski porazi austrijske vojske kod Maglaja, Gracanice, Tuzle i Samca doveli su generala Filipovica (general austrijske okupacione vojske, primjedba S.K.) u tezak polozaj. Stanje je postalo cak zabrinjavajuce kad mu je stigla vijest da se pokrenula krajiska vojska i da nezaustavljivo napreduje prema Prijedoru i Banjoj Luci u namjeri da ih oslobodi od okupatorskih snaga." Sa kakvim se unutrasnjim problemima borio muftija Semsakadic koji je komandovao otporom u Tuzli i Gracanici te je sarajevskim agama porucio u jednom brzojavu: "Kunem vam se vjerom i Kur’anom, ako li mi nevjeru ucinite, zive cu vas sve odrati". Citamo i jos jedan podatak o izdaji otporu i reagovanju naroda Bosnjackog "koji je pobio turkofisku stranku u Hercegovini zbog ometanja otpora Austrougarskoj".
Austrougarska je u duzem vremenu bila prisutna na Bosanskoj granici drzeci pod okupacijom Sloveniju i Hrvatsku. Prateci razvoj dogadjaja u Bosni i nagovjestaj pada Otomanske imperije smatrala je da ona silom i blizinom ima pravo "naslijedstva" na tom prostoru. Otuda je pokrenula snaznu diplomatsku aktivnost sto je i urodilo plodom na Berlinskom kongresu gdje "stice pravo" aneksije nad Bosnom i Hercegovinom. Gospodari bivsi i novi su pitani ali ne i narod u Bosni tako da je aneksija Bosne bila, sa strane novog okupatora, krvava a sa strane branioca herojska.
Bosna je Austrougarskom okupacijom 1878. godine pojacala katolicki korpus u Bosni, dijelom radne snage i administracije iz Hrvatske i drugih zemalja gdje je nova vlast imala uticaj (Cesi, Slovaci, Ugari, itd) ali i privilegijama koje proizilaze iz slicnosti u vjeri. Austro-Ugarsku, u zamahu industrijalizacije, Bosna je interesovala prije svega kao izvor sirovina (suma, rude) ali i jeftine radne snage i vojnika. Putevi i pruge koje je ubrzano podizala nisu vodili iz Beca u Sarajevo vec obratno. Rijeka bosanskog bogatstva je oticala umjesto u Carigrad sad u Bec. Za Bosnu nova stvarnost je postala: "Sjasi Kurta da uzjasi Murta".
To kad i kako su Bosnjaci muslimani "postali" u svom narodnosnom odredjenju samo "muslimani" odnosno "Muslimani" (Muhamedanci) sa velikim "M", (kasnije 1974. ustavom BiH i zvanicno), ima vise tumacenja. - Po jednom to se desilo: "Kada je austrougarski Kalajev rezim pokusao da stvori jedinstvenu bosnjacku naciju od svih bosanskohercegovackih zitelja i naroda, sljedbenici islama su postepeno odustali od naziva Bosnjak i poceli se nazivati Muslimani (krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca)", - po drugima to su direktno i indirektno ucinile velikosrpske i velikohrvatske pretenzije prema Bosni koje su Bosnjacima lukavo ali i silom oduzele pravo naslijedja nad prostornim i etnickim imenom. Sve do tada Bosnjaci (bogumili i ostali a kasnije dio njih muslimani) su sebe smatrali u etnickom i politickom smislu Bosnjacima, a i nazivali se tako. Tako su ih nazivali i Turci i osmanlijska administracija.
Dr. Muradif Kulenovic kaze da smo imali divnu sansu i ponudu u vrijeme Kuena Hedervarija da Bosnjaci stanu iza svog imena i da ga ponesu kao kroz citavo svoje postojanje, medjutim vjesto politicki manipulirani sa strane svojih neprijatelja i pretendenata na njihovu zemlju, vodjeni ljudima kojima je vjera bila prostor uzeg bavljenja i vjerkim osjecajima, Bosnjaci su prigrlili vjeru a izgubili ime. "Tako su nam oduzeli ime jer se nismo bojali imenu vec vjeri, mislili smo: "ime je tu", te se narod usredotocio sa rukovodstvom da sacuva religiju. Cijela plejada intelektualaca se usredotocila da dokazuje ispravnost religije i vaznost religijskog imena. Tako su neprijatelji Bosne i Bosnjaka te religijski krugovi obojili bosnjacku naciju religijskim obiljezjima i borbom za religijsko ime. To ima svoju pozadinu i u vrijednosnim orijentacijama otomanskog carstva koje nije dozvoljavalo da se ljudi nacionalno ispoljavaju i opredjeljuju vec religijski sto je doslo u koliziju sa vrijednosnim orijentacijama Evrope.
Bitno je bilo da je covjek musliman, boziji rob i podanik Padi Saha a sve ostalo je bilo sporedno. Kraljevina Srbija je u Austrougarskoj aneksiji Bosne vidjela nepremostivu prepreku za ostvarenje sopstvene velikosrpske ideje da ona postane nasljednik Otomanskog ili turskog carstva. Ministar vanjskih poslova Srbije Ilija Garasanin je tu ideju ali i nacine da se ona realizuje podrobno opisao u programu poznatom kao "Nacertanjije". Nacertanjije se smatra idejnim programom Velike Srbije koji je u istoriji Srbije, od rata do rata ali i izmedju njih nastojao biti realizovan: u srpskim ustancima (I i II), u Prvom i Drugom balkanskom ratu (1911; 1913), Prvog svjetskom (1914-1918), Drugom svjetskom(1941-1945) i poslednjim ratovima 1991-1999.
Ideja Velike Srbije i uspjesi koji su ostvareni na njenom realizovanju, pod okriljem "borbe protiv Turaka" ali i balkanskim ratovima a posebmo pobjedom u Prvom svjetkom ratu, naprosto su opili srpsku inteligenciju i Srpsku pravoslavnu crkvu i postali njena ideja vodilja. Okolnosti su se mijenjale, protivnici, imidz ali je u svakoj generaciji u svakoj kriznoj situaciji prepoznatljiva upravo ta ideja. Ideja da se pravoslavno stanovnistvo Balkana okupi u jednu veliku drzavu pod okriljem Srbije. U toj ideji se i Makedonija naziva "Juznom Srbijom" a Makedonska crkva ni do danas nije priznata od strane Srpske pravoslavne crkve, u toj ideji "Vojne krajine" koje su u Bosni i Hrvatskoj pravili Turci smatraju se "Srpskim krajinama" sa idejom da se i prikljuce Srbiji. Iz te ideje je proizasla i parola: "Gdje je Srbin tu je i srpska zemlja!".
Strast za ratom, strast za pljackom i uvjerenje da ce u sledecem Srbi i realizovati ideju o Velikoj Srbiji, je pretocena u uvjerenje: "Da Srbi sve sto dobiju u ratu izgube u miru!". Na toj ideji je i u poslednjem ratu Milosevic nastojao da zadrzi na vlasti propadajuci komunisticki aparat bivse Jugoslavije, na toj ideji je pokrenuo rat Srba sa svim ostalim narodima u nekad zajednickoj drzavi Jugoslaviji (Slovencima, Hrvatima, Bosancima, Kosovarima, ozbilno zaprijetio i opljackao Makedonce i Crnogorce, ukinuo autonomiju Madjarima i sl.). Ideju "Velike Srbije" i strast koja vodi srpsku inteligenciju i srpsku pravoslavnu crkvu da je realizuju Dr. Stevan Dedijer, ci je otac i prvi tvorac karte te drzave, naziva "grobnicom Srpskog naroda".
Otuda i problem okupacije Bosne od strane Austrije 1878 . godine nije bio ni u samu osvajanju prostora od strane druge zemlje vec opasnosti da Austrougarska ekonomski, vojnim, politickim i policijskim mjerama, kao osvajac, ne ukljuci Bosance u imperiju i drzavu, te da ce postati strastveni branioci kao sto su bili branioci turskog carstva. Postojala je i opasnost da se ne Bosanci osvjetste, da ne izgrade sosptveni mehanizam drzavotvornosti i osjecaj samostalnosti i na kraju, da se ne prepoznaju ili privole na katolicanstvo kao religiji osvajaca sto bi ih dalje neminovno vezivalo za autoritet rimskog pape i neku vrstu saveza sa Hrvatskom. Sve skupa bi bilo kraj sna o srpskoj drzavi u Bosni o Velikoj Srbiji i u Bosni i u Hrvatskoj. U tom kontekstu treba vidjeti i nastojanja da se sacuva uticaj Srbije u Bosni posredstvom pravoslavne crkve, da se opstruira Austrougarska okupacija ali i da se pripremi rat sa Austrougarskom. Za neposredan povod za rat iskoristen je Sarajevski atentat 27. juna 1914. godine na Austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. I ako je sam cin pucnja na predstavnika okupatrorske vlasti sa strane bosanskog mladica Gavrila Principa pozitivan i oslobodilacki cin, ne treba izgubiti iz vida ni cinjenicu da je iza organizacije Mlada Bosna stajala i srbijanska tajna organizacija "Crna ruka". Cilj Srbije nije bila zelja da se pomogne Bosni vec da se pod izgovorom "zastite pravoslavaca u Bosni", ona okupira i na njenom teritoriju realizuje Velika Srbija. Sta to dalje znaci za Bosnu i Bosnjake, na zalost pokazala su kasnija dogadjanja pa i ova posljednja.
Propascu Austro-ugarske u prvom svjetskom ratu, BiH je samostalno donijela odluku o ulasku u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Prije toga formirano je Narodno vijece za BiH koje je formiralo Narodnu vladu, sastavljenu od Bosnjaka muslimana, katolika i pravoslavaca sa sjedistem u Sarajevu. Interesantno je da Mehmed Spaho jos za vrijeme vlasti Austro-ugarske bez straha govori austrougarskoj vlasti da su Bosnjaci muslimani za ujedinjenje juznoslovenskih naroda, da odmah nakon sarajevskog atentata reis-ul-ulema, Dzemaludin ef. Causevic, kao poglavar Islamske zajednice i muftija Sakib Korkut reagiju na ponasanje pojedinih muslimanskih gradjana prema Srbima. Oni to otvoreno i javno osudjuju i pozivaju Bosnjake muslimane da se nicim ne suprostavljaju zajednickom zivotu sa pripadnicima drugih vjeroispovjesti. Interesantno je i to da 1914 godine poseban odred Bosnjaka muslimana pristupa srpskim dobrovoljackim odredima, te zajedno sa njima odlazi u Odesu, bore se za Kraljevinu Srbiju, za ujedinjenje juznoslovnskih zemalja. Posebna delegacija odlazi i u Visegrad 1918 godine da doceka srpsku vojsku kao oslobodilacku vojsku.
Vidovdanskim Ustavom 1921. godine formirana je Pokrajinska uprava za BiH. Ovaj ustav priznaje granice BiH odredjene Berlinskim kongresom (1878). Sve govori da je svejugoslaovenska ideja bila nova nada i za same Bosnjake, nada u kojoj ce se i oni prepoznati ali i opstati i ta ideja ih je dugo drzala posebno njenom pobjedom u liku Titove Jugoslavije. Da su u ideji Jugoslavije juznoslovenski narodi razlicito vidjeli sebe govori cinjenica da su u Jugoslaviji velikosrbi vidjeli drugo ime za ostvarenje ideje Ilije Garasanina o Velikoj Srbiji. Koristeci silu pobjednika u I svjetskom ratu i saveznistvo sa pobjednicama Francuskom, Engleskom i Rusijom nastojali su da iskoriste okrilje Jugoslavije i poluge drzave te da na ekonomskom, politickom, vojnom i policijskom planu afirmisu i realizuju svoju "istinu" o Jugoslaviji i njenim narodima.
Ono sto je 1864 godine bila ideja i naznaka o Bosancima pravoslavcima kao "Srbina" sad postaje "nesporna istina". Bosanci katolici otvoreno pocinju da figuriraju kao "Hrvati". Bosanski jezik se dovodi u pitanje, ukida i uvodi srpsko-hrvatski odnosno hrvatsko-srpski. * fusnota "I ako Josip Makulja, u predgovoru djelu 'Blago jezika slovinskog', objavljenom 1649.godine, tvrdi da je 'bosanski jezik najljepsi radi cega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pisu'. Mihajlo Radnic je u Rimu 1683.godine tiskao dva djela, od kojih je jedno 'slozeno i izvodjeno u jezik slovinsko-bosanski', a drugo 'slozeno u jezik slovino-bosanski'. Matija Petar Katancic je u Budimu 1831.godine objavio prijevod 'Svetog pisma'. Djelo je preveo 'u Jezik Slavno-ilirski iz govora bosanskoga'. Muhamed Hevaji Uskufi iz Dobrnje kod Tuzle je 1631. godine napisao bosansko-turski rjecnik 'Potur sahidija'. Jakov Mikalja je 1646.godine u Rimu objavio djelo 'Dittionario' u kome tvrdi da je 'bosanski jezik veoma lijep'. Iz Bosne je uzet stokavski dijalekt i ijekavska zamjena jata kao osnova suvremenih knjizevnih jezika: hrvatskog, srpskog i bosanskog. Jezik Bosne i njenog naroda ostao je, i pored upliva turskog i drugih orijentalnih jezika, najcesci. Sustina svih jezickih sporova i pitanja kod juznih Slavena bio je taj 'ilirsko-bosanski' narodni jezik, koji je bio i knjizevni i kao takav ocuvan i krajem 18. i pocetkom 19. stoljeca kada pocinju nacionalna preporoditeljska budjenja i pretenzije prema Bosni, njenoj kulturi i povijesti."
Atak na jezik je razumljiv ima li se u vidu cinjenica da se nacionalno uoblicavanje naroda u Evropi prvo desavalo u i oko jezika kao nacionalnog elementa i zastitnog znaka. Ukinuti jezik znacilo je upravo to ukinuti prepoznatljive elemente identiteta sto je trebalo biti jedan od koraka unistenja cijelog naroda. Ponovo se otvara pitanje Bosanaca muslimana ali i muslimana na cijelom prostoru Balkana. Za rijesenje tog pitanja aktuelizira se ideja iz Nacertanija Ilije Garasanina o dogovoru sa Turskom da ih primi, ili podsticanje njihovog radikalno vjerskog organizovanja kako bi se to iskoristilo kao prilika da se protjeraju sa svojih teritorija odnosno nad njima izvrsi genocid. Tako su Bosnjaci poslije perioda bogumilskog jeresa u krscanskom okruzenju ponovo postali jeres sad "islamski". U Krfskoj deklaraciji se govori o potrebi rijesenja pitanja muslimana onako "kako je rijeseno u Srbiji". Stojan Protic je tada jasno rekao: "Dat cemo im rok, od 24 ili 48 sati, i ako ne predju na pravoslavnu vjeru, pobit cemo ih, i problem je rijesen." Da bi 1924 godine doslo do masovnog pokolja Bosnjaka muslimana u Sahovicima geje je gnusno pobijeno oko 900 ljudi (Milovan Djilas je opisao taj pokolj u kom je ucestvovao i njegov otac). U Srbiji i Crnoj Gori je problem muslimana izmedju 1862. i 1878. godine rijesen tako sto su pobijeni, samo dio se uspio skloniti bjezeci u raznim pravcima: Turskoj, Sandzaku, Bosni, Bugarskoj.
Ideja eventualnog pokrstavanja Bosnjaka je bila nerealna i samo nada njima samima da bi se otupio njihov otpor pred najavljenim genocidom. Ni Protic, ni Milosevic, niti bilo koji srpski politicar ni tada ni danas nije cak ni ostavio takvu mogucnost jer je kompletan projekat Velike Srbije kao ekonomsku osnovu imao ono sto je od njih trebalo oteti: prostor, kuce, pokretnu i nepokretnu imovinu, silovanje zena, junastvo nad neduznim i nemocnim sto je dio mita o srpskom ratniku. Zato nisu zabiljezena znacajnija pokrstavanja muslimana, osim u nekoliko slucajeva u Crnoj Gori zahvaljujuci plemenskim vezama. Pokrstavanje je znacilo primanje u zajednicu sa svim pravima clana te zajednice od prava na zivot do zadrzavanja imovine, sa tim se naprosto nije racunalo ni ranije a ni u posljednjem genocidu 1992-95 godien.
1929 god. uvedena je diktatura u Jugoslaviji cim je ukinuta i posebnost Bosne i Hercegovine nakon hiljadu godina njena postojanja. Interesantna je dosljednost i podudarnost Englesko-franscuske politike sprem BiH nekad i sada. Naime Vens i Oven su u posljednjem ratu (Vens Ovenov mirovni prijedlog 1994 godine)dodjeljivali Bosanskim katolicima (Hrvatima) istih onih 13 kotara koji su im uz sufliranje istih sila, pripali Srpsko-hrvatskom nagodbom o podjeli BiH 26. avgust 1939 god. Tada je ta nagodba podstakla kasniji gradjanski rat za vrijeme drugog svijetskog rata i stvaranje NDH, danas je ona razbuktala "Hrvatsko-bosnjacki" rat koji su Amerikanci Vasinktonskim sporazumom jedva zaustavile i ne zna se jos do kada. Jer pitanje etnickih kantona aktuelizira i pitanje razgranicenja a ona pitanje sukoba.
* fusnota "Zamislimo Hitlera koji trazi od Jevreja da promjene vjeru da bi prezivjeli i postali Nijemci pa i fasisti. Ko bi onda platio ideju njemackog fasizma ako bi nestalo jevrejskog kapitala tim sto bi i oni postali Nijemci protestanti, ili fasisti? Zato je Hitler gladnim i nezaposlenim Nijemcima prvo dao kazane hrane, uz njih dijelio ideologiju fasizma i knjigu "Moja borba" a uz njih i puske. Problem je sto je neko morao da plati i hranu i knjige i puske. Taj neko je morao da ima cim da placa i kao drugi uslov je bio da se ne zna i ne moze braniti. Za Hitlera su to bili Nijemci, za srpske naciste su od pada Otomanske imperije tu ulogu imali i imaju "muslimani", oni na Kosovu, Sandzaku ili Bosnjaci u Bosni koje oni tako zovu." U zakljuccima tzv. srpskog kruga 1940 u Beogradu, u poruci Draza Mihajlovica i u poruci Stevana Moljevica decidno stoji da treba istrijebiti muslimane u Sandzaku te muslimane i Hrvate u BiH.
Sestojanuarska diktatura 1929 te Srpsko-hrvatska nagodba 1939 godine kao i prijetnje srpskog nacizma su pogodovale komunistickom pokretu da pridobije najveci dio naroda BiH za platformu NOR-a i formiranje BiH kao ravnopravne federalne jedinice nove Jugoslavije. Bosnjaci "muslimani" su narod koji je ideju komunizma prihvatio kao sopstveno vjerovanje vise i snaznije od bilo kog drugog naroda na tlu sad vec bivse Jugoslavije. To je bilo razumljivo i za ocekivati. Komunisticka partija i Josip Broz - Tito su se rukovodili idejom i ideologijom koja njih nije iskljucivala i davala im je sansu da se i sami u njoj prepoznaju. Drugo po padu Otomanske imperije ostali su "jeres obiljezen islamom" a u njemu niti su se prepoznavali niti su ga smatrali sudbinom. Na drugoj strani vremenska distanca od 500 godina otomanske vladavine je bila nepremostiva da bi se mogli vratiti svojim bogumilskim korjenima i naprosto trazili su slamku nade za koju su htjeli da se uhvate.
Bosnjaci "muslimani" su znali da nisu Srbi i prevelike su predrasude bile prema pravoslavlju da bi se u njemu prepoznali, znali su da nisu Hrvati i katolici i jaz predrasuda ih je dijelio i od jednog i drugog, problem je bio sto nisu znali tacno ni ko su. Turci nisu, muslimani su postali po sticaju okolnosti i prisustva vlasti i onda dolazi ideja komunizma u kojoj se prepoznaju. Bosnjacka djeca dobijaju sansu da se skoluju, Bosnjaci dobijaju svoju inteligenciju, svoje generale, predstavnike najvecih organa vlasti u Bosni ali i cijeloj Jugoslaviji, u Bosanska zena je napokon dobila sansu da se emancipira samo na fakultetima je bilo vise zena profesora nego ukupne Bosnjaske inteligencije prije rata, i napokon Bosnjaci postavljaju i pitanje odredjenja sebe kao naroda.
Ideja o imenovanju kao Bosanci - Bosnjaci nije prosla u beogradskim centralama komunistiske vlasti. Hamdija Pozderac se vraca sa jednog takvog sastanka i razgovora u CK SKJ i komentarise u Sarajevu: "Ne daju ime Bosanac, daju Musliman, prepravljaj sva dokumenta, lakse ce biti kasnije postaviti pitanje samo imena nego i imena i naroda." To je bila logika kojom su se Bosnjaci vodili u borbi za priznavanje naroda ali je u sebi imala ogranicavajuci momenat u kom je vec pobjedila velikosrpska, odnosno velikohrvatska ideja. Otvaranjem vrata "Muslimanima" kao narodu Srbija i Hrvatska su prakticno odredile soptveno postojanje na tlu Bosne. Malo je bilo vjerovati da ce se neki Bosnjak koji nije "musliman" prepoznati u novom imenu "Musliman". Ostaje da se istrazuju okolnosti pod kojim su Hamdija Pozderac, Dr. Fuad Muhic ili Dr. Atif Purivatra naprimjer, kao "ortodoksni" komunisti prihvatili da se i sami imenuju "Muslimanima", kao i okolnosti pod kojom su kasnije ubijeni dr. Fuad Muhic i Hamdija Pozderac kao objektivna i velika prepreka velikosrpskom projektu 1990 godina. Ili da se istraze okolnosti pod kojim je poginuo Dzemal Bijedic tadasnji Predsjednik Vlade Jugosalvije desetak godina ranije. Vjerovatno je to bio nacin da se ideji Velike Srbije, na Bosanskoj politickoj sceni, dovedu kao politicka snaga i "politicki protivnici" Mladomuslimani, islamski vjerski sluzbenici te sitne male sicardjije 1990 godine .
Iz knjige Sevke Kadrica - Bosnjastvo na vjetrometni
http://www.camo.ch/au_okupacija_bosne.htm
,.???? Cudi me kako si ti dosao do tog zakljucka, 
) koji je razlog za to bezobrzno ponavljanje koje je sastavni dio tvog razmisljanja ako ne koristis isti taj termin i nisi se ogradio od istoga...
. ako se protivis SLOVU DAYTONA onda ces zahtijevati treci entitet (pa i ulicom ili "slicno"), a segragacija i sikaniranje svih onih koji nisu kao vecina po etnijama je protivna ljudskim pravima i to i jeste razlog zasto ce i da nestanu, jer je ta povelja iznad drzavnog uredjenja i drzavno uredjenje mora biti u skladu sa tom poveljom...ne trosi dzaba energiju i zivce nego u vinograd pa spremaj bosanska autohtona vina, blatinu i zlavku (doduse, i kameno je jedinstveno, zahvaljujuci osmanu piriji) da tece potocima kada se ukinu torovi i toraske politike...
)...nego, nije mi jasno, navodis linkove, oni linkovi nisu sporni i nazalost kao takvi nemaju nikakvog uticaja na ono sto si rekao...ti si u svojoj konstrukciji, svojerucno i iz svoje glave ubacio ono o muhamedancima, a sada se izvlacis da si to iskoristio da bi samo pokazao kako su "oni losi bili"...evo ti odlomak jos jednom...
