vratnik wrote:*mima* wrote:Sta nije toliko u krivu? Da ovoliko popljuje?
dobro, malo je pretjerao, ali to je valjda "forumska" sloboda. Valjda mu je vazno, pa zato ovako reaguje.
Ja ne mislim da su sarajevski cevapi losi (a travnicke, nek mi halale travnicani jos nisam probao), ali cesto nisu bolji od prosjecnih mesarskih a to mi je bas onda uvreda i mene i cevapa. Ako se tome doda dosta visoka cijena u odnosu na standard, eh onda to postaje luksuz, a nije, ne smije biti, niti je ikad bio. Vec bas nesto sarajevsko; Odlazak s porodicom na cevape. Ja se jos uvijek sjecam tih "izlazaka" s roditeljima. Cega ce se sjecati danasnja djeca? Sigurno nece ukusnih cevapa, posto kao sto rekoh u vecini mesara nisu nista losiji. Nece se sjecati ni dozivljaja, posto cevabdzinice postaju mjesta za profit, udji / jedi / mrs (govorim o cevabdzinicama u jezgru Bascarsije). I to je ono sto je postavljaca teme cini mi se vise zabolilo od svega ostalog, i gdje je dijelom u pravu. Kazem dijelom, zato sto su svi cevapi s Bascarcije ipak ukusniji od svega onoga sto se na prostoru bivse nam domovine pod cevap prodaje, (sem naravno Travnika, ali kao sto rekoh, nisam probao
) , i u svakom slucaju puno ukusnije od Adana Kebaba (koji je koliko me moje poznavanje turske kuhinje sluzi jedini slican cevap. Elem, nije sarajevski cevap los koliko smo mi u stvari tersovi. Recimo ovdje vec spomenuti Besko sluzi izvrsne cevape. Ali nazalost nije na Bascarsiji.
I da, jos sam nesto procitao, neko se zali kako mu je somun suh (
): oprosti, ali evo: ako zelis da ti somun ne bude suh, fino prilikom narudzbe izgovoris sljedecu recenicu: molim te mozes mi napariti somun. I zavrsena prica.
Uh, raspisash se, haj nema veze, svakako nece niko procitat do kraja
Bolan ne bio: kakva forumaska sloboda ... radi se o najobicnijoj insanskoj slobodi da se izreken svoj ukus i misljenje, koja postoji od kad je svijeta i vijeka...kavio bolan forumi ..... zalosno je mislit da je svijet i cevap postao pojavom interneta i mirceva,
jah ..... insana ...
jebada kod intereneta je: sto se preko njega moze procitati hiljade recepata za cevape a ne moze se ni pomirisat, ni pojest nijeden...
nije zahvalno praviti papazjaniju od fast food industrije, emocija i nostalgije..normalno da se izlazak sa babom i familijom na cevape ne moze poredit ni sa kakvim bjelosvjetskim jastozima, kavijarima, sarajevskim i travnickim cevapima.
To ne govori nista o kvaliteti sarajevskog, travnickog, ili leskovackog cevapa. To naprosto nema veze sa cevapom.
I ja sam imao babu - rahmet mu lijepoj dusi. Mene je moj babo svako godisnje doba vodio na cevape u tri grada. Porani se u Travniku, pa cirom do Lasve gdje se presjedne za Sarajevo. Ciro stigne u Sarajevo taman oko rucka i onda se smazu cevapi na zeljenickoj stanici i ceka drugi ciro za Mostar.
Na sarajvskoj zeljeznickoj stanici su bili najsvjeziji i najbolji cevapi u cijelom Sarajevu. Bar za mene i bar naradih 10-12 godina dok nisam poco sam dolazit u Seher i birat gdje cu sta pojest.
Ovo putovanje je obicno bilo subotom. U Mostaru nikad nismo jeli cevape, jer su mostarski cevapu 100 puta gori od najgorih sarajevskih cevapa, ali su zato mostarski buredzici od sjeckanog mesa bili najbolji na dunjaluku. Ni u cara stambolskog nisu bili takvi, a kamo li u nekom Sarajevu ili Travniku. Na te buredzike se islo prije Velezove utakmice. Poslije utaknice se obavzeno rucala hrastik sarma kod tetke. A onada hitalo na popodnevnog ciru za Sarajevo, Lasvu i Travnik.
Ja se tih povrataka u Travnik slabo sjecam, jer sam to obicno prespavao, sanjajuci Suline i Kemine golove i mostarske buredzike. Babo je -rahmet mu dusi- bio zeljenicar pa smo u povratku koristili teretne vozove, da se prije zore i njegova posla docepamo Travnika. Ja sam obicno spavo u vozovodjinom vagonu. Za mene je i naredni ponedeljak bio jos jedan praznik, jer po pravilu nisam isao u skolu a direktor je sve izostanke pravdo - ako bi mu ispricao cijelu utakmicu, sto mi je bilo posebno zadovoljstvo i dogadjaj.
Mora se priznati da su mi sa 7-8 godina i travnicki i sarajevski cevapi bili jednako ukusni i omiljeni. Razlika se pocela javljati u nekim kasnijim godinama, kad su se izostrili okusi i uskusi i kad je cevap posato industrijska grana. U Sarajevu je cevap postao teska indusrija, pa se u toj industrijalizaciji izgubio svaki gurmanluk a o poguzijluku da i ne zborino.
Sto sam vise jeo cevapa: to mi je sarajevski cevap sve vise padao na kulinarskoj vrijednosnoj ljestvici. Poslije olimpijade sam rijetko kada pojeo cevape u Sarajevu, iako sam haman godinu i zivio u Seheru.
Sarajevske cevape sam, opet, pojeo dva-tri mjeseca poslije deblokade. Ne radi sarajevskog cevapa vec iz sasvim drugih razloga.
Zivotni i ostali puti ucinise da sam sva tri obroka pokusao u vise bosansko-hercegovackih kasaba, carsija i velegrada nego sto sad imam godina, a u nekima i vise desetina puta. Obilato sam se najeo svih sest jugoslavenskih kuhinja, a bogme i par svjetskih - za mladosti. Danas -pod starost- na svakih sto metara imam neku poznatu svjetsku kuhinju. I moram biti iskren: nisam se nikako pozelio sarajevskog cevapa. Jesam pita, kolaca iz nekadasnjeg Egipata i hotela Europe, begove corbe i dobra graha iz kakve kafane krajputasa iz sarajevske okoline. Kriterij za izbor kafane je bio: samo da imaju parkirana tri cetri slepera i kamiona pred kafanom i svracalo se na grah. Soferskom ukusu se bezpogovorno i istinski vjerovalo.
Pozelio sam se i lepine sa kajmakom sa Ostrosca, fatiminog buta od bihackog Smail-bega Gurmana, kvrguse iz Kozarca, pilava sa jeguljom iz Pocitelja, pirjana sa suhim patlidzanima na stolackoj plahi, maslenice i balzamace od nene Vahde iz Turbeta, majkine tarhane, cervisa i pite ispod saca, misirac pite, papaz cevapa i cevapa sa dunjama,
Sarjavskog cevapa prdonje - se nisam pozelio.
Nisam se pozelio ni travnickog cevapa, jer ga pokadkad spremim - po drvenoj travnickoj recepturi.
Sarajevski cevap je jedno od najlosijih jela koje je smislila bosanskohrecegovacka gastronomija. Dzaba McDonaldsu sve milijerde $ koje obrne na njegovim "cevapima" kad ce zauvjek ostati junk food ili smece hrana.
Isto je i sa izavikanim sarajevskim cevapom - prdonjom. ZA grah je normalno da se dakleko cuje - to mu je vrlina. Kad se cevap uscuje: onda je to prvi znak da je pod mahanom i da se odmetnuo u junk food...
. Fino kupis kilo cevapa i po kile sudzukica, 10 piva, kolu, kiselu i zovnes raju
.