Profil prosječnog Bošnjaka
Autor: Mirza Softić
Objavljeno: 02.06.2010 u 09:30
Bez namjere da se nekoga povrijedi ili strpa sve u isti koš, u narednim redovima ću pokušati opisati kako većina mojih poznanika i prijatelja danas živi, bez da se uopšte upita da li je to uvijek ispravno i da li bi možda trebali nekako drugačije organizovati svoj život. Mnogima od njih vrijeme prolazi u traćenju dragocjenih trenutaka na ove ili one nebitne stvari, dok vremena za istinske vrijednosti, one koje su u normalnim društvima odavno prihvatili, uvijek fali. Nikako se ovi ljudi ne uspijevaju organizovati, i ta hronična neorganizovanost odvlači ih od života, koji im prođe, takoreći, ni u čemu.
Prosječan Bošnjak obično glasa «za svoje». Pod «njegovim» možemo svrstati SDA ili SBiH, te danas i Radončićevu SBB. On vjerno bira one koji ga kradu, lažu, mrcvare i varaju već 20 najtežih godina, a uz sve to još čita i Avaz, koji je favorizovao sve bošnjačke opcije i na kraju ih popljuvao. Dakle, prosječan Bošnjak se ne odvaja od Avaza, pa ga je tako moguće vidjeti s tim novinama i u Makarskoj, Tučepima, Trpnju, ili drugim mjestima gdje prosječan Bošnjak ljetuje. A on ljetuje uglavnom na Makarskoj Rivijeri, u Neumu ili eventualno na Pelješcu. Ponekad skokne do Dubrovnika, iznervira se oko cijena parkinga, prošeta Stradunom i vrati se nazad u apartman, u kojem vlasnici jedva čekaju da mu ugledaju leđa i da dođe neka bogata češka ili poljska porodica (dočekasmo i to).
Nakon zasluženog odmora i kupanja u moru, prosječan Bošnjak izvadi Avaz, pročita nešto ružno o Zlatku Lagumdžiji, lijepo to upije i sjeti se kako ovaj vjerovatno pripada masonskoj loži. Pritom naš glavni junak ne zna ništa o Masonima, ali živi u čvrstom ubjeđenju da je Zlatko Mason, i da je Senad Avdić njegov glavni promotor. Činjenicu da se ova dvojica trenutno tuže na sudu, Bošnjak odbacuje objašnjenjem da je «sve to namještaljka».
Prosječan Bošnjak je nekad čitao Oslobođenje. Sada više ne čita te novine, jer «iz navike» kupuje Avaz. Naviku je promijenio u vrlo kratkom roku, iako je preko 40 godina čitao druge novine, a i njegova porodica je radila to isto. Njemu ne smetaju mrtva djeca na naslovnicama, ali mu žestoko smeta afirmativan članak o SDP-u ili negativan članak o reisu Ceriću. Prosječan Bošnjak (ne)simpatiše reisa, ali nikad ne bi progovorio o njegovim aršinima, niti bi kazao da je neispravno graditi dvorac pored šehidskog mezarja na Kovačima. O tim i takvim stvarima se jednostavno šuti i one se trpe.
Trpi se i činjenica da pored najvećih bošnjačkih sinova leže kriminalci poput Cace ili Ćele, koji su optuživani za ubistva, silovanja, pljačke i drugi kriminal najtežeg karaktera. Štaviše, prosječan Bošnjak bi rado došao na dženazu ovim ljudima, ili je tu već i bio, jer se «Caco zauzimao za svoje vojnike», a «Ćelo mu je bio komandir tokom jednog dijela rata». Sve ostalo će prosječan Bošnjak zaboraviti preko noći.
Prosječan Bošnjak ne skija na Jahorini. Ne želi «anamo onima» davati novac, i prihvata da mu na Bjelašnici gule kožu i naplaćuju kafu pet, a pizzu petnaest KM. On ne želi reći da su apartmane na Bjelašnici mogle kupiti samo guzonje i njihovi sinovi/kćerkice, dok običan puk nije mogao primirisati tome. Nećete to nikad čuti iz usta prosječnog Bošnjaka, upravo jer se i sam uvali u poneki apartman prijatelja, od zime do zime, a i ne želi reći ništa protiv dobrih poznanika, pa sve i ako su oni sebi doveli plin i grijanje na daljinski (koje pale mobitelom iz Sarajeva, da im se guzica ne smrzne kada dođu za pola sata na Bjelašnicu), dok u Hrasnici, koja je usput, nema nikakvog grijanja, a ni u mnogim drugim bh. gradovima.
Naš glavni lik iz priče i ne pomišlja o odlasku u Beograd ili na crnogorsko primorje. Kada prelazi preko teritorije Republike Srpske, 120% tog vremena komentariše natpise, znakove, ćirilicu, svinjetinu i ostale stvari koje mu bodu oči. Pošto rijetko tuda prolazi, ne čini mu se čudnim što svaki put komentariše iste stvari i što upada u matricu nacionalnog populizma, nego ga svaki put sve više i više nervira što neko jede svinjetinu i piše ćirilicu.
Ah da! Prosječan Bošnjak ne jede svinjetinu (neuzubillahi), ali zato pije alkohol u neograničenim količinama. Posebno se nakon svetog mjeseca ramazana, već na najveći muslimanski praznik, opije kao stoka i završi na podu kafane, a prijatelji ga odnesu kući. Cijelu godinu loče, a tada se suzdržava, ali to je već prežvakana priča. Prosječan Bošnjak ne vidi ništa loše ni u kurvanju, gledanju svih žena ovog svijeta i ostalim stvarima koje su po vjeri zabranjene. Ali ne d'o Bog pojesti šunku. Čak će naš junak imati u novčaniku spisak emulgatora koji su napravljeni od svinjske dlake ili kože, te će zaobilaziti te proizvode u širokom luku, da mu se slučajno ne bi potkrao koji hiljaditi dio promila svinjetine u hrani.
Prosječan Bošnjak pizdi na spomen Izraela i okupacije Palestine. Pritom nema pojma uopšte ni gdje je Darfur, a ne zna ništa ni o problemima u Pakistanu ili Indiji. Za Istočni Timor je čuo, ali nije sasvim siguran o čemu se tamo radi. Ostale zemlje ga svakako ne interesuju, jer nemaju mnogo muslimana, ali on zna da su nam Grčka i Rusija din – dušmani, jer imaju istorijske veze sa Srbijom. Tu će Bošnjak zaboraviti da je Rusija suštinski vrlo rijetko pomagala Srbiju, a Grčka još rjeđe. Bošnjak i ne zna da su Francuska i Velika Britanija mnogo više zla učinile po njegov narod tokom proteklog rata, jer mu je ipak neko rekao kako je Francuska prva priznala BiH. Zato navija za Henryja, Govoua i ekipu i sa velikim zanimanjem gleda englesku ligu, dok uživa u grčkim i ruskim porazima tokom fudbalskih smotri širom svijeta.
Prosječan Bošnjak ne voli biti «mimo svijet». To bi otprilike značilo da pokušava biti što manje primijećen i više nalik masi oko njega. Kada odlučuje šta će obući, on gleda prvo kroz prozor da vidi šta su drugi obukli, a ne koja je vani temperatura i da li je vruće ili hladno. Tako se ponaša i u svim drugim okolnostima, od hrane, preko pušenja, do najozbiljnijih mogućih stvari. Od hrane, prosječan Bošnjak najviše voli janjetinu, burek i ćevape, dok od cigara puši domaće i hrvatske nikotinske uzorke, ne mareći pritom za okolinu, a sve one kojima cigare smetaju smatra pederima i dosadnjakovićima. Prosječan Bošnjak vozi Golfa II, koji ispušta nenormalne količine crnog dima, on vozi 70 km/h od Sarajeva do Makarske i nikad ne ubrza niti uspori. Ekologiju smatra simpatičnom disciplinom, ali ne shvata ozbiljno šta to uopšte znači, pa nakon jednodnevnog izleta na nekom izletištu oko Sarajeva, naš čovjek ostavlja smeće na svakom koraku. Takođe, on ne pazi da li će izazvati požar i s gnušanjem odbija na roštilj staviti išta drugo osim mesa. Povrće je nešto što, po njegovom mišljenju, ide u salatu, a morskim plodovima se hrane neki čudni ljudi, ali on svakako ne. Praznike slavi iskreno i predano, kao da je sve u životu ravno do mora (a njemu i jeste, jer dok ne puca, dobro je).
Prosječan Bošnjak najviše voli slušati Dinu Merlina. Moj bi profesor, Besim Spahić, volio reći, da je Dino Merlin «najveći bošnjački umjetnik», a onda bi dodao, «više bošnjački, nego umjetnik», ali to prosječnom Bošnjaku uopšte ne smeta. Ne smeta mu što je Dino Merlin pokrao većinu pjesama, što je pjesmu «Alija» prvo namijenio Aliji Izetbegoviću, pa komšiji Aliji, a onda «svakom Aliji na svijetu», u zavisnosti koja je vlast bila prisutna, već se na tu pjesmu otkida i reže vene. Zna je od riječi do riječi, kao i sve ostale ratne pjesme koje mu bude neku čudnu nostalgiju i osjeća ih svojima, a posebnom smatra pjesmu «Gdje si bio ti, kad je bilo najteže?», koju je Merlin napisao iz Njemačke. Mišljenja je kako smo u ratu bili bliži jedni drugima i kako je ovo vrijeme «mnogo gore». I pored te nenormalne konstrukcije u koju je ubijeđen, on sado – mazohistički ne čini ništa da tu «groznu realnost» promijeni. Prosječan Bošnjak takođe voli Halida Bešlića, ali potajno sluša i Cecu, Draganu i ostale «s one strane Drine». Ponekad to javno prizna, ali ako Zelene beretke organizuju kakav protest, on se tome pridruži i ima mišljenje kako bi tim pjevačima trebalo zabraniti dolazak u BiH. A onda sebi navije Mitra Mirića.
Prosječan Bošnjak gradi kuću na tri sprata, za svu svoju djecu po jedan. Tu kuću nikad ne završi, a fasada ostane misaona imenica decenijama nakon izgradnje temelja. Obično se neko useli u prizemlje, ili se kuća koristi kao vikendica. Nakon njegove smrti, djeca to rasprodaju i više nikad i ne pomisle tu živjeti. Kuća ponekad bude izgrađena bespravno, na klizištu ili u vodozaštitnoj zoni. Nakon što se desi neka nepredviđena situacija, naš junak traži pomoć od države da ga zaštiti. Onda, kad tu pomoć ne dobije, prijeti da će se zapaliti i ne želi priznati da je u krivu. Ponekad se sjeti Tita i zlatnog doba s njim, ali o tome se rijetko priča, jer sada ipak imamo demokratiju i svoj tor u kojem ograđeni pasemo travu, bez prava da išta drugačije pomislimo. Tita često poredi s Alijom, ne uviđajući koliko je to poređenje smiješno.
O svim današnjim političarima ima loše mišljenje, s malim izuzecima, ali pošto ih smatra «našima», ne usuđuje se to nigdje reći. Dušman ove zemlje je isključivo Milorad Dodik, dok oni koji su osamdesetih šurovali s Dobricom Ćosićem i ostalim «demokratskim» snagama, imaju i nakon 20 godina njegovo puno povjerenje. Svi koji se njima protive su udbaši i kosovci. Iako prosječan Bošnjak ne zna ništa o radu UDBA-e i KOS-a, za njih je glavni simbol Zlatko Lagumdžija i SDP, kao svojevrsni udbaši koji se i danas pod tim kriju. Prosječan Bošnjak ne želi povjerovati da su upravo oni za koje on glasa bivši članovi tih organizacija.
Prosječan Bošnjak ne voli ništa što je drugačije od «normalnog insana». Kako ne voli biti «mimo svijet», tako ne priznaje činjenicu da ima i drugih i drugačijih na ovome svijetu. Sve homoseksualce ovog svijeta bi stavio u plinsku komoru, iako lezbejke smatra simpatičnima i one mu se sviđaju. Nije ljubitelj Kineza i crnaca, nadaleko se hvali prvim sarajevskim javnim WC-om i tramvajem (iako je to gotovo jedino što nam je ostalo od civilizacije), voli braću Turke i za njih zdušno navija, a Slovence smatra predmetom sprdnje. Albance ne poznaje i potajno ih se plaši, o ostalima ima izgrađeno mišljenje, zasnovano na mahalskim pričama i predrasudama.
Prosječan Bošnjak, samim tim, i ne putuje. Za njega je, kako Ivo Andrić reče (taj mrzitelj Bošnjaka, kako prosječan Bošnjak misli za Andrića) kućni prag najviša planina. Selidba je velika tlaka, a život van domovine jedino prijeka potreba izbjeglica. Za putovanje se nema vremena, ni para, a i peglanje je organizovati sve to mjesec – dva unaprijed, jer prosječan Bošnjak voli sve spontano i nikad ništa ne planira. Organizacija mu nije jača strana, zato i ne može vidjeti Budimpeštu, Berlin ili Beč. Žali se na vize, a ne zna ni kako se nekad lako viza može dobiti. Sve je to urota protiv nas muslimana, jer nas se Evropa boji. Ne moramo ni posjetiti tu licemjernu Evropu, upravo radi toga. Naš glavni lik će zato rado, i u inat svima, i ovo ljeto otići u Makarsku, gdje će za sobu u podnožju Biokova, platiti 20€, a za pivo 20 kuna. Za tih deset dana bi se moglo otići i negdje drugo, ali je umor čak i razmišljati o tome.
Prosječan Bošnjak nije nikad čuo za tekst Midhata Riđanovića, koji govori o tome zašto ne valja naziv Bošnjak, tako da ponosno nosi ime svog naroda sa sobom. Usto misli kako smo «jedino mi bili budale, pa se izjašnjavali Jugoslovenima», dok smo sada mnogo pametni i izjasnićemo se onim što jesmo. Naziv Bošnjak on ne umije objasniti, niti ga uopšte zanima zašto se to ime koristi. Zna jedino da mi nismo kao Srbi i Hrvati, te da smo propatili najviše, te samim tim zaslužujemo da živimo bolje. Ne pita se Bošnjak da li su nas upravo naši najviše pokrali, da li su srebrenički milioni završili u nečijim džepovima i da li je opravdano graditi reisu Ceriću dvorac s pogledom na Sarajevo, s jedne, a na mezarje, s druge strane. Sve je dobro, dok ne puca, i saburom ( strpljenje, u ovom kontekstu način da se sve prevaziđe, prim.aut. ) Bošnjak misli da će sve postići.
Pravi pravcati stranački program.
