5 ISLAMIZACIJA BOSNE
Dolazak Turaka u 15. stoljecu vjerojatno nije bio prvi doticaj Bosne s islamom. Rana arapska ekspanzija na Mediteranu, koja je do devetog stoljeca utvrdila muslimansku vladavinu na Kreti, Siciliji, u juznoj Italiji i Spanjolskoj, zacijelo je cesto dovodila muslimanske trgovce i gusare na dalmatinsku obalu. Trgovanja robljem s te obale, zbog cega su, kao sto smo vidjeli, bosanski robovi dospjeli i o do zapadnog Mediterana potkraj srednjega vijeka, svakako je bilo i u tom ranijem razdoblju: porobljenih Slavena iz mediteranske regije bilo je vec na pocetku postojanja muslimanske Spanjolske, pa je poznato da su saracenski vladari Andaluzije imali u desetom stoljecu slavensku vojsku od 13 750 ljudi.1
Ali, mozemo samo nagadjati da li je iko od tih Bosanaca presao na islam, docepao se slobode i vratio u zavicaj. Isto tako mozemo samo nagadjati kakvi su bili odnosi izmedju Bosne i muslimana u srednjovjekovnoj Ugarskoj - arapskih trgovaca, potomaka islamiziranih turanskih plemena i drugih doseljenika. Zna se da su oni prebivali u mnogim ugarskim j krajevima, pa i u Srijemu, pokrajini uz sjeveroistocnu Bosnu, sve dok nisu na kraju bili protjerani iz Ugarske, zajedno sa Zidovima u 14. stoljecu.2 Razumljivo je sto su se neki bosnjacki muslimanski i naucnici posebno trsili da dokazu kako je islam odvajkada nazocan u Bosni, mozda i dulje od same bosanske drzave. Ali povijesno je znacenje tih prvih mogucih doticaja zapravo beznacajno. Doticaj je jedna stvar, a masovno prevjeravanje druga.
Islamizacija velikog dijela naroda pod turskom vlascu ostaje najizrazitija i najvaznija znacajka novije historije Bosne. O tome i kako i zasto se to dogodilo iznikli su mnogi mitovi. Neke od njih upile su glave prosjecnih Bosnjaka jos iz starije naucne literature (i iz nekih savremenih djela za koja se bas i ne bi moglo reci da su naucna). Mnoga vazna svjedocanstva nisu bila dostupna sve dok historicari nisu u cetrdesetim godinama 20. stoljeca poceli ozbiljno analizirati osmanlijske administrativne dokumente. U posljednjih nekoliko desetljeca nastala je mnogo potpunija slika i napokon su odbaceni neki od najcescih mitova i legendi o islamizaciji Bosne.
Najbolji su izvor informacija otomanski "defteri", porezne knjige u kojima je popisano vlasnistvo imovine a ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti. Iz njih se moze steci vrlo dobar uvid u sirenje islama u Bosni. Najstariji defteri, iz 1468. i 1469. godine, pokazuju da je islam u prvim godinama nakon osvajanja predobio tek sacicu ljudi za sebe: na podrucju istocne i srednje Bosne koju te knjige obuhvacaju bilo je 37.125 porodice krscanskih, a svega 332 muslimanske. Pretpostavljajuci da je svaka porodica imala prosjecno po pet clanova, krscana je bilo 185 625. Posebno su navedena imena gotovo 9000 pojedinaca, nezenja i udovica krscanske vjere. Polovica krscanskih obitelji i dvije trecine muslimanskih (234) bijahu obicna raja koja je zivjela na obicnim timarima, a ostali su zivjeli na veleposjedima, kasovima, ili u gradovima, ili na svojoj zemlji. Naucnik koji je prvi analizirao te dokumente, Nedim Filipovic, isto je tako uocio da je islamizacija vrlo sporo napredovala u Hercegovini a da je najvise uznapredovala, sto nije nikakvo cudo, na malom podrucju oko Sarajeva, koje su Turci drzali u svojim rukama vec od cetrdesetih godina 15. stoljeca.3 Jedni su od timariota u tim prvim defterima posebno oznaceni kao "novi muslimani"; drugi nose muslimansko ime i navedeni su u popisu kao "sin toga i toga..." koji je jos nosio krscansko ime.4
Sljedeci defter koji je temeljito rasclanjen obuhvaca sandzak Bosnu iz 1485. godine. Tu se vec vidi da je islam znatno uznapredovao. U njemu ima 30 552 krscanske porodice, 2491 pojedinac, nezenja i udovica krscanske vjere, 4134 muslimanskih porodica i 1064 neozenjenih muslimana.5 Ako opet uzmemo da je svaka porodica poprecno imala po pet clanova, dobivamo ukupno 155 251 krscanina i 21 734 muslimana. U poredjenju s brojevima iz 1468. i 1469. godine zapanjuje opadanje ukupnog broja stanovnika (sto je u zbilji bilo jos vece ako uzmemo u obzir normalan godisnji prirast stanovnistva).
Za to vrijeme ljudi su se neprestano iseljavali iz Bosne, pa se i u popisima spominje veci broj napustenih sela. Dakako da su bjezali samo oni koji nisu presli na islam, a novopeceni su muslimani svi ostajali. Ali u iduca cetiri desetljeca, kad se ukupni broj stanovnika uglavnom nije mijenjao, znatno je porastao broj muslimana: u defterima iz dvadesetih godina 16. stoljeca za sandzak Bosnu ukupan broj krscana iznosi 98 095 a muslimana 84 675.6 Kako znamo da u tom razdoblju nije bilo veceg doseljavanja muslimana u Bosnu, taj broj po svoj prilici predstavlja i broj bosanskih krscana koji su primili islam.
Proces islamizacije postupno se ubrzavao i u Hercegovini. Sacuvan je zapis pravoslavnog monaha iz Hercegovine iz 1509. godine koji kaze da su mnogi pravoslavci drage volje prigrlili islam.7 U sjevernoj i sjeveroistacnoj Bosni islam se nije mogao tako brzo siriti jer su ta podrucja naknadno oteta od Ugarske. Tek posto je osvajanje dovrseno negdje u dvadesetim godinama 16. stoljeca, proces islamizacije potekao je malo brze. Franjevacki historicar otac Mandic tvrdi da je u razdoblju izmedju 1516. i 1524. godine prvi put svjesno pokrenuta kampanja progona katolika i prisiljavanja da se preobrate na islam."
Ipak, najiscrpnija studija o sjeveroistacnoj Bosni u tom razdoblju, koju je napisao Adem Handzic, ne potvrdjuje tu Mandicevu tvrdnju, iako navodi da se mnogo katolika bilo iselilo s tog podrucja i da je od deset tamosnjih franjevackih samostana njih pet prestalo djelovati. Handzic isto tako dokazuje da su iz razumljivih razloga vise prelazili na islam oni katolici koji su stanovali dalje od katolickih crkava. Najotpornije je mjesto bila Srebrenica, u kojoj je zivjelo mnogo njemackih i dubrovackih katolika pa su sredinom 16. stoljeca jos tvorili dvije trecine stanovnistva. Inace su se gradovi obicno brze islamizirali nego sela. U cjelokupnoj oblasti sjeveroistocne Bosne bila je 1533. godine otprilike jedna trecina naroda muslimanska, a vec 1548. godine 40 posto.9
Za ostatak 16. stoljeca nedostaju tacniji podaci, a nakon toga se odustalo od vodjenja deftera. Ipak, cini se bjelodanim da su negdje potkraj 16. i na pocetku 17. stoljeca muslimani stekli apsolutnu vecinu na teritoriju danasnje Bosne i Hercegovine. Imamo doduse iskaze nekih katolickih svecenika koji su posjetili Bosnu na pocetku 17. stoljeca i koji su sastavili podrobne izvjestaje za Rim, ali se njihovi brojcani podaci zacijelo zasnivaju ponajvise na usmenim izvorima, njihova je upotreba imena Bosna vrlo elasticna i ocito im je bilo stalo do toga da istaknu brojcanu snagu Katolicke crkve ili stupanj ugnjetavanja koje ona trpi. Takav je jedan posjetilac naveo da je ukupan broj katolika 1626. godine u cijeloj Bosni iznosio 250 000 dusa, i dodao da je broj muslimana veci od ukupnog broja krscana.10 Jedan drugi, albanski svecenik i apostolski vizitator Peter Masarechi, uputio je pomnije sastavljen izvjestaj 1624. godine. Na zalost, gotovo svi historicari koji su ga citirali pogresno su protumacili cifre sto ih je naveo o Bosni. Njegovi pravi podaci glase da je tada u Bosni bilo 150 000 katolika, otprilike 75 000 pravoslavaca i 450 000 muslimana."
Tako je proces kojim su muslimani postali vecinsko stanovnistvo u Bosni potrajao dobrih 150 godina. U svjetlu dosad prikupljenih podataka, jasno je da mozemo mirne duse odbaciti neke od najstarijih mitova o islamizaciji Bosne.
Neprihvatljiva je ideja da su se u tom razdoblju u Bosnu masovno doseljavali muslimani iz drugih zemalja. Iako su Osmanlije naselile neke Turcima srodne narode u drugim dijelovima Balkana, defteri potvrdjuju da takva politika nikad nije vodjena u Bosni. Mozda su gdje koji povrsni strani gosti u Bosni u osmanlijsko doba bili zbunjeni cinjenicom sto su bosanski muslimani sami o sebi govorili da su "Turci", ali to nije znacilo da misle da su pravi Turci. Dapace, za otomanske Turke uvijek su upotrebljavali druge izraze: ili Osmanlije ili Turkuse.2
Sigurno je da su se pojedini muslimani - trgovci, obrtnici, spahije - doseljavali u Bosnu i iz dragih dijelova Carstva. Neki su od njih, vjerojatno veci dio njih potkraj 15. i na pocetku 16. stoljeca, bili Slaveni muslimanske vjeroispovijesti iz drugih slavenskih zemalja. Od mnogih ne-Slavena koji su sluzili u bosanskim oruzanim snagama u 16. i 17. stoljecu, gotovo da se niko nije nastanio na bosanskom tlu.13
Isto je tako ocito netacna pretpostavka da je u prvim godinama nakon osvajanja Bosne bilo masovnog prisilnog prevjeravanja: proces je preobracanja bio u pocetku polagan i potrajao je vise narastaja. Premda nam nedostaje osobnih svjedocanstava o tome kako su se i zasto pojedinci odlucivali na prevjeravanje, nailazimo gdje sto na komentare, kakav je bio i komentar spomenutog monaha, koji pokazuju da su ljudi dobrovoljno mijenjali vjersku pripadnost.
Defteri isto tako svjedoce o prilicno ravnodusnom drzanju vlasti spram odlucnosti nekih krscana da ustraju u svojoj vjeri: bilo je normalno da ljudi postanu muslimani i uzmu muslimanska imena a da i dalje zive sa svojom krscanskom porodicom.14 Ta nam praksa pomaze da shvatimo zasto su muslimani u Bosni zadrzali slavenski nacin tvorenja prezimena po ocevu imenu: u prvim defterima ima mnogo ovakvih primjera: "Ferhat, sin Ivanov", ili "Hasan, sin Mihailov". U vrijeme kad su se ta imena po ocu ustalila kao prezimena, vecini muslimana bili su ocevi vec muslimani, ali su i dalje tvorili porodicna imena na taj slavenski nacin pa su tako nastala prezimena kao sto su Hasanovic ili Sulejmanovic.15
Kad kazemo da nije postojala neka generalna politika da se pojedinci prisiljavaju na prevjeravanje, to ne znaci da krscanske crkve nisu bile ometane i sikanirane u svom radu. Pravoslavna je crkva bolje prolazila u tom razdoblju iz dva razloga: prvo, zato sto su Osmanlije bile sklonije Pravoslavnoj nego Katolickoj crkvi (crkvi njihova dusmanina Austrije), i drugo, zato sto se u vecem dijelu Bosne, izuzev Hercegovine, nije posebno osjecala prisutnost pravoslavlja prije turske okupacije.
Zapravo se pravoslavno stanovnistvo naselilo dobrim dijelom u Bosnu kao neposredna posljedica osmanlijske politike. (O tome ce biti vise rijeci u 6. poglavlju.) Pravoslavna je crkva bila opceprihvacena institucija u carstvu.16
S druge strane, na Katolicku crkvu gledalo se vrlo nepovjerljivo, iako je stekla osnovni legalni status potreban da nastavi svoju djelatnost.17 Njene su svecenike smatrali potencijalnim spijunima stranih sila, i to sasvim opravdano: jedan mletacki drzavni sluzbenik zabiljezio je 1500. godine izvjestaj "nekih franjevaca koji su bili u Bosni", gdje se analiziraju vojne namjere Turaka.18 Mnogi su katolici izbjegli u susjedne katolicke zemlje u prvih pola stoljeca osmanlijske vladavine - posebno, valja pretpostaviti, oni koji su suradjivali s Madjarima u njihovu pokusaju da zadrze sjeverni dio Bosne.
Kao sto smo vidjeli, pet od deset franjevackih samostana u toj sjeveroistacnoj oblasti koju je proucavao Adem Handzic prestali su djelovati u procesu turskog osvajanja. Prije nego sto su Turci stupili u Bosnu, u samoj je Bosni bilo 35 franjevackih samostana, a u Hercegovini cetiri. Vecina tih samostana nije zavedena u deftere, jedni su razoreni u ratu a drugi su (u Foci, Jajcu, Zvorniku, Srebrenici i Bihacu) pretvoreni u dzamije. U osamdesetim godinama 16. stoljeca franjevacki general vizitator zatekao ih je samo deset u cijeloj Bosni. Isti taj broj (za teritorij danasnje Bosne) navodi jedan drugi katolik, biskup Maravic, u svom izvjestaju iz 1655. godine.19 Franjevci su bili jedini katolicki svecenici koji su djelovali u Bosni. Katolicka administrativna jedinica u Bosni podijeljena je 1514. godine na dvije provincije, Hrvatsku Bosnu (tj. neotomansku Bosnu) i "Bosnu Srebrenu", "Bosnia Argentina" (tj. samu Bosnu), koja je bila potpuno osiromasena i izolovana. Premda crkva u Bosni nije imala drugog izvora prihoda do novca iz inozemstva i darova svojih vjernika, lokalni otomanski upravljaci nalazili su mnogo nacina da izvuku od nje velike svote. Hirovitiji upravljaci sluzili su se bilo kakvom izlikom da zatraze novac. U jednoj prituzbi upucenoj iz Bosne u Rim 1603. godine opisano je kako su Turci drzali franjevce u zatvoru i zlostavljali ih trazeci od njih 3000 aspri za odobrenje da mogu ostati u svojim samostanima.20 Ocito je da su katolicki svecenici vrlo tesko zivjeli i da su ih Osmanlije vrlo cesto na razne nacine tlacile. Ali svemu tomu je cilj bio novac, a ne prevjeravanje.
Druga omiljena teoriju o islamizaciji Bosne tvrdi da je islamizacija bila posljedica masovnog prevjeravanja pripadnika Crkve bosanske - koji su, prema svim verzijama ove teorije, navodno bili bogumili. Na prvi pogled ima necega vjerodostojnog u toj tvrdnji: Crkva bosanska i velik porast islamskog naroda u Bosni dvije su najizrazitije znacajke bosanske historije, a prva zavrsava gotovo istovremeno kada druga zapocinje. Sto bi moglo biti prirodnije nego pretpostaviti da jedno objasnjava drugo? Ipak, ta je teorija u svojoj najjednostavnijoj formi ocito netacna. Ta se dva fenomena mogu dovesti u neku vezu, ali je ta veza tek posredna.
Proces islamizacije trajao je, kao sto smo vidjeli, kroz vise narastaja. Ako su glavni izvor novopecenih muslimana u svom tom razdoblju bili pripadnici Crkve bosanske, onda bi valjalo ocekivati da cemo u defterima naci podatke o velikom broju tih pripadnika - koji se postupno smanjuje - ali defteri pokazuju da je za gotovo 150 godina bilo u Bosni manje od 700 registrovanih pripadnika te crkve. Vec smo vidjeli da ima valjanih razloga da vjerujemo da se Crkva bosanska uglavnom ugasila jos prije dolaska Turaka, i da broj njenih svjetovnih pripadnika u godinama prije njene propasti ionako nije bio bogzna kako velik. Mozda su neki od tih ljudi zaista, kao sto nekoliko savremenika daje na znanje, objerucke prihvatili Turke kako bi napakostili svojim katolickim progoniteljima.21
Ali, prihvacanje Turaka objerucke bilo je nesto sasvim drugo od takvog prihvacanja islama. Pojedinci koji su se tako ponijeli zbog svoje silne privrzenosti Crkvi bosanskoj jamacno bi bili posljednji od svih ljudi koji bi se odrekli svoje vjere. Bilo je i pokusaja da se pronadju neke dublje duhovne veze izmedju teologije bosanskih "bogumila" i misticke tradicije u islamu, navlastito u suftzmu derviskih redova.22 Medjutim, ako odbacimo, kao sto moramo, "bogumilsku" teoriju o Crkvi bosanskoj, onda i taj argument pada u vodu.
Jedina veza koja se moze otkriti izmedju Crkve bosanske i islamizacije jest posredna i prilicno negativna. Ono sto slucaj Crkve bosanske pokazuje, to je da je Bosna imala neobicno krhku i izlomljenu crkvenu povijest u razdoblju prije dolaska Turaka. Na nekim podrucjima (u Hercegovini i u srpskom pojasu u istacnoj Bosni) nadmetale su se medju sobom tri razlicite crkve. U vecem dijelu same Bosne nadmetale su se dvije: Crkva bosanska i Katolicka crkva. Ni jedna od njih, sve do posljednjih desetljeca Bosanskog Kraljevstva, nije iskljucivo podupirala drzavnu politiku, i ni jedna nije imala pravu teritorijalnu podjelu na zupne crkve i zupnike. Zacijelo su mnoga sela bila daleko i od franjevackih samostana i od hiza Crkve bosanske, pa su ih u najboljem slucaju obilazili jedanput godisnje fratar ili krstjanin. Ako ovakvo stanje usporedimo s prilikama u Srbiji ili Bugarskoj, u kojima je postojala jedinstvena, snazna i dobro organizovana nacionalna crkva, uocit cemo jedan od glavnih razloga velikom uspjehu islama u Bosni.
Nesnosljivo nadmetanje katolika i pravoslavnih nastavilo se za sve vrijeme islamizacije Bosne. Dok su pripadnici i jedne i druge crkve postajali muslimani, neki su katolici prelazili na pravoslavnu vjeru i obratno.23 Znacajno je da je jedina druga balkanska zemlja (osim Trakije koja bijase naseljena Turcima) u kojoj je prevladala muslimanska vecina bila Albanija, koja je takodje bila popriste nadmetanja krscanskih crkava (katolicke i pravoslavne). Ali albanski je slucaj opet drukciji. Cini se da se ta zemlja islamizirala zbog svjesne osmanlijske politike da suzbije otpor u njoj nakon Tursko-mletackog rata u 17. stoljecu.24
Ako uzmemo u obzir da u mnogim dijelovima Bosne nijedna crkva nije odlucno zastupala krscanske interese, bice nam nesto jasnija psihologija preobracenja na islam. Nema smisla govoriti o tom preobracanju onako kako bismo govorili, recimo, o Martinu Lutheru ili kardinalu Newmanu. Na seoskim podrucjima na kojima je bilo premalo svecenika, krscanstvo (u bilo kojem obliku) vjerojatno se svelo samo na niz narodnih obicaja i ceremonija, od kojih su jedni bili vezani uz rodjenje, vjencanje i smrt, a drugima je svrha bila da odvrate nesrecu, izlijece od bolesti, osiguraju dobre prinose i tako dalje.
Prelazak s narodnog krscanstva na narodni islam nije predstavljao veliku promjenu; mnogi su se obicaji mogli mirne duse nastaviti, samo uz malko drukcije rijeci i imena. Bez nadzora crkve koja bi upozoravala vjernike na opasnost sto prijeti besmrtnoj dusi, taj prelazak nije uopce morao biti tezak. Ozbiljni protestantski posjetioci na Balkanu bili su cesto zgranuti nad time kako ljudi nehajno shvacaju to prevjeravanje. Engleski lijecnik George Wheler, koji je u sedamdesetim godinama 17. stoljeca posjetio Korint, zapazio je kako "ovdasnji krscani, kojima nedostaje dobra poduka, sposobni i odani pastori koji bi ih poducili, otpadaju svakodnevno od vjere, odricu se svoje religije u korist turskog praznovjerja kad god ih snadje kakva god nezgoda ili neugodnost."25
Neki od obicaja iz narodne religije koji se spominju u prvim izvorima, postoje odvajkada i u krscanskoj i u islamskoj tradiciji. Vjerovanje u zastitnu moc plocica ili papirica s religioznim natpisima -bilo kao amulet ili nesto sto se zakapa u polju da stiti ljetinu - bijase uobicajeno u srednjem vijeku i ocuvalo se do dana danasnjega i medju krscanima i medu muslimanima.26 Jedan je putnik 1904. godine bio iznenadjen cinjenicom sto su i muslimani i krscani podjednako "bili praznovjerni i vjerovali u moc amajlija, koje su muslimanima cesto blagoslivljali franjevci i koje djeca nose oko vrata, na odjeci ili na lesu: zmije, ribe, orlovske pandze, jelenske rogove i tako dalje."27
Mnoge svetkovine i blagdane slave obje religije: medtu njima Jurjevo i Ilinden, koji muslimani zovu Alidjun. Kao sto kaze jedna popularna uzrecica: "Do podne Ilija, a po podne Alija".28 A ondje gdje je osnovni stav prema religiji prakticno-magijski, jedna religija moze posuditi od druge cak i najvaznije obredne elemente -ili, bolje reci, pogotovo one najvaznije jer se vjeruje da oni posjeduju najvecu moc. Stoga mozemo zateci muslimane kako ljube najstovanije krscanske slike kao sto je slika Blazene Djevice u Olovu, ili kako ulaze u krscanske crkve da se pomole; isto su tako, na pocetku 19. stoljeca, placali katolicke mise da se sluze ispred slike Majke Bozje ne bi li se izlijecili od neke teske bolesti.29 Cini se da je posebno omiljena bila Blazena Djevica Marija. Jedan franjevac, gvardijan samostana u Olovu, zapisao je 1695. godine da tamosnju crkvu "muslimani duboko stuju zbog neprekidnog niza cudesa koja Bog tu cini, na zagovor Blazene Djevice".30 I, obratno, zabiljezeni su slucajevi kad su krscani pozivali muslimanske dervise da citaju iz Kur'ana nad njihovim teskim bolesnicima ne bi li ih izlijecili. U studiji o tom predmetu koja je obuhvatila svekoliko Otomansko Carstvo receno je: "Dakako da je tendencija saradnje... najjaca ondje gdje se sve sekte susrecu na zajednickoj osnovi svjetovnog praznovjerja."31
U ovom kontekstu moramo gledati i na jedan drugi tajanstveni element u vjerskoj historije Bosne, koji, po misljenju nekih autora, upucuje na vezu izmedju islama i srednjovjekovne Crkve bosanske: poturi.
Prvobitno znacenje ove rijeci nije jasno. Obicno se odnosilo na islamizirane ili poturcene bosanske Slavene prilicno rustikalne i provincijalne sorte koji su mozda zadrzali neke krscanske obicaje. (U raspravi o poturima glavnu je rijec vodio u novije vrijeme engleski diplomat Paul Rycaut, koji im je, po svemu sudeci, pripisao atribute clanova nekakve vjerske sekte, ali je, kao sto cemo vidjeti, bio na pogresnom putu.) Neki su autori tvrdili da rijec "potur" potice od rijeci "pataren".32 Ova se pretpostavka mora odbaciti iz jednostavnog razloga sto je "pataren" talijanski ili dubrovacki izraz i sto ga sami Bosanci nikad nisu upotrebljavali. "Potur" je, s druge strane, izraz koji su od 16. do 18. stoljeca upotrebljavali Bosanci i Turci. Narodna etimologija drzi da je to skracena verzija bosanske rijeci Polu-tur-cin, sto ima neke veze s nacinom na koji se upotrebljavala u tom razdoblju. Drugo je slicno misljenje, da je rijec potekla od bosanskoga glagola poturciti se.
Medjutim, u najstarijim sacuvanim zapisima ta rijec nije navedena na hrvatskom ili srpskom, nego na turskom jeziku. Posto su bosanski muslimani 1515. godine sklopili s drzavom poseban sporazum da salju svoje sinove na izobrazbu u Istambul, osmanlijski su sluzbenici svrstali tu djecu pod zajednicki naziv "potur" kad su ih upucivali u carsku palacu.33 Vise carskih ukaza iz razdoblja od 1565. do 1589. godine omogucilo je poturima da im sinovi postanu acemi oglani, clanovi elite birane iz redova novaka sistema devsirme: rijec "potur" upotrebljava se u tim ukazima kao opci naziv za islamizirane bosanske Slavene.
Najraniji pisani izvor koji upotrebljava taj naziv jest niz zakona sto ih je sultan donio za Bosnu 1539. godine: i tu "potur" jednostavno znaci muslimanski narod u Bosni. Jedan drugi turski izvor, zapisnik turske parnice vodjene u Sarajevu 1566. godine, razlikuje poture, koji su ocito lokalni stanovnici Bosne, od drugih muslimana koji mogu stvari i Osmanlije. A jedan tursko-bosanski (tj. tursko-hrvatski ili srpski) rjecnik iz 1631. godine prevodi rijec "potur" jednostavno kao "seljanin".34 S obzirom na ovo svjedocanstvo, cudno je sto ni jedan od naucnika koji su razbijali sebi glavu oko tog pitanja nije nikad ponudio najjednostavnije rjesenje, a to je da izraz "potur" dolazi od turske rijeci potur. Ta rijec oznacava vrstu vrecastih, naboranih hlaca (turski pot znaci bora) kakve nose seljaci i kakve su bile uobicajene na zapadu Balkana. Rijec je presla i u albanski jezik kao poture, sto albanski Akademijin rjecnik definise kao "siroke muske hlace kakve se nose u nekim dijelovima Albanije, izradjene od grubog bijelog pusta ili sukna".35 Turska rijec poturlu, koja oznacava nekoga ko nosi potur, takodje ima opce znacenje "seljak". Stoga se cini vjerojatnim da je to prvobitno bio tek pogrdan izraz za one bosanske Slavene koji su, iako preobraceni na islam, ocito ostali primitivci i provincijalci u osmanlijskim ocima.
Na temelju toga, i s obzirom na ono sto znamo o mjesavini krscanskih i islamskih obicaja u Bosni, neka kasnija spominjanja potura u Bosni ne izgledaju nam vise tako tajanstvena. Jedan je katolik izvijestio habsburski dvor 1599. godine da u pogranicnim oblastima Bosne ima mnogo potura koji su zadrzali krscanska imena i ostali "u dusi" krscani. Dodao je da bi se oni, kad bi se oslobodili Turaka, drage volje ponovo pokrstili.36 Nije nikakvo cudo ako je to izjavio neko ko se nadao da ce ga osloboditi susjedna krscanska velesila; a ne smijemo smetnuti s uma ni cinjenicu da je to zapisano negdje usred dugog otomansko-habsburskog rata, kad je bio znatno povecan teret nameta i vojnih obaveza na bosanske muslimane. Jednostavno je suvisno u ovaj iskaz ucitavati bilo kakav znak ezotericne kriptobogumilske vjerske tradicije. Jedan drugi katolik, koji je posjetio Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeca, zapisao je nesto slicno: "Malo koji od 'Turaka' koji obradjuju zemlju [tj. muslimanska raja u Bosni] zna turski; a kad se ne bi bojali ognja, gotovo bi se svi oni pokrstili jer dobro znaju da su im preci bili krscani".37 I taj je putnik sastavljao izvjestaj za Habsburgovce nastojeci ih nagovoriti da ponovo osvoje Bosnu radi katolicanstva. Cini se da je poveci broj takvih izvjestaja uvjerio Austrijance da ce ih svekoliko stanovnistvo docekati rasirenih ruku ako ikad poduzmu invaziju vecih razmjera na Bosnu, ali su se grdno razocarali kad su napokon 1697. godine pokusali nesto slicno. Dakako da je moguce da je u Bosni, kao i u drugim dijelovima osmanlijskog svijeta, bilo slucajeva pravog pritajenog krscanstva - naime, da se iza vanjskog ocitovanja islama skrivala osobna privrzenost krscanskim vjerovanjima i obicajima.38 Ali to je mnogo rjedja pojava, posve razlicita od one vrste mijesanja krscanstva s islamom kakav smo netom opisali. To se javlja samo onda kad postoji odlucna politika prisilnog preobracanja - a vidjeli smo da se takva politika opcenito nije u Bosni vodila.
Najposlije, tu je zagonetna primjedba Paula Rycauta iz 1668. godine o poturima. On ih spominje u onom dijelu svoje knjige u kojem govori o Kadizadeleru, puritanskom i ultraortodoksnom islamskom pokretu koji je bio vrlo utjecajan u Istambulu na pocetku 17. stoljeca, prije nego sto su ga 1656. godine vlasti ugusile. Rycaut pise o krajnjoj ortodoksnosti toga pokreta ("oni su strogi i vrlo savjesni u pridrzavanju vjerskih propisa"), ali dodaje da su uveli i posebne molitve za pokojnike. Radi toga su im se, kaze, pridruzili i mnogi "Rusi i kojekakvi drugi krscanski otpadnici koji su, medju svojim zbrkanim i gotovo zaboravljenim pojmovima o krscanskoj vjeri, sacuvali nekakvo sjecanje na pojedinosti cistilista i molitve za pokojnike." Zatim nastavlja ovako:
Ali, medju pripadnicima sekte koji su na cudan nacin izmijesali krscanstvo s muhamedanstvom ima mnogo vojnika koji borave na granicama Ugarske / Bosne, i koji citaju Evandelje na scla-vonskom jeziku... osim toga, iz radoznalosti uce misterije Ku'ra-na / zakonitosti arapskog jezika; a da ih ne bi smatrali neotesanima i nepismenima, govore toboze dvorski perzijski. Piju vino u mjesecu posta zvanom Ramazan... Osjecaju milosrdje i naklonost prema krscanima i spremni su ih braniti od pogrda i nasilja Turaka. Ipak vjeruju da je Muhamed Duh sveti koga je navijestio Krist... Ovoj sekti pripadaju poturi iz Bosne, ali oni placaju namete kao i krscani; groze se slika i znaka kriza; obrezuju se i navode Kristov primjer za takav postupak}**
Danasnji vodeci zastupnik "bogumilske" teorije Aleksandar Solovjev naveo je ovaj pasus kao dokaz da su poturi i bogumili bili isto.40 Medjutim, jedino sto se ovdje slaze s bogumilskim nacelima jest recenica "groze se slika i znaka kriza", ali je smisao te recenice jasan - poturi su u tom pogledu postivali muslimanska nacela (ili su bar tvrdili da postuju kad je rijec o Rycautovim muslimanskim okupatorima).
Ocito je da je Rycaut ovdje izmijesao tri sasvim razlicite skupine ljudi povezavsi ih prilicno proizvoljno onom zajednickom oznakom na pocetku "krscanski otpadnici". Prvu skupinu sacinjavaju ultra-ortodoksni kadizädeler. Druga se sastoji od vojnika u Ugarskoj i Bosni koji cine sto nijedan ultraortodoksni musliman ne bi nikad ni u snu ucinio, kao sto je recimo da pije vino o Ramazanu. S obzirom na njihovu pismenost i ucenje arapskog i perzijskog jezika, mora da je rijec o janjicarima koji su stekli temeljitu naobrazbu u Istambulu. Nedvosmisleno su neki od njih po svom porijeklu bili poturi u uobicajenom smislu te rijeci. Sudeci po njihovoj nedisciplinovanosti i zanimanju za krscansku teologiju, reklo bi se da su bili bliski derviskom redu bektasija, najslobodoumnijem i najsinkreticnijem od svih sufistickih pokreta, koji je bio posebno popularan medu janjicarima. Rycaut na jednom drugom mjestu napominje da su kadizä-deler zestoko osudjivali taj red zbog njihove nedisciplinovanosti.41
I trece, tu su poturi, koje Rycaut ubacuje ovamo, cini se, bilo zbog geografske asocijacije s vojnicima "na granicama... Bosne", bilo zbog toga sto su i oni "krscanski otpadnici" koji su sacuvali nekakvu narodnu vezu s krscanstvom. Rycaut nije nikad bio u Bosni pa navodi taj podatak zacijelo iz druge ruke; kod njega se covjek ne moze osloniti na svaki detalj.42 Ali slucajno njegova tvrdnja da oni "placaju namete kao i krscani" (tj. dzizju ili harac, glavarinu koju placaju nemuslimani) mozda je zaista tacna. Jedan sluzbeni bosanski dokument iz 1644. i 1645. godine spominje kako poturi placaju dzizju, a poznato je da se i od muslimana moglo zahtijevati da placaju taj namet kad bi se ukazala iznimna potreba za vecim prihodima radi vodenja rata.43
Rycautov izvjestaj nema nikakve veze s bogumilstvom, i premda je statisticki moguce da su neki poturi bili nekad pripadnici Crkve bosanske, nikako se ta crkva ne moze poistovjetiti sa svim seljackim stanovnistvom bosanskih muslimana. Isto tako ne moze biti nikakve veze izmedju ostataka te crkve i dalekih skupina nominalnih ili formalnih krscana s kojima su se pokatkad susretali katolicki posjetitelji: s ljudima "bijednih kvaliteta, toliko neosvijestenim u vjerskim stvarima da samo zbog cinjenice sto nisu obrezani mogu smatrati sebe krscanima."44 Takvi su ljudi mogli biti ostaci bilo koje krscanske zajednice koja kroz vise narastaja nije primala usluge svecenika ili crkve. Sto god oni inace bili, poturi nisu bili - poturi jednostavno bijahu obicni slavenski muslimanski seljaci u Bosni.
Valja spomenuti jos jednu pogresnu teoriju o islamizaciji Bosne, teoriju u koju jos mnogi vjeruju iako su je opovrgnula historijska istrazivanja u tridesetim godinama 20. stoljeca. Prema toj teoriji, kad su Turci osvojili Bosnu, lokalno krscansko plemstvo preslo je en bloc na islam kako bi zadrzalo svoje feudalne posjede.
Tu je teoriju popularizovao u 19. stoljecu franjevac i slavenski nacionalist Ivan Franjo Jukic, koji je 1851. godine objavio historiju Bosne pod pseudonimom "Slavoljub Bosnjak". U njoj je o muslimanskoj aristokraciji u Bosni ustvrdio: "Potekli su od losih krscana koji su se pomuslimanili zato sto su samo tako mogli ocuvati svoju zemlju... Nova vjera osigurala im je vlasnistvo i bogatstvo, oslobodila ih je svih nameta i dazbina i omogucila da se slobodno odaju svakom poroku, svakom zlodjelu, a sve radi toga da mogu zivjeti kao velika gospoda bez truda i muke."45
Vidjeli smo vec kako ovo niposto nije tacan opis polozaja nijednog bosanskog plemica koji je zadrzao svoje imanje: zemlja mu je pretvorena u timar, a on je bio duzan provoditi veci dio godine u aktivnoj vojnoj sluzbi. (Zemlja kojom vlasnik moze slobodno raspolagati ili mulk bijase uglavnom ogranicena bilo na male posjede bilo na veleposjede darovane Osmanlijama.) U tridesetim godinama 20. stoljeca historicar Vaso Cubrilovic zapazio je da su manjina starih bosanskih zemljoposjednika zaista postali spahije i zadrzali neke od svojih posjeda, ali je isto tako napomenuo da nisu morali radi toga prelaziti na islam.46
U prvim godinama otomanske Bosne bile su krscanske spahije sasvim obicna pojava. Jedan se od njih proslavio postavsi dzerah basa (glavni vidar) u kuci bosanskog namjesnika u Sarajevu u sedamdesetim godinama 15. stoljeca, a zvao se Vlah Svinjarevic, izrazito nemuslimansko ime i prezime.47
Jedna je od zabluda Ivana Franje Jukica bila njegova pretpostavka da je postojao neprekinut niz nasljednog plemstva iz predotomanske Bosne preko islamizacije do muslimanske zemljoposjednicke vlastele u njegovo doba. Cubrilovic i drugi naucnici dokazali su da je bilo toliko prekida i promjena u historije zemljoposjednistva u otomanskoj Bosni da ta teorija nikako ne bi mogla objasniti nastanak veleposjeda u Jukicevo doba. Ti su veleposjedi bili posljedica kasnijeg drustvenog i politickog razvoja i nastali su ponajvise u 17. i 18. stoljecu.
Ali, ako se vratimo i u 16. stoljece, vidjet cemo da je Jukiceva teorija vise neispravna nego ispravna. Jedna savremena historicarka detaljno je proucila porijeklo 48 porodica koje su pripadale zemljoposjednickoj vlasteli u Bosni 16. stoljeca. Na kraju je dosla do zakljucka da su pet od tih porodica pouzdano, a dvije vjerojatno, pripadale starom (predotomanskom) visokom plemstvu, da ih je sedam pouzdano, a sedam vjerojatno, pripadalo starom nizem plemstvu, da je sedam tih porodica bilo obicnog bosanskog porijekla, da ih je cetiri-pet bilo nebosanskog slavenskog porijekla, da ih je cetiri-pet bilo neslavenskog porijekla, a u jedanaest slucajeva porijeklo se nije moglo tacno utvrditi.48
Mnogi su pripadnici bosanskog plemstva izginuli ili izbjegli pred turskom najezdom; neki su od nizih plemica otjerani u roblje. Nije bilo nikakva sporazuma izmedju "velike gospode" i Turaka o zrtvovanju krscanstva za lagodan zivot i "vrsenje zlodjela".
Tesko je zanijekati opcu pretpostavku da su ljudi prelazili na islam kako bi popravili svoj ekonomski ili drustveni polozaj, upravo zato sto je tako opcenita. Zacijelo je bilo mnogo slucajeva koji su se mogli podvesti pod taj nazivnik. Ali ekonomska motivacija ne moze se ograniciti - kao sto je ucinjeno u jednoj popularnoj teoriji o islamizaciji Bosne - na puko pitanje izbjegavanja placanja poreza za nemuslimane, dzizje ili haraca. To je bio godisnji porez koji se pretvorio u neku vrstu gradirane glavarine: u 16. stoljecu iznosio je cetiri dukata za bogatase, dva dukata za srednje imucne ljude i jedan dukat za sirotinju.49 (U to doba za mletacki dukat moglo se kupiti otprilike 20 kilograma zita u Mlecima, a za austrijski dukat nesto malo vise.)50 U ratno doba ti su se iznosi mogli i povecati. Mnogi od najsumornijih izvjestaja o patnjama krscana pod otomanskim jarmom poticu iz onih razdoblja kad su porezi bili znatno povecani radi vodenja rata protiv Mletaka ili Habsburgovaca. A u nekim razdobljima, kako rekosmo, taj se porez mogao protegnuti i na muslimane. Izbjegavanje placanja tog nameta nije mogao biti glavni razlog za prevjeravanje; a ne smijemo zaboraviti ni cinjenicu da su muslimani, za razliku od krscana, placali i zekjat, godisnji vjerski porez koji je jedna od osnovnih obaveza u islamu. (Nekakav su pandan ovome bile kod pravoslavnih vjernika pristojbe koje su placali svojoj crkvi; franjevci su se vise oslanjali na dobrovoljne priloge.) Neki su muslimani isto tako mogli ocekivati da ce ih pozvati na vojnu duznost, bilo u gradskoj miliciji bilo u sklopu ratnog doprinosa svoga spahije. Krscani izvan granicnih podrucja obicno su bili oslobodjeni te obaveze.
Nije istina da je covjek morao biti musliman da bi se mogao obogatiti u Otomanskom Carstvu.
Bilo je mnogo imucnih trgovaca - Grka, Vlaha, Armenaca - koji se nikad nisu odrekli krscanske vjere. Ali istina je da je, barem nakon prvih desetljeca 16. stoljeca, bilo potrebno biti musliman da bi se napravila karijera u aparatu same otomanske drzave. Zahvaljujuci sistemu devsirme (placanje danka u djeci), potekla je, kao sto smo vidjeli, silna bujica balkanskih mladaca u vojsku i u carsku upravu. Navodno su Bosanci medju njima bili posebno cijenjeni.
Jedan austrijsko-slovenski pisac zapisao je 1530. godine da je sultan najvolio novaciti Bosance zato sto je vjerovao da su "najbolji, najpobozniji i najprivrzeniji od sviju", razlikujuci se od drugih "Turaka" po tome sto su "mnogo krupniji, pristaliji i sposobniji."51 Premda su janjicari i upravni cinovnici mogli na kraju zavrsiti bilo gdje u carstvu, a janjicari ostajali neozenjeni do kraja svoje aktivne karijere, bilo ih je koji su se naposljetku vracali u zavicaj i dobivali na dar velike komplekse zemlje. Nakon dvadeset godina janjicarskog zivota nije bilo kasno ozeniti se i zasnovati porodicu. Sistem devsirme bijase jedan od glavnih pokretaca islamizacije na svekolikom Balkanu, a njegov je utjecaj bio posebno jak u Bosni.52
Drugi socijalni cinilac koji je pripomogao sirenju islama bijase privilegovani pravni status muslimana. Mnogo je pozornosti posveceno kanun-i rayi, tradicionalnim diskriminatorskim zakonima koji su vrijedili samo za nemuslimanske podanike. Medju ostalim zabranama bila je tu i zabrana da jasu konje, nose oruzje ili odjecu slicnu muslimanskoj. Izvori iz 17. stoljeca kazuju pak da su se krscanski svecenici i trgovci u Bosni odijevali gotovo jednako kao i muslimani, da su jahali konje i nosili oruzje. Neke klase krscana, na primjer vlaski martolozi, bili su izuzeti od tih zakona, a neke druge zabrane iz kanun-i raya, kao sto je zabrana da grade ili popravljaju crkve, nisu u praksi mnogo vrijedile - bilo zahvaljujuci posebnom dopustenju ili opcem privilegiju koji je prvobitno franjevcima dao sultan a zatim ga njegovi nasljednici potvrdjivali.53 Ipak, opcenito je vrijedilo pravilo da je krscanska raja duzna iskazivati postovanje i pokornost svojim muslimanskim poglavarima, ne samo zato sto zauzimaju visi drustveni polozaj nego i zato sto su muslimani. Mozda najvazniji privilegij nije uopce bio naveden u kanun-i raya, a to je nacelo da krscani ne mogu podici tuzbu protiv muslimana i da njihovi iskazi ne mogu biti upotrijebljeni pred sudom protiv muslimana. To je bila teska pravna diskriminacija koja se zacijelo i te kako osjecala kad su krscani i muslimani bili zapravo u istom drustvenom polozaju - kao gradjani ili seljani.
Treba na kraju spomenuti jos dva vazna drustveno-ekonomska cinioca koja su pridonijela sirenju islama u Bosni: ropstvo i razvitak muslimanskih gradova. Tjeranje robova u rat - ne samo zarobljenih neprijateljskih vojnika nego i lokalnih zitelja - bijase standardna otomanska praksa. Cinile su to i krscanske drzave, samo u nesto manjoj mjeri. Turci su porobili velik broj ljudi u ratovima protiv Habsburgovaca: 7000 su ih otjerali, na primjer, iz Hrvatske 1494. godine, a 200 000 (navodno) iz Ugarske i Slavonije 1526. godine.54
Robovi koji bi presli na islam mogli su zatraziti oslobodjenje. Oni koji su dotjerani u Bosnu, pretezno iz okolnih slavenskih zemalja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, vjerojatno su mnogo pridonijeli prirastu muslimanskog naroda. Preobraceni i oslobodjeni robovi ponajcesce su zavrsavali u gradovima koji su se sirili i koji su nudili nove mogucnosti zaposlenja. Godine 1528. ti oslobodjeni robovi sacinjavali su gotovo 8 posto od ukupnog stanovnistva Sarajeva.55
Vecina gradova koji su se razvili na Balkanu pod Turcima bili su pretezno muslimanski, puni muslimanskih ustanova i muslimanskih gradjevina. Stari katolicki gradovi u Bosni kao sto su Srebrenica, Fojnica i Olovo, sa svojim dubrovackim trgovcima i njemackim rudarima, dugo su odolijevali islamizaciji, ali su na kraju i oni dobrim dijelom islamizirani. (Njihova je ekonomska vaznost opadala, iako se nastavilo rudarenje plemenitih kovina, usprkos dubrovackoj zabrani uvoza srebra iz turskih zemalja.)56 Gradovi koji su postali sjedista sandzak-begova kao sto su Banja Luka, Travnik i Livno, brze su poprimali muslimansko obiljezje. A u gradovima kao sto su Mostar i Sarajevo koji su se tek sredinom 15. stoljeca poceli pravo razvijati, osjecao se snazan utjecaj islama od samog trenutka kad su Turci stigli u njih. Brzina je njihova razvoja bila zaista izvanredna. U prvih 15 godina otomanske vladavine u Sarajevu (prije toga poznatog pod imenom Vrhbosna), do 1463. godine, Turci su podigli dzamiju, tekiju (sjediste derviskog reda), musafhiranu, svratiste, hamam (tursko kupaliste), most preko Miljacke, uveli su vodovod i sagradili saraj (namjesnikov dvor) po kojem je grad dobio novo ime. Isto je tako na samom pocetku osnovana usred grada i velika trznica.57 Premda je veci dio grada spalila 1480. godine ugarska vojna ekspedicija, ubrzo je iznova izgradjen i prosiren. Stanovnistvo mu je bilo gotovo iskljucivo muslimansko. Bijase to vazan garnizonski grad i vec je u prvim decenijama bio pun obrtnika i trgovaca nuznih za potrebe vojnih operacija. Poslije, u 16. stoljecu, stanovnici su se dijelili na dvije klase, trgovce i vojnike - i jedni i drugi imali su svoga kadiju ili suca.
Procvat je Sarajeva nastupio pod vladavinom Gazi Husrev-bega, namjesnika u Bosanskom sandzaku u nekoliko navrata izmedju 1521. i 1541. godine. Covjek izvanredne energije i filantrop, on je bio sin preobracenika s podrucja Trebinja iz Hercegovine.51* Podigao je lijepu dzamiju koja nosi njegovo ime ("Begova dzamija"), medresu (bogoslovnu skolu), knjiznicu, hamam, dva hana (prenocista) i vazan bezistan (natkrivena trznica na kojoj se prodaje tekstil). Bilo je uobicajeno da bogatasi daju zemlju na trajno upravljanje vlastima kako bi se namaknuli prihodi za ovakve ustanove (ne samo dzamije i skole nego i svratista, kupalista i mostove). Takav tip vjersko-dobrotvorne zaduzbine poznat pod imenom vakuf bijase od vitalne vaznosti za razvoj svih otomanskih gradova, a pomogao je i da se gradske ustanove isprepletu s islamskim institucijama. Gazi Husrev-begov vakuf bio je najbogatiji od sviju i ocuvao se sve do 20. stoljeca.59 Do godine 1530. stanovnistvo je u Sarajevu bilo posve muslimansko. Sirenje njegova utjecaja na okolno podrucje vidi se i po tome sto je 46 posto lokalne upravne oblasti bilo takodje muslimansko.60 Sarajevo se razvijalo uglavnom tako sto je privlacilo ljude iz okolnih sela. Mnoga od najstarijih imena ulica zapravo su imena bivsih obliznjih sela. Potkraj 16. stoljeca u gradu je vec bilo i nesto krscana, pa i kolonija dubrovackih trgovaca, te mala zidovska zajednica. Od 93 mahale (cetvrti, a u svakoj je od njih prebivalo vjerojatno manje od 40 porodica), dvije su bile krscanske a 91 muslimanska. Bilo je i sest mostova, sest hamama, tri bezistana, nekoliko knjiznica, sest tekija, pet medresa, vise od 90 mekteba (narodnih skola) i preko stotinu dzamija. Stanovnici su uzivali kojekakve povlastice i bili postedjeni stanovitih nameta; neki historicari drze da je Sarajevo u to doba bilo pravi slobodni grad, ili grad--republika.61 U to se vrijeme u tom gradu dobro zivjelo, prema balkanskim mjerilima, ili uopce prema mjerilima toga doba. Razumljivo je sto su mnogi Bosanci rado prigrlili islam da bi mogli zivjeti u Sarajevu.
Najposlije, jos je jedan cinilac odigrao stanovitu ulogu u islamizaciji Bosne: priljev vec islamiziranih Slavena iz drugih zemalja. Spomenuli smo da su neki slavenski muslimani stigli u prvim godinama kao spahije iz Srbije, Makedonije i Bugarske. Ipak, najvise ih je pristiglo potkraj 17. stoljeca, kad je nakon povlacenja Osmanlija iz krajeva koje su dugo drzali pod svojom okupacijom, iz Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Ugarske, doslo za njima i mnogo muslimana iz tih zemalja. Neke su od tih porodica svakako bile i same bosanskog porijekla - preci su im se bili naselili na osvojenim podrucjima kao spahije. Ovim je priljevom znatno porastao broj slavenskih muslimana u Bosni. Ta seoba u osamdesetim i devedesetim godinama 17. stoljeca nije bio jedini takav priljev, ali je jamacno bio najbrojniji. O okolnostima pod kojima se to dogodilo bice vise rijeci u 7. poglavlju.
_______________________________
1 Mazuranic, Südslaven im Dienste des Islams, str. 21-27;Hukic, ur., Islam i muslimani u Bosni, str. 20-21.
2 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 84-89.
3 Filipovic, "Napomene o islamizaciji"; Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 71-73. O drugim podacima, iz dokumenata i s nadgrobnih spomenika, koji pokazuju da je u Sarajevu bilo muslimana prije 1463. godine, vidi Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimanu, str. 66.
4 Okic, "Les Kristians de Bosnie", str. 118-119.
5 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 74.
6 Fine, Bosnian Church, str. 384. Brojevi koje navodi D. Mandic (Etnicka povijest Bosne, str. 154) nisu tacni. Ukupan broj stanovnika izracunat na temelju deftera u dvadesetim godinama 16. stoljeca u sandzacima Bosne, Zvornika i Hercegovine iznosi 211.595 krscana i 133.295 muslimana (Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 165).
7 Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 78. D. Mandic takodje biljezi da je na pocetku 16. stoljeca islamizacija brze napredovala u Konjicu i Foci: Etnicka povijest Bosne, str. 161.
8 D. Mandic, Etnicku povijest Bosne, str. 153-158.
9 Handzic, Tuzla i njena okolina, str. 118-122. Vidi i osvrt na to kod Dzaje, Die "bosnische Kirche", str. 80-88.
10 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 211. Taj se svecenik zvao "Athanasio Georgicco", a savremeni historicari pisu njegovo prezime na razlicite nacine, kao Grgicevic (sto je jamacno netacno), Georgijevic i Jurjevic. U tim izvjestajima iz 17. stoljeca "Bosna" znaci citavu istoimenu franjevacku provinciju koja je otprilike odgovarala tadasnjem ejaletu Bosanskom, mnogo vecem podrucju od Bosanskog sandzaka.
11 De Turchi saranno tre parti, et a pena de Catholici una, Schismatici saranno per la meta di Chatolici, de quali saranno cento cinquanta [sic] milla anime in circa" (Draganovic, "Izvjesce apostolskog vizitatora", str. 43). U sazetku na pocetku tog izvjestaja (str. 10), koji je sastavio neko drugi, ova je recenica pogresno protumacena da znaci 150.000 pravoslavaca i 300.000 katolika (i prema tome 900.000 muslimana); ovih su se podataka drzali gotovo svi kasniji autori.
12 Turkusa potice od turskih rijeci tuerk us takli, sto ce reci "sin Turcinov".
13 Kulisic, "Razmatranja o porijeklu Muslimana", str. 145-147; Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 128-141; Fine, Bosnian Church, str. 382; Dzaja, Konfessionalitlit und Nationalität, str. 57. Osnovu svekolikog proucavanja ovog predmeta cini istrazivanje u istambulskim arhivima Omera Lutfija Barkana, koji nije pronasao nikakva svjedocanstva o naseljavanju skupina Turaka ili Azijaca u Bosni; vidi njegovo djelo "Les déportations comme methode de peuplement".
14 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 84.
15 Smailovic, Muslimanska imena, str. 50-54; Blau navodi popis muslimanskih prezimena i napominje da neka od njih takodje poticu od imena mjesta: Reisen in Bosnien, str. 62-63.
16 Vidi Sugar, Southeastern Evrope under Ottoman Rule, str. 45^6.
17 O odobrenju, ahdnami ili dekretu o zasticenom statusu vidi Batinic, Djelovanje franjevaca u Bosni, sv. l, str. 132.
18 G. Wenzel, ur., Marino Sanuto vilagkronikajanak tudositaisai, sv. l (=14), str. 155.
19 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 159-164; Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 477-478
20 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 341.
21 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 93.
22 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 92-94.
23 Fine, Bosnian Church, str. 3S4-385.
24 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str.91
25 Wheler, Journey into Greece, str. 441.
26 Fine, Bosnian Church, str. 13.
27 Bordeaux, La Bosnie populaire, str. 52. Detaljniju studiju o upoupotrebljava amajlija i zastitnih natpisa medju muslimanima u Bosni vidi kod Kriss i Kriss-Heinrich, Volksglaube, sv. 2, str. 99-103. Evans donosi reprodukcije nekih tipicnih amajlija i napominje (1876) da je prodaja zastitnih natpisa "redoviti izvor prihoda franjevaca": Through Bosnia, str. 289, 292. O drugim narodnim obicajima i vjerovanjima vidi Durham, Some Tribal Origins, str. 248-274, i Lilek, "Vjerske starine".
28 Balagija, Les Musulmans yougoslavas, str. 31. Hadzijahic ("Sinkretisticki elementi", str. 316-322) navodi razlicite nacine na koje su muslimani koristili krscanske svetkovine, i napominje da mnogi od njih vuku porijeklo iz pretkrscanskog doba.
29 Hadzijahic, "Sinkretisticki elementi", str. 326-327 (slika Blazene Djevice u Olovu); Gibbons, London to Sarajevo, str. 181 (o katolickoj crkvi svetog Ante u Sarajevu: "U nju odlaze da se mole i pravoslavci i Zidovi i muslimani"); Chaumette-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 74-75 (o misama za ozdravljenje, a napominje i da muslimani imaju "neku vrstu sklonosti" katolickim obredima).
30 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 525-526.
31 F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 1, str. 77 (o dervisima), 69 (o citiranju). Hasluck biljezi i zapise o katolicima, pravoslavcima i muslimanima kako se obracaju slici Blazene Djevice radi ozdravljenja 1621. godine (str. 66).
32 Medju njima su i istaknuti naucnici Safvet-beg Basagic i Ciro Truhelka: vidi Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 91-92.
33 Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. I, str. 114 (pise tu rijec "potor").
34 O svim tim turskim izvorima vidi Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 87-90.
35 Akademia e shkeneave, Fjalor i gjuhaes sotme Shquipe. Sliku albanskog potura vidi kod Durham, Durham Collection of Garments, str. 35.
36 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 207-208, 225.
37 Ibid., str. 211. "Oganj" je ovdje, naravno, kazna za otpadnistvo od islama, a ne postupak s krscanima kao takvima.
38 O drugim otomanskim primjerima vidi F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 2, str. 469-474; Dawkins, "Crypto-Christians of Turkey"; Amantos, Scheseis Ellénón kai Tourkón,str. 193-196.
39 Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 129-131 (druga knjiga, 12. poglavlje).
40 Solovjev, "Le Temoignage de Paul Rycaut".
41 Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 149. O bektasijama vidi F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 2, i Birge, Bektashi Order.
42 Godine 1676. George Wheler upoznao se s Poljakom muslimanske vjere koji je radio kao dragoman ili tumac i koji mu je rekao da je on bio jedan od glavnih Rycautovih informatora: Journey into Greece, str. 202.
43 Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 90-91.
44 Stanojevic, "Jedan pomen o kristjanima": u ovom izvjestaju iz 1692. godine, koji se cesto citira u savremenim studijama o Bosni, ne spominju se poturi, i zapravo poticu iz Dalmacije.
45 Jukic, Zemljopis i poviestnica Bosne, str. 143. citira Andric u Developement of Spiritual Life in Bosnia ("Razvoj duhovnog zivota u Bosni"), str. 20.
46 Cubrilovic, "Poreklo muslimanskog plemstva".
47 Skaric, Sarajevo i njegova okolina, str. 42.
48 B. Zlatar, "O nekim muslimanskim feudalnim porodicama".
49 Skaric, Sarajevo i njegova okolina, str. 76.
50 Braudel, Mediterranean, sv. l, str. 420-421, 595.
51 Kuripesic, Itinerarium der Botschaftsreise, str. 44.
52 O opcoj ulozi devsirme u procesu islamizacije vidi Papoulia, Ursprung und Wesen der "Knabenlese", str. 98-108.
53 O tekstu kanuna vidi Andric, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 23-24; objavljuje ga i Roskicwicz i napominje da se mnoge od njegovih odredaba nisu primjenjivale znatno prije njegova ukidanja 1839. godine: Studien über Bosnien, str. 251-252.
54 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 246-247. O tome kako su krscanske snage otimale muslimansku djecu u 16. i 17. stoljecu vidi Klen, "Pokrstavanje 'Turske' djece".
55 Handzic, "O gradskom stanovnistvu u Bosni", str. 252-253.
56 Hrabak, "Izvoz plemenitih metala iz Bosne".
57 Skaric, Sarajevoo i njegova okolina, str. 36-38; Pasalic i Misevic, ur., Sarajevo; B. Zlatar, "Une ville typiquement levantine".
58 Pelletier, Sarajevo, str. 76.
59 Skaric, Sarajevo i njegova okolina, str. 51.
60 Sugar, Southeastern Evrope under Ottoman Rule, str. 51.
61 B. Zlatar, "Une ville typiquement levantine", str. 96.
. A sto se tice tih iseljenika iz Bosne pa valjda je do njih kako ce se osjecati oni se mogu osjecati Hrvat kao sto dans u Bosni i Hercegovini imamo veliki broj Katolika sto se tako osjecaju nakon rata (npr. Dragan Covic koji se prije rata deklarisao kao Jugoslove iako se mogao deklarisati kao Hrvat to je do njega) i isto tako imamo veliki broj BiH katolika koji zasebe kazu da nisu Hrvati. Itd. Znaci utjecaj kataklizmi to jeste ratova na narod moze utjecati da se deklarisu nekako drugacije.
.
samo ovo islamizirani srbi to su takodje prvobitni bosnjani onda u turskom dobu bosnjaci sa 