Tajne niti duše

[Šeherzada]

samo dusa koja jeca izbaci najbolje rijeci...

[Daphna]

Izvini...

Izvini moj ljubljeni što ti nikada nisam rekla da te volim i što više vremena nisam provodila s tobom u garaži popravljajući stare radio aparate, pokušavajući da popraviš televizor... Praveći česmu da možeš oprati ruke jer ona galami na tebe kada uđeš prljav u kuću... Izvini za one suze koje si pustio po prvi put od kada te poznajem, jer znam da te to što si saznao jako povrijedilo... Znam, jer ti nikada ne plačeš

Izvini moja ljubljenja što nisam tako često kući, što te ne dočekam sa gotovim ručkom kada umorna dođeš kući s posla, što vrlo često kada sam tu umjesto tebe ne operem suđe. Što bježim od tebe kada povisiš ton i zvockaš za ispite... Izvini za svaki put kada te rasplačem i učinim da požališ što me imaš... Izvini, jer tvoja suza me peče jače od ognja pakla i svaka tvoja suza mi je teža od milion mojih

Izvinite ljubljeni moji što nikada nisam smogla snage da vam kažem koliko mi značite u životu! Što razmišljam o nekim morbidnim stvarima i tako se plašim dana kada ću ostati bez vas i vaše podrške. Tvoje tople ruke moja ljubljenja, i tvog grubog zagrljaja moj ljubljeni... Izvinite što nisam svih ovih godina bila malo bolja i sa većim žarom ispunila vaša očekivanja. Što ste mnoge noći proveli besane, baš zbog mene... Izvinite što vam sve ovo nikada neću reći lično, jer tako ste me odgojili... Ne pokazuj slabost drugima. Izvinite što vi ne čitate ove bolne redove, što svoje tajne niti dijelim sa totalnim strancima.

Znam da ću jednog dana žaliti što nikada nismo otvoreno razgovarali o našim emocijama. Ali, vi ste na mene samo prenijeli svoja iskustva sa ovim okrutnim svijetom. Znali ste šta me čeka i jačali ste me cijelog mog života, toliko da sam ostala željna vaše ljubavi. Znam da se volimo, na neki naš uvrnuti način... Ali sa svakim prijeđenim kilometrom nakon što napustim naš dom zažalim što vam nisam rekla da vas volim, što krišom brišem suze na rastanku ne želeći da ih vidite... Žalim, jer znam da će me sve ovo proganjati jednog dana... Kad više ne bude lupanja iz garaže moj ljubljeni, kad više ne osjetim miris laka u tvojoj kosi moja ljubljenja! Toliko još toga bih vam imala reći... Ali neka nevidljiva ruka steže grlo dok mislim na vas i izdajnička magla suza spušta se na ove usamljenje oči...

Sljedeći put ću vam ipak reći... Volim vas, sa svim vašim nesavršenostima... Obećavam!

[MoHiKaNaC]

Od danas Daphna ima jednog vjernog fana...

[Šeherzada]

Od danas Daphna ima jednog vjernog fana

Ima nas vise!Odlican dar za pisanje

[Šeherzada]

Pišem ti, a ti ceš po ko zna koji put citati rijeci tebi posvecene. Ovi listovi su najbolji svjedoci moje ljubavi, puni su mojih rijeci. Pisala sam prstom po zamagljenim staklima, stopalima po snegu, talasima po moru, zvjezdama po nebu, po svakom cošku kuda bih prošla... i još pišem.

Znam da smo mi ono jedinstveno bice koje je Bog razdvojio na dvije jednake polovine. I ti to znaš. Znam da znaš. Znaš da znam.Pronalaziš moje rjeci svuda, i znaš da sam ja, dobro znaš, cuješ ih dok slušaš tišinu, u pjesmama...
Hiljadu ZASTO, nijedno ZATO, zbog toga! Da li ceš i ovaj put prepoznati "nas" u ovim redovima, ako nas uopšte ima u ovom univerzumu.Hodam opijena i pricam ti kao da me možeš cuti, a zidovi, moji vjerni špijuni, upijaju svaku moju rjec.
Ne mogu dalje, ne mogu bez tebe.
Svake "naše" noci zgrci se tjelo od bola, zaboli nešto u meni, suze same krenu kao da su samo to i cekale... i vrisnula bih od bola kao ranjena zvjer, da me i sam Bog cuje ako postoji.Zovneš me ponekad, ali ništa nije isto. Tišina je medu nama. Zatvorim oci, poželim da sanjam, da spavam.Poželim tvoj osmjeh i kao nekada da cujem:
"Jedina moja volim te" ili "Aha, i ja tebe isto", ali samo mukla tišina para uši....Mrzim! O, Bože, kako je mrzim!
Zašto je baš izmedu nas morala stati?Mrzim tu daljinu što nas razdvaja, što je stala izmedu nas da nas rastavi, da nas razdvoji.Mrzim što smo to dozvolili, što smo joj podlegli.Zašto Bog razdvaja sve ono plemenito, lijepo, nježno?
Cije li grijehe ja i ti ispaštamo, ljubavi?
Pišem i pisacu dok me ima, dok postojim.Bio si i biceš ona moja polovina koju volim vise od svega na svijetu
Voljela sam i voljecu tebe u meni, voljecu te, u PORUKAMA koja smo slali jedno drugom, u sjecanju...
U sjecanju dok svi snovi ne postanu java.Tad kad sve to nebude vise san i budes tu ,,voljecu te jos vise,,
Cekam nase trenutke i radujem im se kao da ce biti i prvi i posljednji u zivotu.Znam da ceš skriveno plakati jer si me prepoznao, a mislio si da sam te zaboravila.Znaj, necu te nikad zaboraviti jer andeli s osmjehom sunca to ne zaslužuju.
Znaj, nisam otišla i ova rjec je moja, i ova tuga i ova suza što kvasi mi sad lice.Znaš li da si me ti spasio, ucinio me opet živom, pokrenuo novi zivot u meni?Zbog toga volim te i voljecu te vjecno.
Kad pomislis da je sve izgubljeno,da zivot nema smisla,uradi ono sto i ja:Pomisli da negdje daleko postoji neko ko te zeli i voli.Ponekad se zapitam,dali ce moje suze samo godinama da se taloze?Dali ce ostati u mom srcu kao svjetlucavi biseri?
Bilo sta da bude,sacuvace se uz uspomene na tebe.Ali ne da bi ih pogazio i krenuo dalje!Vec da bi ih se sjecao,i da zabole nekad kao sto bi mene boljele citav zivot.I opet kazem:Mrzim ovu daljinu,mrzim taj kraj svijeta gdje se nalazis i sve ovo nedokucivo.Nedozvoli da ovo bude samo Moj ili Tvoj san.Suza suzu stize..Ali da nema boli, ne vjerujem ni da bi bilo ljubavi. Ne bi je znali cjeniti.Ponekad se pitam isto sto i Ti?
Da li je zaista moguce da vrijeme stane kad boli?Stane li sve, osim boli same?

[Daphna]

Khm, khm...

Hvala vam @Mohikanac i Šeki Naleti ovako ponekad

[Šeherzada]

Khm, khm...

Hvala vam @Mohikanac i Šeki Naleti ovako ponekad

Nista ponekad.Nek ti naleti malo cesce.Uzivanje je citati !

[Daphna]

Teško je...

Teško je čitati vas kako hvalite riječi otipkane bolom jedne duše... Teško je jer ne znate šta se vrzma po ovoj glavi, sa čim se svakodnevno bori, kakve odluke donosi i kakve će to posljedice imati. Sada ne peče duša zbog nesretne ljubavi, tu dječiju bolest sam davno preležala... Sada je svaka ljubav najljepša ma koliko trajala. Sada peče duša koja se kaje... Koja pati zbog pogrešnih odluka, počinjenih grešaka. Duša koja naizmjenično plače i smije se, tješi samu sebe govoreći da je tako moralo biti, da će ipak biti bolje!

Lako je nabaciti masku i izaći vani, smješkati se i predstavljati se drugima kao sretna i zadovolja osoba! To je lako! Ali sve se radikalno mijenja prelaskom desne pa lijeve noge preko praga, zaključavanjem vrata i gledanjem ovog neznanaca u ogledalu! Teško je pogledati u ove oči bez maske, priznati sebi da si pogriješio, boriti se sa posljedicama. Teško je brisati svoje suze koje naviru kao nepresušno vrelo. Na što se sveo jedan ljudski život? Koji mu je smisao? Danas je moj nesalomljivi optimizam prekriven crnim velom... Danas me ništa ne može nasmijati, otrgnuti iz ovog beznađa, dati riječ utjehe. Danas po drugi put nestaje dio mene. I pitam se, koliko je još ostalo?! Šta se krije u ovoj ljušturi zvanoj ljudsko tijelo? Imam li poslije današnjeg dana duše, koliko zrno prašine?

Kako se za par dana pogledati u ogledalo? Nasmijati se? Krenuti dalje? Znam da mogu i znam da ću uspjeti, ali uvijek će se vraćati sjene prošlosti i kidati meso sa ove vreće kostiju sve dok me živu ne pojedu! Teško je... Jer, kako pobijediti psihu?! Samo jaki to mogu... Da li sam jedna od tih ili sam samo iluzija jake žene? Da, teško je ali ću pobijediti. Moram!

[venus doom]

Teško je...

Teško je čitati vas kako hvalite riječi otipkane bolom jedne duše... Teško je jer ne znate šta se vrzma po ovoj glavi, sa čim se svakodnevno bori, kakve odluke donosi i kakve će to posljedice imati. Sada ne peče duša zbog nesretne ljubavi, tu dječiju bolest sam davno preležala... Sada je svaka ljubav najljepša ma koliko trajala. Sada peče duša koja se kaje... Koja pati zbog pogrešnih odluka, počinjenih grešaka. Duša koja naizmjenično plače i smije se, tješi samu sebe govoreći da je tako moralo biti, da će ipak biti bolje!

Lako je nabaciti masku i izaći vani, smješkati se i predstavljati se drugima kao sretna i zadovolja osoba! To je lako! Ali sve se radikalno mijenja prelaskom desne pa lijeve noge preko praga, zaključavanjem vrata i gledanjem ovog neznanaca u ogledalu! Teško je pogledati u ove oči bez maske, priznati sebi da si pogriješio, boriti se sa posljedicama. Teško je brisati svoje suze koje naviru kao nepresušno vrelo. Na što se sveo jedan ljudski život? Koji mu je smisao? Danas je moj nesalomljivi optimizam prekriven crnim velom... Danas me ništa ne može nasmijati, otrgnuti iz ovog beznađa, dati riječ utjehe. Danas po drugi put nestaje dio mene. I pitam se, koliko je još ostalo?! Šta se krije u ovoj ljušturi zvanoj ljudsko tijelo? Imam li poslije današnjeg dana duše, koliko zrno prašine?

Kako se za par dana pogledati u ogledalo? Nasmijati se? Krenuti dalje? Znam da mogu i znam da ću uspjeti, ali uvijek će se vraćati sjene prošlosti i kidati meso sa ove vreće kostiju sve dok me živu ne pojedu! Teško je... Jer, kako pobijediti psihu?! Samo jaki to mogu... Da li sam jedna od tih ili sam samo iluzija jake žene? Da, teško je ali ću pobijediti. Moram!

svaku rijec, narocito boldirano

[Daphna]

Vjernom fanu...


Pjesma za nas dvoje

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.
Pijana kiša šiba i mlati,
vrbama vjetar čupa kosu.

Kuda ću?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svijetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?

Il' je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Al' ja,
u krčmu svratio gorak,
a ona
ne znajući-prošla.

Ne znam.
Cio svijet smo obišli
u žudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoišli.

Da,mora da je tako!

M.M.Antić

[MoHiKaNaC]

Blago njemu

[Daphna]

Blago njemu

Zavist nije poželjna osobina... Kao ni ljubomora...

Evo nešto i za tebe Ako smijem, naravno...

Poljubi me

To je bilo u jednoj četvrti u Gradu Svetlosti
U kojoj je uvek mrak i uvek zagušljivo
I zimi i leti tamo je uvek zima
Stajala je u stepeništu
On kraj nje a ona kraj njega
Govorila mu je
Božja zvezda ne svraća u našu ulicu
Mora da ima preča posla u bogatijim
delovima grada
...
Zagrli me čvrsto
Ljubi me
Ljubi me dugo
Ljubi me
Kasnije biće kasno
Naš život to je sada
Ovde se umire od svega
Od toplote od zime
Ili se smrzavaš ili se gušiš
Ovde vazduha nema
Ako prestaneš da me ljubiš
Čini mi se umreću ugušena
Imaš petnaest godina imam petnaest godina
Oboje trideset
Sa trideset godina više nismo deca
To su godine kad treba da se radi
To su godine kada se ljubi
Kasnije biće kasno
Naš život to je sada
Ljubi me.

Žak Prever

[Lesli Eldridž]

Are you goin to scarborough fair? parsley, sage, rosemary and thyme
Remember me to one who lives there, she once was a true love of mine

Tell her to make me a cambric shirt, parsley, sage, rosemary and thyme
Without no seams nor needlework, then shell be a true love of mine

Tell her to find me an acre of land, parsley, sage, rosemary and thyme
Between the salt water and the sea strand, then shell be a true love of mine

Tell her to reap it in a sickle of leather, parsley, sage, rosemary and thyme
And to gather it all in a bunch of heather, then shell be a true love of mine

Are you goin to scarborough fair? parsley, sage, rosemary and thyme
Remember me to one who lives there, she once was a true love of mine

[popi]

Mlada, lepa i pametna, a opet pomalo nesrecna
Izgledas mi kao slika omiljenoga pesnika
Savrsena kao svemir, neshvatljivo jednostavan
Nadrealna kao zivot, beskonacno kratkotrajan

Govoris mi :
Osecajno, kao zemlja
Sugestivno, kao vatra
Muzikalno kao voda

Hej, ti imas tako puno razloga
Da budes prva ljubav necija ili da budes sama
Hej, a ja sam nervozan i boli me
Stotinu besmislenih pitanja, boli me ova tama

Mlada, lepa i pametna, a opet pomalo nesrecna
Izgledas mi kao neko, ko odlazi predaleko
Izazovna kao zena, rodjena za zla vremena
Zatvorena kao knjiga, sama sebi vecna briga

Galija - Mlada, lepa i pametna

[Daphna]

... ti sada spavaš! Baš kao i oni drugi koji protutnjaše kroz moj život i ostaviše dublje tragove ili samo male ogrebotine. Ti sada spavaš mirnim snom, tu si, u susjedstvu i ponekad kao da čujem kako dišeš... Spavaš i odmaraš svoje tijelo i dušu a moja treperi kao lišće vrbe pored rijeke, dok se sprema oluja! Besmisleno je ovo što radim, ali samo se zavaravam da će poslije ovih slova, zareza i tačkica doći olakšanje... Znam da bih trebala i ja spavati, ili ako već ne mogu to onda učiti... Ali...

Zbog svega ovoga mrzim noć! Mrzim tišinu! Mrzim jer tada čujem svoje misli. Kao da duboko negdje u nutrini, moja duša ima megafon i govori sve ono što ne želim čuti. Mrzim tišinu jer čujem misli kako se roje, kako putuju sinapsama do svakog kutka moje glave, kako se voze jednosmjernim i dvosmjernim ulicama, sudaraju, rasipaju u milion komada, množe se... Dovode do ludila Možda sam samo paranoična? Šizofrenična? Opsesivno kompulsivna? Možda sam ljubomorna i ne mogu da izbacim iz glave tu prokletu poruku...

Retrospektiva... Tebe, njega, i onoga prije njega... Prestala sam pušiti, ali nakon svega ne mogu odoljeti mirisu duhana koji me mami i uz kojeg lakše razmišljam. Prija!
Jedan je volio mene i ja sam voljela njega! Bio je ljubomoran i nikada sasvim moj! Gurali smo jedno drugo u propast, do samih granica, uz njega sam sagorila kao svijeća. Polako ali sigurno! Ostavio je ožiljak koji je teško zarastao!
Drugi je došao nenadano. Ne znam da li smo se voljeli, kratko je trajalo, no bilo je intenzivno. I on je ostavio ožiljak, manji ali bolan, jer otišao je kada sam ga najviše trebala, uz riječi koje nisu boljele, tada...
A onda si došao ti!

Uz tebe sam povjerovala da može biti drugačije, ljepše, manje bolno ako ne potpuno imuno na bol! Jer, krenulo je drugačije, suptilnije, iskreno, otvoreno! Prvo riječi... Kao melem na rane koje su zarasle ali ponekad neugodno zasvrbe! Nježno si otvarao školjku u potrazi za biserom! Vjerovala sam i dozvolila da zaviriš... Da vidiš sjaj koji nosim u sebi, koji je možda prekriven prašinom izgubio na svom intenzitetu ali se nazirao. Dozvolila sam da i meni pokažeš kako nisam samo prazna ljuštura, kako trebam zaroniti u sebe i pronaći tu ljubav koju nosim i koju želim pokloniti nekome. Tebi... Ne mogu prestati razmišljati o noćima kada smo iskreno pisali, smijali se doživljajima iz djetinjstva, suosjećali u ružnim sjećanjima. O noćima kada su se naše duše zagrlile kao da se znamo cijeli život, kao da nismo stranci!
Ne mogu prestati razmišljati ni o riječima koje nisu bile namijenjene meni ali su greškom stigle do mene. O riječima koje su vjerovatno beznačajne ali dovoljne da uskrsnu duhove sumnje iz grobnice zaborava u koju sam ih pohranila!

Ti sada spavaš, a ja još uvijek mrzim noć i tišinu koju sa sobom nosi! Mrzim demone koji se bude, koji ponovo zatvaraju školjku i bacaju biser u još veći ambis!

Gdje si sada da me uhvatiš za ruku, spustiš poljubac na moj dlan i pogledom kažeš da će sve biti u redu, da me ne daš raljama sumnje, da smo mi ono pravo! Ono što traje i što je vrijedno... Gdje si sada da moj biser stisneš čvrsto u svojoj ruci?

[Daphna]

Dijete u noći
kao ti i ja
Stranac u prolazu
kao ti i ja
Cvijeće na granici
tone u san
Žena u krevetu
kao ti i ja
Dodir usana
oznojena tijela
Daleko od ljubavi
kao ti i ja
Jutro na obali
kao ti i ja
Napušteni brodovi
plivaju lijeno
Rastočene olupine
kao ti i ja...

Više muzika odgovara nitima, nego tekst... Ali sve skupa, više nego odlično...

[Daphna]

SAMOĆA by Rainer Maria Rilke

Samoća je poput kiše.
U večeri iz mora se diže,
iz ravnica pustih i dalekih stiže,
ide u nebo gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
i kad se tijela što nisu ništa našla,
razočarano dijele puna more,
i kada ljudi što od mržnje gore,
u postelji jednoj moraju da noće.

Tada dolaze valovi samoće...

[Daphna]

KO SAM, ŠTA SAM

Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let.
I svoj život uzgred, tužna lica,
ja proživeh uz ostali svet.

I s tobom se ljubim po navici -
mnogo puta već se ljubih s drugom,
k'o da krešem vatru po šibici,
nežne reči šapućem ti dugo.

"Draga moja", "mila", "znaj, doveka" -
duša hladna ostaje u svemu,
kad se darnu strasti kod čoveka,
nema više istine u njemu.

Zato moja dusa i ne preza
od ljubavi ledom zalivene,
ti si moja lutalica breza
sazdana za druge i za mene.

Ali uvek, tražeć' srodnu sebi,
mučeći se bez nežnosti pune,
nimalo se ne ljutim na tebe,
nimalo te i nikad ne kunem.

Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let,
i voleh te uzgred, tužna lica,
isto tako k'o ostali svet.

Sergej Jesenjin

[Daphna]

Nešto su tamne večeras moje niti. I samoća pritišće sa ovih zidova, kutije koju zovem svojim domom... Iako znam da nisam sama, da postoji neko ko je tu uz mene, da postoji neko ko je u tami pružio svoju ruku i poveo me prema svjetlosti... Ipak, osjećaj je tako jak i sveprisutan. Postoji li zaista takva kontradiktornost? Da sam ispunjena osjećajem sreće, da se osjećam tako laganom i svemoćnom... A opet je ta jedna strana moje duše usamljena i mračna?!

Znam, trenutno je. Proći će. Samo mi fali onaj zagrljaj...

[Daphna]

DUŠA SEBI BIRA DRUŠTVO

Duša sebi bira društvo
I zatvara Vrata svoj
Preuzvišenoj Većini
Njoj nenazočnoj.

Kočija uz ulaz čeka
Dušu to ne priječi
Da je hladna i kad Car joj
Uz prostirku kleči.

Znam je, kada s odabranom
Jednom dušom krene
Ventil pažnje zatvara se
Tvrđi je od stijene.

Emily Dickinson

[Daphna]

Dotakla bih te

Dotakla bih te
kao nekad.
Da znam samo
kojim putem
snovima lutaš
tražeći ljubav,
našla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu da doletim,
uzalud pružam
uvela krila
ovo nebo
ne razumije sreću.
Dotakla bih te
kao želja;
znam da me želiš
i da me pratiš
nekim mislima
kad nikog nema
da te utješim.
U tom trenu
na nekom drugom
kraju čežnje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san,
da smirim ti uzdah,
da začaram ti usne
i umirim te rukama
tražeći samo
da me čvrsto stegneš,
da mi samo kažeš
da sve prošlo je.
Dotakla bih te
kao miris
kad ideš poljem,
kad u njemu nađeš
neki mali svijet.
I onda
kad sve nestane,
još uvijek osjećaš
miris poljskog cvijeća,
još uvijek si tamo
još uvijek me pratiš...
Dotakla sam te
svojim riječima
al nije to sve,
ne, nije još kraj,
još uvijek čekam te...

Maja Miljković

[Šeherzada]

Ne postoji kraj, samo beskrajan niz novih pocetaka, u drugim oblicima, formama i Ljubav u srcu ih oblikuje i stvara, odzvanjaju nocas njegove rijeci…A moja dusa pozeli da iznjedri zapis o nama. Nekad ce kada tome dode vrijeme sve ove moje rijeci svjedociti o Ljubavi koju zivjeh, o ljubavi prema njemu...

Pisem za svoju dusu. Onako, bude lakse, jer tada uronim u slike sjecanja u kojima sam ljubila najljepse usne. covjeku s kojim zeljeh zivot odzivjeiti... Ne bih ja nikada ovo pisala da njegova Ljubav mi ne grije srce. Jeste, ja pisem i price stvaram, i natapam ih svim svojim, ali sve je to on u meni ostavio, pohranio sebi u mom srcu gnijezdo …Oboje sve znamo, nista jedno drugom nikada nismo tajili. Sve, svaku tajnu, svaki san, svaku nemoc, svaku slabost. Boze moj dragi kako sam samo sagarjela sada. Ma sta je fizicki bol u usporedbi sa bolom duse? Postoje boli duse koji ne prolaze, ne slabe, ne jenjavaju. Ja to znam. On je to znao. Bol I slatkocu ljubavi kao stanje koje nosis u sebi kao i sve ostalo što ti je On dao. Nosis, bitises i cutis. Nema tu savjeta, niti utjeha, samo njegove ruke, miris milovanja odnose bol i donose nebesku ljepotu. Ima ljubavi kao plamicaka, vatri jacih i slabijih, ali ima onih u kojima prosto od njihove jacine sagaras. Koje svojom zestinom prze. U kojima istinski sagoris. I postanes nutrinom jedna velika ceznja i nada, a svakim otkucajem srca kao najljepsim zikrom voliš. Srce postane kazaljka Ljubavi. Brojis dane, mjesece, godine, molitvom uvijek isto molis, I nadas se da ce On otvoriti sto je sada zatvoreno. Isto kao sto je ucinio da se zavolimo, a zatim da jedno prestane da voli ... To je svakodnevnica, nacin zivljenja. I pisem o Ljubavi neprestano. Toliko zelim da svacija veza uspije, da svako bude sretan, toliko zelim da niko nema ni najmanjeg bola. Da svaka ma i ona tek ocima zaceta Ljubav uspije. Jer cini mi se da poznajem svaki oblik bola. Ali i radosti, ushita i najljepse svilenkaste njeznosti. Svako saputanje drhatanje i milozvucnu melodiju daha natoppljenog najljepsim miomirisima ugode, strasti, ushita… Do u tancina. Onog esencijalnog u najdubljim dubinama srca. Sa svakim sam osjecajem prijateljovala i svaki je utkan u svaku moju poru. Ali to je snaga Ljubavi. Ne cini te losijim, umije sve u tebi, ocisti svaku losu misao, nacini te boljom, potpunijom, plemenitijom. Ukaze ti na istinske neprolazne vrjednote. Ona je nagrada, a ne kazna. I to kakva samo mocna nagrada. I ceznja u razdvojenosti je najjaca kusnja, mada boli, mada steze, jer zato i jeste kusnja, ona cisti dusu, donosi nesto vece od nase ljubavi. Nesto trajno, neprolazno, vrijednije od svega na svijetu. Kroz ljubav toliko toga spoznas. Kao da ti se sama dusa pece na vatri istinskih bozjih vrijednosti, primajuci mirise i spoznaje jednu po jednu. I znas da svako nosi na onaj svijet samo svoje. I shvatis besmisao svake lazi. Svake manipulacije. Svake maske. Ujeda, zlobe zajedljivosti, zavidnosti, ljubomore... Svake isprazne retorike, jeftine lazne patetike, umisljenih znalaca i samo sebi i u svojim ocima vlastitih velicina, odglumljene gorcine na ljude...
Jer ljudi su divni. Svaki covjek je svemir, milijarde svijetova u njemu. Jer kada stavljas masku? Pred kim? Zbog koga? Sta god ko kazuje, o sebi sapuce Bilo da laze, ili istinu kazuju. Svi uvece Legnemo sklopimo oci i pojma nemamo da li cemo jutrom osvanuti…Niti sta je san, niti gdje dusa nocu ide…Toliko je covejk mocan. Shvatis kako si mali, nemocan, kako je sujeta i ego opsjena i laz, kako je jedino ono što vrijedi ljubav, istina. Nema dobra bez zla, i zla bez dobra. Oboje se stalno prozima. Djela kazuju i djela svjedoce. Ne znamo da li cemo u tom sutra mi biti ti koji ce napustiti ovu stanicu. Znamo jedino u nocima kada nas stegne nesto nevidljivo, obgrli nas nezadovoljstvom, nemirima, gorkastim ukusom misli… Muklom samocom bez topline u srcu. I tada spoznajemo da nam nista materijano ne moze pomoci, niti odagnati osjecaj neispunjenosti duse...Prvenstveno prema svakom cojeku... Nikakve maske, plasticna kazivanja, skrivanja. Ne cini to dusi olaksicu. Nista osim istine i plemenite namjere. Nju samo Ljubav cini zadovoljnom. Ona bez interesa, koju osjeca a ne misli. Ljubav prema svemu. Prema covjeku. Prema prirodi, prema bolesnom, prema nesretnom, prema siromasnom, prema onome sto ne umije, ne zna, a zeli.
I pisah za svoju dusu, covejku kojeg zeljeh, jer i zapis nadzivi covjeka. Pisala sam o jednom današnjem razgovoru . A ne bih ni pisala da mi nije darovao ljubav... I ovaj dar da pisem o osjecajima, cisto, otvoreno, o svim osjecajima i stanjima. Jer mozes i pisati ako je osjecas. ako je u tebi. Nisam pisala dok me Ljubav nije odnjegovala i u svojoj vatri isprzila. Ona mi je samo dobro donijela. Kao što i jeste njena bit. I onako za svoju dusu ponekad pisah... Nekada kao pricu, nekada kao esej, nekada sadasnjost koju zivim smjestim pricom u proslo vrijeme da bih izbjegala objasnjavanja i pitanja na koja nemam odgovore, jer nisu u mojoj moci. Kao sto istinski nista i nije. Ja mogu misliti da jeste, ali dovoljno mi je da znam da ne znam da li cu jutrom oci otvoriti i gdje cu se probuditi, pa da shvatim da je On taj koji daje i uzima. Da bih sacuvala ono najljepse Intimu, o meni ili o kome pisem…I danas kao i uvijek jedino što mogu dusom saputati, jedino sto mogu zeljeti jeste da mi On da ono što je dobro za mene. Jer odavno sam se uvjerila da ja ne znam sta je, niti u cemu je dobro za mene. Jedino po onom osjecaju zadovoljstva nutrine znam da li sam nešto ispravno uradila. Onom nekom nevidljivom tasu na koji dusa stavlja svaki moj postupak, rijec, misao, djelo, i namjeru. Da li ce neko razumjeti ili nece, misliti ovo ili ono potpuno je nevazno i to je najmanje bitno, jer razumjece onaj koji treba, onaj koji slicno misli, osjeca, koji je u ljubavi sve dao i daje, koji voli i o osjecajima kazuje. Ne onaj koji ih skriva, koji ih se stidi, koji ih se boji. Onaj koji osjeca. Ali, nekada kada dođe vece da se i to u rijeci iznjedri, i u nekakav ovakav zapis pretoci, tada cu ko zna gdje ostaviti zapis i o tome... Nema potpune srece, bez mira srca i duse. I osjecam srecu jer sam voljena najljepsom ljubavi. I voljela istom takvom ljubavlju. I znam da je to znao...
. I nije trazio nikada nista. Zelio je samo da znam da me voli. I shvatih da je imao svo iskustvo svijeta u cistom srcu satkanom od Ljubavi. Njegova cistota svake recenice znala je sve zasjeniti u meni. . Otvoren, iskrene duse volio je cijelim sobom i srce je uvijek pronalazilo prave odgovore. Otvorio mi je nove nepoznate horizonte, naucio me da se moze voljeti vjecno, da se moze voljeti i kada se gubi. Nije postojao kraj za njega... Za njega je imalo samo jedno jedino stanje. Ljubav. Njegova Ljubav je zaista nesto sto nije imalo kraja ni pocetka. U kakvom god bila sam raspolozenju hladila ili vatru strasti u njoj palila, uvijek je ostajao isti i na sve odgovarao toplinom, i njeznoscu...Voljela sam reci da su nam duse u stvaranju bile spojene. Jer sam svake noci osjecala njegove molitve, njegove tuge, umor, neprospavane noci. Znala sam kada se nocu budi, jer se i ja tada budih . I kada nismo bili zajedno ...tada cutih našu Ljubav, sanjarih i snivah, prozivljavajuci svaki nas poljubac, dodir, milovanje, pogled, smijeh, svaki nas susret, svaku suzu…I uvijek ga vidim. Svaki dan. U svakom licu je on, svaki korak je njegov.U ovaj svijet sam usla zbog njega. I pisala dnevnik zbog njega. Da pisem, stvaram, pricam, sapucem, da slikam svaki svoj osjecaj, san, uzdah, da pisem o LJubavi, Ceznji, o nedostajanju o sreci i tuzi..
Pisuci sam zeljela s njim vjecnost da dijelim...Možda cak nesto i vise od toga, nase parcence neba, nasu oazu, tihu lagunu... nas komadic snivanog raja.

Za sjecanje njemui cije ime je ljubav, ciji dah je ljubav i cija je sjena ljubav...

[Daphna]

Kad je sve volim – Jovan Nikolić

Kada mi upadne u sobu
I unese sneg na trepavicama
I miriše na napolje.

Kada kupi psa pa ovaj
Hteo, ne hteo ubrzo
Počne da liči na nju.

Kad se setim da je bila fetus
I takvu je volim
U stadijumu punoglavca

Na fotografijama iz detinjstva
Kao bebironu sa loknicama
A najvolim zato što se ona
Od tih fotki do danas
Uopšte ne menja

Kad noću piše
Baterijom po vazduhu
Šalje poruke vanzemaljcima

Kad me na Rilkeove
Stihove pita
- A je l’ ti se svidja
Moja nova tašna?

Kada usisava tepih u ’aljinčetu
I kada je uštinem otpozadi
A ona vrisne –
Jesi li normalan
Mogla sam tako da poginem ovde

Kad slušamo muziku
A ona podigne kažiprst
Slušaj sad ovaj prelaz
Kako je dobar
Ram-tara-ram-tira-tam

Kad je pogledam na neko mesto
A ona stavi ruke preko tog mesta
Kaže – što si pokvaren,
Marš tamo!

Kada donese ćumur
Na poslužavniku
Evo, malo su mi
Izgorele kiflice – kaže

Dok čita ove beleške
Pa se iznervira
Što lažeš, za one kiflice!

Kada mi kaže
Bože, koliki ti je nos!
To je zato što me lažeš
Pa ti stalno raste
K’o Pinokiju…

Kad kaže
Ja bih te nešto pitala
Ako obećaš da
Nećeš da se smeješ

Kad izadje iz kupatila i
Kad joj kosa liči
Na dečiji crtež

Kad šmrca na ljubavni film
I kada opazi da se jedva
Uzdržavam da
Ne prasnem u smeh
Pa stane da me gadja
Korama od pomorandže

Kad mi kaže –
Ti mene kad bi ostavio
Ja bih samo legla
Na patos
I umrla…

[MoHiKaNaC]

Wow...

[Daphna]

"...Neki glas, miris neki i jedna lijepa zvijezda ne mogu, noćas, da dignu iz moje dubine sve što je bilo. Ovo mora da su mi popucali svi konci, lijepi konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče. Ne drže konci. U dubini svojoj osjećam tegobu mrtvog Lane i žalost zaborava. Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad zaboravih značenje svega. Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne veze sa onim, što je potonulo."

Ivo Andrić