Nije problem što ne obilaze njegovu familiju, ovo je problem ... nakon svega.mIRCerka wrote: Ubiste vise pricom, a mogu garantovat da 90% onih koji ga brane ne obidju njegovu familiju. Najlakse je tipkati, znam.
Edina Nurikić, Dani, 23. oktobar 2008.g.
Grbavica: Općinske vlasti zaboravile majku poginulog borca kojem su dizale spomen-obilježje
Je li Zlatni ljiljan samo bošnjački?
Marija Kovač, majka Dragana Pavičevića, poginulog borca Armije BiH, posthumno odlikovanog Zlatnim ljiljanom, za otkrivanje spomen-obilježja na Grbavici saznala je putem TV-a?! Niko iz Općine Novo Sarajevo niti iz udruženja koja okupljaju porodice poginulih boraca i zlatnih ljiljana nije se sjetio Marije Kovač, bivše logorašice i svjedokinje Haškog tribunala
Photo: Dženat Dreković
Marija Kovač: "U Haag sam išla tri puta i tamo su me primali lijepo. A u Općini Novo Sarajevo osjećam se kao sluga Jernej"
"S ovog mjesta, gdje je podignuto to nesretno spomen-obilježje poginulim borcima, odveli su me u logor... I, evo, prošlo je toliko godina, ali na istom mjestu ponovo sam razočarana u život jer me niko nije zvao. Niko me nije obavijestio da je otkrivanje spomen-obilježja na Grbavici. Sigurna sam da su mi to učinili samo zato što sam Hrvatica", priča s ogorčenjem Marija Kovač, majka Dragana Pavičevića, poginulog borca Armije BiH. Već 13 godina Marija Kovač, koja je i sama "preživjela" Grbavicu, i logore, i upade, i batine, hrabro i strpljivo čeka na šalterima Općine Novo Sarajevo. Traži podizanje spomen-ploče za njezinog sina Dragana, koji je poginuo 12. augusta 1992, a posthumno odlikovan Zlatnim ljiljanom u novembru iste godine. Ekipu Dana dočekala je upravo ispred spomen-obilježja.
Posljednjih godina obraćala se i Vahidu Aganoviću, koji je u Općini Novo Sarajevo zadužen za pitanja koja se tiču zlatnih ljiljana, no, kako tvrdi, nailazila je na ignoriranje. "Jedne večeri pred kraj ramazana ugledala sam na vijestima otkrivanje spomen-obilježja samo nekoliko metara od mog stana. Vidjela sam da su sve okupljene žene bile podbrađene", priča vidno uzbuđena Marija. Sutradan je nazvala Općinu: "Javio mi se pomoćnik načelnika Halil Dardagan i rekao: 'Meni se čini da su svi bili pozvani.' Nisam naišla ni na razumijevanje, ni na utjehu, valjda zato što sam hrvatske nacionalnosti. U Haag sam išla tri puta i tamo su me primali lijepo. A u Općini Novo Sarajevo osjećam se kao sluga Jernej. A čak sam im i es-selamu alejkum znala nazvati..."
Nekoliko dana kasnije, Marija je na groblju Lav, koje gotovo svakodnevno posjećuje, susrela majke drugih zlatnih ljiljana. Bošnjačkih. "Sreća, bio je Bajram pa sam srela majke koje su bile na otkrivanju spomen-obilježja. Možda drugačije i ne bih saznala da su sve bile pozvane telefonom. Ali rekle su mi to, ne u Općini niti bilo gdje drugo, već na groblju", prisjeća se Marija, čiji telefon nije registrirao poziv. Kaže da je u Općini Novo Sarajevo donedavno živjela i Vera, još jedna majka hrvatskog Zlatnog ljiljana. U međuvremenu je preminula. "Trebali su, znači, još samo mene zovnuti, ali nisu..." Zato što su samo bošnjački ljiljani zlatni?!
Na doručku s Plavšićkom
Gospođe Kovač se mnogi sjećaju po "lijepoj frizuri i širokom osmijehu". Radni vijek provela je u Domu zdravlja u Vrazovoj. Osmijeh je davno iščezao, još 1992. godine, kada su se tenkovi bivše JNA stacionirali među zgrade na Grbavici, a s razglasne ploče orio Marš na Drini. Dok hodimo k njenom stanu, u koji se uspjela vratiti, pokazuje poziciju tenka. Danas prekrivenu lišćem. Slušajući njezinu ispovijest, iskrsava pred očima avetinjska Grbavica. Marija je 16. juna čekala u redu za hljeb koji se tada prodavao jednom sedmično. U zgradama su već bili vojnici bivše JNA, provaljivali u stanove i useljavali svoje ljude. Jedan od njih istrčao je za Marijom i zatražio njezinu ličnu. "Po nesreći, lična mi nije bila pri ruci i čim sam snijela putovnicu, smjestili su me u Golf i odvezli u Šoping, pa u Vinariju na Vracama te vojnu kasarnu u Lukavici", priča Marija i dodaje: "Vidjela sam da nose uniforme JNA, al' su to ustvari bili četnici. S njima je bila i Biljana Plavšić. To je bio jedan salon namještaja, gdje sam zatekla dvojicu-trojicu muškaraca. Rekli su nam da kleknemo i onda su nas počeli tući. Pošto se gospođi Biljani doručkovalo, ona je rekla: 'Vodite je, hoću da doručkujem s mirom.'"
Potom je Marija s ostalim logorašima prebačena u Vinariju na Vracama, gdje su batine startale od pola 12 po danu pa sve do 21.30 navečer. "Mlate te, pa puste malo da se odmoriš, pa opet nastave. Meni su tražili ključeve od stana, gdje su pronašli moj rokovnik u koji su bila upisana imena Talijana i Juke Prazine." Prave muke nastale su tek onda kada su četnici, budući da ih je Marija isprva uvjeravala da joj je sin bolestan, saznali da je u Armiji BiH. Zapravo obojica - Dragan i Damir. U logoru je provela 36 dana i u tom periodu dva puta vođena na razmjenu. Prvo na sablasni ćošak Grbavičke, kada su za nju tražili četvero ljudi, i drugi put na Most bratstva i jedinstva, kada su je opet vratili. Bila je jedina žena logoraš među 27 muškaraca, u prostoriji od 20 kvadrata, s betonskim podom prekrivenim otužnim konjskim dekama i jednim poljskim WC-om. "Meni su rekli da će me za Vidovdan smaknuti, da im više ne trebam, ali je, nasreću, došao MacKenzie", priča Marija i nastavlja: "U kasarni je tog dana prostrt veliki crveni tepih i stigao je transporter. Ivan, još jedan logoraš, student iz Hadžića, i ja skupljali smo smeće kada je sletio helikopter. Dignem glavu da vidim ko će izaći, a čuvar me pukne po glavi... I dan-danas imam kvrgu. Tu je bio Radovan Karadžić, bio je i Koljević, Krajišnik... Mirisalo je pečenje i, tek kad su se oni najeli, izlazi MacKenzie. Svaki dan su nas tukli, danju i noću."
MacKenzie je na izlazu opazio Mariju: "Digao je glavu prema meni kao da pita šta je. Pokazala sam mu da su me tukli. I on meni pokaza na transporter, da uđem. Čuvar izleti pred njega, kaže: 'Ne smijemo Mariju dati. Mi ćemo biti kažnjeni.' A on kaže: 'Ja odgovaram.' Kako je otvorio transporter, a do mene Ivan i student. Shvatila sam da je on pijan, pa kleknem pred njega, sklopim ruke da i njih dvojicu poveze. I mi u transporter." Transporter ih je dovezao na teritorij koji je kontrolirala Armija BiH - kod PTT Inžinjeringa. Marija je otišla sestri na Koševo. Kod nje je provela godinu dana, da bi, posredstvom komandanta Talijana, privremeno uselila u stan na Čengić-Vili. I tamo provela deset godina. Sve dok joj nisu vratili ključeve njenog stana na Grbavici.
Poziv s akcentom
Kada je ušla, Marija ga je jedva prepoznala: nema poda, prozora, vrata, ničega... Skromno uređen stan u koji nas uvodi prostire se na 25 metara kvadratnih. Uredila ga je zahvaljujući pomoći koju je dobila od tadašnjeg načelnika Željke Komšića. Pored šporeta je krevet, a iznad Draganove slike, odlikovanja...
"Žao mi je zbog unuka Ivana, završava studij grafičkog dizajna u Zagrebu, ali bi se volio vratiti ovdje. Gdje da ga smjestim? Niti se ja mogu pred njim okupati, niti gledati televiziju, niti ima gdje leći, spužve mu stavljam kad dolazi da me obiđe." Marija kaže da je tražila od Ministarstva odbrane da joj dodijeli stan. Samo su odgovorili da su na redu oni koji ga nemaju nikako. "Poslije tri godine opet sam ih molila, tražila kredit da kupim negdje stan, ali odbili su me... Na sve sam ogorčena, samo što ne ujedam. Ne znam više šta drugo da mislim nego da je sve to zato što sam Hrvatica."
Kao majka Zlatnog ljiljana, Marija bi trebala primati naknadu od 320 KM. Međutim, prima samo polovinu tog iznosa jer je Draganov otac živ. "On živi u Kanadi i nikada nije podnio zahtjev iako je revizija bila prije tri godine."
Marija je već tri puta pozivana kao svjedok u Haag - na suđenju Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić i u slučaju tužbe protiv Jugoslavije. Član je Saveza logoraša te Udruženja Žene - žrtve rata. "Zovu me samo kada za potrebe nekih inozemnih organizacija treba u rekordnom roku naći nekoga ko priča kao Hrvatica. Za suđenje Radovanu Karadžiću odabrali su samo šest žena. Sve su bile Bošnjakinje, mene niko nije pozvao. A ja sam pretrpjela Grbavicu..."
Marija Kovač je 1992. godine odvedena s Grbavice zbog toga što je Hrvatica. Danas, kada se otkriva spomen-obilježje palim borcima i zlatnim ljiljanima, ponovo se broje krvna zrnca. Onda je to činila vojska bivše JNA, danas to čine općinske vlasti.
)...globalna recesija, šta ćeš 
