Ustavni sud je ocijenio:
50. U pogledu “uobičajenog smisla” (član 31. stav 1. Bečke konvencije o ugovornom pravu) termina
“konstitutivni narod”, Sud konstatira – kao što su istakli predstavnici Narodne skupštine RS – da u Ustavu
BiH nema definicije termina “konstitutivni narod”, te da zadnja alineja Preambule ne uključuje expressis
verbis frazu “na cijeloj teritoriji”.
51. Međutim, pitanje koje je Sud prethodno elaborirao (st. 23. do 26.) - da li posljednja alineja
Preambule, posebno označavanje “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima),”
sadrži ustavni princip u vezi sa ostalim odredbama koje bi mogle služiti kao standard kontrole, Sud
zaključuje:
52. Kako god neodređen bio jezik Preambule Ustava BiH zbog ovog nedostatka definicije statusa
Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, ona jasno označava sve njih kao konstitutivne narode,
tj. kao narode. Nadalje, član II/4. Ustava zabranjuje diskriminaciju po bilo kojoj osnovi kao što je, između
ostalih, povezanost sa nacionalnom manjinom, i time pretpostavlja postojanje grupa označenih kao
nacionalne manjine.
53. Gledano u vezi sa članom I Ustava, tekst Ustava BiH stoga jasno razlikuje konstitutivne narode od
nacionalnih manjina, sa namjerom afirmacije kontinuiteta Bosne i Hercegovine kao demokratske
multinacionalne države, koju, inače, strane nisu osporile. Pitanje koje se, stoga, postavlja u terminima
ustavnog prava i doktrine je kojeg se koncepta multinacionalne države drži Ustav BiH u kontekstu cijelog
Općeg okvirnog sporazuma, i posebno, da li je Daytonski sporazum sa svojom teritorijalnim rasporedom,
uspostavljanjem dva entiteta, također priznao i teritorijalno razdvajanje konstitutivnih naroda, kako tvrde
predstavnici Republike Srpske.
54. Najprije, član I/2. Ustava BiH određuje da je Bosna i Hercegovina demokratska država, što je dalje
specificirano predanosti u alineji 3. Preambule “da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje
stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva”. Ova ustavna predanost, koja je pravno
obavezujuća za sve javne organe, se ne može izolirati od ostalih elemenata Ustava, posebno od etničkih
struktura, i stoga mora biti interpretirana uz pozivanje na strukturu Ustava kao cjeline (vidi kanadski
Vrhovni sud - predmet “Reference re Secession of Quebec”, (1998), 2.S.C.R., stav 50.). Stoga, elementi
demokratske države i društva i pretpostavke u pozadini – pluralizam, pravične procedure, miroljubivi
odnosi koji slijede iz teksta Ustava – moraju služiti kao smjernica za dalje elaboriranje pitanja kako je BiH
konstruirana kao demokratska multinacionalna država.
55. Nije slučajno kanadski Vrhovni sud istakao u predmetu “Reference re Secession of Quebec”, (1998),
2.S.C.R., u stavu 64, da se Sud mora voditi vrijednostima i principima koji su od suštinske važnosti za
slobodno i demokratsko društvo koje otjelovljuje, između ostalog, poštovanje inherentnog dostojanstva
čovjeka, ugađanje velikoj raznolikosti vjerovanja, poštovanje kulturnog identiteta i identiteta grupa, i vjera
u društvene i političke institucije koje unapređuju učestvovanje pojedinaca i grupa u društvu. Nadalje,
općepriznat princip, koji proizilazi iz liste međunarodnih instrumenata iz Aneksa I Ustava BiH, jeste da
vlada mora predstavljati čitav narod sa teritorije bez bilo kakvih razlika, time zabranjujući - posebno
članom 15. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina koja je inkorporirana u Ustav BiH putem
Aneksa I, - više ili manje potpunu blokadu svog efektivnog učestvovanja u procesu donošenja odluka.
Budući da je efektivno učestvovanje etničkih grupa važan element demokratskih institucionalnih struktura u
multinacionalnoj državi, demokratsko donošenje odluka bi bilo preobraženo u etničku dominaciju jedne ili
više grupa ako bi im npr. bila dodijeljena apsolutna i/ili neograničena moć veta, time omogućavajući brojnoj
manjini predstavljenoj u vladinim institucijama da zauvijek nameće svoju volju većini.
56. In conclusio, slijedi iz utemeljene ustavne doktrine demokratskih država da demokratska vlada
zahtijeva – osim efektivnog učestvovanja bez ikakvog oblika diskriminacije – kompromis. Mora se, stoga,
zaključiti u okolnostima multinacionalne države, da predstavljanje i učestvovanje u vladinim strukturama –
ne samo kao pravo pojedinaca koji pripadaju pojedinim grupama, već također i etničkih grupa kao takvih
u smislu kolektivnih prava – ne krše temeljne pretpostavke demokratske države.
...
59. Čak ako su konstitutivni narodi u stvarnosti u većinskom ili manjinskom položaju u entitetima, izričito
priznanje Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda u Ustavu BiH može samo značiti da nijedan
od njih nije ustavno priznat kao većina, tj. drugim riječima, da oni uživaju jednakost kao grupe.
Mora se, stoga, zaključiti, na isti način kao što je švajcarski Vrhovni sud izveo iz priznanja nacionalnih jezika
obavezu kantona da ne potiskuju ove jezičke grupe, da priznanje konstitutivnih naroda i ustavni princip koji
leži u pozadini – princip kolektivne jednakosti, nameću obavezu entitetima da ne diskriminiraju, u prvom
redu, one konstitutivne narode koji su, u stvarnosti, u manjinskom položaju u odgovarajućem entitetu.
Stoga, tu nije samo jasna ustavna obaveza da se ne krše pojedinačna prava na diskriminacijski način, koja
slijedi iz člana II/3. i 4. Ustava BiH, već također i ustavna obaveza nediskriminacije u smislu prava grupa
ako npr. jedan ili dva konstitutivna naroda imaju specijalni povlašteni tretman kroz pravni sistem entitetâ.
60. In conclusio, ustavni princip kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koji proizilazi iz označavanja
Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili
dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju putem segregacije
zasnovane na teritorijalnom razdvajanju.
61. Van sumnje je da su Federacija Bosna i Hercegovina i Republika Srpska – prema riječima
Daytonskog sporazuma o implementaciji Federacije potpisanog u Daytonu 10. novembra 1995. godine –
priznati kao “konstitutivni entiteti” Bosne i Hercegovine Općim okvirnim sporazumom, posebno članom
I/3. Ustava. Ali ovo priznanje im ne daje nikakvu carte blanche! Dakle, uprkos teritorijalnom rasporedu
Bosne i Hercegovine uspostavljanjem dva entiteta, ova teritorijalni raspored ne može služiti kao ustavna
legitimacija za etničku dominaciju, nacionalnu homogenizaciju ili pravo na održavanje efekata etničkog
čišćenja.