@fatamorgana
Slažem se i ja sa tobom da je malo navijača koji vežbaju svesnost. Čitav smisao odlaska na utakmicu je, čini mi se, upravo da se zaboravi na svesnost, tj. stvarnost. Ali navijanje je uzeto tek kao primer jedne od ekstremnijih situacija u kojima takođe možemo da vežbamo, samo ako se setimo
Misao je samo pokret uma
Ukoliko srce ili um - ćitta – zamislimo kao okean, onda su aktivnosti
srca ili uma nalik talasima na tom okeanu. Naše vežbanje bi trebalo da
se sastoji u tome da na te talase gledamo kao na talase koji promiču
površinom okeana.
Većinu nas povuče takva aktivnost. Ja još uvek bivam ponesen talasima,
kretanjem uma, i zaboravim se, izgubim pravac. Vežbanje znači ne
zaboraviti na pravac i negovati svesnost koja pravi razliku između
samog znanja i onoga što se saznaje. Mi možemo znati neki osećaj na
telu; mi možemo znati osećaj, kretanje energije, sadržaj uma, ideje,
utiske, pojmove, sećanja i maštanja. Sve to treba videti kao
aktivnost. Ako ih ne vidimo kao aktivnost, šta se događa? Postajemo ta
aktivnost i bivamo upleteni u nju. Postoji jedna oštroumna izreka u
japanskom budizmu: "Smej se, ali se ne izgubi u smehu; plači, ali se
ne izgubi u plakanju." Isto tako možemo reći: "Misli, ali se ne izgubi
u mišljenju; uživaj, ali se ne izgubi u uživanju."
Ajahn Munindo,
Profoundly Simple
