nije u direktnoj vezi s neretvom ili mozda jeste, - svejedno svidja mi se
BOŽIDAR MANDIĆ, AVANGARDNI UMJETNIK I OSNIVAČ PRVE SRPSKE EKOLOŠKO-UMJETNIČKE KOMUNE "PORODICA BISTRIH POTOKA" U BLIZINI GORNJEG MILANOVCA
ŽIVOT JE POSTAO HEREZA
Tatjana GROMAČA
21. svibnja, 2008.
Veliki sam protivnik tehnološkog progresa. Naša - ili moja - kuća je gotovo prazna. Nije mi potrebno ništa, sem smisla i budnosti. Imam čak averziju prema kompjuteru, internetu, mobilnom telefonu. Čine da oni šprintom čoveku oduzimaju karakter. Čovek se sve više zaljubljuje u predmete, ali zbog toga što sam sebe vara, on gubi volju. Živim primitivno. Putujem autostopom, od tehnike imam samo staru pisaću mašinu, živim sa ljudima i prazninom i čini mi se, sve postignem kao i ovi sa tehnološkim aparatima, možda i više jer u sebi imam energije koju mi daje priroda
Božidar Mandić avangardni je umjetnik – književnik, kazalištarac, likovni umjetnik, koji je još sedamdesetih godina uočen kao jedan od rijetkih umjetnika sa jakim osjećajem za prirodu i ekološku svijest. Jedan je od "aktera" novosadske konceptualne scene, gdje je djelovao unutar avangardne skupine "Kod". Godine 1977. Božidar Mandić seli iz Novog Sada i nastanjuje se u selu Brezovica, u općini Gornji Milanovac. Tako se, na jedan način, odriče javnog prostora u umjetnosti, i odlučuje na djelovanje u intimi. Na svom imanju osniva prvu svojevoljnu ekološko-umetničku komunu, nazvanu "Porodica bistrih potoka".
Komunu čini širok krug prijatelja i ljudi sličnog razmišljanja, a njena osnovna idejna točka je život i rad sa prirodom i unutar prirode, sklad umjetnosti i života. U međuvremenu, "Porodica bistrih potoka" svojim je životnim i umjetničkim djelovanjem, u već punih trideset godina upornosti, postala jedinstven slučaj i izvan granica svoje zemlje. Na njenom se prostoru odigravaju susreti umjetnika, kazališni festivali, razni razgovori, uvijek, naravno, na jedan autonoman i autentičan način, posve suprotan dominantnoj kulturi "mainstreama".
Božidar Mandić u beogradskom dnevniku Danas ispisuje zapažene, originalne kolumne filozofsko literarnog tona, u kojima ukazuje na mnoge apsurdnosti modernog življenja. Ovih je dana u Beogradu objavljena jedna knjiga Mandićevih kolumni, nazvana "Novi krojači", a uručena mu je i nagrada povodom Dana planeta zemlje. Božidar Mandić objavio je 17 knjiga, realizirao 12-ak samostalnih izložbi i kazališnih predstava. Suradnik je i Dječje redakcije Radio Beograda i Radio Televizije Srbije.
Kreativni život
- Sa svojom "prvom srpskom ekološko–umjetničkom" komunom koju ste nazvali "Porodica bistrih potoka" krenuli ste, kao osnivač, 1977. godine. Dotadašnje bavljenje konceptualnom umjetnošću "prebacili" ste u neku vrst prakse, "življenja umjetnosti". Možete i malo pojasniti ideju življenja u vašoj "Porodici"?
- Porodica bistrih potoka već poseduje istoriju. Ona postoji trideset i jednu godinu. Iz jedne vrste urbane komune koju sam živeo nekoliko godina u Novom Sadu sa prijateljima umetnicima, preselio sam se u Brezovicu, malo selo pod planinom Rudnik. Tu sam sa ženom i troje dece i puno prijatelja zasnovao mali dom tople naracije i prisnog zagrljaja. Živeli smo bez ikakve ideologije i organizacionih imperativa, jedini orijent nam je bila sloboda i kreativni život. Već kao mlad čovek shvatio sam da su nam svakom date samo dve tačke: rođenje i smrt i da taj put treba sa što više tačnosti proživeti. Biti svoj. Držati smisao u svojim rukama.
Tako smo obrazovali autentičnu ekonomiju čije je pravilo bilo: Sve što imamo želimo da podelimo, sve što nam treba nekako ćemo dobiti. I to je neverovatno bogata ekonomija. Tada smo imali sve, sem novca. Naučili smo da obrađujemo baštu i sarađujemo sa životinjama. Naše ideje bile su Ekologija, Umetnost i Gostoljublje. Ja, lično, čitavu svoju filozofiju zasnivao sam na "bolu zemlje", jer sam smatrao da udaljeni čovek asfalta od nje već trpi posledice teške otuđenosti od samog sebe i drugih. Znači, prethodne tri decenije mi smo proživeli rasterećenu idilu života u jednoj usamljenoj kući u šumi gdje nas je posetilo oko trideset hiljada ljudi, što je očit pokazatelj da čovek nije zadovoljan savremenom civilizacijom. Da postoje ostrva i alternativna mesta koja treba negovati i održavati. Vremena su mog življenja u šumi već duga, mnoge stvari su se promenile.
U svakom slučaju, sada živim sam sa mnogo ljudi, deca su otišla svojim životnim putevima, menjale su se žene, kao i novi prijatelji, i putnici namernici. U ovim godinama, a ja sam rođen 1952. godine, želim se više baviti kreacijom: pisanje, pozorište, likovnost jer u meni nabujava iskustvo koje želi da se ispolji. Do skora sam kazivao da sam književnik koji brani šume, a sad sam izgleda postao književnik koga šuma brani.
Plinske komore
- Životom u prirodi niste mogli "poništiti" svoje veze sa urbanitetom – kako umjetničke, tako i egzistencijalne. Izjavljujete da živite po načelima beznovčane ekonomije. Kako takav život izgleda u praksi?
- I sada volim da kažem da sam jedan od najbogatijih ljudi u Evropi, a nemam kinte u džepu. Kada smo došli u šumu prvi zavet nam je bio da ćemo se odupreti zavodljivosti novca. To, kao i sve ostale ideje o skromnosti, deljenju i davanju, mislim, da sam proživeo sa puno dostojanstva, ali ne kao neki guru ili učitelj, već najbezazlenije sa verom da je radost najveća revolucija. Tako barem mislim, puno ljudi je kod nas pronašlo utočište i utehu jer sam ja veoma običan i jednostavan čovek. Kada me ljudi upoznaju, razočaraju se. Očekuju da će pred njih izaći neki sedobradi mudrac, a ono istrči – dete! U to jako verujem. Naime, moje su ideje da posle doba matrijarhata i patrijarhata, bilo bi fer, sada, dođe doba deteta. U društvenom kontekstu sličan razvoj desio se sa ekonomijom i politikom, dete je znak umetnosti.
- Ima li uopće, po vama, nečeg pozitivnog u današnjem – suvremenom životu kakvog živimo u gradovima?
- Mislim da nam realnost savremenog sveta ne pruža mnogo činjenica da kažemo nešto lepo u njegovu korist. Nažalost, prevladao je pesimizam, negativna energija, depresija i apatija, i to u svim segmentima, od najobičnijih slojeva do bogatih i elite. Današnje društvo, ako misli da izađe iz ove kapitalne krize, morati će da se leči. Gradovi, naročito, postaju pretesni, zagađeni, obeznađeni. Oni su nove gasne komore bez indicija da će se čovek adaptirati u njima, nego ugušiti. Sećate se početnih scena Fellinijevog "Osam i pol" - Marcello Mastroiani se guši. Takva mora postala je simbol dvadeset i prvog veka koji se zove neizvesnost. Često citiram Marlowa – a to je radio i Ionesco: Dvadeset i prvi vek ili će bit duhovan ili ga neće biti! Moja vizija je da će ga biti, ali ako čovek sagleda pesimističke činjenice i pretvori ih u optimizam. To je nova solucija spasonosnosti.
- U svom ste "šumskom domu" pokrenuli "Festival pozorišne alternative". Pretpostavljam da je, tijekom dugih godina, kod vas bilo i brojnih drugih umjetničkih događanja?
- U našem domu je mnogo igre i smeha. Opušteni smo i puno razgovaramo o raznim temama. Mi smo jedna mala šumska akademija. Tako je nastalo i naše pozorište. Jednostavno izađemo na scenu i prikazujemo svoj život. Život komune prenosimo na daske, ulični ambijent ili po livadama. Tako je nastao i naš festival pod nazivom "ŠUMES" - Šumski Susreti. Dolaze nam trupe i u tri dana živimo zajedno, igramo predstave, vodimo polemike, zajednički klopamo i valjamo se po travi. Za mene umetnost i priroda imaju jedan zajednički imenitelj, a to je eros. Ničemu ne pristupam ako u tome ne mogu sebe dati strasno. Radim iz ubeđenja, zatim i lične satisfakcije, nagrađenosti.
Ovde, kod nas dolaze razni gosti sa kojima razgovaramo, od Vladete Jerotića, Ljube Ršuma, Želimira Žilnika, Jovana Ćirilova, Ružice Sokić, Rade Đuričin, Koste Bogadanovića, Irine Subotić... Pokušavamo da zaustavimo vreme i odupremo se nekomunikaciji. Znate, kaže Sartre, tamo gde nema komunikacije, javlja se agresija. Naravno da nastojimo da budemo tolerantni i suočljivi. U svemu je važno, nekako da kažem, prijateljstvo suprotnosti. Ovde, kod nas u šumi, jedna tema je neizbežna – to su muško-ženski odnosi, nesporazumi ova dva pola i razmagnetisanost u kojoj pate i jedni i drugi.
Najbolji otac
- Održali ste brojna predavanja o životu i radu vaše komune – vidite li kakvog efekta u tome? Tko su današnji članovi "Porodice bistrih potoka", vaša djeca danas žive u gradu?
- Nisam čovek od uticaja i uticajnosti. Ja sam samo jedna mala paradigma. Kazujem da se može živeti pojedinačno i planetarno i da se to sme i može i javno ilustrovati. Tako ja pišem tekstove angažovanog karaktera. Zahvaljujući razumevanju Zdravka Huber, urednika Danasa, pristižem u medije gde govorim o borbi za prirodu i čoveka, drugačije mišljenje i življenje, ali sve to radim samo kao pesnik koji traga za smislom života. Moja deca su već velika i samostalna. Volim da kažem da sam najbolji otac na svetu, jer me deca ništa ne slušaju. I to je istina. Ja sam sada u zadnjoj fazi roditeljstva, kada deca brinu o meni i vraćaju mi onu idiličnu emociju koju sam ja ulio u njih bez kažnjavanja, autoriteta i učenja.
- Kao umjetnik, izražavate se kroz više medija – objavili ste oko 17 knjiga, realizirali velik broj izložbi, alternativnih kazališnih predstava. Ako je umjetničko izražavanje jedan vid pružanja otpora svijetu, koliko je taj otpor uspješan, jak – osjećate li zamor od borbe sa nečim što brojni prije vas nisu uspjeli promijeniti?
- Da, pišem, realizujem likovne izložbe i pozorišne predstave. Moja umetnost ne liči ni na šta, ali ja verujem u nju. Ovde postoje ljudi i institucije koje nas cene i poštuju, ali i oni koji nas eliminišu, marginalizuju. Najčešće, i to mi je pomalo žao, to su najčešće ljudi koje mi cenimo i koji bi nam trebali biti najbliži. Svugde se može prepoznati identifikacija sa agresorom, pa i u avangardnim strukturama. Najviše, čini mi se, mnogima smeta naša komunitarnost, autentičnost, personalitet, nepristajanje na institucionalno mišljenje, radikalna estetika koju mi nazivamo "divljizam" ili "elementarna kultura" za koju lično mislim da zamenjuje doba establišmentske vladavine postmoderne. Još nisam izgubio samopouzdanje, a najveća nagrada mi je sopstveno uživanje u stvaralaštvu. Znate kako je govorio Blake: Napiši dobru knjigu, baci je u pustinju i ne brini. Slično je kazivala i Gertrude Stein: Pišem za dva tri prijatelja. Smisao stvaralaštva je da nadjača egzistencijalno nesnalaženje i patnju.
- Živite bez mobilnog telefona, bez telefona, bez televizije, bez kompjutera. Gotovo svatko bi upitao – kako je to moguće? Otežava li vam to, u nekim praktičnim pogledima, život?
- Veliki sam protivnik tehnološkog progresa. Naša - ili moja - kuća je gotovo prazna. Nije mi potrebno ništa, sem smisla i budnosti. Imam čak averziju prema kompjuteru, internetu, mobilnom telefonu. Čine da oni šprintom čoveku oduzimaju karakter. Čovek se sve više zaljubljuje u predmete, ali zbog toga što sam sebe vara, on gubi volju. Živim primitivno. Putujem autostopom, od tehnike imam samo staru pisaću mašinu, živim sa ljudima i prazninom i čini mi se, sve postignem kao i ovi sa tehnološkim aparatima, možda i više jer u sebi imam energije koju mi daje priroda.
Posljednja nada
- Srbija zacijelo nije primjer ekološki osvještene zemlje – iako je njena priroda prekrasna...
- Srbija nije ušla još ni u predvorje ekološke misli ili geste. Ovde to još nije u povoju. Zbog toga smo mi ovdje jeretička pojava, persone non grate. Posebno u našoj opštini Gornji Milanovac političke strukture me žele proterati. Prema meni se, pored svog mog umetničkog rada, ponašaju ksenofobski – i sa ignorisanjem. Mada smo mi osnivači ekoloških pokreta u Srbiji, kada se nije ni znalo šta ta reč, koju je prvi izrekao Ernst Haeckel, znači. Ovde se sada, zbog dolaska ilegalnog kapitala ruši i devastira na sve strane, naravno, posledice će tek slediti. No, ja ne odustajem od svojih ideja da branim nevina bića prirode, potoke, planine, šume. Bez njih samo ćemo nastaviti već duboko započetu dezorijentisanost.
Ovde još ima zelenih, zadivljujuće divljih predela, ali oni drastično brzo nestaju. Moja borba i angažman, u tom smislu nikad neće biti opstruirani. Ekologija je reč koja označava poslednju nadu za ovo umorno čovečanstvo. Zbog toga ja pripadam kulturi Planete i Pojedinca. Moja vizija je da jedino "planetarizam" može korigovati prethodne društvene periode od fašizma, komunizma do kapitalizma.
- Prije nekoliko godina, susreli ste se sa čuvenim sociologom Edgarom Morenom. O čemu ste razgovarali?
- Edgar Moren je rekao: Mladi, bežite od beznađa! Tome stremim, i zato, gde god se pojavim, spominjem Omladinsku revoluciju 68, kada je još bilo entuzijazma i energije za jedan plemenitiji svet. Sada je zavladao apsurd sa velikim "A", slovom sa kojim započinje i najstrašnija epoha vladavina Atomske energije.
- Postojali su određeni problemi sa idejom gradnje kamenoloma, za koji je cesta trebala ići dijelom i preko vašeg imanja, na kojem su tri bistra potoka. U protivljenju toj ideji dobili ste i veliku podršku srpske kulturne javnosti. Što je trenutno sa idejom kamenoloma, odnosno sa vašim imanjem?
- Život je počesto strašan. Kako Byron kaže: Zapamti, sve ono što ti je dato jednog dana biće ti oteto. Tako sam i ja doživeo da usred divljine posle tri decenije života u nevinosti pored naše same kuće prođe asfaltni put. Bilo je to veliko iskušenje za mene. Četiri godine nastojali smo da sačuvamo oazu. Ali nismo uspeli. Ambijent je okrnjen, planina je ranjena, a potok povređen. Sa austrijskim kapitalistom smo ovih dana napravili sporazum da sve to rehabilitujemo zajednički i da "Porodica bistrih potoka" nastavi da živi, razvija radost i dalje okuplja ljude dobre volje i zanosa prema umetnosti i prirodi. Nadamo se da će tako i biti. Jedno malo ostrvo koje pamti o postojanju i trajanju života.
