Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Nevjerojatno je koliko smo vezani za prošlost.Naša sjećanja ispunjavaju veci dio naše stvarnosti a um, često je potpuno okupiaran beznačajnim stvarima iz naše davne, vec prozivljene i proizvoljne osobne drame. Drame, čiji akteri više ne postoje niti išta drugo postoji onakvo kakva je bila ta realnost iz prošlosti. Samo naš UM zvace te slike, izaziva emocije, pravi nove snove a naša duša ponekad uživa u zaboravljenom mirisu nekog cvijeta ili upamcenoj boji proljeca, ili studenoj zimi… Ni mi sami nismo nimalo isti, pa ipak, ne znamo ili se ne želimo otarasiti toga tereta . Zapravo ne možemo ili nećemo…Ili nam to jednostavno treba jer to traži naša duša. Ovdje želim podjeliti sa vama jedno razmišljanje…
“Za starije nema buducnosti izuzev smrti. Oni ne mogu gledati u buducnost jer se plaše smrti i taj strah ih blokira. Eto zašto stari ljudi misle uvijek samo o prošlosti. Oni žive stalno sa svojim sjećanjima. Njihova dusa je opijena upamcenom prošlošću. Tako nesvjesno cine pogrešku. Sjecanja im uvijek sežu daleko, ili zapocinju od djetinjstva, ili pak od kada im seze sjecanje, pa sve do njihove danasnje stvarnosti. U tome je u biti pogreska! Trebali bi zapravo sjecanje obrnuti unazad!
Ako bi uspjeli okrenuti i usmjeriti je u obrnutom smjeru, unazad, vrlo cesto, svaki put po malo , osjetili bi da je njihova cijela proslost na neki nacin ociscena od njih samih. Početi dakle od sadašnje drame pa tako postepeno silaziti do dna unazad do početka…
Onda bi neka osoba mogla tako umrijeti, bez svoje prošlosti.Ako bi uspjeli umrijeti odvojeni mentalno od svoje prošlosti , umrli bi potpuno svjesno. Smrt za vas ne bi bila smrt u obliku kojeg mislimo da je poznajemo. Bio bi to zapravo susret sa besmrtnošću…”
Osho Rajneesh, Il libro dei segreti, preveo begefendija
Neka od mene ostane
samo toliko da bih te
mogao imenovati samo svojim.
Neka od moje volje ostane samo toliko
da bih te mogao svuda cutjeti, u svemu te naci
i ljubav ti svoju pruziti
svakog trenutka.
Neka od mene ostane samo toliko
da te nikada ne mogu zatajiti.
Neka od mojih snova ostane samo toliko,
da bi me sputavala tvoja volja
i da bi moj zivot ostvario tvoj cilj
neka mi ostane
spona tvoje ljubavi.
Svi mi smo krhki,
Lomimo se,
Savijamo nad vjetrovima tuđih pogleda.
Savijamo i Život neobičnim cestama,
Mnogobrojnim skretanjima dozivamo tišinu u okrivlju samoće.
Dajemo punoću lažnih maski,
Dajemo ostavljenost slomljenih igračaka...
Dušama što umiru za kutkom zatrijete ljubavi
Ne priznajemo viđenje slatkog nadanja.
Cini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj nacina, bezbroj puta,
U zivotu nakon zivota, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opcinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje razlicite nacine
U zivotu nakon zivota, u dobu nakon doba, zauvijek.
Kada god cujem stare price o ljubavi, to je stoljecima star bol,
Ta stara prica o razdvojenosti ili zajednickom zivotu,
Kao sto uvijek gledam iznova u proslost, na kraju uvijek ti iskrsnes
Prekrivac sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postajes simbol onoga sto se pamti zauvijek.
Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz million drugih ljubavnika, djeleci istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se radja i radja uvijek iznova.
Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronasavsi svoj kraj u tebi,
Ljubav covjeka svih vremena, proslosti i vjecnosti:
Univerzalna sreca, univerzalna tuga, univerzalni zivot.
Sjecanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom nasom ljubavlju -
I pjesme svih pjesnika, proslosti i vjecnosti.
Mladi derviši iz Blagaja
Viđeni jednom, s jeseni,
u noći kada su se pitomo
razmjenjivale riječi,
gdje li su sada?
I Bog nad njima i
u njima, koga sam osluhnuo,
gdje li je?
I konjanici koji su s pjesmom
u brda kao u noć
zamicali
gdje li su i pjesma njihova
pjeva li se još u krajevima
koje i ova molitva
pokušava u dušu
zazvati.
I uzalud je nastojala da se seti jos necega sto bi mogla da izvede i cime bi zatrpala ponor koji je ceka na kraju igre. Vreme prolazi, vuk je gleda i ceka, ali vec pocinje da se priblizava, a pred njom su nemilosrdno zatvorena sva dalja znanja klasicne igre, i glas uciteljice postaje sve tisi, gubi se negde potpuno. Dobro je posluzilo njeno znanje, ali sad je njemu dosao kraj. Znaje izneverilo, skola neume nista vise da joj kaze, a valja ziveti i , da bi se zivelo, -igrati.
I Aska je krenula u igru iznad skola i poznatih pravila, mimo svega sto se uci i zna.
Ko zna da li je svet ovaj, otkad postoji, video ono sto je toga dana videla skromna i bezimena suma iznad Strmih Livada.
Preko zelenih cistina, preko uskih prolaza, izmedju sivih i teskih bukovih drveta, po glatkom i smedjem cilimu od lisca koje se godinama slaze jedno na drugo, igrala je ovcica Aska, cista, tanka, ni jos ovca ni vise jagnje, a laka i pokretna kao bela vrbova maca koju nosi vetar, sivkasta kad bi usla u pramen tanke magle, a svetla, kao iznutra obasjana, kad bi se nasla na cistini prelivenoj suncem. A za njom je, necujnim koracima i ne odvajajuci pogleda od nje, isao matori kurjak, dugogodisnji i nevidljivi krvnik njenog stada.
Lukavi, hladni i poslovicno oprezni vuk, kome ni ljudi ni zivotinje nisu mogli nista, bio je najpre iznenadjen. To iznenadjenje pretvaralo se sve vise u cudjenje i cudnu, neodoljivu radoznalost. Isprva se prisecao ko je i sta je, gde se nalazi i sta treba da radi, i samo je govorio sam sebi : " Da se prvo nagledam ovog cuda nevidjenog. Tako cu od ovog cudnog siljezeta imati ne samo krv i meso, nego i njegovu neobicnu, smesnu, ludu i ludo zabavnu igru, kakvu kurjacke oci jos nisu videle. A njegova krv i meso nikad mi ne ginu, jer ga mogu oboriti i zaklati kad god hocu, i ucinicu to, ali tek na svrsetku igre, kad vidim celo cudo do kraja. "
Misleci to, vuk je isao za ovcicom, zastajkujuci kad ona zastane, i opruzajuci korak kad ona ubrza ritam igre.
Aska nije mislila nista. Samo je iz svog malog tela, koje je bilo satkano od cistih sokova zivotne radosti a osudjeno na neminovnu i neposrednu smrt, izvlacila neocekivanu snagu i neverovatnu vestinu i raznolikost pokreta. Znala je samo jedno: da zivi i da ce ziveti dok igra, i sto bolje igra. I igrala je. To nije vise bila igra, nego cudo.
Tako se- novo cudo! - i vukovo cudjenje pretvaralo sve vise u divljenje, stvar potpuno nepoznatu u vucijem rodu, jer kad bi vukovi mogli da se icem na svetu dive, oni nebi bili ono sto su. A to nepoznato osecanje divljenja obeznanilo je vuka tolio da ga je ova izgubljena ovcica, mrtva od straha od smrti, vukla za sobom kao da ga vodi na nevidljivoj ali cvrstoj uzici, vezanoj za nevidljivu alku, koja mu je proturena kroz njusku.
Iduci tako mesecarski ne gledajuci gde staje i ne dajuci sebi vise racuna o pravcu u kom ide, vuk je jednako ponavljao sam u sebi: "Krv i meso ovog siljezeta nikad mi ne ginu. Mogu da ga rascerecim u svakom trenutku, kad mi se prohte. Nego da se nagledam cuda. Da vidim jos ovaj pokret, pa jos ovaj. . . "
I sve tako, jos ovaj, pa jos ovaj, a svaki je bio zaista nov i uzbudljiv i obecavao iduci, jos uzbudljiviji. Promicale su, jedna za drugom, sumske cistine i sumracni, vlazni hodnici ispod bukava, zastrti suvim liscem.
Sto zivota osecala je sada u sebi mala Aska, a sve njihove snage upotrebila je da produzi jedan jedini, svoj zivot, koji je bila vec pregorela.
Mi i ne znamo koliko snage i kakve sve mogucnosti krije u sei svako zivo stvorenje. I ne slutimo sta sve umemo. Budemo i prodjemo, a ne saznamo sta smo sve mogli biti i uciniti. To se otkriva samo u velikim i izuzetnim trenutcima kao sto su ovi u kojima Aska igra igru za svoj vec izgubljeni zivot. Njeno telo se vise nije zamaralo, a njena igra sama iz sebe stvarala nove snage za novu igru. I Aska je igrala. Izvodila je sve nove i nove figure, kakve ne poznaje skola nijednog ucitelja baleta.
Kad bi joj se ucinilo da se vuk pribira i priseca ko je i sta je, ona je pojacavala brzinu i smelost svoje igre. Izvodila je preko oborenih debala neobicne skokove, koji su vuka nagonili na smeh i na novo divljenje i izazivali u njemu zelju da se ponove. Skakala je na povaljene bukve i na onom jastucicu od mahovine koja ih pokriva, stojeci samo na straznjim nogama, pravila od sebe belu, veselu cigru koja zaslepljuje oci gledaoca. Zatim bi uspravljena, samo na prednjim nogama, pretrcala sitnim i sve brzim koracima neku ravn i jos zelenu povrsinu medju drvetima. Kad bi naisla na otvorenu strminu, spustila bi se strmoglavo, oponasajuci smelu skijasicu niz stazu od glatkog suvog lisca, ali tako brzo kao kad neko palcem prevuce briljantan "glisando" preko klavijature: fuuuu-it! A vuk bi se sasuljao za njom sto brze moze, samo da ne izgubi iz vida nista od igre. Jos uvek je ponavljao u sebi da mu, pre ili posle, krv i meso ovog siljezeta ne ginu nikad, samo da vidi potpuno i do kraja njegovu igru, ali je to ponavljao svaki put sve krace i slabije, jer je u njemu sve vise mesta zauzimala igra i potiskivala sve ostalo.
A ni vreme ni duzinu put nisu merili ni vuk ni Aska.
Ona je zivela a on je uzivao.
A: Zaneseni razmatranjem besmrtnosti, docekasmo vecer ne upalivsi svijece. Nismo vidjeli lica jedan drugome. S ravnodusnoscu i blagoscu uvjerljivijom od gorljivosti, glas Macedonija Fernandeza ponavljase da je dusa besmrtna. Uvjeravase me da je tjelesna smrt posve nevazna i da je umiranje najnistavniji dogadjaj koji se moze zbiti covjeku. Predlozih Macedoniju da se ubijemo kako bismo mogli raspravljati neometani.
Z (podrugljivo): Ali, vjerujem da se na kraju niste usudili?
A (vec posve misticno): Ne sjecam se, stvarno se ne sjecam jesmo li se te noci ubili...
Želiš li biti strancem?!
Bezličnim, nepoznatim, dalekim...
Želiš li spoznaju da zadovoljiš svoju taštost?!
Tek karikatura izblijedjele slike
Vezana okovima lažne sreće...
Ledi nam krv neznanče
Uništi svaki dodir svjetova
Živi u olujnom nebu tuđeg uma
Sutonom bezbojnih pokrova.
Uvijek mislim na Lejlu
i na minule dane. Prijatelji moji,
zašto ne oplakujete sa mnom moju nevolju?
Htio bih da imam prijatelje koji plaču
kada sam tužan.
O, da, Allah ima moć
da sjedini dva srca, kada je nada,
koja ih je sjedinjavala, pretvorena već u pepeo?
Neka Allahova kletva padne na sve one
koji misle da vrijeme mome srcu može donijeti mir.
Moj um i moje srce neprestano sanjaju o Lejli
i u snu je vidim gdje očeve ovce
svako veče tjera s livade.
Ali Allah je već drugom obećao moju dragu,
a mene je izludio od ljubavi.
Zar mi ništa ljepše nije mogao darovati?
Zar mi ne rekoše da ona svakog ljeta
dolazi u Timu? Ali topli ljetni dani
odavno već prođoše a nje još uvijek nema.
Ah, moja ljubav napeta je kao strijela
i jednog će dana luk popustiti.
I svakog jutra, kad jutarnja zvijezda
sa blistavom zorom iz duboke noći
izlazi, probudi se opet moja čežnja. . .
A kada se spremam na molitvu Allahu,
sagibam se prema onoj strani,
gdje ti, moja najdivnija zoro, boraviš. . .
I mada mi sveti zakoni Kur’ana
to zabranjuju, ja ipak samo za njom čeznem,
jer više od svega volim ime Lejlino.
I ljubim sva imena koja sliče njenome.
Ali besmislenim čini mi se ovaj život
-ah!- kad ona, za kojom toliko čeznem,
pripada sada drugome.
Ja živim sad da stradam i tugujem za Lejlom.
I kad jašem na svom konju preko livade,
pritežem što čvršće mogu svoje sedlo,
jer se ono uvijek naginje spram one strane
gdje se moja draga nalazi. . .
A kad noću ne mogu da usnijem,
zaklinjem Allaha, neka mi san daruje
da barem u snu vidim njenu divnu sliku.
Jer draž i milina, koje od nje dolaze,
čarolija su najveća. I kada bih znao
da uistinu ima tajanstvenih riječi
kojima se može čarati
nikada ih ne bih želio izgovoriti,
da ne začaram njima svoju dragu,
kojoj sve do smrti želim služiti.
Prijatelji moji, ako mi ne možete reći
gdje se nalazi Lejla,
pripremite mi sanduk i cefin pokrivače,
i molite Allaha, neka se smiluje
čovjeku kome je srce prepuklo za Lejlom.
Od tebe moje tijelo kap po kap odlazi,
moje lice odlazi u gluhome ulju;
moje ruke u rastopljenoj živi,
moje noge u dva prašnjava vremena.
Sve odlazi od tebe, sve od nas odlazi.
Odlazi moj glas koji se pretvarao
u zvono, gluho za svakog, osim za nas.
Odlaze moji pokreti što su se upredali
pred tvojim očima kao tkalački čunak.
Odlazi moj pogled, koji je nemoćan
kada te gleda,brijest i smreka.
Odlazim od tebe sa samim tvojim dahom,
kao vlaga isparavam se iz svoga tijela.
Odlazim od tebe s budnošću i sa snom.
U tvom vjernom sjećanju već se brišem
i u tvojoj uspomeni već sam kao oni
što se ne rodiše u poljima i dubravama.
Da sam krv, kolala bih u dlanovima
tvog rada, u tvojim ustima od mošta.
Da sam tvoja utroba, izgorjela bih
u tvojim koracima, koje više ne čujem,
u tvojoj strasti, koja prolama noć
kao mahnitost osamljenog mora.
Noc boje dima. I kisa. Hladna. Jesenja dosadna. Mokra ironija...
Neprilicno mladalacki odjevena zena oslonjena na staklena ulazna vrata zurila je u mrak. Ponadao sam se da su na njenom licu bile kapi kise koje su samo licile na suze, da su je drhtaji brade nalik jecaju potresali tek zbog vlazne studeni, da je bila tuzna jedino zbog ruznog vremena i da zapravo nikog nije cekala. A, ipak, izgledala je tako beznadezno sama.
Iza nje su bljestavo osvjetljen hol i ravnodusna lica revnosnih vratara.
Stanuje u ocima, u odsutnom pokretu ruke.
Od nje se prave gradovi i kule.
S koljena na koljeno prenosi pricu
Kako su bili pa ih vise nema.
Niko je sa sobom u grob ne nosi,
Prenosi se sa mrtvih na zive
I cini se da je sve vise ima.
Svaki dan pretegne na mom tasu
I ja ispruzenih ruku na drugu stranu zurim
Da vise ljubim.
Ne znajuc', ne htijuc' da znam
Da ona najljepse tako dobija na tezini.
I live in a stone house
The roof has a few cracks
Far out of sight in the middle of trees
Once, it seemed like a palace to me
I live between the mountains
When I´m thirsty, I go to the spring
When I´m cold, I light a fire
When I want light, I wait for day
When I want to cry, I remember
I live alone at the end of the world
The house my grandfather built
Was my only shelter
I ended up talking to myself
And to the few people who remember me
The house my grandfather built
Was my only shelter
I´m not afraid of bad weather
When it rains, the roof shakes
I´ve had logs ready for a long time
But I also learnt to anticipate
I live alone at the end of the world
The house my grandfather built
Was my only shelter
I ended up talking to myself
And to the rare people who remember me
The house my grandfather built
Was my only shelter
mozda zbog tog sunca koje se
svojim bojama preliva po raskrsnici gdje stojim,
mozda zbog vremena ili neceg cega se bojim,
na tebe mislim, duso.
ne trazim nevolju, budi spokojna, ja ne kazem
kako ne mogu da zaboravim, ne molim te, ne lazem,
i ne povijam glavu, niti te krivim sto ode drazem,
ali, eto, na tebe mislim, duso.
makar mi se u glavi sve mutilo unutra,
ne tice me se gdje si bila, i gdje docekujes jutra,
ne tice me se ni kud ces krenuti sutra,
ali, eto, na tebe mislim, duso.
ne trazim da kazes Da ili Ne i da donosis sud,
shvati me, i da sad podjem s tobom, ja ne bih znao kud.
samo sapcem sam sebi i ne pravim se lud
sto, eto, mislim na tebe, duso...
Ne ljubiti više, odlučio sam,
ali me ljubav ipak svladala.
Ne saopćivši mi sata svoga dolaska,
posjetila me draga, opremljena
svim oružjima sjajnim svoje dražesti.
Nju posjedovati gotovo je isto
što i zlatan život živjeti.
Nju izgubiti gotovo je isto
što i najstrašniju smrt dočekati.
Mač, luk i strijele združeni se vide
u njezinu pogledu.
I kao vatre sjaje
oko njena tijela zlatni pojasi.
Dok u bokovima njenim
smiono korača gordost pobjede.
I ma da se zauvijek
posvetih svetoj molitvi,
svi zavijeti sada
u prah će se pred njom srušiti.
Počinjem pothvat kome nikada nije bilo primjera i u kojemu me neće nitko nasljedovati. Hoću da svojim bližnjima potpuno istinito prikazem jednog čovjeka, a taj ću čovjek biti ja.
Ja sam.
Osjećam svoje srce i poznajem ljude. Nisam nalik ni na koga od onih ljudi koje sam vidio; usuđujem se misliti da uopće nisam nalik ni na koga na svijetu. Ako i ne vrijedim više, barem sam drugačiji. Tek onda kad ljudi pročitaju ono što sam napisao, moći će prosuditi je li priroda učinila dobro ili zlo što je razbila kalup u kome me šalila.
Neka truba Sudnjega dana zaječi kad hoće, ja ću s ovom knjigom u ruci stati pred Najvišeg Suca. Reći ću glasno:
— Evo što sam radio; što sam mislio, što sam bio. Govorio sam jednako iskreno o dobru i o zlu. Nisam prešutio ništa nevaljalo, nisam dodao ništa što bi za mene bilo povoljno, a ako sam slučajno gdje upotrijebio po koji nevažan ukras, učinio sam to samo zato da ispunim prazninu koja bi nastala kad bi me pamćenje izdalo. Mogao sam uzeti da je istinito ono za što sam znao da bi moglo biti istinito, ali nikada ono za što sam znao da je lažno! Prikazao sam sebe onakvim kakav sam bio: kojiput vrijedan prezira i podao, kojiput dobar, plemenit i uzvišen. Otkrio sam svoju unutrašnjost tako kao što Si je vidjeo Ti, Vječno Biće! Sakupi oko mene nebrojeno mnoštvo mojih bližnjih; neka slušaju moje ispovijesti, neka škrguću zubima zbog mojih sramotnih djela, neka se crvene zbog mojih nevolja. Pa neka svaki od njih jednako iskreno otkrije svoje srce pred Tvojim prijestoljem, i neka ti samo jedan od njih kaže, ako se usuđuje: "Ja sam bio bolji od tog čovjeka".
Kažem ti;
...pričaj....slušam.
Meni je ponestalo riječi.
Interpunkcije nižem
između redova praznih
i svojim prstima brišem tuđe greške.
Neznatne...?
Nemoralno je biti dijete u odrasloj osobi...
Iluzorno je bježati od sebe...
Ekstremno je moći. a ne htijeti...
Pričaj ti.
O sličnostima i razlikama.
O mogućnostima i potrebama.
O anomalijama uvjerenja,dobro će doći.
Ja - kolekcionar snova...ja to neću moći!
