Dani, 06.12.2008.
Islamski misionar, propovjednik, alhemičar, sufijski vođa, šarlatan... postoje svakojake verzije o tome ko je zapravo Sulejman Bugari, imam sarajevske Bijele džamije. No, jedno je sigurno - ne pamti se kada je u Islamskoj zajednici bilo karizmatičnije osobe: džamije u kojima imami već su odavno (pre)tijesne, sala BKC-a je premalena za njegova predavanja, a priča se da bi ga u Zetri dočekalo više fanova negoli Dinu Merlina. Njegova popularnost poredi se sa statusom pop-zvijezde, hutbe i medijski nastupi oblikuju se u publicistička djela - Vratimo se gospodaru i Mi smo jedan drugom najbolji poklon - a za Facebook generaciju je otvorio i stranicu
http://www.sulejmanbugari.com. Omladini se sviđa jer im ne prijeti džehenemskom vatrom, agnosticima jer na pitanje o licemjerju onih koji cijele godine, osim za ramazan, piju alkohol, odgovara: "Pa, i duša treba da se odmori katkad", dok je obični puk naprosto zaveden njegovom jednostavnošću. Sulejman Bugari govori za Dane o današnjem prakticiranju islama, reisul-ulemi IZ-a BiH Mustafi Ceriću, vehabijama, politici, svom djetinjstvu, duhovnim uzorima, životu u Medini...
Hafiza Bugarija nije lako oteti na nekoliko sati. Pa čak ni ugovoriti termin - povazdan je s ljudima, neki ga zovu samo da razgovora s njima i da im odgovori na sumnje koje ih tište, a drugi opet traže u njemu pomoć i izbavljenje od duševnih ili fizičkih tegoba. Svi očekuju prosvjetljenje ali on će uvijek reći: "Treba ti samo malo sirupa i sve će biti uredu." Onog duhovnog, naravno. Razgovor s Bugarijem upravo tako i teče: na pitanja odgovara sufijskim izrekama, kritički stav iskazuje mudrostima, a svojim pacifizmom smiruje... Nismo mogli a da ne zaključimo kako ga je, poput gospel propovjednika, mnogo zanimljivije slušati nego čitati - svojom vještinom komunikacije, intonacijama, strašću u govoru, blagošću i neposrednošću, plijeni pažnju i ne ostavlja nimalo prostora dosadi.
DANI: Hafize Bugari, kako se nosite s tim što ste među bosanskim muslimanima, vjernicima, popularniji od reisul-uleme Mustafe Cerića?
BUGARI: Ja upravo mislim da je on popularniji zato što me kao odgovorni institucije - često kažem firme (smijeh) u kojoj radim, odnosno Islamske zajednice - reis sto posto podržava. Svi mi imamo svoje slabosti, ali nismo tu da ih otkrivamo i osuđujemo, nego da pokušamo svojim ponašanjem ponuditi nešto novo, bolje... Ja ne mogu biti popularniji od njega kada on, zahvaljujući svojoj akademskoj naobrazbi, funkciji, svojim susretima, kontaktima s ljudima, ima mnogo veći prostor za djelovanje, mnogo jaču karizmu...
DANI: Činjenice Vas demantiraju: Vaša gostovanja pune sale kao da ste rock-zvijezda, a knjige se prodaju kao bestseleri...
BUGARI: Svako ima nešto čime ga je Gospodar počastio, i svi zajedno sačinjavamo jednu cjelinu. Ja možda jesam popularan među omladinom, jer sam osjetio da je taj segment zapostavljen, da joj nismo dovoljno posvećeni, a ona se danas suočava sa mnogo većim izazovima u društvu nego nekada... Ona nam je najvažnija. Ja sam osjetio kako da dođem do srca mladih ljudi... Oni su danas suočeni s ponižavanjem, mržnjom u okolini, prezirom, to su sve slabosti koje moramo prevazići... Eto, Gospodar je dao što nam je dao, hvala mu na tome, i svakoga je počastio nečim, a ja sam se specijalizirao u onome čime je mene počastio, to je sve.
DANI: Od prije rata je poznat slučaj imama Ahmeda Smajlovića, koji je bio izvrstan orator i radi koga je masa sve češće hrlila u džamije. Međutim, kažu da je na svojevrstan način ekskomuniciran iz Islamske zajednice jer je smatran prijetnjom tadašnjem poretku. Iako je zbog konteksta teško povući paralelu, Vaše kolege nerijetko kažu da ste iz sličnih razloga iz Čaršijske prebačeni u Bijelu džamiju, u "padinski" dio grada, upravo zbog sve veće popularnosti koju stičete unutar Islamske zajednice i konkurencije ulemi. Koliko je to istina?
BUGARI: Ne ulazeći u namjere bilo koje osobe, moram reći da ni trunke nisam osjetio da me neko želi ciljano negdje prebaciti ili smjestiti. Shvatio sam to kao prekomandu. Istina, morao sam tješiti one koji smatraju da sam namjerno prebačen, ali ne treba biti sebičan, biti samo na jednom mjestu i emotivno se vezati za mjesto gdje radimo, haj'mo malo putovati, kretati se - šta fali, meni je svejedno, važno je raditi, djelovati... Ti se oslanjaš, na kraju, na ljude, a ne na Allaha, odnosno oslanjaš se na uspjeh koji dobijaš preko ljudi, a ne preko Allaha, ne smijemo se tako vezati... Meni je jedan kolega rekao: "Zašto dozvoljavaš da te prebacuju, sad tamo sad 'vamo?", a ja ga pitam: "Jel' tebi teško što ja hodam?" Kaže on - nije. "Pa što se ti umjesto mene buniš?" (smijeh)
DANI: Da, ali recimo nikada Vam nije dozvoljeno da održite predavanje u Begovoj džamiji!
BUGARI: Pa, dobro, to je za teologe, osobe koje predaju na većem nivou, s drugog stanovišta... A i trebao sam jednom i tu držati predavanje, međutim, morao sam otputovati u Sjedinjene Američke Države.
DANI: Svojom vještinom govora i načinom propovijedanja prosto upijate pažnju vjernika. Kako ste stekli takvo majstorstvo komunikacije?
BUGARI: Ne bih se složio s vama da sam tako vješt govornik. I nisam nigdje učio, takav sam postao kada sam upoznao dedu Aliju. Radi se o tome da je vjera vrlo jednostavna, i tako je treba i prenositi, mislim da se kod nas možda nekada pretjeruje, vjera se komplikuje i čini nerazumljivom za narod, kompleksnom. Ja se samo držim savjeta poslanika Muhammeda a.s., koji kaže: "Vjera je laka, nemojte je komplikovati." Eh, druga je stvar što pojedini ne slijede ovaj ajet. To je velika šteta jer, nažalost, tako tjeraju ljude od vjere, i ne približavaju je ni drugima ni sebi.
DANI: Maločas ste rekli da je svako ekspert u nečemu. Za šta ste Vi stručnjak, i da li ste zaista, kao što Vas zovu, islamski misionar?
BUGARI: Ja pokušavam samo da razgovaram s ljudima. Govor je posebna vrsta lijeka, ali, naravno, ne svaki, već govor lišen bilo kakvog interesa ili uslovljenosti. Opredijelio sam se za komunikaciju s ljudima onda kada sam bićem osjetio riječi Poslanika. Meni više znači da izađem ususret bratu svom, da mu pomognem, umjesto da ostajem u svojoj džamiji tokom, recimo, dva mjeseca u potpunom posvećivanju. Slušaj šta znači riječ čovjek - najdraže djelo Gospodaru je da oraspoložiš srce čovjeka. Ja sam vidio da je to lako i da samo treba zaboraviti na njegovu prošlost, njegovo prvo poluvrijeme i prići mu kao što želiš sebi pristupiti. Srž vjere je da uspostavljaš komunikaciju s ljudima a to je, zapravo, i definicija umjetnosti, jer je pravi umjetnik onaj koji ima najbolju komunikaciju. Onda sam se ja upitao šta znači umjetnikovo djelo - eh, to je pokušaj da on njime izrazi ono što ne može kazati običnim jezikom. Da im kaže koliko voli prirodu, čovjeka, ljude... Najbolji umjetnik je onaj koji ima najbolju komunikaciju sa svim ljudima, ali sa svim. E, zamislite koliko onda malo umjetnika imamo! Mi moramo postati umjetnici u svom poslu, svako u svom... Ja sam i dan-danas učenik, svaki dan učim. Naprimjer, često sebe poredim s autom. Kako ćeš upoznati kako auto radi? Pročitaj katalog. Ali, to nije dovoljno, pa moraš sjesti u auto i praksom upoznati rad ručne, motora... Haj'mo polagati duhovnu vozačku da ne napravimo sudar u dušama. Nekada treba i deset godina da se položi taj ispit, da se duše spoje bez sudara.
DANI: Diplomirali ste na Univerzitetu islamskih nauka u Medini. Zašto ste se opredijelili za odsjek Kur'an i tefsir? Ovo Vas pitam jer je značenje termina tefsir upoznavanje s nečim, ono putem čega nam nešto postaje jasnije i bliže razumu, a mislim da Vašu vjersku karizmu upravo karakterizira ova namjera - odnosno specifičnost interpretacije vjerskih tekstova.
BUGARI: Ja sebe ne smatram komentatorom Kur'ana, teško je reći takvo što, jer se radi o jednoj zamršenoj nauci. Naime, ja samo pokušavam, dakle, da radim na pokušaju približavanja ljudima značenju svetoga teksta, prateći dokaze učenjaka, ponašanja ashaba, a najviše prateći govor Poslanika jer je njegov govor zapravo komentar Kur'ana, kojega je ponekad teško razumjeti jer se radi o univerzalnom govoru koji nije za sada, nije niti za jedan historijski period specifično, već za sva vremena. Ne može ga svako pojašnjavati i zato Poslanik svojim govorom pojašnjava hadise. Onda, sam Kur'an pojašnjava sebe, dakle, pojedini ajeti određenih sura objašnjavaju neke druge ajete - ako nisi ovaj razumio, onda ti ga drugi pojasni na drugačiji način. Fatiha je, recimo, majka Ku'rana, a ajeti su kao djeca Kur'ana, a kad vidiš dijete, prepoznat ćeš i kakva je njegova mama. Naš zadatak je da naučimo majku Kur'ana. Sav je Kur'an šifrovan u Fatihi. Zato se stalno uči Fatiha, jer njome moliš da te uputi na pravi put, da spoznaš bit svog života, bit na ovom svijetu... Ona ti prva pomaže da saznaš značenje određenog ajeta... Znate koliko je ljudi pokušalo, evo već stoljećima, da komentariše samo jedan ajet!? Recimo, jedan velikan, učenjak, koji je napisao sedamnaest tomova komentara Kur'ana, jedan cijeli tom je posvetio samo Fatihi! A na različita tumačenja i komentare Kur'ana imate različite vrste pristupa - od naučnog, šerijatsko-pravnog, logičkog, medicinskog, ekonomskog, to su tefsiri... Zamislite! Interesantno, svako može naći sebe u tome...
DANI: Pojedini ajeti u Kur'anu upućuju na to da su samo oni koji su doživjeli duhovno sjedinjenje sa svetim tekstom u mogućnosti i da ga ispravno tumače. Za Vas se upravo govori da ste jedan od odabranih, ono što se zove mutahhirun, čisti. Jeste li?
BUGARI: Al Tabari, otac komentara Kur'ana - ja ga zovem babo tefsira - kaže da riječ mutahhirun znači "čist od grijeha". Nije poenta u tome da on ne griješi, već da ne griješi svjesno. Zato u Kur'anu piše: "Kad vi ne biste griješili, ja bih doveo drugi narod umjesto vas da griješi, i da opet od mene traži oprost." Allah ga štiti, dakle, on je toliko uznapredovao u tome da mu Allah ne da griješiti, zbog njegove ljubavi prema drugima, brizi, želji za spoznajom... Ali, zato se kaže: "Moje ajete neće shvatiti onaj ko se oholi na zemlji." To važi i za imame, i učenjake, i one koji su završili najviše škole islamskih nauka, i vjerske poglavare... Ako se oholi, on voli sebe! Može on znati napamet Kur'an, može ti ga savršeno i pravno pojasniti, ali ako on ne živi u skladu sa njegovim načelima, onda ne vrijedi... Kaže se na drugom mjestu: "Moju bit će shvatiti onaj ko u tajnosti pogriješi i u tajnosti se pokaje." Zamislite kako je veliko i hrabro pokajati se za nešto što niste uradili u tajnosti, nešto što ste uradili samo vašom mišlju... Naprimjer, dok pričam s tobom pa nešto ružno pomislim - ti ne znaš šta sam ja pomislio, ali se ipak zna! Nažalost, neke stvari objašnjavaju zašto upravo muslimani griješe i prave probleme više nego drugi - zato što ne poznaju kategorizaciju vjernika. Biti musliman ne znači biti vjernik. Ima pet vrsta vjernika: musliman je onaj koji više želi sebi nego drugom. Mumin je onaj ko želi drugom isto što i sebi. Ovaj je malo bolji. (smijeh) Muhsin želi drugom više nego sebi. Uh, taj je već veći, taj može i diplomirati iz vjere. (smijeh) Mutekija će žrtvovati svoj život da spasi zajednicu. Najbolji je peti - šakir. On je zahvalnik. On je zahvalan Allahu na svakom stanju, imao-nemao, napadali ga-ne napadali, on je oličenje skromnosti i bogobojaznosti, on se ne mijenja nikada, ne mijenja se ovisno od stanja društva.
DANI: To pojašnjava zašto se ovdje svi utrkuju ko je veći musliman!
BUGARI: (smijeh) Jeste! Svi bi da sebi prigrabe nešto! Musliman želi samo dobro sebi i nikome drugom. A kod nas, u BiH, se upravo pokazuje kako su ljudi islamizirali tijelo, odjeću, imovinu, a ne svoje biće...
DANI: Hafize Bugari, Vi ste privukli narod upravo zbog Vaše skromnosti i jednostavnosti, odnosno zbog svega što je u suprotnosti s tipičnim idealom religijskog autoriteta kod nas. Međutim, iako se zalažete za duhovnu dimenziju religije, stiče se dojam da su Vaši govori katkad ispolitizirani. Činjenica da Vas je Dino Konaković, kandidat SDA za načelnika sarajevske Općine Centar, tokom ramazana pratio na svim predavanjama u vrijeme teravije, upućuje da ste se zalagali za određenu političku opciju.
BUGARI: Ja nikoga ne odbijam - ko god da mi priđe, bilo da je političar, bilo da je druge vjere. Kod god hoće da me prati u džamiji, nek' me prati. Ako imaju interes da to rade, onda je to njihov interes, a ne moj. Mogu oni to protumačiti kao da ih ja podržavam, ali ja ću pričom dokazati za šta se ja zalažem. Ne mogu ja ljudima reći ako me slijede: "Nemoj me, molim te, slijediti." Ali ja ću se ponašati isto prema njemu kao i prema njegovom protukandidatu. Recimo, kada se Poslanik sa svojim ashabima vraćao iz jedne bitke i na dar im poklonio ovce, ashab ga pita: "Poslaniče, mogu li ja da zakoljem ovna kada za to dođe vrijeme?" A Poslanik će: "Možeš." Drugi će: "A, mogu li ja da je ogulim kad dođe vrijeme za to?" "Možeš", kaže Poslanik. "A, mogu li je ja isjeći na komadiće onda?", pita treći. Kaže Poslanik: "Može, a kada završite sve to, javite mi." Šta želim reći? Ako neko želi da vlada samo da bi gurao svoje interese, neka to i uradi, ali neka moju podršku ne traži. Neka mi se jave kada to završe, pa da vidimo jesu li zaista i uradili ono što su obećali. Ja gledam na isti način i u onog iz SDP-a i u onog iz SDA. Ne d'o Allah da bilo ko od njih obeća nešto u kampanji što neće ispuniti nakon nje! Začudili bi se da znate za koga sam glasao! Ne mogu vam reći, ali... Ja brzo prepoznam ko gleda svoj interes, a ko interes zajednice. Ja gledam u ljudskost osobe. Allah voli zemlju koja je pravedna i ako njen narod nije u islamu, a ne voli islamsku zemlju koja nije pravedna. Ja glasam za onog ko ima širinu. Kod god potencira svoj nacionalni osjećaj malo više - ne mogu mu se prikloniti. Oni koji više vole naciju nego vjeru, ne mogu dobiti moju podršku. Jer, nacija će učiniti da se kad-tad svađaš s onima koji nisu tvoje nacije, a iskrena vjera ti neće dati da se svađaš, već te tjerati da voliš i pripadnike druge nacije.
(U narednom broju: o Mustafi Ceriću, vehabijama, nacionalizmu, Bošnjacima u dijaspori, iscjeliteljstvu...)
Biografija
Albanac u Medini
DANI: Vaš privatni život je gotovo nepoznat. Možete li nam reći nešto o sebi, gdje ste rođeni, kada ste došli u Sarajevo, kako ste proveli mladost?
BUGARI: Rođen sam u Orahovcu kod Prizrena, to je jedan gradić sa oko 25.000 stanovnika... Odrastao sam u jednoj siromašnoj porodici - mi smo Albanci, i moji su se cijeli život bavili zemljoradnjom. Gospodar me počastio da me roditelji pošalju u mekteb, da idem učiti, i tu sam jako zavolio svog učitelja koji je imao širok pogled na svijet i bio sam svjedok situacije gdje je napadnut zato što je ono što jeste, musliman, Albanac - u to vrijeme je bilo osjetljivo biti oboje - i jako se odmjereno i hrabro odbranio. Zbog njega sam kasnije upisao medresu. Moj otac je bio nesiguran, rekao mu je: "Imam želju, ali nemam sredstava." Moj učitelj je odgovorio: "Dovoljna je želja, mi ćemo se pobrinuti za ostalo." Sarajevo sam odabrao jer je moj učitelj bio jako cijenjen u tadašnjim akademskim islamskim krugovima, viđao se sa pojedinim uglednim profesorima medrese, recimo velikanom Hadžibajrićem (Fejzulah, 1913-1990; op. aut.). Sviđao mu se taj široki način razumijevanja islama koji se ovdje izučuvao i tako smo odabrali Sarajevo. Dakle, 1982. upisujem medresu u Sarajevu. U Orahovcu su tada bila politička previranja, ne u toj mjeri kao u Prištini ili drugim dijelovima s albanskim življem, ali osjećali smo te nejednakosti kroz status, posao... Recimo, Albanci u mojoj porodici nisu mogli raditi neki viši posao, ili imati višu funkciju, administrativne poslove su radili samo Srbi. S druge strane, Albanci se nisu toliko bunili jer su većinom oni imali zemlju, i najviše su voljeli da se bave zemljoradnjom. Ali, uvijek se pravio taj ambijent u kojem je Albanac niža klasa - "ono su naši robovi", često se govorilo. Odmah sam, nakon završene srednje škole, upisao Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. I imao sam želju da odem u Saudijsku Arabiju: smatrao sam da ću, ako odem tamo, bolje razumijevati Kur'an. Smatrao sam da čovjek ne može izučavati ni Kur'an ako ne poznaje arapski jezik. A Medina me je privlačila zbog Poslanika, jer je to grad koji ga je prihvatio nakon što je otjeran iz Meke. I ja sam već, dok sam upisivao fakultet, poslao istovremeno i aplikaciju u Medinu. To je išlo tako što pošalješ dokumente preko nekog studenta koji je već tamo, a onda se sastane komisija, recimo, jednom u godini dana, pogledaju aplikacije i donesu odluku o upisu. Međutim, sada mnogo više naših studenata odlazi tamo nego nekada. Tada sam se zarekao da, ako me prime, makar i nakon što ovdje upišem treću godinu, napustit ću studije i otići tamo. To se i desilo! Upisao sam treću godinu 1990, kad - javljaju mi, primljen sam! Napustim fakultet i odem. Tamo sam učio stalno, i pored predavanja sam išao kod nekih drugih profesora kući, učio sa njima, pričao satima, sav sam se posvetio nauci... Ponekad, kako bi se opustili, izlazili bismo na druženje, putovali na hadž, umre i tako... Prve tri godine sam samo studirao jezik. Kad sam ga dovoljno izučio, upisao sam odsjek Kur'an i tefsir. Uslov da budeš primljen je znanje Kur'ana napamet. Svaki dan učiš po jednu stranicu - za dvije godine naučiš. I onda je krenuo rat. Razmišljao sam tamo o svojim drugovima s kojima sam išao u školu i osjećao sam se grozno, odlučio sam da se vratim, da branim ljudskost. Napustio sam fakultet i u decembru 1992. došao ovdje. Ostao sam dvije i po godine u Bosni. Onda sam se ponovo vratio u Saudijsku Arabiju da završim fakultet. Vratio sam se 1998. i zaposlio u Čaršijskoj džamiji.
Tema je prečišćena 
. 
