Forum Klix.ba

U prasumi u toj zbrci
nestali su lavu brci.

Dok je malo drimao
dok se za lov spremao
prije nego se dzipio
neko mu ih zdipio.

Kako bruku da sakrije
cosavo mu lice
svima prica da se brije
kod sasavog brice.

Pa mu kao brica
smak'o brke s lica.

VELIKI KRAJ


Ne pozivam te
ali za sobom nisam zatvorio vrata.


Umro sam
doputovao na veliki kraj
i dobro mi je najzad.


Da vidis prostranstva!

Samo -
odavde se nikuda ne moze.

Dusko Trifunovic

TAJNA VEZA

Ima neka tajna veza
za sve ljude zakon krut
njome covek sebe veze
kada bira neki put


Ima neka tajna veza
tajna veza za sve nas
njome covek sebe veze
kada trazi dusi spas


Sidro koje ladju cuva
da ne bude buri plen
tone skupa sa tom ladjom
jer je ono deo njen

Dusko Trifunovic

Nocas su me pohodili mrtvi
nova groblja a vjekovi stari
prilazili k meni kao zrtvi
kao boji prolaznosti stvari...

Nocas su me...
---------
---------
trudio se svemir da pokrene.

-------------
-----------

I sve sto je postojalo ikad
svoju sjenku sve sto imadjase
sve sto vise vratiti se nikad
nikad nece
k meni dohodjase......


Dis

Iz grobova ustaju

Abdulah Sidran


--------------------------------------------------------------------------------


Silaze u grob
ko djeca bezazleni,
Bosanski Muslimani.

U progon odlaze,
ko djeca lakovjerni,
Bosanski Muslimani.

U progon, u grob,
ko djeca neoprezni,
odlaze, silaze,
Bosanski Muslimani

Pogledaj sad!
Iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strasina,
vracaju se - dobri Bosnjani!

Ozbiljna lica,
iz grobova ustaju,
u vjeri cvrsci,
dobri Bosnjani.

Jakog srca,
iz grobova ustaju,
u dusi ljepsi,
dobri Bosnjani.

Iz grobova ustaju,
u duhu jaci,
jaci i zesci,
dobri Bosnjani.

Kako ih je, Boze,
malo ostalo,
a kolika, Boze, svjetlost pobjede,
sa lica im zraci!

Zapis o zemlji
Mak Dizdar



Pitao jednom tako jednog vrli pitac neki:
Kto je ta sto je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostis jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prostis
Prkosna
Od
Sna

Dizdar, Mehmedalija Mak


Gorcin


Ase lezit
Vojnik Gorcin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuzdi

Zih
A smrt dozivah
Noc i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorcine

Zgiboh od cudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustrijeli strijela
Ne posijece
Sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skazite
Za vjernost
Moju

Abdulah Sidran

Zasto tone Venecija.

Gledam u nebo iznad Venecije.
Nista se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnostvo
jezika, I po jednu - Veneciju.

Narode stvorio razlicitim, na uho im sapnuo: "Sada
upoznajte jedni druge". Sijaset jezika dao, da ih uce,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, I svi,
od toga - bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu I ribu sto je dao, da ljudi I narodi vjeruju
U Njega - cudeci se Njegovim djelima.

Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, I posvuda,
jeste - Bog. Jedan. Sto stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika I naroda, I po jednu Veneciju. I jedan malehni
narod dao, u jednom svijetu, na kopnu sto ga zovu
Evropom, u plemenu Juznih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, I tuku, Istocni
kriz i Zapadni kriz, od jednog Kriza nastali. A
bosnjacki narod je pitom. Zato prihvati ruku Trece
Vjere u Jednoga Boga. Koji nije rodjen, niti je rodio,
A Gospodar je svjetova, I vladar Sudnjega Dana.

Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bosnjackoga naroda - nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, I dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruza u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
I Drustvo mrtvih pjesnika tone. Zasto ne treba
na svijetu da ima naroda bosnjackoga? Medju bojama
jedna boja, medju mirisima - jedan miris manje?
Zasto ne treba na svijetu da ima - ova Venecija?
Medju cudima - jedno cudo manje?

Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, rusi u bezdan
Svemira. Kao da pade - posred kanala Grande.
Zemaljski svijet, medju sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoce da ostane siromasniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljaskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromasniji - za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svijetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana

Zaljubljen u ljubav

Kada bih imao jedan komadic zivota,dokazivao bih ljudima koliko grijese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta ,i podario mi komadic zivota,moguce je da ne bih kazao sve sto mislim,ali bih nesumnjivo mislio sve sto kazem.Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,vec po onome sto znace.Spavao bih manje,sanjao vise.Shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti.Hodao bih kada drugi zastanu,budio se dok ostali spavaju.Slusao bih druge dok govore,...i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.

Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota,oblacio bih se jednostavno,izlagao potrbuske suncu,ostavljajuci otkrivenim ne samo tijelo vec i dusu.Boze moj,kada bih imao srce,ispisivao bih svoju mrznju na ledu,i cekao da izgreje sunce.Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu Benedetijevu poemu,a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.Zalivao bih ruze suzama,da bih osetio bol od njihovih bodlji,i strastven poljubac od njihovih latica.....

Boze moj,kada bih imao jedan komadic zivota...Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan ,a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih zaljubljen u ljubav.Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare ,a ne znaju da su ostareli kada prestanu da se zaljubljuju.Deci bih darovao krila,ali bih im prepustio da sama nauce da lete.Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.Toliko sam stvari naucio od vas,ljudi...Naucio sam da citav svijet zeli da zivi na vrhu planine,a da ne znaju da je istinska sreca u nacinu savladjivanja litica.Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom svoga oca da ga je steglo zauvek.Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada teba da mu pomogne da se uspravi.Toliko sam toga mogao da naucim od vas ,premda mi to nece biti od vece koristi,jer kada me budu spakovali u onaj sanduk,ja cu na zalost poceti da umirem.


Oprostajno pismo G.G. Markez

DUVANJSKI ARZUHAL


Evo pišem arzuhal,
Da vam kažem i svoj hal,
Propade nam vas mal
Siromašim, gospodo!

Bre pomagaj do Boga
Nije nigdi nikoga,
Nikom nije ovoga,
Što je nama, gospodo!

Stjeraše nas u Duvno
Kano konje u guvno,
Neka znate ufano:
Pogibosmo, gospodo!

Teška je ovo krajina
I krvava haljina,
Ali nas je malina
Neka znate, gospodo!

Ni čaršije ni hana,
A nestade duhana,
Već pijemo smrdana,
Razumite, gospodo!

Jamite nas iz Duvna,
Jer će biti buna,
Da je blizu Una,
Da skočimo, gospodo!

Nije nami do smiha,
Nesta nam iz miha,
Sve lijepo izdiha,
Pomrijesmo, gospodo!

A vama je do smiha,
Nama duša izdiha,
Pazite se griha,
Umrićete, gospodo!

Ovo tuga govori,
Jer nam veće dogori,
Niti kopaj ni ori,
Otkud ćemo, gospodo?

Mehmed aga Pruscanin

BOSNA


Bosna, to je jedna dobra zemlja.
Kad plače klobućaju kiseljaci.
Sagni se i pij, niko se ne ljuti.

U Bosni ima jedna tišina.
U tišini jedna njiva.
U toj njivi obeharalo stablo.

Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.

Bosna ima Bosanaca.
Kad Bosanac liježe na počinak
On polako glavu spušta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.

Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo iznad pruge
Pa mahne mašinovođi.
Majka mahne masinovođi, a lokomotiva vrisne.

Bosna ima kuću
U kući živi starica
Njen smjeh je ajet o džennetu.

Skloni obuću kad prelazis Unu
Savu
Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.

Nedzad Ibrisimovic

HAMZA


Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih grdana vjecno suncanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju cilime,
Biser, nakit, žene.

O cudno je to cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

Cesto mislim na te Muhamedov strice,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,

Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti -
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šecu ko crne cavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Išcupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.

O, cudno je to, cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

Hamza Humo

PJESMA SARAJEVU

Ja uzdisem kada se spomene mladina Sarajeva,
mene je sprzila vatra tuge za rastankom od Sarajeva.
Samo u raju moze biti njegova voda i zrak.
Kamo, srce, na cijelome svijetu grad ravan Sarajevu !
Kada dodje proljece, procvate svukud cvijece;
u rajski perivoj se pretvore ruzicaste baste sarajevske
Zar je cudo ako ga raju prispodobim ?
Sarajevska mladina si rajski mladici s Ridvanom.
Mislis da su rajske ljepotice stale po obali Kevsera
kada na Bendbasu izadje sarajevska mladina.
Baci jedanput pogled po seheru, kada iscvate behar;
izgledace ti da je svaki zakutak cistim svjetlom ispunjen,
Vrtovi lijepi, voda lijepa i ljepotice mile,
sve na jednom mjestu. Ne daj, boze, nikakve mane Sarajevu.
Neka ga uzviseni Bog cuva od svih nesreca:
nek bude unisten neprijatelj Sarajeva, ako ga bude bilo!

Mehmed Mejlija Guranija

POTREBNO MI JE DUŠO

Abdulah Sidran

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem
kako nekog volim, na cesti, neku blagu ženu po
hodu prepoznajem, i trpim, kao, zbog nje. Pa
kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju -
zamišljam: ona će ujutru stići, mehko ključ u
tužnoj bravi okrenuti, nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - čist oprez u brižnom kretu, čednost
u živoj ruci, pod kojom oči otvaram, i dodirujem
je, govoreći: "Potrebno mi je, dušo, s vremena na
vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim…"

Charles Baudelaire: "Cvijeće zla"

Stranac

- Koga najviše voliš, zagonetni čoveče, reci? Oca ili majku, sestru ili brata?
- Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
- A prijatelji?
- Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove reči.
- A domovina?
- Ne znam na kojoj je širini smeštena.
- Lepota?
- Rado bih je voleo da je boginja besmrtna.
- Zlato?
- Mrzim ga kao što je vama mrzak bog.
- Pa šta onda voliš, neobični stranče?
- Volim oblake... što prolaze, tamo... divne oblake!

Želja za ništavilom

Sumorniče, nekad bitkom zaneseni,
ne bocka te stremen i više te Nada
neće načinjati! Pa lezi od jada,
stari konju, svakom granom prestrašeni.

Odreci se srce, mirno okameni.

Poražen, satrven! Onaj koji pada
ne treba ni ljubav ni boj razdraženi.
Zbogom pjesme mjedi, zvuci raznježeni,
ne mamite, slasti, srce koje strada!

Divno je proljeće bez mirisa sada!

I vrijeme me guta, dok trenuci lijeni
padaju k'o snijeg preko mrtva grada;
s visine je zemlja okrugla i mlada,
meni su suvišni svi zakloni njeni!

Sa mnom, o lavino, niz strminu kreni!


ČOVJEK I MORE

Uvek će te, slobodni čovječe, srce vući
moru, tvome zrcalu, jer sebe duša tvoja
vidi u talasanju tog vječnog nespokoja,
a i tvoj duh je isti ponor zastrašujući !

Ti uživaš roneći u sopstvenoj toj slici;
tvoj pogled je miluje,tvoj zagrljaj je hvata;
srce ti se raduje odjeku svoga brata
u toj neukrotivoj i divljoj tužbalici.

Podjednako ste mračni i ćutljivi vas dvoje:
čovječe, niko ne zna dno tvoje provalije,
more, tvoja bogatstva niko otrkio nije,
toliko ljubomorno čuvate tajne svoje !

I stoljeća protiču, a vi ste vječno horni
za bitku bez milosti, za boj vaš pogibeljni,
tako ste žedni smrti i pustošenja željni,
braćo neumoljiva, o borci neumorni !


NEPRIJATELJ

Mladost moja bješe ko mračna oluja,
kroz koju je gdje-gdje žarko sunce sjalo;
grom mi baštu satre kad pljusak prohuja,
te plodova rujnih preosta mi malo.

Evo ću u jesen ideja da svrnem,
pa lopatu hvatam i grablje u šake
da iznosa zemlje popravljene zgrnem,
kud voda proloka jame kao rake.

A ko zna da cvijeće što mi bude cvalo
ne nadje tlom ovim opranim ko žalo
tajanstvenu hranu što mi snagu stvara?

O bole ! O bole ! Vrijeme život mrvi;
neprijatelj tamni što nam srce para
snaži se i raste sve od naše krvi !

Albatros

Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
ladja shto nad ljutim vrtlozima plove.

Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevješti, zbunjeni,
bijelim i ogromnim krilima skunjeni
mašu k'o veslima na obadve strane.

Maločas prekrasan, a sad smiješan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pjesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.

Splin

Sličan sam kralju od zemlje, gdje kiša uv'jek pada,
bogate al' jalove, stare, iako mlade.
On - mrzec sve poklone, što uče mu ih grade -
uz pse i uz zv'jer drugu, umire od dosade.
Rastrest ga nece ni lov ni soko, pa ni slika
puka mu, što umire pred lukom od balkona.
Balada najsmješnija dvorskoga mu buffona
razvedrit čelo nece okrutnog bolesnika.
Krevet mu, ljiljanima našaran, kao grob je;
a dame, što je za njih knez svaki l'jep, ne znadu
besramnijeg od'jela da izmisle, uz nadu
izvuci osm'jeh iz tog kostura mladog. - Prvi
vrač mu, koj' zlato pravi, nikad jos mog'o nije
iščupat otrov-klicu, u njemu što se krije;
i nije nikad znao, u kupatilu od krvi,
na način rimski (oh, toga uv'jek se rado sjete
silnici, u starosti!) da glupi leš taj zgrije:
njim mjesto krvi kola zelena voda od Lethe.
__________________
__________________

Mi potonemo u crn ponor snova
i snivamo da svi smo davno pomrli
Već bezbroj ljeta ležimo
Preko nas
u trku idu neba oblaci
Preko nas
u vječnost se bez konca dani noći ruše
(Antun Branko Šimić)

GORENJE

Niz zapadno nebo
i iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi

Al s istoka se veće javi plavim licem
i zapad biva bljeđi, crveniji šipci

Ti bježiš k meni
preplašena od grana u mraku
i ćutiš

Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?

O kako šipci prskaju
i s nama gore!

Ni zvijezde neće da se jave
da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu



PRVA NOĆ SAMOĆE

Crveni cvjetovi ljubavi
gore u noći

Prva noć kroz koju idem sam

Slušam:
visoki plavi vodoskoci čeznu
zvijezde koje nikad dosegnuti neće

i u meni crno teško srce
tuče tuče



BOG MUČITELJ

U naše duše iznenada stupi mržnja
- O naše iskrivljene usne, raskidana lica! -
Za nama stoji nevidljiv i svirep bog
u mraku
Mrak je njegov plašt
i ogromno mu nevidljivo tijelo iščeznulo u visinama
Mi stršimo ko stabla kad oluja prođe

Pokraj nas čaši šušte o odijela
U naša lica
samilost reže blag i dubok posmijeh pomirenja
I tamni bog se obrati u svjetlost
što se vani valja prostorima
i na naša okna divlje navire


MOLITVA ZA PREOBRAŽENJE

Dan još je samo nekoliko svjetla koja gasnu
na vrhovima
Ja čekam noć: preobraženje stvari
Noć
iz doline javi se i raste izmeđ blizih brda
k nebu
Prostor moga kraja pun je noći
Rasvjetljuju se ispod neba brda
u ogromne i plave prozirne kristale
Stabla
na vrsima, po polju, oko vode i kraj mene
bespokretna i crna stanu
Ja slušam s ceste: dolje livadama
bijeli mjesec seta
i mislim:
zašto noć što vraća stvarima
blago nepokretno lice njinih mladih dana
u nama budi tamne gladne požude?

O noći
budi ladna ruka preko našeg vrućeg čela
utišaj krv i spusti blagi mir na čula
Neka naša tijela mirna prozirna i plava usnu
snom nevinih i tihih biljaka
na plaštevima koje mjesec prostire po travi
Mi slušat ćemo u snu
kako mjesec tiho korača po vodi



RASTANAK SA SOBOM

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe?

Rušimo se vječno
Naš je put bez dna i padanje bez glasa

Kuda da pođem u ovu prazninu ispred sebe?
Da se javim svojima ko sablast
Il ko sramota prijateljima?

Gdje god se javim među ljude nastane tišina
Pogledaju me kradom
i nešto prošapću
i ćute

Ja sam ko neki nosilac tišine
i ćutanja

Još mi je ostalo da se družim s kamenjem
Kamenje ne zna da se stidi,
kraj mene leži nepomično i ćuti zajedno sa mnom ćuti

Sunce me prati kao oko
Uviđam: treba otići nekud daleko od sunca

Svoje ću tijelo ostaviti ticama
Sebe izgubit u ništavilu.

BALADA

Mudrosti, neiskusno svicu zore.
Na obicne rijeci vise nemam pravo!
Moje se srce gasi, oci gore.
Pevajte, divni starci, dok nad glavom
rasprskavaju se zvezde kao metafore!
Sto je visoko, iscezne, sto je nisko, istruli.
Ptico, dovescu te do reci. Al vrati
pozajmljeni plamen. Pepeo ne huli.
U tudjem smo srcu svoje srce culi.
Isto je pjevati i umirati.

Sunce je rec koja ne ume da sija.
Savest ne ume da peva, jer se boji
osetljive praznine. Kradljivci vizija,
orlovi, iznutra kljuju me. Ja stojim
prikovan za stenu koja ne postoji.
Zvezdama smo potpisali prevaru
nevidljive moci, tim crnje. Upamti
Taj pad u zivot kao dokaz tvom zaru.
Kad mastilo sazre u krv, svi ce znati
da isto je pevati i umirati.

Mudrosti, jaci ce prvi posustati!
Samo nitkovi znaju sta je poezija,
kradljivci vatre nimalo umiljati,
Vezani za jarbol ladje koju prati
podvodna pesma javom opasnija.
Onesvesceno sunce u zrelom vocu ce znati
da zameni poljubac sto pepeo odmara.
Al niko posle nas nece imati
snagu koja se slavujima udvara.
Kad isto je pevati i umirati.

Smrtonosan je zivot, al smrti odoleva.
Jedna strasna bolest po meni ce se zvati.
Mnogo smo patili. I, evo, sad peva
pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva,
Isto je pevati i umirati.
B.Miljkovic

Pohvala vatri

I

Ona nema nikoga
osim sunca i mene

II

Ona se ukazuje lutalici
ukazuje se lukavom
ukazuje se zaljubljenom

Ništa nije izgubljeno u vatri
samo je sažeto

III

Na krajevima vatre
predmeti koji ne svetle
niti se nečim drugim odlikuju
traju u tuđem vremenu

Ptica koja sama čini jato
iz nje izleće

Uzmite šaku svežeg pepela
ili bilo čega što je prošlo
i videćete da je to još uvek vatra
ili da to može biti

U jednoj zimskoj noći
tam gdje je visok brijeg
smrznuo se potočić i pokrio ga snijeg.
A jedan mali zeko taj potok
traži svud,
gdje je kud je nestao to njemu tišti grud.

I plače, plače zeko mal,
za potočićem tim
i žali žali zeko sad
žali srcem svim
i tužan misli zeko
da gdje je potok taj,
možda laste slijedi on
u dalek južni kraj.

a onda dođe ljeto
i snijeg se otopi
vratio se potočić
i zeko sretan bi.


Autor: Branko Mihaljević

delightful wrote:U jednoj zimskoj noći
tam gdje je visok brijeg
smrznuo se potočić i pokrio ga snijeg.
A jedan mali zeko taj potok
traži svud,
gdje je kud je nestao to njemu tišti grud.

I plače, plače zeko mal,
za potočićem tim
i žali žali zeko sad
žali srcem svim
i tužan misli zeko
da gdje je potok taj,
možda laste slijedi on
u dalek južni kraj.

a onda dođe ljeto
i snijeg se otopi
vratio se potočić
i zeko sretan bi.


Autor: Branko Mihaljević

USPAVANKA IZ KRIVODOLA


Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike bašte od stakla i nemirne vode od žive zagolicat će te. Ti spavaš dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike, a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka. Nevinost čula razvezat će nepoznate mogućnosti stvari. Nosnice će da usrču u se ognjevitija saznanja nego kod šuma, od vreline akacija i drugog bilja, nego kad klis od zapaljene kadulje zatreperi i zamiriše.
Ljudska bića pretvorit će se u eternu bajku genija i anđela, u kojima će da zadrhti iznevjereni san slikara i vajara, i ljepota cijele one umjetnosti koje nema. Glas čežnje izlit će, kroz svoja vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac. Jer tu sam, iz duduka gajde, čuo radosnu vijest da Veliki Pan nije mrtav.
Razriješena stvarnost obogatit će se od svojih živopisnih, naglih mogućnosti. Kroz novu ljestvicu naslada pipat ćeš, kušat ćeš, gutat ćeš pomorandže, smokve, šipke i rogače. Od korijena stabala pa do vrha krošnje provalit će sokovi i zapjevat će živodajne mezgre: - Ja sam majka hraniteljica i oda zla braniteljica...
Vjesnici proljeća dalekih objavit će svoja zagonetna prisustva. Vrela će da zarominjaju na sve strane, kao na povjetarcu ponornih muzika stotine srdaca, povorke samotnih duša. Zrak će da se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda. Kroz visove će da prolete slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti. Vidjet ćeš kljunove i repove i krila kako lepetom bez računa, uzrujavaju prostore sa značajnim odjecima. Oblik će već sin duha i tvari, da navijesti svoje vrhovno čudo.
Ali najveće čudo, ljepota ljepota, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala, vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva. I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana; sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda; preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu; i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi upoznao.

II

Ti si već gledao kako iz visina u praznine, pljušti snijeg u bezbrojnim pahuljicama, i kako izvrcava i kovitla se slijepobijela vijavica. Vidio si sive krajine i tla vlažna od kiše - i doznao da magla protančava mozak i popravlja loše perspektive brda i dolina. Ali trebao si da sačekaš začarana i u se povučena jutra da vidiš kako se najmlađe sunce, još sasvim nevini božanski sin prirode, razgaljuje kroz mliječne visove u smislu obećanja; najmlađe sunce u žaru i srcu plamenoga suncokreta, da prospe plave, plave ljubičice i plave, plave rasplinute - čupave ? - kaćune.
Eto iz vreloga bedra i usijane kičme stara Majka s djevičanskim likom htjede da najavi bogatstvo sirotinje i blaženost onih što ničega nemaju (pa im ipak pripada i nebo i zemlja) ; jer je htjela da opiše značenje i silu sitnih vlati i trava, i da vrati sok izgubljenih stvari kakve jesu:
Ljubav i Dobrota

III

Iz čaški, evo, već pčele ispijaju srž raslina. Putem koračaju krotki magarci, a mnogi snažni parip i mazga strpljivi su za ljudsku korist. Spavaj, spavaj, dijete. Sreće češ imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću. Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I
snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju. Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru. Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sudbonosno nagnute pod naramcima drva, i starice prignječene od punih vjedara vode. Ozbiljnu rabotu tebi će da najavi škripanje kola i pometnja u mlinicama. Pa utješi se da je most u patnju staza oslobobođenja. Pjesma života je teža od sna, ali je dublja i krepča. Slabo je fajde od anđelskih mašta i od uroka zlih kneginjica; tebe će da probudi plast na gumnu, stoka u pojatama, sjetva, kosidba, vršidba, tovari grožđa u budućim berbama, kliktava pjesma polja; jer treba da se snaga vrši: da se lomi kamen, da se krče grudi zemlje, jer treba da se kopa, da se sije, da se ore, da se žanje, da se sadi; jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se bude, da se dube, da se gradi. I još tako kukavno.... Jer treba da onaj, koji je dao patnju, dade i istinu našu, istinu motike, mašklina, lopate, rala, poluga, kotača, mlina, bačve s moštom i kotla gdje se rakija peče.
Treba da utremo nove utrenike i da otvorimo svježe brazde; jer je daleko od sna do jave; jer ima milja od Jadrana do Pacifika.


IV

Ti spavaš dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama,
velike bašte od stakla, nemirne rijeke od žive.
Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San
Franciska, dok ne polomiš krila ovdje niže od vode, svakako još
bliže od Jauka ili Runovića.


Tin Ujević
__________________

"Santa maria della salute"-Laza Kostic

Koliko sam puta iskao
nešto čemu nisam shvaćao
zadnje razloge ni domete?


Koliko sam puta došao preda Te
i panično zaiskao
nešto što je Tvojim ušima
moralo zazvučati
sasvim smiješno i nezgrapno?


Koliko sam puta,
gonjen raspoloženjem trenutka,
tražio pomoć za samo jedan tren,
za samo jedan put,
za samo jedan slučaj
– ne vidjevši ni sutrašnji
ni preksutrašnji dan?


A Ti si me odbijao za moje dobro.
Čašu koju sam tražio još pijem.


Kada sam očekivao ugled i čast,
vodio si me putem služenja i žrtve.

Kada sam tražio uspjeh i priznanje,
pohodio si me dubokom radošću
zbog jednog poklonjenog smiješka
i žrtvenog dara.


Bio je to Tvoj način uslišanja.

I premda nisam znao,
i još uvijek ne znam,
što ištem,
Ti to znaš
i dobrotom me svojom pretječeš.

Anton Šuljić

BOG NAPUŠTA ANTONIJA

Kad se iznenada, u ponoć, začuje
nevidljiva povorka kako prolazi
sa sjajnom muzikom, sa glasovima -
svoju sudbinu koja te je izdala, svoja dela
što nisu uspela, svoje životne planove
što su svi promašili, nemoj uzaludno oplakivati.
Kao da si se godinama spremao, kao junak,
otpozdravi joj, toj Aleksandriji koja odlazi.
Pre svega, nemoj se zavaravati, ne reci da je
sve to bio samo san, da te je prevario sluh:
takve zaludne nade nemoj prihvatati.
Kao da si se godinama spremao, kao junak,
kao što priliči tebi koji si bio dostojan jednog takvog grada,
mirno priđi prozoru,
i slušaj sa ganutošću, ali ne
sa kukavičkim molbama i žaljenjem,
kao poslednje zadovoljstvo glasove,
sjajne instrumente skrivene povorke,
i otpozdravi joj, toj Aleksandriji koju gubiš.


Konstantin Kavafi