sehohari wrote: ↑21/02/2022 02:14
Rođen sam uz to, ne znam bukvalno bilo kakav momenat u svom životu kada mi nije tako bilo.
Iako sam se rodio, odrastao, školovao vani, ipak imam veoma jaku pripadnost prema Bosni (i Hercegovini naravno). Siguran sam da je taj moj sentiment dosta jači nego kod drugih "dijasporaša druge generacije". Mislim da je to prvenstveno zbog odgoja, čestih odlazaka i veza, mada još uvijek nisam baš siguran šta je tačan razlog.
Kako god, za mene je vazda bilo sasvim normalno da mi sa familijom, pa i bilo kojim drugim iz naših podneblja počinje neki drugi svijet. Kada dođeš kući, Njemačka na neko vrijeme prestaje postojati zemlja u kojoj živiš. Priča se na našem, gleda se dnevnik na Hayatu, Federalnoj, BN-u (kasnije N1, Novi...), navečer se smije uz Izeta Fazlinovića ili luduje uz utakmice reprezentacije. Naravno, svako već par dana unaprijed zna kada je utakmica, da se mora kupiti čips i sve ostalo, a i koliko glasno se mora galamiti kada padne gol. Ipak, i za njemačku reprezentaciju se veoma srčano navija
(iako opet to nije baš to).
Onda sutradan ideš u školu, i opet živiš u Njemačkoj. A taj svijet opet stalno prekida telefonski razgovor ili kada se u školi sretneš sa sestrom, kada opet prebacuješ na bosanski jezik. Tako, potpuno automatski, prebacuješ iz jednog jezika u drugi po 10-15 puta na dan. Isto tako, veoma dugo mi je bila navika da kada se upoznam sa nekim ko je iz Bosne ili okruženja (najčešće isto druga generacija dijaspore, naravno), po mogućnosti odmah prebacim na naš jezik. I danas imam ogroman osjećaj neugodnosti kada sa nekim "našim" pričam na njemačkom. Iako taj jezik znam odlično (pa i bolje od samih Njemaca), maturirao na njemu čistom peticom, imam osjećaj da je neprirodno kada pričam s nekim kome je drugi maternji jezik bosanski, srpski ili hrvatski.
Isto tako na primjer čitam njemačku novinu čiji sam pretplatnik, da bi samo kasnije iz čistog mira malo vidio na klixu šta se to u Bosni dešava.
Ta paralelna stvarnost u kojoj faktički živim mi je tek prije par godina postala uočljiva, prije mi je to bilo sasvim normalno. Neka djeca npr. opisuju kako imaju problema sa tim miksom različitih kultura i običaja, ali ja to lično nikad nisam osjetio. Možda zato što nisam znao za drugačije, a možda sam se i odlučio za jednu stranu.
Mislim da sam na neki način, bez da bi to radio namjerno, našao neki "ispušni" ventil za sve to: Općenito je u meni narasla neka volja za učenjem stranih jezika, upoznavanju stranih kultura, dešavanja... što je dovelo do toga da danas govorim pet jezika, često volim čitati strane knjige, novine, upoznati se sa dešavanjima u veoma udaljenim područjima ovog svijeta. Možda je to neki način na koji sam na neki način, neznajući, naknadno "legitimisao" to moje "niti vamo, niti tamo".
za post.
