Jedno od značajnijih savjetovanja održano je u Mostaru 30. rujna 1966. godine koje „(...) treba sagledavati kroz odnos političkog centra i političke periferije, i tu je moguće uočiti barem dva kruga: u prvom je Bosna i Hercegovina predstavljala političku periferiju u odnosu na jugoslavenski državni centar, pri čemu je cilj ovog savjetovanja bio jačanje Bosne i Hercegovine kao političke periferije, i to integriranjem pojedinih političkih periferija u Bosni i Hercegovini oko jednog, bosanskohercegovačkog, republičkog centra; drugi krug odnosa podrazumijevao je razumijevanje Mostara kao regionalnog centra, a ostali hercegovački dijelovi, uključujući i krajeve u zapadnoj Hercegovini, imali su funkciju političke periferije. Pokazalo se, međutim, da ovaj drugi krug odnosa centar – periferija nije bio posve jasan, jer se već osjećala određena 'napetost' u tim odnosima, čemu je mogla doprinosti i odluka o ukidanju srezova sredinom 1966. godine,27 što je značilo određeno gubljenje moći dotadašnjih političkih centara“.28 Ovom administrativno-teritorijalnom podjelom, 27. travnja 1966., prenesene su nadležnosti sa srezova na općinske i republičke organe vlasti, ovisno o njihovom značaju. U takvom političkom ambijentu bilo je sazvano Mostarsko savjetovanje.
Hercegovina uopće, a posebno njen zapadni dio s pretežito hrvatskim stanovništvom, našla se u fokusu zanimanja bosanskohercegovačkih komunista u vrijeme kada su legalni i ilegalni odlasci u inozemstvo poprimali masovniji oblik. Na osnovi dokumentacije o radu partijskih organizacija može se sagledati odnos prema toj regiji koja je na jednoj strani ocjenjivana kao neprijateljska, religiozna, patrijarhalna, zaostala, itd., a na drugoj, da su sva nastojanja komunista da ih pridobije na suradnju s vlastima i u većem broju u članstvo Saveza komunista BiH ostala bezuspješna. Krivica je često bila podijeljena. Hrvatski puk bio je antikomunistički raspoložen, a partijski kadrovi su im prilazili s podozrenjem. Od 1945. do sredine šezdesetih godina ovaj dio Hercegovine ostao je nerazvijen i zapostavljen, bez električne energije, vodovoda, proizvodnih pogona, na najnižem stupnju razvoja u poljoprivredi i stočarstvu, o čemu su postojale brojne analize, a ovo savjetovanje je značilo i najkonkretniji potez u rješavanju problema koji su čekali dva desetljeća nakon završetka rata.
Otvaranju nacionalnog pitanja ozbiljno je pristupio Izvršni komitet CK SK BiH, na sjednici 22. rujna 1965. godine, odlukom o izradi opširne analize o političkom stanju u Hercegovini, s akcentom na njen zapadni dio.29 Obiman dokument na 56 stranica gusto tiskanog teksta pod nazivom Osnovne društveno-ekonomske karakteristike Mostarskog sreza, s posebnim osvrtom na neke idejno-političke probleme u zapadnoj Hercegovini bio je završen do veljače 1966., u svibnju je razmatran na sjednici IK CK SK BiH, a tek 30. lipnja 1966. održano je savjetovanje. Prolongiranje savjetovanja učinjeno je najvjerojatnije zbog ''slučaja Ranković'', odnosno 1. srpnja 1966. godine,
..................1 O ozbiljnosti u prilaženju nacionalnoj problematici u Bosni i Hercegovini svjedoči i to da su na Mostarskom savjetovanju „(...) sudjelovali članovi CK SKJ i članovi CK SK BiH sa područja Hercegovine, članovi Kontrolne i Revizione komisije, savezni i republički zastupnici, generali JNA, članovi Sreskog komiteta, raniji društveno-politički aktivisti iz Hercegovine koji su u to vrijeme živjeli u drugim dijelovima zemlje, veći broj političkih aktivista iz općina zapadne Hercegovine, te predstavnici CK SK Hrvatske, Kotarskog komiteta Split i garnizona JNA iz Mostara“.32 Na savjetovanju su razmatrana brojna pitanja, kao što su: kadrovska rješenja – u smislu većeg učešća Hrvata u institucijama vlasti i školstvu; odnos komunista prema vjerskim zajednicama, a na poseban način prema katoličkom svećenstvu; zatim međunacionalni odnosi; odlazak radno sposobnog stanovništva u inozemstvo na rad i mogućnost utjecaja poslijeratne političke emigracije na njih te mnoga druga pitanja. Posebno su se osvrnuli na posljedice ustaljene prakse ocjenjivanja ''moralno-političkog lika mladog čovjeka'' prema držanju njegovih roditelja i rodbine tijekom narodnooslobodilačke borbe, što je Hrvate zapadne Hercegovine u najvećem broju slučajeva eliminiralo prilikom traženja stipendija, školovanja u vojnim školama ili prvog zaposlenja. Nacionalno pitanje bilo je usko povezano s problematikom gospodarske zaostalosti ove regije. Raspravljalo se o razvoju aluminijske industrije, o daljnjoj izgradnji sustava hidro i termo elektrana, o završetku radova na željezničkoj pruzi Sarajevo – Ploče, izgradnji većih i manjih poduzeća i pogona u hercegovačkim gradovima s ciljem njihova razvoja i zadržavanja lokalnog stanovništva. Svakako, to je bio i početak izgradnje velikih industrijskih, trgovačkih, poljoprivrednih kombinata, ali i malih ''političkih tvornica'' koje su se vrlo brzo pokazale nerantabilnim. Godinama nakon Mostarskog savjetovanja često su se komunisti vraćali na njegove posljedice. Pojavila su se različita mišljenja: jedni su u njemu vidjeli pozitivne rezultate i značajne pomake u integracijskim procesima unutar bosanskohercegovačkog društva i veliki napredak u razvoju ekonomije, a drugi, konzervativnijih političkih uvjerenja, kao razlogom za nacionalističke događaje krajem 60-ih i početkom 70-ih godina. Analizom Mostarskog savjetovanja može se uočiti da: „(...) određene promjene u cilju 'otvaranja' zapadne Hercegovine i afirmacije hrvatskog nacionalnog identiteta su moguće, ali samo u tolikoj mjeri koliko je potrebno da se učvrsti vladajuća pozicija komunističke elite, pri čemu nikakva suradnja s nositeljima tradicionalnog nacionalizma nije bila prihvatljiva“.33
i umjesto da se poklope po ušima i priznaju svoje zlocine oni bi da sve to gurnu pod tepih 
