BURE BARUTA: Živimo u najgorem Sarajevu, od svih koje pamtim
Nakon što je Gradsko vijeće Sarajeva prvo odlučilo da turskom piscu Orhanu Pamuku dodijeli status počasnog građanina, a onda mu ga oduzme, jer nezvanično "nije dobar s Erdoganom", došlo je do novog skandala. Zvanje se trebalo dodijeliti Stjepanu Mesiću, ali bez konsultacija s njim.
Kad stvar krene naopako, onda je obično ništa ne može popraviti. I ko je već ono rekao da se povijest ponavlja prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Marx, pa da, ali 'ta će Marx stara komunjara, ko će njega slušati, kad mi imamo svoje filozofe, odnosno prvake, čija je domišljatost, zaista fascinantna. Valja prvo smisliti da daš status počasnog građanina Orhanu Pamuku, pa mu ga onda oduzmeš, pa onda okolo plasiraš nekakve spin-budalaštine da on piše neki scenario o opsadi, pa se onda sjetiš spasonosne misli.
Teško je zamisliti kako je sve to skupa moglo izgledati, ali evo jednog od mogućih epiloga našeg gradskog oca. I gradske uprave. Eno, pomisli naš dragi Abdulah, Stipe Mesića, živog i zdravog u Zagrebu. A i svakako smo prije dvije godine, za Komšićeva mandata, prvo dali pa oduzeli Milanu Bandiću status počasnog građanina, dok je gradonačelnik bio dobri Ivo, a onda smo se – tada, vala, s pravim razlogom, jer to je, ba desnićar, populist i svašta – popišmanili, pa da se, eto, ispravi šta se ispraviti da. Fino da mu uz sve počasti, bivšem hrvatskom predsjedniku, uručimo više i taj status, pa se kutarišemo belaja i po medijima i 'nako, dokle je to moj brate došlo, nemaš više kome dati ni šestoaprilsku nagradu, ako nećeš Merlinu il' Čoli, na šta je i ovo Sarajv'o spalo.
I sve bi bilo donekle i podnošljivo da je kabinet našeg dragog Abdulaha ili neko iz Uprave nazvao Stipu Mesića i rekao mu: „vid' gospodine predsjedniće, paša moj solidni, okano, lutko, mi ovdje u mene u kabinetu imamo sjajnu ideju, a to je da vama damo status poćasnog građanina, jer ste vi, jel', jedna lićnost koja je obilježila (meko ž) jednu epohu i tako, i stvarno b' trebalo da se to zna i nagradi i mislim, to su te neke stvari“.
Stipe, bi s druge strane žice, malo bunovan od sinoćnjeg okupljanja u Nanbudo klubu Peščenica, malo razmislio o svemu, možda rekao da će se javiti, možda čak i pristao, pa kasnije odustao, možda bi citirao Ramba Amadeusa da će doći u Sarajevo na dogovor, da vidi svoju majku kako sikter kuva ajvar bajram vakuf bojler rahatventil kahvu starome babajku (čarobnice), ali se ništa od toga nije dogodilo. Stjepan Mesić je, prema onome što je objavio N1, iz medija saznao da je uopće kandidat za nagradu: "Nitko me nije kontaktirao. Nisam ni dobio da sam imenovan počasnim građaninom. To sam saznao iz medija. (…) To je greška koju moramo ispraviti. Ja sam se u pismu zahvalio na tome da se prepoznaje moj rad u vezi sa BiH i posebno Sarajeva. U Sarajevo sam dolazio za vrijeme rata kada se mnogi nisu usudili doći. Ali ne mogu prihvatiti da se odbija Pamuka, a da se meni daje ta počast."
Tako, naš dragi Abdulahu, razmišljaju i govore ozbiljni ljudi. Ljudi sakupljeni u savjetodavnim tijelima člana Predsjedništva, nacionalnim mahmurlukom opijeni pisci, pjevači i slikari koji učestvuju u reality showovima i ne mogu voljeti Orhana Pamuka, jer je njima njihov format nedostižan - "a i ko bi ćit'o, ba sve to, kad mu svaka knjiga 700 strana, ko je on, ba. I šta (meko š) je on ućinio za Sarajevo, da mu se ta nagrada da(dne)?"
Od počasti smo, dakle, daleko dogurali. Sljedeća instanca bi mogla biti da kad neko, kakvim poslom ili onako, zaluta u Sarajevo, da ga se na brzinu skolesa, uslika i uvali mu se priznanje počasnog građanina. Jer, toliko je sujeta koje treba zadovoljiti, a čaršija – mala. I još skoro prepolovljena u odnosu na prije rata. Ogrubjeli od mržnje, umorni od siromaštva, bolesni od zavisti, živimo u najgorem Sarajevu, od svih koje pamtim. Ovo je društvo kojem o finansiranju u kulturi odlučuju pjevači i glumci, katkad i socijalni radnici, u kojoj književno arbitriraju netalentirani prigradski pokušaji agrarnih rokera, a oko privatnih poruka se vode „važne društvene polemike“. I to uglavnom rade one i oni koji se ni oko čega važnog nikad nisu referirali.
To se društvo poigralo sa sobom, i sad dolazi vrijeme naplate: uskraćivanje počasti velikim ljudima omogućava raznim kreaturama da izvrgnu ruglu i ono malo pameti što je ovdje ostalo. U svemu tome, naš dragi Abdulah, možda i ne kreira do kraja tu atmosferu, ali u njoj figurira kao jedan od najeksponiranijih igrača. Bilans njegovog angažmana je, zapravo, slika naše (turobne) današnjice.
Lupiga.Com
Međutim, njegova neinteligencija grize za mozak i kad priča bez krupnih omaški 
[/url]
