evo da i ja napišem svoje igmanske doživljaje...pa ću, ako dopustite naknadno pročitati ovih 12 strana
znači ova četnička ofanziva 1993. godine počela je napadom na Rogoj i onda je sve redom padalo, Trnovo, Treskavica, Bjelašnica, sve dok nije došlo do Igmana. Sad ja se više ne sjećam vremenskog redoslijeda, šta se kad dešavalo ali se sjećam fragmenata u kojima sam i sam učestvovao kao pripadnik 4.VMBR.
Moj vod je imao neku sreću da propustimo početak ovih dešavanja jer su nas poslali u srednju Bosnu tamo nekad tokom maja i juna, dok je ostatak moje brigade (pripadnici manevarskog bataljona, odnosno DO-a) već učestvovao u borbama na Treskavici i Bjelašnici.
Uglavnom dok su nas povukli iz SB odmah smo poslani na Igman i išli smo prema rejonu Obješenjaka (to je negdje ispod Crnog Vrha prema kamenolomu). Kada smo došli gore naletili smo na jednu četu Vikićevih specijalaca (bar mislim da su bili Vikićevci) koji su se vraćali s Bjelašnice i uspjeli smo ljude ubjediti da ostanu sa nama jer se nema gdje ići dalje natrag i da tu formiramo neku improviziranu liniju odbrane koja bi uvezala položaje na Crnom Vrhu sa kamenolomom koji je držala moja brigada. Kažem improviziranu jer nismo imali dovoljno ljudstva da pokrijemo taj, poprilično širok prostor a radilo se o nepreglednom šumskom terenu.
Elem napravimo mi tu nekakvu liniju i naš krajnji rov je bio ispod špica brda na čijem vrhu počinje prvi rov specijalne. Sutradan se suočavamo s prvim napadom i pada upravo ovaj naš zadnji rov jer se je jedan delegat ufatio noge. Sad ću ovdje napraviti mali otklon, ako dozvolite, da malo pojasnim ovu situaciju i onda će mnogi shvatiti (ako je neko čitao moje antipatriotske postove) zašto mrzim ložioničare, odnosno likove što trube o patriotizmu i udaraju svakim postom ratne tam-tamove. Lik koji je zdušio je upravo bio jedan od prvaka hrasničke SDA i MOS-a, lik koji je držao nadahnute govore prije i poslije prvih višestranačkih izbora, a hrasničani ga znaju kao komandira samozvane vojne policije na početku rata (iako vojske nismo ni imali) koji se šetkao okolo u starkama, maskirnoj uniformi, zelenoj beretci i naravno rejbankama i glumio velikog ratnika, a jedini posao ove njegove ko fol vojske je bio da pljačkaju napuštene stanove i kuće i izuzimaju auta pod izlikom traženja oružja. Lik je bio i u zatvoru par dana zbog junačke bježanije, a onda su ga oprali, kao nije mu bilo dobro od detonacije.
a jebiga ne valja ni za moral vojske da priznaš da ti je neko pobjego i umalo zavalio skoro sto ljudi.
I da se vratim priči, dok se zapucalo, junačina je digla sidro i ufatila se noge čime je ostavljen prostor neprijatelju tačno na sastavu između dvije jedinice. Ja sam tada ostao sa par ljudi iza četničkih linija i nismo čak ni svjesni bili šta se desilo na našem desnom boku. Tek kasnije, negdje pred veče nas je pronašao jedan naš izviđač i izvukao odatle. Tu smo imali neku ludu sreću.... jer su ipak ovdje bile iskusne jedinice, pa i samo povlačenje nakon proboja linije nije bilo na vrat na nos, već organizirano, tako da su se samo krajevi linije zalomili, povukli 50 metara natrag (ispod ovog brdašceta) gdje je linija ponovo uspostavljena. Sreća je bila da su na našem drugom rovu deknuli par četalja, tako da su i oni izgubili inerciju proboja i pucanja naše linije i stali....samo su se zadovoljili zauzimanjem ove uzvisine, a nama je to bilo vitalno da se konsolidiramo.
Sad mi smo napravili novu liniju, ali nas je bilo premalo da pokrijemo toliki prostor. Tu se dešava za nas spasonosna stvar. U toku noći dolazi nam pojačanje skoro 100 ljudi iz Kijeva, full opremljenih oružje + oruđa za kopanje ( mi smo došli gore samo s oružjem i kopali do tada rukama) . Ljudi koji su bili pripadnici Trnovske brigade i koje su tako izjebali ( mislim Karavelić na Proskoku) da su ljudi popizdili, pokupili oružje i sišli u Hrasnicu. Tu ih Fikret Prevljak ubjedi da se vrate i priključi ih našoj brigadi i pošalje na Obješenjak nama u ispomoć. Šta da kažem čitavu noć, do jutra smo kopali i uspjeli napraviti pravu odbrambenu liniju. Bez ovih ljudi mogli bi mahati ušima u narednim danima.
Već ujutro počinje napad i traje cijeli dan sve do noći. I da ne duljim tako je bilo narednih 5, 7 ili 10 dana (ne sjećam se više koliko sam bio gore). Uglavnom što smo proveli vremena gore po čitav dan je rokanje bilo. Samo su se smjenjivali artiljerijski i pješadijski napadi ali smo bili dobro ukopani (tu sam skonto koliko je lopata bitna za ratovanje) i teren je bio takav da je više nama išao na ruku. Sjećam se da smo negdje 4-5 dan dobili popunu municije, po dvije kutije metaka na svakog vojnika
... to su vam, ko ne zna, da napuniš dva okvira za AK-47 a to se ispuca sad pa sad...al jebiga nije bilo više... i nije se pucalo bezveze.
Uglavnom uspjeli smo tu da ih zaustavimo i onda je došla UN rezolucija i UNPA zona pa su se čete morale povući na drugu stranu ceste. I tu je naša linija ostala gdje su čete zaustavljene, sve do operacije deblokada u ljeto 1995. godine, na liniji Crni Vrh-Obješenjak -Kamenolom. Znam kad sam sišao kući, a nisam skidao cipele brat bratu jedno 10 dana (nosao sam predratne adidasove gojzerice) tabani su mi bili u ranama i nisam mogao hodati jedno heftu.
Sad što se Golog brda tiče ono su na početku rata držale čete, pa naši uzeli i onda je palo nekada u maju ili junu 1993. Bilo je zona odgovornosti mislim 8. MTBR pa nek neko napiše kako i kad je palo.
Mi smo ga pokušali vratiti u ljeto, mislim juli 1993....Kolko se sjećam bili smo mi iz 4.VMTBR i Crni Labudovi. Samo uzmite u obzir da su moji bili destekovani prethodnim borbama tako da je tada, kad smo krenuli na Golo brdo, vod u mojoj jedinici imao u prosjeku 8 do 12 zdravih ljudi. Tu se ne sjećam da je i došlo do neke borbe jer su nas ubili artiljerijom...doslovno su preorali čitav teren....ja tu metka nisam ispalio....i onda gine Čarli i par naših ljudi, a dosta je izranjavano i povukli su nas odatle. Najgore od svega kad smo povučeni neko upali nakav radio i mi slušamo kako smo zauzeli Golo Brdo
jebem ti propagandu
neko je na početku spomenuo i onu džamiju na Igmanu i njenu ulogu
šta drugo nego da se nasmijem i nek mi niko ne zahatari al : Kakvu jebenu ulogu u bitci za Igman more imati nekakva džamija? Ja je nikad nisam nisam čak ni vidio ni u ratu, a ni poslije rata.
Važnu ulogu za nas su imali hoteli Famos i Igman kao IKM-ovi i kao logističke baze. Važnu ulogu je imala cesta koja je išla ispod Golog i Trešnjevog brda kao komunikacija prema Pazariću i Tarčinu. Ulogu je imalo Golo brdo kao značajna kota s koje kontrolišeš komunikaciju Ilidža - Hadžići. Važnu ulogu je imao sav teren prema Rogoju i Grepku jer je to bila logistička baza za Goražde itd. Ali džamija da je imala neku ulogu niđe veze s zdravom pameću
još bih se osvrnuo na ove arape koje pojedinci spominju....bio sam na dosta ratišta i niđe niti jednog arapa vido nisam...znam samo da su jednom bili došli neki likovi arapi...mislim krajem 92-e i htjeli osloboditi Gornji Kotorac (Gavrića brdo)...zaletili se preko ledine, tekbirali i izginuli ko budale...i tu je glede zone 4.VMBR počela i završila sva priča o arapima u našim redovima i njihovom doprinosu u odbrani BiH... Ja kad sve saberem samo su nam zvono na leđa okačili, a to nam je najmanje trebalo u ratu kao i poslije rata.
eto od mene za početak....sad hoće li vam se svidjeti što pišem...ne znam...nisam odavno patriotski nastrojen, realista sam i rado mi sve ovo sranje zaboravio. A nek napiše ovaj naš ratni "kolega" rankobeograd kako je bilo sa druge strane nišana
.
Ja mogu reći da sam nakon rata sjedio na Bjelašnici sa jednim momkom iz Milića koji je bio na onim brdima oko repetitora (Lisičija glava, Šiljak i Javorak) kada smo ih mi kasnije oslobađali 94 ili 95-te. Zamislite tamo 2001. sjedimo nas dvojica u Babinom dolu, pijemo pivu i evociramo uspomene...ja pričam o oslobađanju a on o odbrani...neprejebivo
