Forum Klix.ba

Pera Trta wrote:Woody, obrazloži molim.

Duboko izvinjenje Pero. Pobrkao sam ovu knjigu sa nekom drugom. Hvala na linku. Ovu čitam obavezno

Pera Trta wrote:

nosara wrote:

Pera Trta wrote:Čiji ti je ovo citat i izvor sa kog si ga prenio?

zdrug, ili koji je klinac... jozo je vrlo postovani povjesnicar medju tom bagrom... Dovoljno za zaobilazak u sirokom luku...

O knjizi se ne sudi po okviru, a još manje po komentarima kojekakvih budala
Prije nego doneseš takav sud, pogledaj makar samo naslovne strane poglavlja ove knjige, pogotovo one koji se odnose na NDH:

http://books.google.com/books?id=fqUSGe ... &q&f=false

Posebno poglavlje 9, i završno poglavlje gdje iznosi zaključna razmatranja o NDH.
Jaču, a na dokumentima utemeljenu, osudu te zločinačke tvorevine malo je ko prije njega dao.
Sačekaj dok "križari" dođu do ove knjige. Vidjećeš odmah suprotne komentare i pljuvačinu po cijenjenom autoru

Nije li banac izvalio nesto u stilu da je fasizam bio samo prevencija protiv komunizma...?

Sto se tice joze, kamo ga u domaji od '45...? Daj, ako ti nije zahmet, bar neku cinjenicu o covjeku... Ja ne nadjoh nista, izuzev divljenja opskurnih individua spram njegovog lika i djela...

Da li je treca knjiga pripremljena za zivota...? To bih volio vidjeti, ako uopste ima ista...

Woody wrote:

Pera Trta wrote:Woody, obrazloži molim.

Duboko izvinjenje Pero. Pobrkao sam ovu knjigu sa nekom drugom. Hvala na linku. Ovu čitam obavezno

Uff, dobro je
Već si me bio i zabrinuo i haman raspalio
Naravno, još jednom preporučujem čitanje jedine knjige u kojoj imaš sve na jednom mjestu.

Evo o Jozi Tomasevichu:

Jozo Tomasevich roden je 1908. godine na Pelješcu, završio je Trgovačku akademiju u Sarajevu, a studirao je i diplomirao ekonomske nauke u Baselu, gdje je 1932. godine stekao i doktorat radom »Die Staatsschulden Jugoslawiens« (objavljeno u Zagrebu 1934). Radio je zatim u časopisu »Narodno blagostanje« u Beogradu, pa u »Ekonomistu« u Zagrebu, objavio je i dvije knjige u Zagrebu (»Financijska politika Jugoslavije 1929-1934« i »Novac i kredit«) i dobio je 1938. godine Rockefelerovu stipendiju za dvogodišnju specijalizaciju iz područja ekonomsko-financijskih nauka u SAD. Rat ga je zatekao u SAD. Nastavio se baviti naučnim radom na području ekonomije i financija, radio je u odjelu UNRRA-e za Jugoslaviju, uključio se u rad naučnih i sveučilišnih institucija u Kaliforniji, objavio nekoliko naučnih radova, primio je američko državljanstvo i postao nastavnik na sveučilištu u San Franciscu. Baveći se pretežno američkim privredno-financijskim temama, ipak je uspio rezimirati svoja znanstvena saznanja o političko-ekonomskom položaju sela u jugoslavenskim zemljama do II svjetskog rata u knjizi »Peasants, Politics, and Economic Changes in Yugoslavia« (740 str, izdanje »Stanford University Press« 1955. godine). Tek šezdesetih godina, potkraj njegove sveučilišne karijere, zainteresirao se znanstveno temeljitije za ratna zbivanja u njegovoj bivšoj domovini i počeo rad na knjizi »Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945«.

Pristupio je tom poslu s etikom objektivnog znanstvenog radnika, koji strastveno traži istinu; s akribijom i rutinom već iskusnog istraživača; s nepristranošću distanciranog Amerikanca, ali i s razumijevanjem čovjeka koji poznaje jezik, ljude, krajeve i prethistorije glavnih zbivanja kojima se bavi njegova knjiga. Obilno je koristio prednosti što ih pruža znanstveni rad pod patronatom bogatog američkog sveučilišta kakvo je Stanford: mogućnost da se nabavi sva literatura, da se nabave mikrofilmovi relevantnih njemačkih, talijanskih, jugoslavensko-emigrantskih, američkih, britanskih i drugih dokumenata, da se po potrebi putuje i istražuje po svim arhivima od Washingtona do Beograda. Također je zahvaljujući prijateljskoj suradnji s kolegama u Jugoslaviji lakše prokrčio put kroz obilje jugoslavenskih dokumenata u Vojnohistorijskom institutu u Beogradu i u drugim arhivima, a bilo mu je i omogućeno da razgovara s nekima od važnih sudionika. Rezultat je petnaestogodišnjeg takvoga rada golema prikupljena grada, koja je autora navela da svoj prvobitni plan o jednoj knjizi znatno proširi i da najprije objavi knjigu »The Chetniks«, a sada dovršava drugu knjigu o ustašama i drugim kolaboracionistima, dok će treća knjiga biti posvećena partizanima.

Citat je iz predgovora jugoslovenskom izdanju knjige o četnicima. Sama činjenica da je ova knjiga objavljena u SFRJ 1979. dovoljno govori da u njoj nije moglo biti ničega što bi ustaše ili četnici slavili ili podržavali.
Umro je 1994, dok je radio na trećoj knjizi, o partizanima. Dokle je bio stigao, vjerovatno nikada nećemo saznati.

ne mogoh odoliti

madner wrote: Treba biti kritican i prema kriticarima. Iznosi svoju tezu, ali onda manipulise brojkama. Ja ne znam o kojem oficijelnom stavu govoris ali u strucnoj literaturi nemas nekog uljepsavanja. Nije sad pisalo da je bilo 100 divizija pa da neko kaze 4. Da li je istina da su u okupaciji zemlje sile osovine angazovale vise snaga nego za rat u Africi?

Jedinice su poslane i jedinice su ostale gdje su. I ocito je da su morali slati vise i vise jedinica. I kakve veze ima da li su ih slali u odbranu ili da ih uniste , kad je rezultat isti. Tu su, nisu na istocnom frontu, nisu u Italiji ili Francuskoj. 1944 je godina kada Jugoslavija za Njemce postaje front, gdje se po njima bore sa regularnom vojskom.

Britanija je podrzala Tita i odkazala pomoc Drazi 1943, kada su vidjeli ko je ko. Iako je jedan bio komunista a drugi monarhista.

OK vjerujem da znaš o ovoj temi više nego ja i da je pisac pretjerao u nipodaštavanju broja angažovanih trupa. Što se tiče britanskog preokreta sumnjam da se radilo o tome da su shvatili ko je ko već su čisto iskalkulisali od koga mogu imati više kratkoročne koristi koja im je u to doba bila neophodna. Kao što i Malkolm kaže Njemci su se bojali eventualnog iskrcavanja saveznika na Jadranu tako da su ofanzive protiv Tita kao i povećanje broja trupa imali veze i sa tim. Britanci su možda upravo u istom kontekstu pružili više podrške Titu kako bi taktički razvukli Njemce i omogućili više prostora za planiranje tački iskrcavanja.

nosara wrote:

Nezbilj wrote:ko ne misli da je SFRJ bilo zlatno doba taj je papak i nacionalista, ko nije protiv kapitalizma taj je ratni profiter i tatin sin.

Prvi put se moram slozit s tobom... Vrlo precizno, ostroumno i nadasve istinito...

Smatrati SFRJ zlatnim dobom je odraz naivnosti, zanesenosti i ne znanja. Isto se odnosi i na kritike kapitalizma i veličanje socijalističkog privređivanja. Za BiH SFRJ jeste bila najbolje rješenje u tom trenutku ali ta tvorevina nije riješila ništa od suštinskih problema ove zemlje tako da smo se 40 godina kasnije opet našli u krvi do koljena. Komunizam odnosno socijalizam su se pokazali kao nerealne ideologije koje su se urušile i ugušile u korupciji neefikasnosti i demagogiji. Zaista je šteta da današnja politička scena u BiH nije polučila ništa napredniju alternativu etnonacionalizmu od demagogije neokomunizma i jugonostalgije.
Nadam se da se i u ovome slažemo

Chmoljo wrote:



ne mogoh odoliti

Da,beskrajno je duhovito sprdati se sa mrtvima.

Go on.

Justina wrote: Da,beskrajno je duhovito sprdati se sa mrtvima.

Go on.

pa jeste. i sa njim, a bogami i sa histerijom u Srbiji u kojem su glavni protagonisti - Dražine kosti...

jadni Čiča...

Chmoljo wrote:

Justina wrote: Da,beskrajno je duhovito sprdati se sa mrtvima.

Go on.

pa jeste. i sa njim, a bogami i sa histerijom u Srbiji u kojem su glavni protagonisti - Dražine kosti...

jadni Čiča...

Nisi u toku dragi covece. U Srbiji se otkopavaju grobnice,ali u tim masovnim grobnicama je oko
100.000 ljudi, a 90% njih nema veze sa cetnicima nego su bili na ovaj ili onaj nacin "drzavni
neprijatelji" Bilo je u Srbiji masovnih streljanja,ocigledno da ste vi u Bosni bili postedjeni
tih strahota kao sto ste bili postedjeni i Sremskog Fronta.

Inace,jednostavno smatram da je slika koja je postavljena neukusna,vulgarna i da ne prilici
ovom PDF.Ima valjda nekog PDF- za zezanje i smijesne slike. Ali ja samo rekoh svoje misljenje.

Justina wrote: Nisi u toku dragi covece. U Srbiji se otkopavaju grobnice,ali u tim masovnim grobnicama je oko
100.000 ljudi, a 90% njih nema veze sa cetnicima nego su bili na ovaj ili onaj nacin "drzavni
neprijatelji" Bilo je u Srbiji masovnih streljanja,ocigledno da ste vi u Bosni bili postedjeni
tih strahota kao sto ste bili postedjeni i Sremskog Fronta.

Inace,jednostavno smatram da je slika koja je postavljena neukusna,vulgarna i da ne prilici
ovom PDF.Ima valjda nekog PDF- za zezanje i smijesne slike. Ali ja samo rekoh svoje misljenje.

ovdje nije riječ o 100.000 neznanih ljudi. riječ je o jednom, jedinom čovjeku i svemu što on predstavlja. kao i ono što predstavljaju njegovi sljedbenici.

draga ženo, isti oni koji su klali po Srebrenici, Zvorniku i Foči su se pozivali na lik i djelo dotičnog. ali bitno je da se ne naruši njegov spokoj. moćno neko govno.

a što se tiče tog busanja u prsa Sremskim Frontom i masovnim streljanjima, očigledno kako misliš da su se Sutjeska, Neretva, Kozara, Igmanski Marš, oslobođenje Bihaća itd. itd. odigrali u Zimbabweu.

nije ni čudo kada su po udžbenicima u Srbiji četnici - antifašisti...

[quote="Chmoljo
draga ženo, isti oni koji su klali po Srebrenici, Zvorniku i Foči su se pozivali na lik i djelo dotičnog. ali bitno je da se ne naruši njegov spokoj. moćno neko govno.

a što se tiče tog busanja u prsa Sremskim Frontom i masovnim streljanjima, očigledno kako misliš da su se Sutjeska, Neretva, Kozara, Igmanski Marš, oslobođenje Bihaća itd. itd. odigrali u Zimbabweu.

nije ni čudo kada su po udžbenicima u Srbiji četnici - antifašisti...[/quote]


Cetnici u Srbiji su bili i ostali ubice,ozloglasene,pijane i bahate i niti su u istorijama drugacije
opisivanji niti je misljenje u narodu drugacije. Naravno da ima zamlata koji Drazu uzidizu u nebesa,
ali to je jako mali broj ljudi, cak nije vredan ni pomena.

Cetnici u Bosni i Hrvatskoj su druga prica,ali to sada nije ni tema.

Meni je samo zasmetalo da se na ovaj ozbiljan topik stavljaju fekalije.

Sremski front je namerno smisljen ,rat je bio i zavrsen,a za divno cudo regrutovana su samo
deca iz gimnazija 16-17 godina,decaci naravno.Tako je vecina i poginula pa su moji zemljaci
iz Bosne, pobednici sa Neretve i Sutjeske mogli u Srbiji da uvode komunizam, da se prave
fiktivna sudjenja sa "svedocima po duznosti" pa onda i masovna streljanja.

Znas,dragi covece, svako se cesa tamo gde ga svrbi pa tako i ja oko Sremskog Fronta.

Justina wrote:
Cetnici u Bosni i Hrvatskoj su druga prica,ali to sada nije ni tema.

Četnici u Bosni i Sandžaku, ukratko:

Druga grupa, muslimansko pučanstvo Bosne i Hercegovine i Sandžaka bilo je jedna od glavnih žrtava četničkog terora.
Jedan od najranijih događaja bio je niz pokolja Muslimana u jugoistočnoj Bosni koji su se dogodili u decembru 1941. i januaru 1942. osobito na području Foče, gdje je ubijeno vjerojatno preko dvije tisuće ljudi. Istočna i jugoistočna Bosna bile su u stvari teško pogođene i ustaškim terorom protiv Srba i četničkim terorom protiv muslimanskog i hrvatskog stanovništva. Još neke provale četničkog terora protiv Muslimana na području Foče dogodile su se u augustu 1942. Najgori četnički teror protiv Muslimana događao se u Sandžaku i jugoistočnoj Bosni u januaru i februaru 1943. Prema jednom obavještenju četničke Vrhovne komande od 24. februara 1943. bile su to kaznene protumjere »usled agresivnog držanja muslimana koji su palili srpska sela i ubijali srpski živalj.«174 Četničke jedinice koje su decembra 1942. bile mobilizirane u Crnoj Gori i spremale se za planirani ali odloženi »marš na Bosnu«, dobile su naređenje početkom januara i opet početkom februara, da poduzmu tzv. »akcije čišćenja« protiv Muslimana, prvo u srezu Bijelo Polje u Sandžaku, a u februaru u srezu Čajniče i u dijelu sreza Foča u jugoistočnoj Bosni, te općine Pljevlja u Sandžaku. Četnički gubici bili su minimalni, muslimanski gubici procijenjeni su na oko 10.000 osoba. Još više pojedinosti otkriva izvještaj majora Đurišića, oficira zaduženog za te operacije, kojeg je podnio načelniku štaba Vrhovne komande (Mihailoviću). Prema Đurišićevom izvještaju od 10. januara, spaljena su 33 muslimanska sela, ubijeno je 400 muslimanskih boraca (članova tzv. Muslimanske milicije koju su pomagali Talijani) i oko 1.000 žena i djece, nasuprot 14 mrtvih i 26 ranjenih četnika.175 Akcija čišćenja poduzeta početkom februara požnjela je još strašniju žetvu: prema Đurišićevom izvještaju od 13. februara, u toj akciji četnici su ubili oko 1.200 muslimanskih boraca i oko 8.000 staraca, žena i djece; četnički gubici u toj akciji bili su 22 mrtva i 32 ranjena. K tome su četnici uništavali svu imovinu osim stoke, žita i sijena, koje su plijenili. Može se primijetiti da bi muslimanski gubici sigurno bili još veći da ih veliki broj već nije pobjegao sa tog područja, većinom u Sarajevo; svi koji su se mogli skloniti na sigurno, učinili su to, naravno, čim je februarska akcija počela.176 Iako su »akcije čišćenja« u Sandžaku i jugoistočnoj Bosni četnici predstavljali kao protumjere muslimanskoj agresivnoj djelatnosti, sve okolnosti ukazuju da je ta operacija bila djelomično provođenje onog četničkog plana koji se posebno spominje u Mihailovićevoj direktivi od 20. decembra 1941. Đurišiću i Lašiću, a odnosi se na čišćenje Sandžaka od Muslimana i Bosne od Muslimana i Hrvata.

[quote="Pera Trta
četnički teror protiv Muslimana događao se u Sandžaku i jugoistočnoj Bosni u januaru i februaru 1943. Prema jednom obavještenju četničke Vrhovne komande od 24. februara 1943. bile su to kaznene protumjere »usled agresivnog držanja muslimana koji su palili srpska sela i ubijali srpski živalj.«174 Četničke jedinice koje su decembra 1942. bile mobilizirane u Crnoj Gori i spremale se za planirani ali odloženi »marš na Bosnu«, dobile su naređenje početkom januara i opet početkom februara, da poduzmu tzv. »akcije čišćenja« protiv Muslimana, prvo u srezu Bijelo Polje u Sandžaku, a u februaru u srezu Čajniče i u dijelu sreza Foča u jugoistočnoj Bosni, te općine Pljevlja u Sandžaku.

.[/quote][/quote]

Ja samo htedoh da kazem da je ipak monstruozno da ti cetnici u Srbiji (ovde mislim na Istocnu Srbiju)
u nedostatku "neprijatelja" iz cista mira kolju srpske seljake, usput i stotine mladih komunista,intelektualaca.

Jednostavno su te cuvene cetnicke trojke ulazile u sela (srspska sela jer tamo i zive samo Srbi) ,
izivljavali se nad ljudima i na kraju poklali sve ukucane ,zapalili kuce.

Otuda kod Srba u Srbiji zaista nema nikakvih simpatija prema cetnicima
U mojoj gimnaziji i dan danas u holu stoje velike fotografije zaklanih mladih profesorki,
ali i ucenika za koje se zuckalo da su komunisti. I kada i kao dete,ali i odrastao covek svaki dan
prolazis pored tih slika onda nikako ne mozes da imas bilo kakve simpatije za te ubice.

Ne znam jesi li čitala ovu knjigu, ali događaj ti je vjerovatno poznat:

http://www.znaci.net/00001/22.htm

Samo jedna riječ: užas.
I stvarno se čovjek poslije ovoga zapita kako neko OVO može da slavi?

Pera Trta wrote:Ne znam jesi li čitala ovu knjigu, ali događaj ti je vjerovatno poznat:

http://www.znaci.net/00001/22.htm

Samo jedna riječ: užas.
I stvarno se čovjek poslije ovoga zapita kako neko OVO može da slavi?

U Srbiji njih (njega) slavi zaista jako mali broj vecito jucerasnjih zamlata,Vuk Draskovic
je kao nekakav monarhist pokusavao da razvodni i idealizuje cu celu pricu,ali mu je partija
otisla da ne kazem gde bas zbog tih teza o cetnicima.

U mom gradu u Srbiji bili su stacionarani i Nemci za sve vreme rata, ali se njih niko nije bojao
jer su oni bili disciplinovani,maznjavali ljudima namirnice,ali se tu sve i zavrsavalo.

Naravno bilo je i ljubavnih afera , ali su te zene,nazalost ne kao u Francuskoj, samo izvrnute ruglu bile,
nego i streljane.

Ljudi su se bojali cetnika jer se nije znalo sta donosi noc a sta dan i sta i kako im ugoditi da ne
pokolju celu porodicu.

Usput,ja sam upravo u Francuskoj,jako blizu Villefranche-de-Rouergue, ali na moru, i videh
sada u nemackim izvorima ono o cemu je Cmoljo pisao o Handzar diviziji da se najvazniji
trg u tom gradicu zove Champs des martyrs croates , iako,kako nemacki izvori kazu 3/4
njih bili su muslimani.

Drugovi i drugarice, pomaze Bog , stvari postaju ozbiljne, lako se otrze sa lanca na zadnjim stranama vidju ja, svako od neke jace muke, jasno je to I odavle ...

Stigla stampa iz matice, i u rubrici Jeste li vec culi da, 2 str Zabavnika kaze ovako :

Letologika je kad neko ne moze da se seti reci koju zeli da kaze.

Bacate me u Letologiku samo tako.

Lepite neke price, jeste na Tigru i dalje ili vas radi neki novi brend ?

Znaci bez karte je pocelo da zapinje vidim ja – BiH u ww 2 bese tema, ajmo malo bar ove uopstene karte da ne boli puno glava

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/c ... _45_en.gif

I lagani refresh obavezno posto se skola izgleda povrsno pohadjala, izgleda opet neka generacija ometena ratom sta li ?

Dakle osvezavajuce informacije vezano za eticke vrline disciplinovanih ali vazda gladnih Njemaca – prave buce, bekrije – becari, gladnice, sto ono kazu –

Tema je disciplinovano samo maznjavanje klope – action - plug & play

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/s ... ujevac.jpg

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/s ... ljanje.jpg

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A1%D0 ... aocima.jpg

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/s ... radana.jpg

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/c ... 0_1941.jpg

Mir vam ali stvarno

Uskoro je medju mnogim muslimanima zavladalo razocaranje. Premda nije bilo opsteg pogroma organizovanog protiv njih, pogazeno je obecanje da ce se postivati sva njihova prava. U ustaskoj NDH jednostavno nije funkcionisala pravna drzava. U ljeto i jesen 1941. godine, pocevsi od 2. avgusta, muslimansko je svestenstvo izdalo niz javnih rezolucija i protesta. Takve su rezolucije donesene u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli. U mostarskoj rezoluciji spominjali su se "nebrojeni zlocini, prestupi, zloupotrebe i prisilno prevjeravanje koji su izvrseni i koji se vrse nad pravoslavnim Srbima i drugim nasim sugradjanima". U rezoluciji muslimanskog svestenstva u Banjoj Luci iznesene su prituzbe na pljacku i otimacinu srpske i zidovske imovine. U peticiji koju je pokrenuo Hadzihasanovic, a potpisala je stotina istaknutih sarajevskih muslimana u mjesecu oktobru, osudjeno je nasilje izvrseno nad Zidovima i Srbima i zahtijevala se "sigurnost zivota, dostojanstva, imovine i vjere za sve gradjane". Potkraj te godine Nijemci su izvijestili da su se "znatno pogorsali odnosi izmedju muslimana i drzavne vlasti".

Medjutim, u to isto vrijeme, dok su lokalni cetnicki komandanti dopustali svojim ljudima da napadaju muslimanska sela, cetnici su se sluzbeno obracali muslimanima za podrsku. Tako je jedan od cetnickih vodja u Hercegovini Dobrosav Jevdevic zapisao u julu 1942. da treba biti tolerantan prema muslimanima iz taktickih razloga, "iako se ne smije smetnuti s uma da s njima ne moze biti prave sloge". Nije bilo vjerovatno ni da ce to smetnuti s uma muslimani u mnogim dijelovima jugoistocne Bosne i Hercegovine, gdje su cetnici i druge lokalne srpske jedinice pobili na tisuce muslimana u zimu sa 1941. na 1942. godinu i u ljeto 1942. godine.


Najveci pokolji su bili u okolici Foce i Cajnica. Najmanje 2000 muslimana pobile su ondje jedinice pod komandom lokalnog cetnickog komandanta Zaharija Ostojica u avgustu 1942., a u februaru 1943. pobijeno ih je vise od 9000, od kojih 8000 starijih ljudi, zena i djece.
_____________________________________________________

Zanimljivo je da četnici odnmazde za zločine od strane ustaša nisu vršili nad Hrvatima nego nad muslimanima!

to i nije neobjašnjivo, muslimani bijahu dobar dio ljudstva postrojbi ndh pa i ustaša, pokolji su činjeni većinom u istočnoj bosni jer su planski "čistili" dolinu drine (nikakve pouke nisu izvučene pa su se ponovile u ovom ratu) a tamo nije bilo hrvatskog stanovništva, doduše pokolje nad hrvatima u zapadnoj bosni drvar, grahovo,kulen vakuf itd. u suradnji s partizanima odradili su odmah početkom rata....

osa wrote:to i nije neobjašnjivo, muslimani bijahu dobar dio ljudstva postrojbi ndh pa i ustaša, pokolji su činjeni većinom u istočnoj bosni jer su planski "čistili" dolinu drine (nikakve pouke nisu izvučene pa su se ponovile u ovom ratu) a tamo nije bilo hrvatskog stanovništva, doduše pokolje nad hrvatima u zapadnoj bosni drvar, grahovo,kulen vakuf itd. u suradnji s partizanima odradili su odmah početkom rata....

Činjenica je ipak da večina zločina nije rezultat nikakvih emocija, mržnje i osvete već političkog plana i strategije. Četnici su etnički čistili pogranična područja Srbije odnosno istočnu Bosnu i Sandžak što je politika i metodologija širenja Srbije od prvog srpskog ustanka do danas. Što se tiče muslimana odnosno Bošnjaka u ustašama evo jednog zanimljivog teksta:

Ratni putevi i stranputice viteza Pjanića – neka obilježja sela Sokola u Drugom svjetskom ratu

Tokom Drugog svjetskog rata selo Soko držalo je takozvanu sjevernu liniju odbrane Gračanice, a najvažnije uporište branilaca na toj liniji bila je srednjovjekovna tvrđava, koju narod i danas jednostavno zove jedmostavno gradina. Nisu ovo staro naselje bez razloga zvali sjeverna kapija Gračanice. Sve dok se držao Soko, Gračanica je, kažu, mogla mirno spavati.

U mnogim istinitim i izmišljenim pričama o Sokolu i Sokoljanima u Drugom svjetskom ratu ima raznih likova i raznih imena, važnih i nevažnih, ovakvih ili onakvih. Ali se ni jedna priča «sa tematikom iz Drugog svjetskog rata u ovom kraju» ne može početi niti završiti bez spominjanja Ibrahima Pjanića, kontroverznog zapovjednika Sokola, hvaljenog i osporavanog ustaškog satnika, počasnog bega i priznatog viteza Ante Pavelića, nesumnjivo najpoznatijeg emigranta sa ovih prostora.

Rođen je oko 1900. godine u Sokolu, zemljoradnik, seoski majstor, samouk, dunđer, koji se do početka rata ni po čemu nije razlikovao od ostalih svojih komšija. Nakon okupacije i proglašenja NDH, na području Sokola prikuplja oružje i među prvim organizuje seoske straže, koja će prerasti u postrojbe muslimanske milicije, potom legije itd. Stavit će se u zaštitu muslimanskih sela od četničke opasnosti, naročito poslije pogroma muslimana Bošnjaka u istočnoj Bosni i poznatih nagodbi ustaške države sa četničkim odredima na prostoru Trebave, Ozrena, Majevice, srednje Bosne. Mada je tokom čitavog rata ostao na «istoj liniji», njegova vojska je više puta mijenjala nazive, ali i oznake na kapama: seoska straža ili milicija, domaći domobrani (DOMDO) ili legija, zeleni kadar ili ustaše.

Početkom marta 1942. godine u Gračanici se formira zapovjedništvo Hadžiefendićeve legije (kasnije DOMDO pukovnije) sa zadatkom da na tom prostoru formira jednu jedinicu jačine bojne (bataljona), koja će se brzo razviti u četiri satnije (čete): Gračanica, Malešići, Brijesnica i Soko. Satniju Soko popunjavalo je ljudstvo iz Sokola, Doborovaca i Sladne, a držalo je položaje prema Skipovcu i Srnicama. Za zapovjednika satnije postavljen je Ibrahim Pjanić, koji se prema nekim dokumentima UDBE, u to vrijeme već nalazio na političkoj dužnosti ustaškog logornika u Gračanici. U tom svojstvu «neposredno sarađuje sa ustaškim logornikom Štir Ivanom – komandantom 13. ustaške bojne, koja je došla u Gračanicu u novembru 1941. godine i ostala do pred kraj 1942. godine.»

Nakon promjene vojno-političke situacije na svjetskim frontovima, prodora partizanskih jedinica u sjeveroistočnu Bosnu, te regrutovanja muslimana u SS jedinice, sredinom ljeta i jeseni 1943. godine, dolazi do raslojavanja i konačne propasti DOMDO pukovnije i njezinih dijelova, stacioniranih po gradovima oko Tuzle – od Živinica i Kladnja, pa do Gračanice.

Rastureno je i zapovjedništvo gračaničke bojne (mnogi odlaze u partizane), ali DOMDO satnija u Sokolu ostaje na okupu i dalje pod zapovjedništvom satnika Ibrahima Pjanića, koji će je «prešaltati» u zeleni kadar. Pod neposrednim uticajem i uz podršku njemačko-ustaških jedinica stacioniranih na ovom prostoru, jedinice zelenog kadra zauzimaju oštriji kurs prema partizanima u odnosu na dotadašnju legiju.

Kao zapovjednik ojačane satnije zelenog kadra, u proljeće 1944. godine, Pjanić se morao odlučiti: ili svojim momcima staviti na kapu petokraku i krenuti sa partizanima ili im staviti ponuđeni ustaški znak «U» i vezati se za sudbinu NDH - koju su već bili otpisali i njeni saveznici. I sa jedne i sa druge strane imao je svoje moćne savjetnike koji su na njega vršili pritisak i «urgirali za svoju stranu». Izbor nije bio veliki: ili se prikloniti, ili se ukloniti (ali kuda).

O tim pregovorima i Pjanićevim kolebanjima «ni tam ni vam», mnogo štošta ostalo je do danas nejasno i mutno. Ostala je u narodu kultna priča o kratkotrajnom boravku Ibrahima Pjanića u Zagrebu s proljeća 1944. godine, kada su ga, uz najveće počasti primili velikodostojnici NDH i dodijelili mu počasne titule Bega od Bosne i ustaškog viteza. Narodna mašta je toj zagrebačkoj epizodi dodala još zagrebačke ekskluzivne kafane, pjevaljke i bordele. I još ponešto. Ko zna?

Ali jedno je sigurno: i u ovom slučaju odlučujuću ulogu odigrala je takozvana logistika i obećanje da će Zagreb isporučiti dovoljno «hrane i džebane» za odbranu Sokola od sve žešće partizanske navale. Prevagnula je je ona politička struja u gračaničkoj čaršiji koja je vjerovala u ustašku državu i hrvatstvo kao jedinu soluciju za bosanske muslimane. Osim toga, Pjanić je bio obaviješten da s partizanima ne bi lično dobro prošao jer su ga već bili označili kao ustašu. Postoje i dokumenti iz kojih se jasno vidi da bi partizanski komesari sa njim postupili kao sa običnim zločincem.

Politička klima na prostoru Gračanice znatno se promijenila nakon postrojavanja Pjanićeve 25. ustaške bojne, koja će biti značajan faktor u ratnom raspletu oko Gračanice u proljeće 1945. godine. U međuvremenu, raspuštena je i partijska organizacija u Gračanici. Obrazloženje: “legijsko ponašanje”, kolebljiv stav i uplitanje u pregovore oko prelaska Pjanića partizanima.

A da su pregovori uspjeli?

Ko zna.

Nakon pada Sokola i Gračanice, 7. aprila 1945. godine, jedni tvrde da su Pjanića posljednji put vidjeli u Brijesnici, drugi u Zagrebu, treći u Austriji. Sa hiljadama drugih umornih i dezorijentisanih pripadnika poražene vojske pred partizanima su bježali i Pjanićevi momci – ne dalje od Maribora, Zidanog Mosta i Blajburga, gdje ih je vjerovatno progutao mrak. Ibrahim Pjanić je nastavio svoj emigrantski život u Austriji i Njemačkoj. Iako mu je UDBA bila stalno za petama, «prevario ih je» i umro prirodnom smrću kasnih sedamdesetih godina kao stari isluženi emigrant ekstremne hrvatske «fele».

Ostale su mnoge nerazjašnjene činjenice iz biografije tog čovjeka, razne mistifikacije i pretjerivanja. Zvanično, on je dugo bio ratni zločinac u bjegstvu. Kad je negdje kasnih šezdesetih godina malo «otopilo», vlast mu skida optužbu i dozvoljava povratak kući – «jer je bolje da je vam, nego tam». Tadašnji predsjednik opštine Gračanica Rizah Suman šalje mu garancije da neće biti uhapšen i preko rodbine upućuje poruku da se vrati u zemlju U prvi mah je prihvatio poziv, ali se brzo predomislio. Ipak, nije mogao vjerovati «crvenim».

Posljedice?

Dok se po muslimanskim kućama ime Ibrahima Pjanića još dugo s poštovanjem, šapatom i krišom izgovaralo, na javnim političkim mitinzima on se prozivao kao narodni neprijatelj i zločinac. Zavisno od opštedruštvene klime, ustaštvo Sokola još dugo se Sokoljanima nabijalo na nos – skoro sve do današnjeg doba. Gračanica je zbog toga u svom razvoju imala goleme štete. S druge strane duboko u privatnosti naših muslimanskih kuća, s koljena na koljeno prenosila se priča o vitezu Ibrahimu Pjaniću, braniocu naroda. U narodnoj mašti pod tim imenom stvarao se lik koji je imao sve manje veze sa stvarnošću. Mnogi su vjerovali da će se on vratiti i dovesti sa sobom one koji su sa njim «odstupili». Nažalost, to su bile iluzije očajnih majki, supruga djece – čiji su najmiliji u haosu s proljeća 1945. godine zauvijek nestali. Tako valjda nastaju legende.

Životna sudbina Ibrahima Pjanića iz Sokola tipično je bošnjačka muka, prepuna prevara, razočarenja, besmisla, evropske magle i domaće bugije – i prije njega i poslije njega i danas. Bez jasne političke orijentacije, bez nacionalnog programa, bez nacionalnog vođstva, je li moglo drugačije. Braneći sebe, svoju kuću u Sokolu, svoj rodni kraj, služeći sebi i svojim ljudima, a time i Bosni, kao zapovjednik DOMDO satnije u Sokolu, negdje do sredine ljeta 1943. godine, taj je čovjek, historija će kasnije pokazati, bio na pravoj strani. Onog momenta kada je bio prinuđen da bira neku drugu stranu, da se stavi u funkciju ovog ili onog, on je počeo gubiti orijentaciju, odabrao je gubitničku opciju, po svemu pogrešnu stranu na kojoj će ostati do kraja života, a njegovi sljedbenici pogubiti glave.

Selo Soko, a sa njime i Gračanica, godinama poslije Drugog svjetskog rata, bit će označeni kao ustaška legla, kao reakcija, kao nazadnjaštvo. Reperkusije se, možda, osjećaju i danas.

Soko u Drugom svjetskom ratu: to je priča koju tek valja ispričati, koju valja demistifikovati, argumentovano i strpljivo.

U svakom promišljanju na tu temu, što se Gračanice tiče, i u traženju odgovora na pitanje mjesta i uloge muslimansko-bošnjačke vojske koju je predvodio Ibrahim Pjanić i njemu slični, mora se imati u vidu sljedeća činjenica: Tokom posljednjeg rata za Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), Gračanica se branila na skoro istim linijama koje je branila i Pjanićeva vojska, u istim rovovima i tranšejama, jer opasnost je prijetila sa iste strane.

bokakotorska wrote:Drugovi i drugarice, pomaze Bog , stvari postaju ozbiljne, lako se otrze sa lanca na zadnjim stranama vidju ja, svako od neke jace muke, jasno je to I odavle ...

Stigla stampa iz matice, i u rubrici Jeste li vec culi da, 2 str Zabavnika kaze ovako :

Letologika je kad neko ne moze da se seti reci koju zeli da kaze.

Bacate me u Letologiku samo tako.

Lepite neke price, jeste na Tigru i dalje ili vas radi neki novi brend ?

Znaci bez karte je pocelo da zapinje vidim ja – BiH u ww 2 bese tema, ajmo malo bar ove uopstene karte da ne boli puno glava

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/c ... _45_en.gif

I lagani refresh obavezno posto se skola izgleda povrsno pohadjala, izgleda opet neka generacija ometena ratom sta li ?

Dakle osvezavajuce informacije vezano za eticke vrline disciplinovanih ali vazda gladnih Njemaca – prave buce, bekrije – becari, gladnice, sto ono kazu –

Tema je disciplinovano samo maznjavanje klope – action - plug & play





Mir vam ali stvarno

Tema su bili cetnici,ja odgovorih iz svog ugla a oslanjajuci se na price mojih baba,deda,ali i moje majke.
A sto,pa zar nije najstrashnije nekoga ostavljati gladnim da i umire od gladi?

Ne pravim ja od okupatora nikakve vitezove okruglog stola, a za Kragujevac ,ali i Kraljevo
nije potrebno da me upucujes na Viki.

Meni samo nedostaje na ovom topiku da neko nesto kaze o stradanju srpskog zivlja u Bosni, sto od
SS divizije Handzar sto do ustasha. Stalno je rec o stradanjima muslimana u Istocnoj Bosni. Kako je
bilo u Zapadnoj,kako na granicama sa danasnjom Hrvatskom?

U nemackim izvorima stoji da je ta Handzar divizija jako mucki i zverski pobila nekoliko
desetina hiljada Srba. Valjda ne u viteskoj borbi "prsa u prsa"?

I jos nesto glede cetnika.

Uvek se pominju neki cetnici i cetnicki pokret iz Srbije te i Draza Mihajlovic, ali od kud to
da su Vuk Draskovic, a narocito casna porodica Dane Draskovic i danas zadojeni idejom cetnistva.

Da li su na tlu Bosne "dejstvovali" neki cetnici iz Crne Gore? Ili sva zverstva ,dal iz WWI, WWII,
ali i zadnjih ratova obavezno idu u rubriku "Mislosevic,Dobrica Cosic,mozda i Nikola Pasic",
ili preciznije, zasto ja moram da se izvinjavam za zlocine koje su praviliu Milovi preci?

Inace,savrseno ja dobro znam o zlocinima Nemaca na teritoriji Srbije.
Postoji jedna putujuca izlozba ,nemacka, "Zlocini Wehrmachta", a udarne slike
su vesanja u Pancevu,oma posle bombardovanja Srbije, a onako iz cista mira,cisto da
se zna sta Srbima predstoji.

Nekoliko desetina hiljada = supljak i propaganda.

Gdje i kada? Koji su izvori tih tvrdji i koji dokazi?

Justina, ovo je podforum Istorija, a ne Mitologija. Poželjno je sve tvrdnje, naročito kad se govori o "desetinama hiljada" nečega, potkrijepi dokumentima.
Zanima me znaš li uopšte kada je 13 SS nastala, na kom prostoru i koliko dugo je djelovala.
A to što je Vuk Drašković četnik i nije neko čudo. Treba malo poznavati istoriju gatačkog kraja u WW2, gdje su se na obje strane desili užasni zločini, da stvari budu bar malo jasnije.

Nezbilj wrote:

osa wrote:to i nije neobjašnjivo, muslimani bijahu dobar dio ljudstva postrojbi ndh pa i ustaša, pokolji su činjeni većinom u istočnoj bosni jer su planski "čistili" dolinu drine (nikakve pouke nisu izvučene pa su se ponovile u ovom ratu) a tamo nije bilo hrvatskog stanovništva, doduše pokolje nad hrvatima u zapadnoj bosni drvar, grahovo,kulen vakuf itd. u suradnji s partizanima odradili su odmah početkom rata....

Činjenica je ipak da večina zločina nije rezultat nikakvih emocija, mržnje i osvete već političkog plana i strategije. Četnici su etnički čistili pogranična područja Srbije odnosno istočnu Bosnu i Sandžak što je politika i metodologija širenja Srbije od prvog srpskog ustanka do danas. Što se tiče muslimana odnosno Bošnjaka u ustašama evo jednog zanimljivog teksta:

Ratni putevi i stranputice viteza Pjanića – neka obilježja sela Sokola u Drugom svjetskom ratu

Tokom Drugog svjetskog rata selo Soko držalo je takozvanu sjevernu liniju odbrane Gračanice, a najvažnije uporište branilaca na toj liniji bila je srednjovjekovna tvrđava, koju narod i danas jednostavno zove jedmostavno gradina. Nisu ovo staro naselje bez razloga zvali sjeverna kapija Gračanice. Sve dok se držao Soko, Gračanica je, kažu, mogla mirno spavati.

U mnogim istinitim i izmišljenim pričama o Sokolu i Sokoljanima u Drugom svjetskom ratu ima raznih likova i raznih imena, važnih i nevažnih, ovakvih ili onakvih. Ali se ni jedna priča «sa tematikom iz Drugog svjetskog rata u ovom kraju» ne može početi niti završiti bez spominjanja Ibrahima Pjanića, kontroverznog zapovjednika Sokola, hvaljenog i osporavanog ustaškog satnika, počasnog bega i priznatog viteza Ante Pavelića, nesumnjivo najpoznatijeg emigranta sa ovih prostora.

Rođen je oko 1900. godine u Sokolu, zemljoradnik, seoski majstor, samouk, dunđer, koji se do početka rata ni po čemu nije razlikovao od ostalih svojih komšija. Nakon okupacije i proglašenja NDH, na području Sokola prikuplja oružje i među prvim organizuje seoske straže, koja će prerasti u postrojbe muslimanske milicije, potom legije itd. Stavit će se u zaštitu muslimanskih sela od četničke opasnosti, naročito poslije pogroma muslimana Bošnjaka u istočnoj Bosni i poznatih nagodbi ustaške države sa četničkim odredima na prostoru Trebave, Ozrena, Majevice, srednje Bosne. Mada je tokom čitavog rata ostao na «istoj liniji», njegova vojska je više puta mijenjala nazive, ali i oznake na kapama: seoska straža ili milicija, domaći domobrani (DOMDO) ili legija, zeleni kadar ili ustaše.

Početkom marta 1942. godine u Gračanici se formira zapovjedništvo Hadžiefendićeve legije (kasnije DOMDO pukovnije) sa zadatkom da na tom prostoru formira jednu jedinicu jačine bojne (bataljona), koja će se brzo razviti u četiri satnije (čete): Gračanica, Malešići, Brijesnica i Soko. Satniju Soko popunjavalo je ljudstvo iz Sokola, Doborovaca i Sladne, a držalo je položaje prema Skipovcu i Srnicama. Za zapovjednika satnije postavljen je Ibrahim Pjanić, koji se prema nekim dokumentima UDBE, u to vrijeme već nalazio na političkoj dužnosti ustaškog logornika u Gračanici. U tom svojstvu «neposredno sarađuje sa ustaškim logornikom Štir Ivanom – komandantom 13. ustaške bojne, koja je došla u Gračanicu u novembru 1941. godine i ostala do pred kraj 1942. godine.»

Nakon promjene vojno-političke situacije na svjetskim frontovima, prodora partizanskih jedinica u sjeveroistočnu Bosnu, te regrutovanja muslimana u SS jedinice, sredinom ljeta i jeseni 1943. godine, dolazi do raslojavanja i konačne propasti DOMDO pukovnije i njezinih dijelova, stacioniranih po gradovima oko Tuzle – od Živinica i Kladnja, pa do Gračanice.

Rastureno je i zapovjedništvo gračaničke bojne (mnogi odlaze u partizane), ali DOMDO satnija u Sokolu ostaje na okupu i dalje pod zapovjedništvom satnika Ibrahima Pjanića, koji će je «prešaltati» u zeleni kadar. Pod neposrednim uticajem i uz podršku njemačko-ustaških jedinica stacioniranih na ovom prostoru, jedinice zelenog kadra zauzimaju oštriji kurs prema partizanima u odnosu na dotadašnju legiju.

Kao zapovjednik ojačane satnije zelenog kadra, u proljeće 1944. godine, Pjanić se morao odlučiti: ili svojim momcima staviti na kapu petokraku i krenuti sa partizanima ili im staviti ponuđeni ustaški znak «U» i vezati se za sudbinu NDH - koju su već bili otpisali i njeni saveznici. I sa jedne i sa druge strane imao je svoje moćne savjetnike koji su na njega vršili pritisak i «urgirali za svoju stranu». Izbor nije bio veliki: ili se prikloniti, ili se ukloniti (ali kuda).

O tim pregovorima i Pjanićevim kolebanjima «ni tam ni vam», mnogo štošta ostalo je do danas nejasno i mutno. Ostala je u narodu kultna priča o kratkotrajnom boravku Ibrahima Pjanića u Zagrebu s proljeća 1944. godine, kada su ga, uz najveće počasti primili velikodostojnici NDH i dodijelili mu počasne titule Bega od Bosne i ustaškog viteza. Narodna mašta je toj zagrebačkoj epizodi dodala još zagrebačke ekskluzivne kafane, pjevaljke i bordele. I još ponešto. Ko zna?

Ali jedno je sigurno: i u ovom slučaju odlučujuću ulogu odigrala je takozvana logistika i obećanje da će Zagreb isporučiti dovoljno «hrane i džebane» za odbranu Sokola od sve žešće partizanske navale. Prevagnula je je ona politička struja u gračaničkoj čaršiji koja je vjerovala u ustašku državu i hrvatstvo kao jedinu soluciju za bosanske muslimane. Osim toga, Pjanić je bio obaviješten da s partizanima ne bi lično dobro prošao jer su ga već bili označili kao ustašu. Postoje i dokumenti iz kojih se jasno vidi da bi partizanski komesari sa njim postupili kao sa običnim zločincem.

Politička klima na prostoru Gračanice znatno se promijenila nakon postrojavanja Pjanićeve 25. ustaške bojne, koja će biti značajan faktor u ratnom raspletu oko Gračanice u proljeće 1945. godine. U međuvremenu, raspuštena je i partijska organizacija u Gračanici. Obrazloženje: “legijsko ponašanje”, kolebljiv stav i uplitanje u pregovore oko prelaska Pjanića partizanima.

A da su pregovori uspjeli?

Ko zna.

Nakon pada Sokola i Gračanice, 7. aprila 1945. godine, jedni tvrde da su Pjanića posljednji put vidjeli u Brijesnici, drugi u Zagrebu, treći u Austriji. Sa hiljadama drugih umornih i dezorijentisanih pripadnika poražene vojske pred partizanima su bježali i Pjanićevi momci – ne dalje od Maribora, Zidanog Mosta i Blajburga, gdje ih je vjerovatno progutao mrak. Ibrahim Pjanić je nastavio svoj emigrantski život u Austriji i Njemačkoj. Iako mu je UDBA bila stalno za petama, «prevario ih je» i umro prirodnom smrću kasnih sedamdesetih godina kao stari isluženi emigrant ekstremne hrvatske «fele».

Ostale su mnoge nerazjašnjene činjenice iz biografije tog čovjeka, razne mistifikacije i pretjerivanja. Zvanično, on je dugo bio ratni zločinac u bjegstvu. Kad je negdje kasnih šezdesetih godina malo «otopilo», vlast mu skida optužbu i dozvoljava povratak kući – «jer je bolje da je vam, nego tam». Tadašnji predsjednik opštine Gračanica Rizah Suman šalje mu garancije da neće biti uhapšen i preko rodbine upućuje poruku da se vrati u zemlju U prvi mah je prihvatio poziv, ali se brzo predomislio. Ipak, nije mogao vjerovati «crvenim».

Posljedice?

Dok se po muslimanskim kućama ime Ibrahima Pjanića još dugo s poštovanjem, šapatom i krišom izgovaralo, na javnim političkim mitinzima on se prozivao kao narodni neprijatelj i zločinac. Zavisno od opštedruštvene klime, ustaštvo Sokola još dugo se Sokoljanima nabijalo na nos – skoro sve do današnjeg doba. Gračanica je zbog toga u svom razvoju imala goleme štete. S druge strane duboko u privatnosti naših muslimanskih kuća, s koljena na koljeno prenosila se priča o vitezu Ibrahimu Pjaniću, braniocu naroda. U narodnoj mašti pod tim imenom stvarao se lik koji je imao sve manje veze sa stvarnošću. Mnogi su vjerovali da će se on vratiti i dovesti sa sobom one koji su sa njim «odstupili». Nažalost, to su bile iluzije očajnih majki, supruga djece – čiji su najmiliji u haosu s proljeća 1945. godine zauvijek nestali. Tako valjda nastaju legende.

Životna sudbina Ibrahima Pjanića iz Sokola tipično je bošnjačka muka, prepuna prevara, razočarenja, besmisla, evropske magle i domaće bugije – i prije njega i poslije njega i danas. Bez jasne političke orijentacije, bez nacionalnog programa, bez nacionalnog vođstva, je li moglo drugačije. Braneći sebe, svoju kuću u Sokolu, svoj rodni kraj, služeći sebi i svojim ljudima, a time i Bosni, kao zapovjednik DOMDO satnije u Sokolu, negdje do sredine ljeta 1943. godine, taj je čovjek, historija će kasnije pokazati, bio na pravoj strani. Onog momenta kada je bio prinuđen da bira neku drugu stranu, da se stavi u funkciju ovog ili onog, on je počeo gubiti orijentaciju, odabrao je gubitničku opciju, po svemu pogrešnu stranu na kojoj će ostati do kraja života, a njegovi sljedbenici pogubiti glave.

Selo Soko, a sa njime i Gračanica, godinama poslije Drugog svjetskog rata, bit će označeni kao ustaška legla, kao reakcija, kao nazadnjaštvo. Reperkusije se, možda, osjećaju i danas.

Soko u Drugom svjetskom ratu: to je priča koju tek valja ispričati, koju valja demistifikovati, argumentovano i strpljivo.

U svakom promišljanju na tu temu, što se Gračanice tiče, i u traženju odgovora na pitanje mjesta i uloge muslimansko-bošnjačke vojske koju je predvodio Ibrahim Pjanić i njemu slični, mora se imati u vidu sljedeća činjenica: Tokom posljednjeg rata za Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), Gračanica se branila na skoro istim linijama koje je branila i Pjanićeva vojska, u istim rovovima i tranšejama, jer opasnost je prijetila sa iste strane.

koliko ljudi toliko sudbina i ispričanih a još više neispričanih priča, često čovjek misli da bira, a u stvari ga događaji nose i određuju mu sudbinu....

Pera Trta wrote:Justina, ovo je podforum Istorija, a ne Mitologija. Poželjno je sve tvrdnje, naročito kad se govori o "desetinama hiljada" nečega, potkrijepi dokumentima.
Zanima me znaš li uopšte kada je 13 SS nastala, na kom prostoru i koliko dugo je djelovala.
A to što je Vuk Drašković četnik i nije neko čudo. Treba malo poznavati istoriju gatačkog kraja u WW2, gdje su se na obje strane desili užasni zločini, da stvari budu bar malo jasnije.

Ja pitah konkretno za Crnu Goru, ali me zanimaju i ti zlocini (ne mora detaljno i sa tvrdim izvorima) iz
gatackog kraja. Pretpostavljam da su usatshe ubijale Srbe s jedne strane, a cetnici onda kao stitili
goloruki srpski narod,

Ja sam usla u ovaj topik u nadi da cu saznati malo vise o Bosnjacima za vreme WWII, doduse
mene bi zanimalo narocito vreme izmedju dva rata, ali,kao i obicno na forumima, ovde pise jedna
strana o svojim patnjama,tudje nisu zanimljive, pa se tako sve razvodni do neke sledece
diskusije za dve godine.

U SS divizijama bilo je 20.000 muslimana iz Bosne (mozda i iz Sandzaka jer je rec o bivsoj Jugoslaviji).

To je priznaces onako pozamasna cifra,ako se ima u vidu da prema francuskim izvorima
ima "svega " 40.000 Madjara , a kako znamo oni su bili saveznici Nemacke.

U mojim nemackim izvorima stoji da su hiljade i hiljade srpskih civila pobijene, da se tacan broj
kao obicno i ne zna, a hiljade i hiljade moze znaciti i 22.000.

Ili,hajde,ja nisam upucena,moji izvori su grcka mitologija, pa bih tebe zamolila da ti navedes
neki broj ubijenih srpskih civila u Bosni.Ili ih nije bilo?

Mislim, stvarno preterujete.