Rušenje ljevičarskog sna

[kanjon]

liberali su smijesna sorta

[Objektivni navijac]

Privatno vlasnistvo je najveca ubleha imperijalizma,kojom drze pokorene milijarde ljudi. Privatno vlasnistvo je obmana i prevara. Potpuno ukidanje privatnog vlasnistva je preduvjet za izgradnju pravednijeg i boljeg ljudskoga drustva.

Pa pozovi sve beskućnike u svoj stan, to je sad društvena svojina

Budi promjena koju toliko išćeš drug

Lako je pričati o komunizmu i ukidanju privatnog vlasništva, al da je to preko tuđih leđa. Svima, koji su za komunizam, predlažem da svu svju imovinu poklone beskućnicima i tako učine dobro djelo. Neka cijelu svoju platu daju nekome. Neka prime po tri imigrantske porodice sa 15-ero djece u svoju kuću .
Lako je tuđim k.... gloginje mlatiti.

To sto bi neko uradio nesto sa svojom imovinom,ne bi promijenilo sistem. Potrebno je svima ali bas svima oduzeti privatnu imovinu,u svim zemljama,tek tada bi to imalo efekta.
Privatna imovina ionako ne postoji,to je samo obmana imperijalizma.
U savrsenom komunistickom drustvu,pojedinac ima sve,sve je drustveno,sve je tvoje. Ne postoji potreba za 'privatnim vlasnistvom' . Ti drustvu pruzas rad,drustvo ti pruzi mjesto za stanovanje,hranu i ostale potrebstine. Zivot se posvecuje izgradni pravednijeg drustva,stvaralastvu,umjetnosti,sportu,usavrsavanju u svakom smislu a ne ispraznim materijalisticko/konzumerickim glupostima koje se generiraju kroz takozvano 'privatno vlasnistvo'.

[agnostic_front]

Ne bi da ti kvarim derneka, ali zadnji put kad sam provjeravao informacije iz svijeta, Kina je bila u debelom vodjstvu ispred ostalih. Ko je tamo na vlasti?

Već je bio odgovor, ali gdje si ti to provjeravao pa je Kina u debelom vodstvu?

[Breathless]

Da se druga britlesa pita on bi najradije ukinuo privatno vlasništvo. Jel tako druže britles?

Samo bi vratio ono sto je oteto, ali hajde da dakle, prvo naucim sta je privatno vlasnistvo, a poslije sta je najamni rad, sta roba, sta kapital, a sta njegova prvobitna akumulacija.

Memorandum za Roberta Eplgarta
3. decembar 1869.

Vlasništvo nad zemljištem - taj originalni izvor bogatstva - postao je veliki problem od čijeg razrešenja zavisi budućnost radničke klase.

Nemajući nameru da polemišemo ovde sa svim argumentima iznetim od strane advokata privatnog vlasništva nad zemljištem - pravnicima, filozofima, i političkim ekonomistima - samo ćemo prvo reći da oni sakrivaju stvarnu činjenicu osvajanja plaštom "prirodnog prava". Ako osvajanje čini prirodno pravo nekolicine, mnoštvo samo treba da skupi dovoljno snage da bi steklo prirodno pravo da ponovo osvoji ono što mu je bilo oduzeto. U razvoju istorije, osvajači su pokušavali da daju neku vrstu društvene sankcije njihovom originalnom pravu izvedenom iz gole sile, kroz instrumentalnost zakona koje su sami nametnuli. Na kraju dolazi filozof koji proglašava da ovi zakoni predstavljaju univerzalnu saglasnost društva. Ako je zaista privatno vlasništvo nad zemljom bazirano na takvoj opštoj saglasnosti, evidentno postaje nevažeće od trenutka kada većina u društvu odustane od njegovog garantovanja. Kako bilo, ostavljajući na stranu takozvana "prava" vlasništva, potvrđujemo da ekonomski razvoj društva, povećanje i koncentracija stanovništva, nužnost kolektivnog i organizovanog rada u poljoprivredi, kao i upotrebe mašinerije i sličnih izuma, čine nacionalizaciju zemlje "društvenom nužnošću", kojima nikakva količina priče o pravima vlasništva neće odoleti.

Promene diktirane društvenom nužnošću će sigurno učiniti svoje pre ili kasnije, jer imperativne potrebe društva moraju biti zadovoljene, i zakonodavstvo će uvek biti primorano da im se prilagodi.

Ono što nam je potrebno je dnevno uvećavanje proizvodnje čija poterba ne može biti zadovoljena tako što će se dati nekolicini individua da ih regulišu u skladu sa svojim hirovima i privatnim interesima ili da u neznanju iscrpljuju snage zemljišta. Ali naučno znanje koje posedujemo, i tehnička sredstva poljoprivrede kojima upravljamo, kao što je mašinerija, etc., ne mogu se nikada uspešno primeniti osim kultivisanjem velikih površina zemljišta. Krupno obrađivanje zemljišta - čak i u sadašnjoj kapitalističkoj formi koja degradira samog proizvođača na prostu tovarnu životinju - mora da pokaže rezultate mnogo superiornije u odnosu na sitno obrađivanje za sopstvene potrebe - zar ne bi, onda, kada bi se primenila na nacionalnom nivou, sigurno dala snažan impuls proizvodnji? Stalno rastuće potrebe ljudi na jednoj strani, stalno rastuća cena poljoprivrednih proizvoda na drugoj, daju neoborivi dokaz da je nacionalizacija zemljišta postala "društvena nužnost". Umanjenje poljopivredne proizvodnje koje izvire iz individualne zloupotrebe prestaje da bude moguća čim se obrađivanje počne vršiti pod kontrolom, za račun, i za dobrobit nacije.

Često se aludira na Francusku, ali ona je sa svojim seljačkim sopstveništvom dalje od nacionalizacije zemlje nego što je Engleska sa svojim lordovskim veleposedništvom. U Francuskoj, istina, zemljište je dostupno svakome ko ga može kupiti, ali sama ova činjenica je dovela do podele zemlje na male parcele koje obrađuju ljudi sa skromnim sredstvima i uglavnom oslonjeni na resurse telesnog rada njih samih i njihovih porodica. Ova forma zemljišnog poseda i zahvaljujući njoj nužna proizvodnja za sopstvenu ishranu ne samo da isključuje svu primenu modernih poljoprivrednih poboljšanja, već istovremeno pretvara samog zemljoradnika u najvećeg neprijatelja svog društvenog napretka, i nadasve, nacionalizacije zemljišta. Vezan za zemljište nad kojim troši sve svoje životne energije da bi dobio male prinose, obavezan da daje veći deo svog proizvoda državi u formi poreza, zakonu u vidu pravničkih troškova, zajmodavcu u vidu kamate; sa potpunim nepoznavanjem društvenih kretanja van njegovog malo delokruga; on se još uvek grčevito drži svog parčeta zemlje i njegovog jedva nominalnog vlasništva nad njim. Na ovaj način, francuski seljak je bačen u najfatalniji antagonizam prema industrijalnoj radničkoj klasi. Seljačko sitnosopstveništvo je stoga najveća prepreka "nacionalizaciji zemljišta". Francuska, u svom sadašnjem stanju, sigurno nije mesto gde moramo tražiti rešenje ovog velikog problema. Nacionalizovati zemljište, podeliti ga na male parcele i dati ga individuama ili radničkim društvima, samo bi pod vlašću srednje klase, dovelo do nemilosrdne konkurencije među njima, i izazvalo određeni rast "rente", i stoga stvorilo nova sredstva prisvajačima da se bogate na račun proizvođača.

Na Internacionalnom kongresu u Briselu, 1868, jedan od mojih prijatelja je rekao:

"Mali privatni posed je osuđen presudom nauke; veliki pravdom. Prema tome ne ostaje nego jedna alternativa. Zemljište mora postati vlasništvo ruralnih asocijacija, ili vlasništvo cele nacije. Budućnost će rešiti to pitanje."

Ja kažem, naprotiv:

"Budućnost će odlučiti da zemljište ne može biti posedovano drugačije nego nacionalno. Dati zemljište u ruke zadruzi ruralnih radnika bi bila predaja celog duštva jednoj ekskluzivnoj klasi proizvođača. Nacionalizacija zemljišta će izazvati potpunu promenu u odnosima između rada i kapitala i konačno svršiti sa celokupnom kapitalističkom proizvodnjom, bilo industrijalnom ili ruralnom. Samo onda će klasne razlike i privilegije nestati zajedno sa ekonomskom osnovom iz koje potiču i društvo će se transformisati u asocijaciju "proizvođača". Živeti od tuđeg rada će biti stvar prošlosti. Neće više postojati vlada ili država odvojene od samog društva."

Poljoprivreda, rudarstvo, manufaktura, jednom rečju, sve grane proizvodnje će postepeno biti organizovane u najefektivnijem obliku. Nacionalna centralizacija sredstava za proizvodnju će postati prirodna osnova društva sačinjenog od asocijacija slobodnih i jednakih proizvođača koji svesno deluju po zajedničkom i racionalnom planu. Takav je cilj kome veliki ekonomski pokret devetnaestog veka teži.

Privatno vlasništvo i rad

Subjektivna suština privatnog vlasništva, privatno vlasništvo kao djelatnost koja postoji za sebe, kao subjekt, kao ličnost, jest rad. Razumje se, dakle, da tek nacionalnu ekonomiju koja je rad priznala svojim principom - Adam Smit - koja, dakle, privatno vlasništvo nije više shvaćala samo kao stanje izvan čovjeka, da tu nacionalnu ekonomiju treba posmatrati kao proizvod zbiljske energije i kretanja privatnog vlasništva (ona je za sebe u svijesti nastalo samostalno kretanje privatnog vlasništva, moderna industrija kao vlastitost), i kao proizvod moderne industrije, s druge strane, ubrzala i proslavila energiju i razvitak te industrije i učinila je snagom svijesti. Pristalice novčanog i merkantilnog sistema, koji privatno vlasništvo smatraju samo predmetnim bićem za ljude, čine se stoga ovoj proslavljenoj nacionalnoj ekonomiji, koja je otkrila subjektivnu suštinu bogatstva - unutar privatnog vlasništva - kao fetišisti, kao katolici. Stoga je Engels s pravom nazvao Adama Smita Luterom nacionalne ekonomije[AB]. Kao što je Luter priznao religiju, vjeru za suštinu vanjskoga svijeta i stoga se suprostavio katoličkom mnogoboštvu, kao što je ukinuo spoljašnju religioznost time što je religioznost učinio čovjekovom unutrašnjom suštinom, kao što je negirao svećenika koji postoji izvan laika time što je svećenika premestio u srce laika, tako se pregledava bogatstvo koje se nalazi izvan čovjeka i koje je od njega nezavisno - dakle, koje se može održati i potvrditi samo na spoljašnji način - tj. ta njegova spoljašna, nemisaona predmetnost se prevladava time što se privatno vlasništvo otjelovljuje u samom čovjeku, a sam čovjek se priznaje njegovom suštinom - ali zato je sam čovjek stavljen u odredjenje privatnog vlasništva kao kod Lutera u odredjenje religije. Medjutim, pod vidom priznanja čovjeka nacionalna ekonomija čiji je princip rad samo je konzekvatno provodjenje proricanja čovjeka na taj način što se sam čovjek ne nalazi više u spoljašnoj napetosti prema spoljašnoj suštini privatnog vlasništva, nego je sam postao ta napeta suština privatnog vlsništva. Što je prije bilo sebi-spoljašni-bitak (Sichäußerlichsein), realno čovjekovo ospoljenje, sada je postalo samo djelo ospoljenja, ospoljenost. Ako, dakle, ova nacionalna ekonomija počinje s prividom priznanja čovjeka, njegove samostalnosti, samodjelatnosti itd., i pošto premješta privatno vlasništvo u suštinu samoga čovjeka, pa ne može više biti uvjetovana lokalnim, nacionalnim itd. odredjenjima privatnog vlasništva kao suštine koja egzistira izvan njega, dakle, razvija kozmopolitsku, opću energiju koja ruši svaku granicu, svaku vezu, da bi se postavila na tom mjestu kao jedina politika, općenitost, granica i veza, ona u daljem razvitku mora odbaciti licemjerstvo i pokazati se u svom potpunom cinizmu; a ona to čini tako što - bez obzira na sve prividne protivrječnosti u koje zapetljava to učenje - mnogo jednostranije i zato oštrije i konzekvetnije, tratira rad kao jedinu suštinu bogatstva; štoviše, ona pokazuje da su konzekvencije toga učenja, nasuprot onom prvobitnom svaćanju, čovjeku neprijateljske i, napokon zadaje smrtni udarac poslednjem, individualnom, prirodnom, od kretanja rada i izvora bogatstva nezavisnom postojanju privatnog vlasništva - zemljišnoj renti, tom izrazu feudalnog vlasništva koji je postao već sasvim nacionalnoekonomski i stoga nesposoban za otpor protiv nacionalne ekonomije (Rikardova škola). Cinizam nacionale ekonomije ne raste samo relativno počevši od Smita preko Seja do Rikarda, Mila itd., ukoliko ovi poslednji vide konzekvencije industrije kao razvijene i punije protivrečnosti, nego i s pozitivnog gledišta oni uvijek i svesno idu dalje od svog prethodnika putem otudjenja protiv čovjeka, ali samo zato što se njihova nauka razvija konzekvetnije i istinitije. Time što privatno vlasništvo u njegovom djelatnom obliku čine subjektom, dakle, istovremeno čine čovjeka bićem i čovjeka koga svode na nebiće čine bićem, protivrječnost zbiljnosti potpuno odgovara protivrječnom biću koju su priznali kao princip. Rastrgana zbiljnost industrije ne samo što opovrgava već, naprotiv, potvrdjuje njihov u sebi rastrgani princip. Štoviše, njihov princip je princip te rastrganosti.

Fiziokratsko učenje dr Kenea čini prijelaz od merkalizma Adamu Smitu. Fiziokratija je neposredno nacionalnoekonoski raspad feudalnom vlasništva, ali isto tako i neposredno nacionalnoekonomska transformacija, ponovno uspostavljanje toga istog feudalnog vlasništva, samo što njegov jezik više nije feudalni, nego ekonomski. Čitavo bogatstvo sastoji se od zemlje i zemljoradnje (agrikulture). Zemlja još nije kapital, ona je još poseban način njegova življenja, koji vrijedi u svojoj prirodnoj osobenosti i uslijed svoje prirodne osobenosti; ali zemlja je ipak opći, prirodni element, dok merkantilizam poznaje samo plemeniti metal kao egzistenciju bogatstva. Predmet bogatstva, njegova materija dobila je, dakle, istovremeno najvišu općenitost unutar prirodne granice - ukoliko je on još i kao priroda neposredno predmetno bogatstvo. A zemlja postoji za čovjeka samo pomoću rada, agrikulture. Dakle, već se subjektivna suština bogatstva premješta u rad. Rad, dakle, još nije shvaćen u svojoj općenitosti i apstrakciji, on je još vezan za poseban prirodni element kao svoju materiju, on je stoga priznat još u posebnom, prirodnom odredjenom načinu postojanja. On je stoga tek odredjeno, posebno ospoljenje čovjeka, kao što je njegov proizvod shvaćen još kao odredjeno bogatstvo - koji više pripada prirodi nego samom radu. Zemlja se ovdje još priznaje kao prirodno postojanje nezavisno od čovjeka, još se ne priznaje kao kapital, tj. kao moment samog rada. Rad se, naprotiv, pojavljuje kao njen moment. Medjutim, time što je fetišizam starog, spoljašnjeg bogatstva, koje postoji samo kao predmet sveden na vrlo jednostavan prirodni element, a njegovo biće priznato već, iako tek djelomično, na poseban način u svojoj subjektivnoj egzistenciji, neophodan napredak sastoji se u tome da se prizna opća suština bogatstva i da se stoga rad u svojoj opštoj apsolutnosti, tj. apstraktnosti uzdigne do principa. Fiziokratiji se dokazuje da se agrikultura u ekonomskom, dakle, jedino opravdanom pogledu ne razlikuje ni od koje druge oblasti proizvodnje, da prema tome suština bogatstva nije odredjeni rad, posebno ispoljavanje rada vezano za poseban element, nego da je to rad uopće.

Fiziokratija poriče posebno spoljašnje, samo predmetno bogatstvo time što rad proglašava njegovom suštinom. Ali rad je za nju, prije svega, samo subjektivna suština zemljoposjeda (fiziokratija polazi od vrste vlasništva koja se historijski pojavljuje kao vladajuća i priznata); ona samo zemljoposjed čini ospoljenim čovjekom. Ona ukida njegov feudalni karakter tako što proizvodnju (agrikulturu) proglašava njegovom suštinom; ali ona se odnosi negativno prema svijetu industrije, ona priznaje feudalni sistem time što agrikulturu proglašava jedinom proizvodnjom.

Razumije se, čim se shvati subjektivna suština industrije koja se konstruira u suprotnosti prema zemljoposjedu, tj. kao industrija, ta suština ukljućuje u sebe i tu svoju suprotnost. Jer kao što industrija obuhvaća ukinuti zemljoposjed, tako njena subjektivna suština obuhvaća istovremeno subjektivnu suštinu zemljoposjeda.

Kao što je zemljoposjed prvi oblik privatnog vlasništva, a industrija mu se suprostavlja samo kao posebna vrsta vlasništva prije svega historijski - ili je, bolje rečeno, oslobodjeni rob zemljoposjeda - tako se taj proces ponavlja pri naučnom shvaćanju subjektivne suštine privatnog vlasništva, rada, a rad se javlja, prije svega, samo kao zemljoradnja, a zatim dolazi do izražaja kao rad uopće.

Čitavo bogatstvo postalo je industrijsko bogatstvo, bogatstvo rada, a industrija je dovršeni rad, kao što je tvornički sistem izgradjena suština industrije, tj. rada, dok je industrijski kapital završen oblik privatnog vlasništva.

Vidimo kako tek sada privatno vlasništvo može dovršiti svoju vlast nad čovjekom i u najopćenitijem obliku postaviti svjetskohistorijska sila.

[Breathless]

Karl Marks
Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine

[Drugi Rukopis]

Odnos privatnog vlasništva

...sačinjava kamatu njegova kapitala. U radniku, dakle, subjektivno egzistira to da je kapital čovjek koji je sam sebe potpuno izgubio, kao što u kapitalu objektivno egzistira to da je rad čovjek koji je sam sebe izgubio. Medjutim radnik ima nesreću da je živi kapital i stoga kapital koji ima potrebe, koji svakog trenutka kada ne radi gubi svoju kamatu, a time i svoju egzistenciju.Kao kapital, vrijednost radnika se penje prema potražnji i ponudi, pa čak i fizički postojanje radnika njegov život, bili su posmatrani i posmatraju se kao ponuda robe, kao i svake druge robe. Radnik proizvodi kapital, kapital proizvodi radnika, on dakle proizvodi samoga sebe, a proizvod cjelokupnog kretanja jest čovjek kao radnik, kao roba. Čovjek nije ništa drugo već radnik, a u njemu kao u radniku njegove ljudske osobine postoje samo utoliko ukoliko postoje za kapital koji im je tudj. A budući da su jedan drugome tudji, te se stoga nalaze u indiferentnom vanjskom i slučajnom odnosu, ta tudjost se mora pojaviti kao zbiljska. Čim, dakle, kapitalu padne na pamet pomisao - nužna ili proizvoljna - da on za radnika više ne postoji za sebe, on nema nikakva rada, stoga ni bilo kakve nadnice, a budući da ne postoji kao čovjek, nego kao radnik, može se dati pokopati, može umrjeti od gladi itd. Radnik postoji samo kao radnik čim postoji za sebe kao kapital, a postoji samo kao kapital čim kapital postoji za njega. Postojanje kapitala je njegovo postojanje, njegov život, kao što kapiatal odredjuje sadžaj njegova života na način koji je za njega sasvim indiferentan. Stoga nacionalna ekonomija ne poznaje nezaposlenost radnika, radnog čoveka, ukoliko se on nalazi izvan toga radnog odnosa. Obješenjak, mangup, prosjak, nezaposleni, izgladneli, bjedni, delikvetni radni čovjek, to su likovi koji ne egzistiraju za nju, nego samo za druge oči, za oči liječnika, suca, grobara i nadzornika prosijaka, to su duhovi izvan carstva nacionalne ekonomije. Stoga su radnikove potrebe za nju samo potreba da se on izdržava za vrijeme rada, toliko da ne iz[ umre] rod radnika. Stoga nadnica ima sasvim istu smisao kao uzdržavanje, održavanje svakog drugog proizvodnog orudja, kao potrošnja kapitala uopće, koja mu je potrebna da bi se reproducirao s kamatom, kao ulje koje se upotrebljava za točkove da bi ih održavalo u kretanju. Stoga nadnica pripada nužnim troškovima kapitala i kapitalista i ne smije prijeći potrebu te nužde. Bilo bi stoga sasvim konzekvetno kad su engleski vlasnici tvornica, prije Amandmana Bila iz 1834, [ 24] odbili od nadnice javnu milostinju koju je radnik dobivao preko poreza u korist sirotinje i smatrali je integralnom dijelom nadnice.

Proizvodnja ne proizvodi čovjeka samo kao robu, ljudsku robu, čovjeka u odredjenju robe, ona ga isto tako proizvodi, u skladu s tim odredjenjem, kao duhovno i tjelesno onečovječeno biće - nemoralnost, nakaznost, tupost radnika i kapitalista. - Njen proizvod je samosvjesna i samodjelatna roba,... čovjek roba... Veliki napredak Rikarda, Mila itd. u poredjenju sa Smitom i Sejom sastoji se u tome što su oni proglasili postojanje čovjeka - veću ili manju čovjekovu produktivnost te robe - indiferetnim ili čak štetnim. Pravi cilj proizvodnje nije broj radnika koji izdržava jedan kapital, nego kamata koju on donosi, cilj je suma godišnjih ušteda. Isto je tako bio velik i logičan napredak novije engleske nacionalne ekonomije u tome što je ona - koja rad proglašava jedinim principom nacionalne ekonomije - istovremeno s potpunom jasnoćom razotkrila obrnuti odnos izmedju nadnice i kamate od kapitala, pokazujući da kapitalist, po pravilu, može zaraditi samo sniženjem nadnice, i obrnuto. Normalan odnos nije prevara potrošača, nego uzajamna prevara kapitalista i radnika. Odnos privatnog vlasništva implicira latetno odnos privatnog vlasništva kao rada i odnos ovoga kao kapitala, kao i medjusobni odnos jednog i drugog. To je, s jedne strane, proizvodnja ljudske djelatnosti kao rada, to jest kao djelatnosti sasvim tudje sebi, čovjeku i prirodi, te stoga sasvim tudje svijesti i ispoljavanju života, apstraktna čovjekova egzistencija samo kao običnog radnog čovjeka, koji stoga svakog dana može biti srušen iz svog ispunjenog ništa u apsolutno ništa, u svoje društveno, stoga u svoje zbiljsko nepostojanje. S druge strane, to je proizvodnja predmeta čovjekove djelatnosti kao kapitala, u kojoj je izbrisana svaka prirodna i društvena odredjenost predmeta, u kojoj je privatno vlasništvo izgubilo svoj prirodni i društveni kvalitet (dakle izgubilo sve društvene i političke iluzije i nije pomeiješano s prividno ljudskom odnosima) - u kojoj isti kapital u najrazličitijem, prirodnom i društvenom postojajnu ostaje isti, a potpuno je indiferetan prema svom zbiljskom sadržaju. Ta suprotnost doterana je do kraja nužno je vrhunac, kraj i propast cjelokupnog odnosa.

Stoga je opet velika zasluga novije engleske nacionalne ekonmije što je pokazala da je zemljišna renta razlika izmedju kamate od najlošijeg obradivog zemljišta i najboljeg obradivog zemljišta, što je [ dokazala] romantične iluzije zemljovlasnika - njegovu tobožnu socijalnu važnost, te indititet njegova interesa s interesom društva, što Adam Smit tvrdi još i nakon fiziokrata - te što je anticipirala i pripremila običnog, prozaičnog kapitalista, te će na taj način uprostiti, zaoštriti suprotnost i tako ubrzati njeno rešenje. Zemlja kao zemlja, zemljišna renta kao zemljišna renta, izgubili su tako svoju stalešku razliku i postali kapital koji ništa ne govori ili, naprotiv, samo kapital i kamata koji govore jezikom novca.

Razlika izmedju kapitala i zemlje, izmedju dobiti i zemljišne rente, kao i razlika ovih i nadnice, razlika izmedju industrije i agrikulture, nepokretnog i pokretnog privatnog vlasništva, još je historijska razlika, koja nije zasnovana u suštini stvari, koja je fiksirani momenat stvaranja i nastajanja suprotnosti izmedju kapitala i rada. U industriji itd., nasuprot nepokretnom zemljoposjedu, izražen je samo način nastajanja i suprotnost prema agrokulturi, u kojoj se industrija izgradjivala. Kao posebna vrsta rada, kao suštinska, važna razlika koja obuhvaća život, postoji ta razlika samo dok se stvara industrija (gradski život) nasuprot zemljoposjedu (plemićkom feudalnom životu) i dok na sebi nosi još feudalni karakter svoje suprotnosti u obliku monopola, ceha, korporacije itd., unutar kojih odredjenja rad ima još prividno društveno značenje, još ima značenje zbiljske zajednice, još nije postao indiferetan prema svom sadržaju i nije došao potpunog bitka za sebe samog, tj. do apstrakcije od svakog drugog bitka, i zato još nije došao do oslobodjenja kapitala.

Ali nužan razvitak rada jest oslobodjena, kao takva za sebe konstituirana industrija i oslobodjeni kapital. Moć industrije nad njenom suprotnošću pokazuje se odmah u nastajanju agrikulture kao zbiljske industrije, dok je prije glavni posao prepuštala zemljištu i robovima toga zemljišta, pomoću kojih se ono samo obradjivalo. Pretvaranjem roba u slobodna radnika, tj. u najamnika, pretvorio se vlastelin po sebi u industrijalca, kapitalista, i to je pretvaranje koje se prije svega dogadja pomoću srednjeg člana, zakupca. Ali zakupac je reprezetant, otkrivena tajna zemljoposjednika; samo pomoću zakupca on postoji nacionalnoekonomski, kao privatni vlasnik - jer zemljišna renta njegove zemlje postoji samo pomoću konkurencije zakupaca. -Dakle, vlastelin je već u zakupcu suštinski postao običan kapitalist. A to pretvaranje još se može izvršiti u zbiljnosti; kapitalist koji se bavi agrikulturom, tj. zakupac, mora postati vlastelin ili obratno. Industrijske mahinacije zakupca jesu industrijske mahinacije zemljovlasnika, jer bitak prvoga postavlja bitak drugoga.

Ali sjećajući se svog suprotnog nastanka, svog porijekla, zemljovlasnik vidi kapitalista kao svog dojučerašnjeg obijesnog, oslobodjenog, obogaćenog roba i kao kapitalist osjeća da ga ovaj ugrožava, a kapitalist vidi zemljoposednika kao dojučerašnjeg neradnika i okrutnog egoističnog gospodara, on zna da ga kao kapitalist oštećuje, ali svoje cjelokupno društveno značenje, svoj imetak i svoj užitak zahvaljuje industriji, on u njemu vidi suprotnost slobodne industrije i slobodnog kapitala, nezavisnog od svakog prirodnog odredjenja. Ova suprotnost je žestoka i obje strane govore jedna drugoj istinu. Treba samo čitati napade nepokretnog vlasništva na pokretno, i obratno, pa da se dobije očigledna slika o njihovu obostranom nevaljalstvu. Zemljoposednik se kočoperi nasljednim plemstvom svog vlasništva, feudalnim reminiscencijama, uspomenama, poetskim sjećanjima, svojim sanjarskim bićem, svojom političkom važnošću, a kad govori nacionalnoekonomski: produktivna je samo zemljoradnja. Svog protivnika prikazuje istovremeno kao prodana nitkova: lukava, podmitljiva, čangrizava, lažna, lakoma, potkupljiva, buntovna, bez srca i duha, otudjena od zajednice, koji trguje njenim interesima, kao lihvara, svodnika, roba, savitljivca, laskavca, varalicu bez časti, bez načela, bez poezije, bez supstancije, bez ičega, koji izaziva, uzgaja, raspiruje konkurenciju i stoga siromaštvo, zločin i raspadanje svih socijalnih veza. (Vidi, medju ostalima, fiziokratu Bergasa, kojega Kamij Demulen šiba već u svom časopisu: "Les Revolutions de France et de Brabant"(25); vidi Finke, Lančicole, Haler, Leo, Kozegarten i Sismondi.) Pokretno vlasništvo sa svoje strane ukazuje na čuda industrije i kretanje, ono je dijete modernog doba, njegov jedinorodjeni sin; ono žali svog protivnika kao glupana koji ne shvaća svoju suštinu (a to je potpuno ispravno), koji namjesto moralnog kapitala i slobodnog rada želi uspostaviti grubu nemoralnu silu i kmetstvo; ono ga prikazuje kao Don Kihota, koji pod maskom ispravnosti, čestitosti, općeg interesa, stalnosti skriva nesposobnost za kretanje, lakomu pohlepu za uživanjem, sebičnost, poseban interes, zlonamjernost; ono ga proglašava lukavim monopolistom; njegove reminiscencije, njegovu poeziju, njegovo sanjarenje ono guši historijskim i sarkastičnim nabrajanjem podlosti, okrutnosti, ponižavanja, prostitucije, infamije, anarhije, pobune, čije su radionice bili romantični dvorci.

Pokretno vlasništvo tvrdi da je ono pribavilo narodu političku slobodu, razbilo okove staleškog društva, medjusobno povezalo svjetove, stvorilo humanu trgovinu, čisti moral, obrazovanje po želji; da je narodu dalo, umjesto njegovih grubih, civilizirane potrebe, i sredstva za njihovo zadovoljenje, dok zemljovlasnik - taj nepokretni lihvar žitom koji samo smeta -poskupljuje narodu neophodne životne namernice, te na taj način prisiljava kapitaliste da povise nadnicu a da ne mogu povećati proizvoljne snage, sprečava porast godišnjih prihoda nacije, akomulaciju kapitala, dakle, mogućnost da se narodu dade rad a zemlji bogatstvo, te, napokon, sasvim ukida, dovodi do opće propasti i lihvarski iskorišćava sve prednosti moderne civilizacije a da ništa za nju ne čini i da uopće ne odustaje od svojih feudalnih predrasuda. Napokon, on treba da gleda samo na svog zakupca - on, za koga zemljoradnja i samo zemljište egzistiraju samo kao njemu poklonjeni izvor novca - i neka kaže nije li on stari, fanatični, lukavi nitkov, koji srcem i zbiljnosti odavo pripada slobodnoj industriji i dragoj trgovini, koliko god se tome protivio i koliko god brbljao o historijskim uspomenama i moralnim ili političkim ciljevima. Sve što on zbiljski navodi u svoju korist istinito je samo za zemljoradinika (kapitalistu i seljake nadničare), čiji je neprijatelj zemljovlasnik; on, dakle, dokazuje protiv sama sebe. Bez kapitala zemljoposjed je mrtva, bezvrijedna materija. Njegova civilizirana pobjeda jest upravo to što je namjestio mrtve stvari otkrio i stvorio ljudski rad kao izvor bogatstva. (Vidi: Pol-Luj Kurije, Sen-Simon, Ganil, Rikardo, Mil, Mak Kalok, te Destit de Trasi i Mišel Ševalje.)

Iz zbiljskog toka razvitka (ovdje umetnuti) slijedi nužna pobjeda kapitalista, tj. razvijenog privatnog vlasništva nad nerazvijenim, polovičnim, nad zemljoposjednikom, kao što već mora pobjediti: kretanje nepokretnost, otvorena, samosvjesna besmrtnost prikrivjenu i nesvjesnu, gramzivost pohlepu za uživanjem, otvoreno neobuzdana spretna sebičnost prosvjećenosti lokalnu, obazrivu, proprostu, tromu i fanatičnu sebičnost praznoverja, kao što novac mora pobjediti drugi oblik privatnog vlasništva.

Države koje nešto slute o opasnosti razvijene slobodne industrije, dovršenog čistog morala i dovršene humane trgovine, pokušavaju da zaustave kapitaliziranje zemljoposjeda - ali sasvim uzaludno.

Zemljoposjed, u svojoj razlici od kapitala, jest privatno vlasništvo, kapital prožet još lokalnim i političkim predrasudama, koji još nije sasvim došao sebi iz svoje zapletenosti sa svijetom, tj. još je nedovršeni kapital. U toku svoga svjetskog stvaranja on mora doći do apstraktnog, tj. čistog izraza.

Odnos privatnog vlasništva jest rad, kapital i njihov odnos.

Krijetanje koju moraju prijeći ti članovi jest:

Prvo - neposredno i posredovano jedinstvo jednog i drugog.

U početku kapital i rad još ujedinjeni; onda, doduše, odvojeni i otudjeni, ali uzajamno se podižući i unapredjujući kao pozitivni uvjeti.

[Drugo] Suprotnost jednog i drugog. Oni se uzajamno isključuju; radnik vidi u kapitalistu svoje nepostojanje, i obratno; svaki pokušava da drugome oduzme njegovo postojanje.

[Treće] Suprotnost svakog samom sebi. Kapital = nagomilani rad = rad. Kao takav on se raspada na sebe i svoje kamate, kao što se ove opet raspadaju na kamate i dobit. Potpuno žrtvovanje kapitalista. On prelazi u radničku klasu, kao što radnik - ali samo izuzetno - postaje kapitalist. Rad kao moment kapitala, njegovi troškovi. Dakle, nadnica je žrtva koju prinosi kapital.

Rad se raspada na sebe i nadnicu. Sam radnik je kapital, roba.

Kolizija uzajamnih suprotnosti.

Napomene

24) Amendment Bill iz 1834 - zakon o reformi staranja o sirotinji, koji je stupio na snagu 14. avgusta 1834. i koji je dopuštao samo jedan oblik pomoći sirotnji: smještaj u "radne domove".

25) "Les Revolutions de France et de Brabant" par Camille Desmoulins, Second trimestre, contenant mars, avril et mai. Pariz, godina I, br. 16, i 26. Ovaj nedeljni časopis, koji je izlazio od novembra 1789. do jula 1791, bio je u stvari niz pamfleta.

Michael Hardt. Zajedničko u komunizmu.

Ekonomska i financijska kriza koja je eksplodirala ujesen 2008. izazvala je izuzetno izvanredno snažnu promjenu u carstvu političkih imaginarija. Kao što se prije nekoliko godina govor o klimatskoj promjeni u mainstreammedijima ismijao i odbacio kao pretjeran i apokaliptičan, a onda je gotovo preko noći činjenica klimatske promjene zapravo postala pitanje općeg slaganja, tako je ekonomska i financijska kriza preinačila prevladavajuća gledišta na kapitalizam i socijalizam. Samo se godinu prije svaka kritika neoliberalnih strategija deregulacije, privatizacije i smanjivanja struktura blagostanja – a kamoli samog kapitala – u prevladavajućim medijima odbacivala kao luđački govor. Danas Newsweek na svojoj naslovnici objavljuje, s tek malo ironije: »Sada smo svi socijalisti«. Vladavina kapitala iznenada je otvorena propitivanju, od ljevice do desnice, a neki oblik socijalističke ili keynesijanske državne regulacije i upravljanja čini se neizbježnim. Trebamo, međutim, istraživati izvan te alternative. Prečesto se čini da su nam jedini izbori kapitalizam ili socijalizam, vladavina privatnog vlasništva ili ona javnog vlasništva, kao da je privatizacija jedini lijek za nevolje državnog nadzora, a za nevolje kapitala učiniti ga javnim, to jest, primjeniti državnu regulaciju Moramo istražiti drugu mogućnost: niti privatno vlasništvo kapitalizma niti javno vlasništvo socijalizma, već zajedničko u komunizmu.

Mnogi su središnji koncepti našega političkog vokabulara, uključujući komunizam jednako kao i demokraciju i slobodu, bili toliko iskrivljeni da su gotovo neuporabljivi. U standardnoj uporabi, zapravo, komunizam je sve više počeo predstavljati svoju suprotnost, to jest, potpuni državni nadzor ekonomskog i društvenog života. Možemo, naravno, napustiti te izraze i izmisliti nove, no za sobom ćemo ostaviti predugu povijest borba, snova i težnja vezanih uz njih. Mislim da je bolje izboriti se da se tim konceptima vrati, ili ponovno uspostavi, njihov smisao. U slučaju komunizma, to zahtijeva analizu mogućih oblika današnje političke organizacije i, prije toga, ispitivanje naravi suvremene ekonomske i društvene proizvodnje. U ovom ću se ogledu ograničiti na preliminarni zadatak kritike političke ekonomije.

Jedan od razloga zašto komunističke hipoteze prijašnjih razdoblja više nisu valjane je i to što se ustroj kapitala izmijenio – kao i uvjeti i proizvodi kapitalističke proizvodnje. Najvažnije je da se promijenio tehnički ustroj rada. Kako ljudi proizvode i izvan i unutar okvira radnog mjesta? Što proizvode i pod kakvim uvjetima? Kako je organizirana proizvodna suradnja? Što su podjele rada i moć koja ih razdvaja po rodnim i rasnim crtama u lokalnim, regionalnim i globalnim kontekstima? Uz ispitivanje trenutačnog ustroja rada moramo analizirati i odnose vlasništva pod kojima rad proizvodi. Zajedno s Marxom možemo reći da je kritika političke ekonomije, u svojoj srži, kritika vlasništva. »Komunisti mogu svoju teoriju«, pišu Marx i Engels u Komunističkom manifestu, »sažeti u jednom izrazu: ukidanje privatnog vlasništva«.[1]

Kako bih istražio odnos i borbu između vlasništva i zajedničkoga, koji smatram središnjim za komunističku analizu i postavljeni problem, protumačio bih dva odlomka iz Marxovih Ekonomskih i filozofskih rukopisa iz 1844. godine. Upućivanjem na Rukopise ne želim ranog Marxa postaviti naspram kasnog, slaviti Marxov humanizam ili bilo što slično. To su, zapravo, argumenti koji se provlače cijelim Marxovim djelom. Niti je nužno pozvati se na gospodara kako bi se obnovio koncept komunizma. Rukopisi pružaju prigodu za tumačenje zajedničkoga u komunizmu, koje je danas sve važnije, ali i za procjenjivanje razdaljine između Marxova i našega vremena.

U prvom odlomku, naslovljenom »Odnos privatnog vlasništva«, Marx predlaže podjelu po razdobljima koja u prvi plan stavlja prevladavajući oblik vlasništva u svakom razdoblju. U 19. stoljeću, tvrdi on, europskim društvima prvenstveno više ne prevladava nepokretno vlasništvo, kao što je zemlja, već namjesto njega pokretni oblici vlasništva, općenito plodovi industrijske proizvodnje. Razdoblje prijelaza odlikuje se ogorčenom bitkom između dvaju oblika vlasništva. Na sebi svojstven način Marx se ruga uvjeravanjima obojice tih vlasnika da čine društveno dobro. Zemljoposjednik naglašava proizvodnost poljoprivrede i njezinu vitalnu važnost za društvo te »nasljedno plemstvo svog vlasništva, feudalne reminiscencije, uspomene, poetska sjećanja, svoje sanjarsko biće, svoju političku važnost, itd«.[2] Vlasnik pokretnog vlasništva, naspram toga, napada samodostatnost i umrtvljenost svijeta nepokretnog vlasništva pjevajući pritom svoje hvalospjeve. »Pokretno vlasništvo«, piše Marx, »tvrdi da je pribavilo narodu političku slobodu, razbilo okove građanskog društva, međusobno povezalo svjetove, stvorilo humanu trgovinu, čisti moral, obrazovanje po želji« (339). Marx smatra neizbježnim ostvarenje ekonomske prevlasti pokretnog vlasništva u odnosu na nepokretno vlasništvo. »Mora pobijediti: kretanje nepokretnost, otvorena, samosvjesna besramnost prikrivenu i nesvjesnu, gramzivost pohlepu za uživanjem, otvoreno neobuzdana spretna sebičnost prosvjećenosti lokalnu, obazrivu, priprostu, tromu i fantastičnu sebičnost praznovjerja, kao što novacmora pobijediti drugi oblik privatnog vlasništva« (340). Marx se, naravno, ruga obojici vlasnika no priznaje da pokretno vlasništvo, koliko god bilo odvratno, posjeduje prednost otkrivanja »rada kao jedine suštine bogatstva« (343). Njegova podjela na razdoblja, drugim riječima, ističe povećani potencijal za komunistički projekt.

Analizirao bih paralelnu borbu između dvaju oblika vlasništva danas, no prije nego što to učinim, trebao bih naglasiti da trijumf pokretnog nad nepokretnim vlasništvom korespondira s pobjedom profita nad rentom kao prevladavajućim načinom eksproprijacije. Prilikom ubiranja rente kapitalist je uvjeren da se nalazi relativno izvan procesa proizvodnje vrijednosti, da samo izvlači vrijednost koja se proizvodi drugim sredstvima. Stvaranje profita, naspram toga, zahtijeva sudjelovanje kapitalista u proizvodnom procesu koji nameće oblike suradnje, disciplinarne režime, itd. U vrijeme Johna Maynarda Keynesa profit ima već takvo dostojanstvo u odnosu na rentu da Keynes čak može predvidjeti (ili propisati) »eutanaziju rentijera« i prema tome nestanak »ulagača bez svrhe« u korist kapitalističkog ulagača koji organizira i upravlja proizvodnjom.[3] Ta koncepcija povijesnog kretanja unutar kapitala od rente do profita također korespondira s naznačenim prijelazom u mnogim analizama od primitivne akumulacije do same kapitalističke proizvodnje. Primitivna se akumulacija, u tom kontekstu, može smatrati apsolutnom rentom koja eksproprira čitavo bogatstvo proizvedeno negdje drugdje.

I prijelazi od rente do profita i od prevlasti nepokretnog do pokretnog vlasništva dio su općenitije Marxove tvrdnje da je do sredine 19. stoljeća industrija velikih razmjera nadomjestila poljoprivredu kao hegemonijski oblik ekonomske proizvodnje. On tu tvrdnju, naravno, ne iznosi u kvantitativnim kategorijama. Industrijska proizvodnja se u to vrijeme sastoji od malih djelića ekonomije čak i u Engleskoj, tada najindustrijaliziranijoj zemlji. I većina je radnika teško radila, ne u tvornicama već na polju. Marxova je tvrdnja namjesto toga kvalitativna: svi drugi oblici proizvodnje bit će prisiljeni usvojiti kvalitete industrijske proizvodnje. Poljoprivreda, rudarstvo, čak i samo društvo morat će usvojiti njene režime mehanizacije, njenu radnu disciplinu, njenu podijeljenost vremena i ritmova, njen radni dan, i tako dalje. Klasični ogled E. P. Thompsona o radnim satima i radnoj disciplini u Engleskoj divna je demonstracija progresivnog nametanja industrijske podjele vremena društvu kao cjelini.[4] Stoljeće i pol poslije Marxova doba ta tendencija industrije da nameće svoje vrednote odvija se na izuzetne načine.

Danas je, međutim, jasno da industrija unutar ekonomije više ne drži hegemonijski položaj. Time se ne želi reći da u tvornicama radi manje ljudi nego prije 10 ili 20 ili 50 godina – iako su se, u izvjesnim pogledima, njihove lokacije izmijenile, seleći se na drugu stranu globalne podjele rada i moći. Ta tvrdnja nije, ponovno, prvenstveno kvantitativna, već kvalitativna. Industrija svoje vrednote više ne nameće drugim ekonomskim sektorima i općenitijim društvenim odnosima. To mi se čini relativno neprijepornom tvrdnjom.

Više se nesporazuma javlja kada se predlaže jedan drugi oblik proizvodnje kao nasljednik industrije koji je hegemonijski na taj način. Toni Negri i ja iznosimo argumentaciju da se na tom hegemonijskom položaju pojavljuje nematerijalna ili biopolitička proizvodnja. Pod nematerijalnim ili biopolitičkim pokušavamo objediniti proizvodnju ideja, informacije, slika, znanja, koda, jezika, društvenih odnosa, čuvstava i sličnog. To određuje zanimanja u cijeloj ekonomiji, u svim njezinim dijelovima, od djelatnika u zdravstvenoj skrbi, stjuardesa i obrazovnih stručnjaka do programera softvera i od radnika u restoranima brze hrane i radnika u pozivnim centrima do dizajnera i oglašivača. Najveći dio tih oblika proizvodnje, naravno, nisu novi već je koherencija među njima možda prepoznatljivija i, što je važnije, njihove se vrednote danas nastoje nametnuti drugim sektorima ekonomije i društvu kao cjelini. Industrija se mora informatizirati; znanje, kodovi i slike postaju sve važniji u svim tradicionalnim sektorima proizvodnje; a proizvodnja čuvstava i skrbi postaje sve više bitna u procesu vrednovanja. Ta hipoteza o tendenciji pojavljivanja nematerijalne ili biopolitičke proizvodnje na hegemonijskom položaju, koji je nekad držala industrija, ima sve vrste neposrednih implikacija na rodne podjele rada i različite međunarodne i druge zemljopisne podjele rada, no njima se ne mogu baviti u ovom ogledu.[5]

Usredotočimo li se na novu borbu između dva oblika vlasništva impliciranu tim prijelazom možemo se vratiti Marxovim formulacijama. Dok je u Marxovo vrijeme bila riječ o borbi između nepokretnog vlasništva (kao što je zemlja) i pokretnog vlasništva (kao što je materijalna roba), danas se borba odvija između materijalnog i nematerijalnog vlasništva – ili, rečeno na drugi način, dok je Marx usredotočen na pokretljivost vlasništva danas su naprotiv uglavnom sporni oskudnost i reproduktivnost, na takav način da se može postaviti da je to borba između ekskluzivnog versus podijeljenog vlasništva. Suvremena usredotočenost na nematerijalno i reproduktivno vlasništvo u kapitalističkoj ekonomiji može se lagano prepoznati čak i ako se samo površno baci letimičan pogled na polje imovinskog prava. Patenti, autorska prava, starosjedilačka znanja, genetski kodovi, informacija o zamjetnoj plazmi sjemenja, i slična pitanja teme su o kojima se najaktivnije raspravlja u tom području. Činjenica da logika oskudnosti nije sadržana u toj domeni predstavlja nove probleme za vlasništvo. Baš kao što je Marx uvidio da kretanje nužno trijumfira nad nepokretnošću, tako i danas nematerijalno trijumfira nad materijalnim, reproduktivno nad nereproduktivnim, te podijeljeno nad ekskluzivnim.

Pojavljivanje prevlasti tog oblika vlasništva značajno je djelomice zato što ono demonstrira i vraća u središte pozornosti sukob između zajedničkog i vlasništva kao takvog. Ideje, slike, znanja, kod, jezici pa čak i čuvstva mogu biti privatizirana i nadzirana kao vlasništva, no teže je policijski nadzirati to vlasništvo zato što ih se tako lako dijeli ili reproducira. Prisutan je stalni pritisak da takva dobra izmaknu ograničenjima vlasništva i postaju zajednička. Ako imate neku ideju, to što ćete je podijeliti sa mnom ne smanjuje njezinu korisnost za vas, već je obično povećava. Ustvari, kako bi se shvatila njihova najveća moguća produktivnost, ideje, slike i čuvstva moraju postati zajednička i moraju se dijeliti. Kad su privatizirana njihova se produktivnost dramatično smanjuje – i, dodao bih, pretvaranje zajedničkog u javno vlasništvo, to jest, njegovo podvrgavanje državnom nadzoru ili upravljanju, na sličan način smanjuje produktivnost. Vlasništvo postaje okov na kapitalističkom načinu proizvodnje. Evo jedne novonastale proturječnosti imanentne kapitalu: što se zajedničko više prigrabljuje kao vlasništvo, to se njegova produktivnost više smanjuje; a opet ekspanzija zajedničkog na fundamentalan i općenit način podriva odnose vlasništva.

Moglo bi se reći, u širem smislu, da je neoliberalizam odredila bitka za privatno vlasništvo usmjerena ne samo protiv javnog vlasništva već također i možda još važnije protiv zajedničkog. Ovdje je korisno napraviti razliku između dva tipa zajedničkog, od kojih su oba objekti neoliberalnih strategija kapitala. (I to može poslužiti kao inicijalna definicija »zajedničkog«.) S jedne strane, zajedničko imenuje zemljanu površinu i sve resurse povezane s njom: zemlju, šume, vodu, zrak, minerale, i tako dalje. To je tijesno povezano s engleskom uporabom izraza »zajedničke zemljane površine« (u množini) iz sedamnaestog stoljeća. S druge strane, zajedničko također upućuje, kao što sam već rekao, na plodove ljudskog rada i stvaralaštva, kao što su ideje, jezik, čuvstva, i tako dalje. Prvo biste mogli smatrati »prirodnim« zajedničkim dobrom, a potonje »artificijelnim«, no u stvarnosti takve se podjele između prirodnog i artificijelnog brzo rasprše. U svakom slučaju, neoliberalizam je smjerao privatizirati oba ta oblika zajedničkog.

Jedna od vodećih pozornica takve privatizacije bile su esktraktivne industrije, koje su transnacionalnim kompanijama omogućile pristup dijamantima u Sierri Leone ili nafti u Ugandi ili nalazištima litija i pravima na vodu u Boliviji. Takvu neoliberalnu privatizaciju zajedničkog opisali su mnogi autori, uključujući Davida Harveya i Naomi Klein, u kategorijama koje ocrtavaju obnovljenu važnost primitivne akumulacije ili akumulacije izvlaštenjem.[6]

Neoliberalne strategije za privatizaciju »artificijelnog« zajedničkog puno su složenije i proturječnije. Ovdje je sukob između vlasništva i zajedničkog u punom zamahu. Što je zajedničko više podvrgnuto odnosima vlasništva, kao što sam rekao, to je manje produktivno; a ipak kapitalističko vrednovanje procesa zahtijeva privatnu akumulaciju. U mnogim domenama, kapitalističke strategije za privatiziranje zajedničkog posredstvom mehanizama kao što su patenti i autorska prava nastavljaju se (često s poteškoćama) unatoč proturječjima. Glazbena i računalna industrija prepuni su primjera. To je slučaj i s takozvanim biopiratstvom, to jest, procesima pomoću kojih transnacionalne korporacije ekspropriraju zajedničko u obliku starosjedilačkih znanja ili genetskih informacija iz biljaka, životinja ili ljudskih bića, obično posredstvom korištenja patenata. Tradicionalna znanja o korištenju sjemenja iz zemlje kao prirodnog pesticida, primjerice, ili o ljekovitim kvalitetama biljaka u privatno vlasništvo ih pretvara korporacija koja ih patentira. Usput posebno bih želio istaknuti da je piratstvo krivo ime za takve aktivnosti. Pirati imaju daleko plemenitiji poziv: oni kradu vlasništvo. Ove korporacije umjesto toga kradu zajedničko i pretvaraju ga u vlasništvo.

Općenito, ipak, kapital izvršava eksproprijaciju zajedničkog ne posredstvom privatizacije per se već u obliku rente. Nekoliko suvremenih talijanskih i francuskih ekonomista koji se bave onim što oni nazivaju kognitivni kapitalizam, najistaknutiji među njima Carlo Vercellone, tvrde da baš kao što je u prijašnjem razdoblju postojalo svrhovito kretanje od rente do profita kao prevladavajući način kapitalističke eksproprijacije, danas je prisutno obratno kretanje ‒ od profita do rente.[7] Patenti i autorska prava, primjerice, stvaraju rentu u smislu da jamče prihod zasnovan na vlasništvu materijalnog ili nematerijalnog vlasništva. Ovim se argumentom ne implicira povratak u prošlost: prihod nastao od patenta, primjerice, prilično se razlikuje od onoga koji je nastao od vlasništva nad zemljom. Ključni je uvid ove analize o pojavi prevlasti rente nad profitom, a što smatram vrlo značajnim, da kapital ostaje općenito izvanjskim procesima proizvodnje zajedničkog. Dok u slučaju industrijskog kapitala i njegovog stvaranja profita, kapitalist igra ulogu koja se nalazi unutar procesa proizvodnje, osobito u naznačavanju sredstava suradnje i nametanju obrazaca discipline, u proizvodnji zajedničkog kapitalist mora ostati relativno izvanjski.[8] Svaka intervencija kapitalista u procese proizvodnje zajedničkog, baš svaki put kada zajedničko postane vlasništvo, smanjuje produktivnost. Renta je, dakle, mehanizam kako se nositi sa sukobima između kapitala i zajedničkog. Dodijeljena je ograničena autonomija procesima proizvodnje zajedničkog s obzirom na dijeljenje resursa i određivanje načina suradnje, a kapital je još uvijek u mogućnosti izvršiti nadzor i eksproprirati vrijednost posredstvom rente. Eksploatacija u tom kontekstu poprima oblik eksproprijacije zajedničkog.

Rasprava o renti ukazuje, s jedne strane, na neoliberalne procese akumulacije izvlaštenjem ukoliko se primitivna akumulacija može nazvati oblikom apsolutne rente. S druge strane, ona baca novo svjetlo na suvremeno prevladavanje financija, što je karakterizirano složenom i vrlo apstraktnom raznolikošću relativne rente. Christian Marazzi nas upozorava da ne zamišljamo da su financije fikcionalna, naspram »stvarne ekonomije«, što je koncepcija koja pogrešno shvaća razmjere kojima i financijama i proizvodnjom sve više prevladavaju nematerijalni oblici vlasništva. Također nas upozorava na odbacivanja financija kao na puko neproduktivne naspram predodžbe produktivnosti koja je neodređeno vezana za industrijsku proizvodnju. Korisnije je smjestiti financije u kontekst općeg trenda od profita do rente, i primjereno izvanjskom položaju kapitala s obzirom na proizvodnju zajedničkog. Financije ekspropriraju zajedničko i izvršavaju nadzor s udaljenosti.[9]

Sada mogu privesti kraju i ponovno se osvrnuti na moje tumačenje prvog odlomka iz ranih Marxovih rukopisa, u kojima on opisuje borbu između dva oblika vlasništva (nepokretnog versus pokretljivog) i historijskog prijelaza od prevlasti zemljišnog vlasništva do onog industrijskog kapitala. Mi danas također doživljavamo borbu između dva oblika vlasništva (materijalnogversus pokretljivog ili oskudnog versus reproduktivnog). I ta borba otkriva dublji sukob između vlasništva kao takvog i zajedničkog. Iako je ta proizvodnja zajedničkog sve više središnja za kapitalističku ekonomiju, kapital ne može intervenirati u proces proizvodnje i umjesto toga mora ostati izvanjski, eksproprirati vrijednost u obliku rente (posredstvom financijskih i drugih mehanizama). Posljedica je toga da proizvodnja i produktivnost zajedničkog postaju sve više autonomna domena, i dalje, naravno, eksploatirana i nadzirana, međutim posredstvom mehanizama koji su relativno izvanjski. Kao i Marx, i ja bih rekao da taj razvoj kapitala sam po sebi nije dobar – i da svrhovita prevlast nematerijalne ili biopolitičke proizvodnje sa sobom donosi niz novih i ozbiljnijih oblika eksploatacije i nadzora. No ipak je važno uočiti da razvoj samog kapitala pruža oruđa za oslobođenje od kapitala, i to posebno ovdje vodi do povećane autonomije zajedničkog i njegovih produktivnih tokova.

To me dovodi do drugog odlomka iz Rukopisa koji želim razmotriti, »Privatno vlasništvo i komunizam«. Pojam zajedničkog pomaže nam da shvatimo što Marx misli pod komunizmom u tom odlomku. »Komunizam je«, piše on, »pozitivni izraz ukinutog privatnog vlasništva« (345-346). On uključuje frazu »pozitivni izraz« djelomice zato da bi komunizam razlikovao od pogrešnih ili iskrivljenih shvaćanja tog koncepta. Sirov komunizam, tvrdi, samo perpetuira privatno vlasništvo poopćavajući ga i protežući ga na čitavu zajednicu, kao univerzalno privatno vlasništvo. Taj je izraz, naravno, oksimoron: ako je vlasništvo sada univerzalno, protegnuto na čitavu zajednicu tada ono više nije stvarno privatno. Čini mi se da on pokušava naglasiti da u sirovom komunizmu čak i ako se privatni karakter ogoli, vlasništvo ostaje. Pravilno shvaćen komunizam je umjesto toga ukidanje ne samo privatnog vlasništva, već vlasništva kao takvog. »Privatno vlasništvo nas je učinilo tako glupim i jednostranim da je neki predmet naš tek onda kad ga imamo« (351). Što bi to značilo da je nešto naše ako ga ne posjedujemo? Što bi značilo da nas i naš svijet ne smatramo vlasništvom? Je li nas privatno vlasništvo učinilo toliko glupim da to ne možemo vidjeti? Marx je ovdje u potrazi za zajedničkim. Otvoreni pristup i dijeljenje koji karakteriziraju korištenje zajedničkog nalaze se izvana i suprotstavljeni su odnosima vlasništva. Mi smo postali toliko glupi da svijet možemo prepoznati samo kao privatni ili javni. Postali smo slijepi za zajedničko.

Marx dolazi do opisa zajedničkog (kao ukidanja vlasništva) nekih 20 godina kasnije u prvom svesku Kapitala kada komunizam definira kao posljedicu negativne dijalektike kapitala. »Kapitalistički način prisvajanja je, koji proizlazi iz kapitalističkog načina proizvodnje, dakle kapitalističko privatno vlasništvo, prva negacija individualnog privatnog vlasništva zasnovanog na vlastitom radu. Ali nužnošću prirodnog procesa kapitalistička proizvodnja rađa svoju vlastitu negaciju. To je negacija negacije. Ova ne uspostavlja iznova privatno vlasništvo, ali uspostavlja individualno vlasništvo na osnovici tekovine kapitalističke ere: na osnovici kooperacije i zajedničkog posjedovanja zemlje i sredstava za proizvodnju.«[10] Kapitalistički razvoj neizbježno za posljedicu ima povećanu ulogu suradnje i zajedničkog, što slijedom toga pruža oruđa za zbacivanje kapitalističkog načina proizvodnje i uspostavlja osnove za alternativno društvo i način proizvodnje, komunizam zajedničkog.

Ono što ja, ipak, smatram nezadovoljavajućim u vezi tog odlomka iz Kapitalaje, povrh njegove dijalektičke konstrukcije, da zajedničko na koje Marx upućuje – »kooperaciju i zajedničko posjedovanje zemlje i sredstava za proizvodnju« – prvenstveno zahvaća materijalne elemente o kojima je riječ, koji su nepokretne i pokretne oblike vlasništva učinili zajedničkim. Ta formulacija ne zahvaća, drugim riječima, prevladavajuće oblike kapitalističke proizvodnje danas. Ako se, međutim, osvrnemo na odlomak u ranimRukopisima i pokušamo izlučiti Marxov mladenački humanizam, mi pronalazimo definiciju komunizma i zajedničkog koja ističe nematerijalne odnosno, zbilja, biopolitičke aspekte. Razmotrimo, najprije, tu definiciju komunizma koju Marx predlaže nakon što je odbacio sirovo shvaćanje: »Komunizam kao pozitivno ukidanje privatnog vlasništva, kao čovjekovo samootuđenje, te stoga, kao zbiljsko prisvajanje čovjekove suštine od čovjeka i za čovjeka jest stoga, potpun, svjestan i unutar cjelokupnog bogatstva dosadašnjeg razvitka nastali povratak čovjeka sebi kao društvenog tj. čovječnog čovjeka.« (str. 348). Što Marx misli pod »zbiljsko prisvajanje čovjekove suštine od čovjeka i za čovjeka«? On očito razvija pojam prisvajanja koji se razlikuje od uobičajenog, primjenjujući ga u kontekstu gdje se doima čudnim: ne više prisvajanje objekta u obliku privatnog vlasništva već prisvajanje naše subjektivnosti, naših ljudskih, društvenih odnosa. Marx objašnjava to komunističko prisvajanje, to prisvajanje ne-vlasništva u kategorijama ljudske osjetilnosti i cjeloviti raspon stvaralačkih i produktivnih moći. »Čovjek prisvaja svoje svestrano biće na svestran način«, što objašnjava u kategorijama »svih njegovih ljudskih odnosa prema svijetu – gledanje, slušanje, mirisanje, kušanje, osjećanje, mišljenje, opažanje, htijenje, rad, ljubav« (351). Ja mislim da izraz »prisvajanje« ovdje navodi na krivi put zato što Marx ne govori o zahvaćanju nečega što već postoji, već prije o stvaranju nečeg novog. To je proizvodnja subjektivnosti, proizvodnja nove osjetilnosti – ne, dakle, stvarno prisvajanje već proizvodnja. Vratimo li se tekstu možemo vidjeti da Marx to doista, ustvari, jasno postavlja: »pod pretpostavkom pozitivno ukinutog privatnog vlasništva čovjek proizvodi čovjeka, sama sebe i drugog čovjeka« (349). Prema ovom tumačenju Marxovo shvaćanje komunizma u ranim rukopisima daleko je od humanizma, to jest, daleko od bilo kakvog pribjegavanja predegzistentnoj ili vječnoj ljudskoj biti. Umjesto pozitivnog sadržaja komunizma, koje odgovara ukidanju privatnog vlasništva, nalazi se autonomna ljudska proizvodnja subjektivnosti, ljudska proizvodnja čovječanstva – novo viđenje, novo slušanje, novo mišljenje, novo voljenje.

To nas vraća našoj analizi biopolitičkog obrata u ekonomiji. U kontekstu industrijske proizvodnje, Marx je došao do važne spoznaje da kapitalistička proizvodnja nije usmjerena samo prema stvaranju objekata već i subjekata. »Proizvodnja, dakle, ne proizvodi samo predmet za subjekt, već i subjekt za predmet.«[11] Međutim, u kontekstu biopolitičke proizvodnje proizvodnja subjektivnosti je daleko izravnija i intenzivnija. Neki suvremeni ekonomisti, ustvari, analiziraju transformacije kapitala u kategorijama koje prizivaju Marxove formulacije iz njegovih ranih spisa. »Ako moramo nasumice pogađati koji će se model pojaviti u sljedećim desetljećima«, pretpostavlja, primjerice, Robert Boyer »vjerojatno bismo morali upućivati na proizvodnjučovjeka od čovjeka«.[12] Christian Marazzi na sličan način shvaća da se trenutačni prijelaz u kapitalističkoj proizvodnji kreće prema »antropogenetskom modelu«. Živa bića kao nepromjenjiv kapital nalaze se u središtu te transformacije, a proizvodnja oblika života postaje osnova dodane vrijednosti. To je proces u kojem upošljavanje ljudskih nadarenosti, sposobnosti, znanja i čuvstava – onih koje se stječu na poslu, no još važnije, one akumulirane izvan rada izravno donose vrijednost.[13] Jedno je, dakle, značajno obilježje rada glavom i srcem da je paradoksalno objektproizvodnje ustvari subjekt, definiran, primjerice, društvenim odnosom ili oblikom života. To bi u najmanju ruku trebalo učiniti jasnim obrazloženje zbog kojeg se taj oblik proizvodnje naziva biopolitičkim, budući je riječ o proizvedenim oblicima života.

Vratimo li se Marxu u tom novom svjetlu, uviđamo da nam razvijanje definicija kapitala u njegovom djelu zapravo daje važnu naznaku za analiziranje biopolitičkog konteksta. Iako se bogatstvo u kapitalističkom društvu prvotno doima kao beskrajna skupnost roba, Marx otkriva da je kapital zapravo proces stvaranja viška vrijednosti posredstvom proizvodnje roba. Međutim Marx razvija taj uvid za korak dalje kako bi otkrio da je kapital u biti društveni odnos – odnosno, da to protegnemo još dalje, konačni objekt kapitalističke proizvodnje nisu robe već društveni odnosi ili oblici života. Sa stajališta biopolitičke proizvodnje možemo vidjeti da su proizvodnja hladnjaka i automobila samo srednje točke za stvaranje rada i rodnih odnosa jezgre obitelji koja se okuplja oko hladnjaka i masovnog društva individua izoliranih zajedno u njihovim autima na autocesti.

Istaknuo sam poklapanje ili približnost Marxove definicije komunizma i suvremenog biopolitičkog obrata kapitalističke ekonomije, koji su oba okrenuti prema ljudskoj proizvodnji čovječanstva, društvenih odnosa i oblika života – svi u kontekstu zajedničkog. Na ovom mjestu moram objasniti kako se ja odnosim prema toj približnosti i zašto je to važno. No prije nego što to učinim dopustite mi da toj mješavini dodam još jedan sastojak.

Michel Foucault uvažava svu neobičnost i bogatstvo Marxova načina razmišljanja koji vodi do zaključka da »l'homme produit l'homme« (koristeći kao Marx rodno definiranu formulaciju). On upozorava da tu Marxovu frazu ne bismo trebali razumijevati kao izraz humanizma. »Za mene, ono što se mora proizvesti nije čovjek onako kako ga je priroda stvorila, ili kako propisuje njegova bit; moramo proizvesti nešto što još ne postoji i ne možemo znati što će to biti.« On nas također upozorava da to ne razumijemo samo kao nastavljanje konvencionalno zamišljene ekonomske proizvodnje: »Ne slažem se s onima koji će shvaćati da se ta proizvodnja čovjeka od čovjeka ostvaruje kao proizvodnja vrijednosti, proizvodnja bogatstva ili objekta ekonomske uporabe; to je, upravo suprotno, razaranje onoga što smo i stvaranje nečega potpuno drugog, totalna inovacija.«[14] Ne možemo razumjeti tu proizvodnju, drugim riječima, u kategorijama proizvodećeg subjekta i proizvedenog objekta. Namjesto toga proizvođač i proizvedeno su oba subjekti: ljudska bića proizvode i ljudska su bića proizvedena. Foucault jasno naslućuje (a čini se da u potpunosti ne shvaća) eksplozivnost te situacije: biopolitički proces nije ograničen na reprodukciju kapitala kao društvenog odnosa već također predstavlja potencijal za autonoman proces koji može razoriti kapital i stvoriti nešto sasvim novo. Biopolitička proizvodnja očito implicira nove mehanizme eksploatacije i kapitalističkog nadzora, no trebali bismo također priznati, sljedeći Foucaultovu intuiciju, kako biopolitička proizvodnja, osobito u načinima na koje nadilazi okove kapitalističkih odnosa i neprestano upućuje na zajedničko, radu udjeljuje sve veću autonomiju i osigurava oruđa ili oružja kojima bi se moglo vitlati u projektu oslobođenja.

Sada se nalazimo u položaju da razumijemo točku spoznaje približavanja između ideje komunizma i suvremene kapitalističke proizvodnje. Ne radi se o tome da kapitalistički razvoj stvara komunizam ili da biopolitička proizvodnja neposredno ili izravno donosi oslobođenje. Umjesto toga, posredstvom povećanja središnje uloge zajedničkog u kapitalističkoj proizvodnji – proizvodnji ideja, čuvstava, društvenih odnosa i oblika života – nastaju uvjeti i oružja za komunistički projekt. Kapital, drugim rječima, stvara vlastite grobare.[15]


Pokušao sam držati se dviju glavnih tvrdnji u ovom ogledu. Prva je molba za kritiku političke ekonomije ili, prije, zahtjev da svaki komunistički projekt tamo mora započeti. Takva analiza potkrepljuje našu podjelu na razdoblja i otkriva novine našeg sadašnjeg trenutka provođenjem istraživanja ne samo o ustroju kapitala već također o ustroju klase – pitajući, drugim riječima, kako ljudi proizvode, što proizvode, i pod kojim uvjetima, kako na radnom mjestu tako i izvan njega, te unutar i izvan odnosa radničke nadnice. A sve to razotkriva, držim i dalje, sve veću središnju ulogu zajedničkog.

Druga tvrdnja širi kritiku političke ekonomije na kritiku vlasništva. A osobito, komunizam se ne definira samo ukidanjem vlasništva već također afirmacijom zajedničkog – afirmacijom otvorene i autonomne biopolitičke proizvodnje, samoupravljanog neprekinutog stvaranja novog čovječanstva. Rečeno najopćenitijim pojmovima, ono što je privatno vlasništvo za kapitalizam i što je državno vlasništvo za socijalizam, to je zajedničko za komunizam.

Objedinjavanje mojih dviju tvrdnji – da se kapitalistička proizvodnja sve više oslanja na zajedničko i da je autonomija bit komunizma – pokazuje da su uvjeti i oružja komunističkog projekta danas dostupniji nego ikad. Na nama je sada zadatak da ga organiziramo.

[Leons]

Znači bio sam upravu, oduzmu ti ono što si stekao i natjeraju te da budeš solidaran onako kako oni misle da treba.

[Joe McCarthy]

[Joe McCarthy]

Znači bio sam upravu, oduzmu ti ono što si stekao i natjeraju te da budeš solidaran onako kako oni misle da treba.

Socijalizam, not even once

[Breathless]

Znači bio sam upravu, oduzmu ti ono što si stekao i natjeraju te da budeš solidaran onako kako oni misle da treba.

Kome to oduzmu i ko?

Kako je taj neko kome "oduzmu to nesto stekao"?

Kapitalist i kapitalizam nikoga, a taj niko je 99% stanovnistva. ni na sto ne tjeraju?

Tih 99% stanovnistva dobrovoljno pristaje na ropstvo i eksploataciju?

Dakle, jos jedna lekcija.

Karl Marx: Najamni rad i kapital (1847.)

UVOD F. ENGELSA

Ovaj je rad izlazio kao niz uvodnih članaka u ”Novim rajnskim novinama” počevši od 4. travnja 1849. Izrađen je na osnovi predavanja koja je Marx držao 1847. godine u njemačkom radničkom društvu u Bruxellesu. Nije izašao do kraja; u broju 269 ispod članka napisane riječi: “nastavit će se” ostale su neispunjene uslijed burnih događaja koji su tada nastali: upada Rusa u Mađarsku, pobuna u Dresdenu, Iserlohnu, Elberfeldu i Badenu, zbog kojih su i novine ugušene (19. svibnja 1849.). Produženje ovoga rada u rukopisu nije se našlo u Marxovoj zaostavštini.

”Najamni rad i kapital” tiskan je zasebno u više izdanja u obliku brošure, a posljednji put 1884., u izdanju Švicarske zadružne tiskare Hottingen-Zürich. Dosadašnja su izdanja vjerno sačuvala tekst originala. Ali budući da će ovo novo izdanje radi propagande biti raspačano u ne manje od 10.000 primjeraka, u meni se rodilo pitanje: bi li i sam Marx u ovom slučaju ostavio novo izdanje neizmijenjeno.

Četrdesetih godina Marx još nije bio dovršio svoju kritiku političke ekonomije. S njom je bio gotov tek krajem pedesetih godina. Zato njegovi spisi koji su izašli prije prve knjige ”Priloga kritici političke ekonomije” (1859.) odstupaju u nekim točkama od spisa sastavljenih poslije 1859., sadrže izraze i čitave rečenice koje, s gledišta kasnijih spisa, izgledaju nezgodne i čak netočne. I naravno u običnim izdanjima, namijenjenim čitalačkoj publici uopće, ima mjesta i ovo gledište koje je pisac u svome duhovnom razvitku imao ranije, pisac kao i publika imaju nesporno pravo na neizmijenjeno tiskanje ovih starijih spisa. I u tom slučaju meni ne bi ni u snu na um palo da izmijenim jednu jedinu riječ.

Druga je stvar kad je novo izdanje, možemo reći, isključivo namijenjeno propagandi među radnicima. I sam bi Marx nesumnjivo doveo staro, 1849. godine datirano izlaganje u sklad sa svojim novim gledištem. I ja sam uvjeren da ću učiniti ono što bi i on učinio, ako u ovome izdanju izvršim omanje izmjene i dopune koje su potrebne da se taj sklad postigne u svim bitnim točkama. Zato unaprijed kažem čitatelju: ova brošura nije onakva kako ju je Marx napisao 1849., nego, približno, onakva kako bi je napisao 1891. Pored toga, pravi tekst ove brošure nalazi se u mnogobrojnim primjercima starih izdanja, i to je dovoljno dokle ne uspijem kasnije u cjelokupnom izdanju tiskati je bez izmjena.

Sve se moje izmjene vrte oko jedne točke. Po originalu radnik prodaje kapitalistu za najamninu svoj rad; po ovom tekstu svoju radnu snagu. I za tu izmjenu dužan sam dati objašnjenja. Objašnjenje radnicima da vide da nije ovdje u pitanju obično probiranje riječi, nego jedna od najvažnijih točaka cjelokupne političke ekonomije. Objašnjenje buržoaziji da se uvjeri kako su neobrazovani radnici, kojima se i najteža ekonomska pitanja lako mogu objasniti, daleko odmakli napuhanoj ”inteligenciji”, kojoj takva zamršena pitanja ostaju nerazriješena cijelog života.

Klasična politička ekonomija primila je iz industrijske prakse rasprostranjenu tvorničarevu predstavu da on kupuje i plaća rad svojih radnika. Ova predstava je tvorničaru dobro poslužila za vođenje posla, knjigovodstva i izračunavanje cijena. Ali kad je po naivnosti prenijeta u političku ekonomiju, izazvala je u njoj čudnovate zablude i zabune.

Ekonomija je imala pred sobom činjenicu da se cijene svih roba, među njima i cijena one robe koju je ona zvala ”radom”, neprekidno mijenjaju; da one, uslijed raznolikih okolnosti koje često ne stoje ni u kakvoj vezi s proizvodnjom robe, skaču i padaju kao da ovise o golom slučaju. Ali čim se javila ekonomija kao znanost, među svojim prvim zadacima imala je pronaći onaj zakon koji se krije iza ove slučajnosti koja prividno upravlja robnim cijenama, a koji u stvari upravlja samom ovom slučajnošću. U granicama neprekidnog kretanja cijena koje su čas skakale, čas padale, ona je tražila utvrđenu centralnu točku oko koje se cijene kolebaju i kreću. Riječju: ona je pošla od cijena robe, da bi zakon za reguliranje cijena našla u vrijednosti robe, kojom se objašnjavaju sva kolebanja cijena i na koju se sve one na kraju krajeva imaju svesti.

I sad je klasična ekonomija našla da se vrijednost neke robe određuje u njoj sadržanim, za njenu proizvodnju potrebnim radom. Ona se ovim objašnjenjem zadovoljila. A za sada možemo i mi ostati pri ovome. Jedino, da ne bi bilo nesporazuma, napomenut ću da je danas ovo objašnjenje postalo sasvim nedovoljno. Marx je najprije temeljito ispitao svojstvo rada da stvara vrijednost i našao da svaki rad koji je prividno ili stvarno potreban za proizvodnju neke robe ne povećava uvijek vrijednost te robe razmjerno količini utrošenog rada. Prema tome, ako mi danas s ekonomistima kao što je Ricardo jednostavno kažemo: vrijednost robe određuje se radom potrebnim za njezinu proizvodnju, mi pri tom nikada ne gubimo iz vida Marxovu ispravku. Za ovdje je toliko dovoljno; više se nalazi kod Marxa u ”Prilogu kritici političke ekonomije”, 1859., i u prvoj knjizi ”Kapitala”.

Ali čim su ekonomisti ovo određivanje vrijednosti radom primijenili na robu ‘rad’, padali su iz proturječnosti u proturječnost. Kako se određuje vrijednost ”rada”? U njemu sadržanim potrebnim radom. A koliko je rada sadržano u radu jednog radnika za jedan dan, tjedan, mjesec, godinu? Rad jednog dana, tjedna, mjeseca, godine. Ako je rad mjera svih vrijednosti, i ”vrijednost rada” možemo izraziti samo u radu. Ali mi ne znamo apsolutno ništa o vrijednosti jednog sata rada, ako znamo samo to da je ona jednaka jednom satu rada. Tako se dakle nismo primaknuli svome cilju ni za dlaku; vrtimo se stalno u krugu.

Klasična ekonomija je pokušala to pitanje riješiti na jedan drugi način; ona je rekla: vrijednost neke robe je jednaka troškovima proizvodnje te robe. Ali što su troškovi proizvodnje rada? Da bi na ovo pitanje odgovorili, ekonomisti su morali malo silovati logiku. Umjesto da istražuju troškove proizvodnje samog rada, koji se na žalost ne mogu iznaći, oni su ispitivali troškove proizvodnje radnika. A oni se mogu iznaći. Oni se prema vremenu i prilikama mijenjaju, ali za jedno određeno društveno stanje, za određeno mjesto, za određenu granu proizvodnje oni su također određeni, barem u prilično uskim granicama. Mi živimo danas pod vladavinom kapitalističke proizvodnje, u kojoj velika, sve veća klasa stanovništva može živjeti jedino radeći za najamninu za vlasnike sredstava za proizvodnju – alata, strojeva, sirovina i sredstava za život. Na osnovi ovog načina proizvodnje troškovi proizvodnje radnika jesu suma sredstava za život – ili njihova novčana cijena – koja su prosječno potrebna da radnika učine sposobnim za rad i održe sposobnim za rad i da ga nakon njegovog odlaska iz stroja uslijed starosti, bolesti ili smrti, zamijene novim radnikom, dakle da omoguće potrebno množenje radničke klase. Uzmimo da je novčana cijena ovih sredstava za život prosječno tri marke dnevno.

Naš radnik dobiva dakle od kapitalista koji ga upošljava najamninu od tri marke dnevno. Za to on radi kapitalisti, recimo, dvanaest sati dnevno. I ovaj kapitalist računa otprilike ovako:

Neka naš radnik – strojobravar – izradi jedan dio stroja za jedan dan. Sirovina – željezo i mesing u prerađenom stanju – košta 20 maraka. Potrošak ugljena za parni stroj, uporabu samog tog stroja, struga i ostalog alata kojim naš radnik radi, predstavlja, za jedan dan i na jednog radnika, vrijednost od 1 marke. Najamnina je po našoj pretpostavci 3 marke. To čini za dotičan dio stroja 24 marke. Ali kapitalist izračuna da dobiva za njega od svoje mušterije prosječnu cijenu 27 maraka, a to su 3 marke preko svih njegovih troškova.

Otkuda ove 3 marke koje kapitalist dobiva? Po tvrđenju klasične ekonomije robe se prodaju prosječno po svojim vrijednostima, tj. po cijenama koje odgovaraju potrebnoj količini rada što se u njima nalazi. Prosječna cijena našeg dijela stroja – 27 maraka – bila bi dakle jednaka njegovoj vrijednosti, količini u njemu sadržanog rada. Ali od ovih 27 maraka, 21 marka bila je gotova vrijednost prije nego što je naš strojobravar počeo raditi. Dvadeset maraka se nalaze u sirovini, 1 marka u ugljenu sagorjelom tijekom rada i u strojevima i alatima koji su upotrijebljeni i u odgovarajućem iznosu izgubili od svoje vrijednosti. Ostaje 6 maraka koje su dodate vrijednosti sirovine. Ali izvor ovih šest maraka, po pretpostavci naših ekonomista, jedino je u radu koji je naš radnik dodao sirovini. Njegov dvanaestosatni rad stvorio je prema tome novu vrijednost od šest maraka. Otuda bi vrijednost njegovog dvanaestosatnog rada bila šest maraka. Tako bismo naposljetku pronašli što je ”vrijednost rada”.

“Stoj!” uzvikuje naš strojobravar. “Šest maraka? Ali ja sam dobio samo tri marke! Moj kapitalist zaklinje se svime na svijetu da je vrijednost moga dvanaestosatnog rada samo tri marke, i, ako ga zatražim šest, smije mi se. Kako se to slaže?”

Ako smo gore ušli s našom vrijednošću rada u krug bez izlaza, sada smo tek zapali u nerazrješivu proturječnost. Tražili smo vrijednost rada, a našli smo više nego što nam je trebalo. Za radnika je vrijednost dvanaestosatnog rada tri marke, za kapitalistu šest maraka, od kojih on tri daje radniku kao najamninu, a tri stavlja u svoj džep. Prema tome, kao da rad nema jednu vrijednost, već dvije, i to vrlo različite!

Proturječnost biva još apsurdnija čim svedemo vrijednosti izražene u novcu na radno vrijeme. Za dvanaest sati rada stvorena je nova vrijednost od šest maraka. Prema tome, za šest sati tri marke – tj. suma novca koju radnik dobiva za dvanaest sati rada. Za dvanaestosatni rad radnik dobiva kao ekvivalent proizvod od šest sati rada. Prema tome, ili rad ima dvije vrijednosti, od kojih je jedna dva puta koliko druga, ili je dvanaest ravno šest! U oba slučaja čista besmislica.

Možemo se vrtjeti i okretati koliko hoćemo, iz ove proturječnosti nemamo kud, dokle govorimo o kupovini i prodaji rada i o vrijednosti rada. To se ekonomistima i dogodilo. Posljednji predstavnik klasične ekonomije, Ricardova škola, najviše je propala zbog nerješivosti ove proturječnosti. Klasična ekonomija zapala je u ćorsokak. Čovjek koji je našao izlaz iz ovog ćorsokaka, bio je Karl Marx.

Što su ekonomisti smatrali kao troškove proizvodnje ”rada”, to su bili troškovi proizvodnje ne rada, nego samog živog radnika. I što je ovaj radnik prodavao kapitalistu, to nije njegov rad. “Čim njegov rad stvarno otpočne”, veli Marx, “prestao mu je pripadati, pa ga dakle ne može više ni prodavati”. On bi mogao prodati jedino svoj budući rad, tj. primiti na sebe obavezu da uradi određeni posao za određeno vrijeme. Ali time on ne prodaje rad (koji se ima tek izvršiti), već za određeno vrijeme (na najamninu) ili za određeni posao (na dijelove) stavlja kapitalisti na raspolaganje za izvjesnu nagradu svoju radnu snagu: radnik daje u najam, odnosno prodaje svoju radnu snagu. Ali ova radna snaga je srasla s njegovom ličnošću i nerazdvojna je od nje. Troškovi proizvodnje radne snage poklapaju se prema tome s troškovima proizvodnje radnika; što su ekonomisti zvali troškovima proizvodnje rada, to su troškovi proizvodnje radnika a s tim i radne snage. I tako se možemo od troškova proizvodnje radne snage vratiti na vrijednost radne snage i odrediti količinu društveno potrebnog rada koji je potreban da se proizvede radna snaga određenog kvaliteta, kao što je to Marx uradio u odjeljku o kupovini i prodaji radne snage (”Kapital”, knjiga I, glava IV, 3 odjeljak).

Što bude nakon što radnik proda svoju radnu snagu kapitalistu, tj. nakon što mu je za ugovorenu nagradu – od vremena ili od komada – stavi na raspolaganje? Kapitalist vodi radnika u svoju radionicu ili tvornicu, gdje se već nalaze svi predmeti potrebni za rad: sirovine, pomoćni materijal (ugljen, boje, itd.), alat, strojevi. Tu radnik počinje nadničariti. Neka je njegova najamnina 3 marke kao gore – bilo da ih zarađuje na najamninu ili na dijelove. I ovdje ćemo uzeti kao i gore da radnik za dvanaest sati poveća svojim radom vrijednost utrošenih sirovina za šest maraka, i tu novu vrijednost kapitalist realizira pri prodaji gotovog artikla. Od toga plati radniku 3 marke, a 3 marke zadržava za sebe. Ako radnik za dvanaest sati stvori vrijednost od šest maraka, onda za šest sati stvori vrijednost od 3 marke. Za šest sati rada on je proizveo kapitalistu onoliku vrijednost koju dobiva u vidu najamnine od tri marke. Poslije šest sati rada obojica su kvit, jedan drugom ne duguje ni lipe.

“Stoj!” uzvikuje sada kapitalist. “Ja sam unajmio radnika za cijeli dan, za dvanaest sati. Šest sati su samo pola dana. Zato na posao, dok ne prođe i drugih šest sati – tek smo tada kvit!” I radnik se u stvari mora povinovati ”slobodnom” ugovoru, po kojemu se obavezao da za proizvod rada koji košta šest radnih sati radi punih dvanaest.

Isto je tako i s radom na dijelove. Uzmimo da naš radnik izradi za 12 sati 12 komada robe. Svaki komad košta sirovine i upotrebe 2 marke, a prodaje se za 2 i pol marke. Kapitalist će, pri istim ostalim uvjetima kao gore, platiti radniku 25 pfenniga po komadu, prema tome radnik će za dvanaest sati izraditi 12 komada i zaraditi 3 marke. Kapitalist dobiva za 12 komada 30 maraka; kad se odbiju 24 marke za sirovinu i upotrebu, ostaje 6 maraka, od kojih 3 daje kao najamninu radniku, a tri zadržava za sebe. Sve kao i gore. I ovdje radnik radi šest sati za sebe, tj. da odradi svoju najamninu (u dvanaest sati po pola na sat), a šest sati za kapitalistu.

Teškoća na koju su nasjeli najbolji ekonomisti dokle god su polazili od vrijednosti ”rada” – gubi se čim umjesto toga pođemo od vrijednosti ”radne snage”. Radna snaga je roba u našem današnjem kapitalističkom društvu, roba kao svaka druga, ali ipak osobita roba. Naime, ona ima naročito svojstvo, snagu da stvara vrijednost, da bude izvor vrijednosti, i to, pri umješnoj upotrebi, izvor veće vrijednosti no što je sama ima. Pri sadašnjem stanju proizvodnje čovječja radna snaga proizvodi ne samo za jedan dan veću vrijednost nego što sama ima i košta; sa svakim novim znanstvenim otkrićem, sa svakim novim tehničkim pronalaskom raste višak dnevnog proizvoda radne snage preko njezinih dnevnih troškova, prema tome skraćuje se onaj dio radnog dana za koji radnik svoju najamninu odradi, a produžava se onaj dio za koji on mora darovati svoj rad kapitalisti, za koji mu radi besplatno.

I to je ekonomsko uređenje cijelog našeg današnjeg društva: samo radnička klasa je ta koja proizvodi sve vrijednosti. Jer vrijednost je samo drugi izraz za rad, onaj isti izraz kojim se u našem današnjem kapitalističkom društvu označava ona količina u nekoj robi sadržanog, društveno potrebnog rada. Ali ove vrijednosti što ih radnici proizvode – ne pripadaju radnicima. One pripadaju vlasnicima sirovina, strojeva i alata i predujmljenih sredstava koji omogućuju ovim vlasnicima da kupuju radnu snagu radničke klase. Prema tome, od sve količine artikala koju je proizvela, radnička klasa dobiva samo jedan dio. I, kao što smo gore naveli, onaj drugi dio koji kapitalistička klasa za sebe zadržava ili možda još dijeli s klasom vlasnika zemlje – sa svakim novim pronalaskom i otkrićem raste, dokle onaj dio koji radničkoj klasi pripada (računajući po broju glava) ili raste vrlo lagano i neznatno ili nikako, a pod izvjesnim okolnostima može i opadati.

Ali ovi pronalasci i otkrića koja sve brže jedno drugo potiskuju, ova produktivnost ljudskog rada koja u dosada nečuvenoj mjeri iz dana u dan raste, stvara najposlije jedan sukob, zbog kojega današnja kapitalistička privreda mora propasti. Na jednoj strani neizmjerna bogatstva i suvišak proizvoda kojim prisvajači nisu u stanju rukovati. Na drugoj strani veliki dio društva proletariziran, pretvoren u najamnike i na taj način onesposobljen da onaj suvišak proizvoda nabavi. Zbog pocijepanosti društva na jednu malu, prebogatu i jednu veliku klasu najamnih radnika bez igdje ičega, ovo se društvo na jednoj strani davi u svome vlastitom izobilju, dokle na drugoj strani velika većina njegovih članova ili je jedva malo ili nije nikako zaštićena od najveće neimaštine. Ovo stanje postaje svakim danom sve besmislenije i – nepotrebnije. Ono se mora odstraniti, ono se može odstraniti. Ostvarljivo je novo društveno uređenje, u kojemu će nestati današnjih klasnih razlika i u kojemu će – možda poslije izvjesnog kratkog, nešto oskudnog, ali u svakom slučaju moralno vrlo korisnog prijelaznog vremena – putem planskog iskorištavanja i razvijanja već postojećih ogromnih produktivnih snaga svih društvenih članova, uz podjednaku obavezu rada, stajati na raspolaganju podjednako i sve više sredstava za život i uživanje, za razvijanje i primjenu svih tjelesnih i duhovnih sposobnosti. A da su radnici sve više riješeni izboriti ovo novo društveno uređenje, posvjedočit će, na objema stranama Oceana, sutrašnji prvi svibnja, i nedjelja, treći svibnja.

London, 30. travnja 1891.

Friedrich Engels



I

S raznih nam je strana prigovoreno što nismo izložili ekonomske odnose, koji su materijalna osnova sadašnjim klasnim i nacionalnim borbama. Mi smo se ovih odnosa namjerno doticali samo tamo gdje se oni u političkim sukobima neposredno nameću.

Trebalo je prije svega pratiti klasnu borbu u njenom svakodnevnom toku i, na osnovi historijskog gradiva koje se zateklo ili se iznova iz dana u dan stvara, empirijski pokazati da su s podjarmljivanjem radničke klase, koja je dala Februar i Mart, u isto vrijeme bili pobijeđeni i njeni protivnici – buržoaski republikanci u Francuskoj, a građanske i seljačke klase, protivnici feudalnog apsolutizma, na cijelom europskom kontinentu; da pobjeda “čestite republike” u Francuskoj bila u isto vrijeme poraz svih nacija koje su na februarsku revoluciju bile odgovorile herojskim ratovima za nezavisnost; da je naposljetku s porazom revolucionarnih radnika Europu ponovno dopalo staro dvostruko ropstvo – englesko-rusko ropstvo. Lipanjska borba u Parizu, pad Beča, tragikomedija berlinskog studenog 1848., očajnički napori Poljske, Italije i Mađarske, izgladnjelost Irske – to su bili glavni momenti europske klasne borbe između buržoazije i radničke klase na kojima smo pokazali da svaki revolucionarni ustanak, ma koliko njegov cilj izgledao udaljen od klasne borbe, mora propadati sve dotle dok ne pobjedi revolucionarna radnička klasa, da svaka socijalna reforma ostaje utopija sve dotle dok se proleterska revolucija i feudalistička kontrarevolucija oružjem ne ogledaju u jednom svjetskom ratu. U našem izlaganju, kao i u stvarnosti, Belgija i Švicarska su bile tragikomične karikaturne žanr-slike u velikom historijskom prikazu: jedna – uzor-država buržoaske monarhije, druga – uzor-država buržoaske republike; obje – države koje uobražavaju da su isto tako neovisne od klasne borbe, kao i od europske revolucije.

Sada, nakon što su naši čitatelji vidjeli kako se klasna borba 1848. godine razvijala u kolosalnim političkim oblicima, vrijeme je da se izbliza upoznamo sa samim ekonomskim odnosima na kojima se zasniva kako egzistencija buržoazije i njena klasna vladavina tako i ropstvo radnika.

Mi ćemo u tri velika odjeljka izložiti:

1. odnos najamnog rada prema kapitalu, radnikovo ropstvo, kapitalistovu vladavinu;

2. neizbježnu propast srednjih građanskih klasa i takozvanog seljačkog staleža u današnjem sustavu;

3. trgovinsko podjarmljivanje i eksploatiranje buržoaskih klasa raznih europskih nacija koje nad njima vrši Engleska, despot svjetskog tržišta.

Nastojat ćemo izlagati što jednostavnije i popularnije, ne pretpostavljajući poznavanje ni najelementarnijih pojmova iz političke ekonomije. Želimo biti razumljivi radnicima. A uostalom u Njemačkoj vlada najzaprepašćujuće neznanje i pometenost pojmova o najjednostavnijim ekonomskim odnosima kod svih, počevši od patentiranih branitelja postojećeg stanja pa sve do socijalističkih mađioničara i nepriznatih političkih genija, kojima je razdrobljena Njemačka još bogatija nego vladarima.

Najprije prvo pitanje: Što je najamnina? Kako se ona određuje?

Ako zapitamo radnike: “Kolika vam je najamnina?”, oni će odgovoriti: “Ja od svoga buržuja dobivam 1 marku za radni dan”, ili: “ja dobivam 2 marke” itd. Oni će, prema različitim granama rada kojima pripadaju, navesti različite sume novca koje za određenu količinu rada, na primjer, da se istka jedan aršin platna ili da se složi štampani tabak, dobivaju od svoga buržuja. Njihovi će odgovori biti različiti u pitanju veličine nadnice, ali ipak u jednoj točki svi će biti suglasni: nadnica je ona količina novca koju kapitalist plaća za određeno radno vrijeme ili za izvršenje određenog rada.

Kapitalist, izgleda, kupuje njihov rad za novac. Oni mu svoj rad prodaju za novac. Ali to je samo privid. Što oni kapitalisti u stvari prodaju za novac – to je njihova radna snaga. Tu radnu snagu kapitalist kupuje za jedan dan, jedan tjedan, jedan mjesec itd. A nakon što ju je kupio, on je upotrebljava na taj način što mu radnici za ugovoreno vrijeme rade. Za istu sumu novca, na primjer 2 marke, za koju je kapitalist kupio njihovu radnu snagu, on je mogao kupiti 2 kilograma šećera ili izvjesnu količinu neke druge robe. Tako 2 marke za koje je kupio 2 kilograma šećera jesu cijena 2 kilograma šećera. A 2 marke za koje je kupio radnu snagu da je dvanaest sati upotrijebi – je cijena dvanaestosatnog rada. Prema tome, radna snaga je roba onako isto kao i šećer. Ona se mjeri satima, a šećer na vagi.

Svoju robu, radnu snagu, radnici razmjenjuju za kapitalistovu robu, novac, i ova razmjena se zbiva u jednom određenom odnosu. Toliko novca za toliku upotrebu radne snage. Za dvanaest sati tkanja – 2 marke. A zar te 2 marke ne predstavljaju sve druge robe koje ja mogu kupiti za 2 marke? Prema tome, radnik je svoju robu, radnu snagu, stvarno razmijenio za sve vrste roba, i to u jednom određenom odnosu. Dajući radniku 2 marke, kapitalist mu je dao toliko mesa, toliko odijela, toliko drva, osvjetljenja itd. u razmjenu za njegov radni dan. Prema tome, 2 marke izražavaju onaj odnos u kome se radna snaga razmjenjuje za druge robe, one izražavaju prometnu vrijednost radne snage.

Prometna vrijednost jedne robe, izražena u novcu zove se njena cijena. Najamnina je dakle samo naročiti naziv za cijenu radne snage, koja se obično naziva cijena rada, za cijenu ove osobite robe koju održava isključivo meso i krv ljudska.

Uzmimo bilo kojeg radnika, na primjer, tkalca. Kapitalist mu daje razboj i pređu. Tkalac otpočne rad i od pređe napravi platno. Kapitalist uzme platno i proda ga, na primjer, za 20 maraka. Je li sad tkalčeva najamnina jedan udio u platnu, udio u 20 maraka, u proizvodu njegovog rada? Nipošto. Mnogo prije nego što je platno prodano, možda mnogo prije no što je ono istkano, tkalac je svoju najamninu primio. Kapitalist ne plaća, dakle, ovu nadnicu novcem koji dobiva za platno, već novcem kojim već raspolaže. Kao što razboj i pređa nisu proizvod tkalčeva rada, kome ih je buržuj dao, tako nisu to ni robe koje on dobiva razmjenom za svoju robu, radnu snagu. Može se dogoditi da buržuj ne nađe kupca za svoje platno. Može se dogoditi da on prodajom platna ne istjera ni najamninu. Moguće je da on platno u usporedbi s tkalčevom nagradom vrlo skupo proda. Sve se to tkalca ništa ne tiče. Kapitalist kupuje za jedan dio svoje gotovine, svoga kapitala, tkalčevu radnu snagu isto tako kao što je za drugi dio svoga kapitala nabavio sirovinu – pređu – i oruđe za rad – razboj. Nakon što je obavio te kupovine, a tu spada i kupovina radne snage potrebne za proizvodnju platna, on sada proizvodi samo svojim sirovinama i sredstvima za rad. U sredstva za rad ulazi sada i naš dobri tkalac, koji u proizvodu ili njegovoj cijeni isto tako nema nikakvog udjela kao ni razboj.

Prema tome, najamnina nije radnikov udio u robi koju je on proizveo. Najamnina je dio već postojeće robe za koji kapitalist kupuje određenu količinu proizvodne radne snage.

Radna snaga je, dakle, roba koju njen vlasnik, najamni radnik, prodaje kapitalu. Zašto je prodaje? Da bi živio.

Ali upotreba radne snage, rad, to je životna radnikova aktivnost, očitovanje njegova života. I ovu životnu aktivnost radnik prodaje drugom da bi pribavio sebi potrebna životna sredstva. Prema tome njegova životna aktivnost je za nj samo sredstvo za održavanje života. On radi da živi. On i ne uračunava rad u svoj život, štoviše, rad je žrtvovanje njegova života. On je roba koju je radnik prodao drugom. Proizvod njegove djelatnosti nije prema tome cilj njegove djelatnosti. Što radnik za sebe proizvodi, nije svila koju tka, nije zlato koje vadi iz rudnika, nije palača koju zida; što on za sebe proizvodi, to je najamnina, a svila, zlato, palača pretvaraju se za njega u određenu količinu životnih sredstva, možda u pamučnu bluzu, bakarni novac i stan u podrumu. A radnik koji dvanaest sati tka, prede, buši, struže, zida, kopa, tuca kamen i nosi itd. – može li on to dvanaestosatno tkanje, predenje, bušenje, struganje, zidanje, kopanje, tucanje kamena smatrati kao očitovanje svoga života, kao život? Obrnuto. Život za njega počinje kad ta djelatnost prestane – za ručkom, u krčmi, u postelji. Dvanaestosatni rad nema za njega nikakvog smisla kao tkanje, predenje, bušenje itd., već kao zarađivanje pomoću kojega dolazi do ručka, krčme, postelje. Kad bi svilena buba prela zato da održi svoj život kao gusjenica, bila bi pravi najamni radnik.

Radna snaga nije uvijek bila roba. Rad nije uvijek bio najamni rad, to jest slobodan rad. Rob svoju radnu snagu nije prodavao gospodaru, isto tako kao što ni vol ne prodaje svoj rad seljaku. Rob je zajedno sa svojom radnom snagom prodan jednom zauvijek svome gospodaru. On je roba koja može prelaziti iz ruku jednog gospodara u ruke drugoga. On sam je roba, ali radna snaga nije njegova roba. Kmet prodaje samo dio svoje radne snage. On ne dobiva nagradu od vlasnika zemlje, već, naprotiv, vlasnik zemlje dobiva od njega izvjestan danak. Kmet pripada zemlji i donosi plod gospodaru zemlje. Slobodan radnik, međutim, prodaje sebe, i to na dijelove. On ustupa 8, 10, 12, 15 sati svoga života, dan za danom, onom tko da više: vlasniku sirovina, oruđa za rad i sredstava za život, tj. kapitalisti. Radnik ne pripada ni vlasniku ni zemlji, ali 8, 10, 12, 15 sati dnevno njegovog života pripadaju onome tko ih kupi. Radnik napušta kapitalistu koji ga unajmljuje kad god hoće. Njega kapitalist otpušta kad god nađe za dobro, čim ne može od njega izvući nikakvu korist ili bar ne onu koju želi. Ali radnik, kome je jedini izvor dohotka prodaja radne snage, ne može napustiti cijelu klasu kupaca, tj. kapitalističku klasu, a da se ne odrekne svojega života. On ne pripada ovom ili onom kapitalisti, ali pripada kapitalističkoj klasi; i sada je njegova stvar da nađe mušteriju, to jest da nađe sebi kupca u toj kapitalističkoj klasi.

Prije nego što se izbliza upoznamo s odnosom između kapitala i najamnog rada, izložit ćemo ukratko najopćenitije odnose o kojima ovisi veličina najamnine.

Najamnina je, kao što smo vidjeli, cijena jedne određene robe, radne snage. Prema tome, najamninu određuju isti zakoni koji određuju cijenu svake druge robe. Pitanje je sada: kako se određuje cijena neke robe?



II

Čime se određuje cijena neke robe?

Određuje se konkurencijom između kupaca i prodavača, odnosom potražnje prema ponudi. Konkurencija koja određuje cijenu neke robe ima tri vida.

Jednu istu robu nude razni prodavači. Tko robu iste kvalitete najjeftinije prodaje, sigurno potiskuje ostale prodavače i osigurava za sebe najveću prodaju. Prodavači se dakle bore uzajamno oko prođe, oko tržišta. Svaki bi htio prodati, po mogućnosti mnogo, a ako je moguće, prodati sam, isključujući ostale prodavače. Prema tome, jedan prodaje jeftinije od drugoga. Javlja se konkurencija među prodavačima koja obara cijenu robâ koje oni nude.

Ali javlja se i konkurencija među kupcima, koja podiže cijenu ponuđenih roba.

Naposljetku, javlja se konkurencija među kupcima i prodavačima; jedni žele što jeftinije kupiti, drugi žele što skuplje prodati. Rezultat ove konkurencije između kupaca i prodavača ovisi o odnosu dviju ranije spomenutih strana konkurencije, tj. od toga je li jača konkurencija u taboru kupaca ili u taboru prodavača. Industrija izvodi na bojno polje dvije vojske, jednu protiv druge, od kojih svaka bije bitku u svojim redovima, među svojim trupama. Pobjeda je na strani one vojske u čijim je redovima borba slabija.

Uzmimo da ima na tržištu 100 bala pamuka, a u isto vrijeme kupaca za 1.000 bala. U ovom slučaju potražnja je deset puta veća od ponude. Konkurencija među kupcima bit će zbog toga veoma jaka, svaki hoće prigrabiti sebi jednu, a ako se može i svih 100 bala. Ovaj primjer nije proizvoljno uzet. U povijesti trgovine doživjeli smo razdoblja loših pamučnih žetava, kada je nekoliko udruženih kapitalista pokušavalo kupiti ne 100 bala, već sav pamuk u cijelom svijetu. U ovom slučaju kupci će nastojati potisnuti jedan drugoga, nudeći relativno veću cijenu za pamučne bale. A prodavači pamuka, koji vide da se trupe neprijateljske vojske međusobno krve, i da su potpuno sigurni za prodaju svih 100 bala, čuvat će se svake međusobne svađe, da ne obore cijenu pamuka u trenutku kada se njihovi protivnici međusobno natječu da je podignu. Najedanput nastaje mir u vojsci prodavača. Oni stoje kao jedan čovjek prema kupcima, filozofski skrstivši ruke i njihovim zahtjevima ne bi bilo kraja, kad ne bi bilo točno određenih granica u ponudama i najnasrtljivijih kupaca.

Ako je dakle ponuda jedne robe slabija od potražnje te robe, među prodavačima je konkurencija slaba ili je nikako i nema. U istoj mjeri kako ova konkurencija opada, raste konkurencija među kupcima. Rezultat: veće ili manje skakanje robnih cijena.

Poznato je da se obrnuti slučaj s obrnutim rezultatom češće javlja. Znatan suvišak ponude nad potražnjom: očajna konkurencija među prodavačima: oskudica u kupcima: roba ide u bescjenje.

Ali što znači skakanje i padanje cijene, što znači visoka i niska cijena? Zrno pijeska, promatrano kroz mikroskop, veliko je, a toranj je malen u usporedbi s brijegom. A kad se cijena određuje odnosom potražnje i ponude, čime se određuje taj odnos potražnje i ponude?

Obratimo se bilo kojem buržuju. On se neće ni časa predomišljati i, kao drugi Aleksandar Veliki, presjeći će ovaj metafizički čvor tablicom množenja. Ako proizvodnja robe koju prodajem mene stoji 100 maraka, reći će nam on, i ja dobijem prodajom ove robe 110 maraka, naravno na kraju godine, – to je onda građanska, poštena, umjerena dobit. Ali ako dobijem pri razmjeni 120-130 maraka, onda je to visoka dobit; ako dobijem čak 200 maraka, to bi bila izvanredna, neobična dobit. Što je dakle za buržuja mjera dobiti? Troškovi proizvodnje njegove robe. Ako u razmjenu za svoju robu dobije izvjesnu količinu druge robe čija je proizvodnja manje stajala, on je izgubio. Dobije li u razmjenu za svoju robu izvjesnu količinu druge robe čija je proizvodnja više stajala, on je dobio. A padanje i skakanje dobiti on ocjenjuje po tome za koliko stupnjeva prometna vrijednost njegove robe stoji ispod ili iznad nule, ispod ili iznad troškova proizvodnje.

Vidjeli smo, dakle, kako promjenjivi odnos potražnje prema ponudi daje čas skakanje čas padanje cijena, čas visoke čas niske cijene. Ako cijena neke robe uslijed oskudne ponude ili nerazmjerno povećane potražnje znatno skoči, onda je cijena ma koje druge robe morala u istom razmjeru pasti; jer cijena neke robe jeste samo u novcu izražen odnos u kome se druge robe sa njom razmjenjuju. Na primjer, ako cijena jednog rifa svilene materije skoči od 5 maraka na 6, onda je cijena srebra prema svilenoj materiji pala, a isto tako relativno prema svilenoj materiji pala je cijena sviju drugih roba koje su zadržale stare cijene. Morala bi se dati veća količina tih roba u razmjenu za istu količinu svilene materije.

Što će biti posljedica skakanja cijene jedne robe? Masa kapitala će pritjecati industrijskoj grani koja je u cvjetanju, i to pritjecanje kapitala unosnijoj industrijskoj grani trajat će dotle dok dobit ne spadne na običnu mjeru ili, točnije, dok cijena proizvodima te industrijske grane, uslijed prekomjerne proizvodnje, ne spadne ispod troškova proizvodnje.

Uzmimo obrnut slučaj. Ako cijena neke robe padne ispod njenih troškova proizvodnje, kapitali će se povlačiti iz proizvodnje te robe. Osim slučaja da jedna industrijska grana nije više suvremena, pa prema tome mora propasti, ovaj će bijeg kapitala smanjivati proizvodnju takve robe, tj. njenu ponudu, dok ne bude odgovarala potražnji, dok se cijena robe opet ne digne na visinu troškova proizvodnje, ili, točnije, dok ponuda ne padne ispod potražnje, tj. dok se njena cijena opet ne digne iznad troškova proizvodnje, jer tekuća cijena neke robe stoji uvijek iznad ili ispod troškova proizvodnje te robe.

Mi vidimo da se kapitali sele neprestano iz oblasti jedne industrije u oblast druge. Visoka cijena izaziva i suviše jak priljev, a niska cijena i suviše jak odljev kapitala.

Promatrajući s drugog gledišta, mogli bismo pokazati da troškovi proizvodnje određuju ne samo ponudu već i potražnju. Ali to bi nas i suviše udaljilo od našeg predmeta.

Upravo smo vidjeli kako kolebanja ponude i potražnje svode cijenu robe uvijek na troškove proizvodnje. Doduše, prava cijena neke robe stoji uvijek iznad ili ispod troškova proizvodnje; ali skakanje i padanje uzajamno se dopunjuju, tako da se u izvjesnom vremenskom razdoblju, zbrojivši industrijsku oseku i plimu, robe razmjenjuju sukladno svojim troškovima proizvodnje, njihovu cijenu određuju, dakle, njihovi troškovi proizvodnje.

Ovo određivanje cijene troškovima proizvodnje ne treba razumjeti u smislu ekonomista. Oni vele da je prosječna cijena robe ravna troškovima proizvodnje; to je zakon. Anarhično kretanje pri kome se penjanje izravnava padanjem, a padanje penjanjem, oni smatraju za slučajnost. S istim pravom moglo bi se, kao što su to drugi ekonomisti već učinili, kolebanje cijena smatrati kao zakon, a određivanje cijena troškovima proizvodnje za slučajnost. Međutim, samo ova kolebanja koja, izbliza promatrana, nose sa sobom najstrašnija pustošenja i kao zemljotresi potresaju osnove buržoaskog društva, samo ova kolebanja određuju u svome toku cijenu robe troškovima proizvodnje. Kretanje ovog nereda u cjelini jeste njegov red. U toku ove industrijske anarhije, u ovom kružnom kretanju, konkurencija tako reći izravnava jednu krajnost s drugom.

Prema tome, mi vidimo ovo: cijena robe određena je njenim troškovima proizvodnje, tako da se vremena kada se cijena ove robe penje iznad troškova proizvodnje, izravnavaju vremenima kada ona pada ispod troškova proizvodnje, i obrnuto. Naravno, to ne vrijedi za svaki industrijski proizvod posebice, nego samo za cijelu industrijsku granu. To ne vrijedi, dakle, ni za svakog industrijalca posebice, nego samo za cijelu klasu industrijalaca.

Određivanje cijene troškovima proizvodnje isto je što i određivanje cijene radnim vremenom koje je potrebno za proizvodnju neke robe, jer u troškove proizvodnje ulaze: 1) sirovine i trošenje oruđa za rad, a to znači: industrijski proizvodi koji su proizvedeni za izvjestan broj radnih dana, koji dakle predstavljaju izvjesnu količinu radnog vremena i 2) neposredan rad koji se također mjeri vremenom.

Ali isti opći zakoni koji reguliraju cijenu robe uopće, reguliraju naravno i najamninu, cijenu rada.

Najamnina će čas skakati, čas padati, prema odnosu potražnje i ponude, prema stanju konkurencije među kupcima radne snage, kapitalistima, i prodavačima radne snage, radnicima. Kolebanjima robnih cijena uopće odgovaraju kolebanja najamnine. Ali u granicama ovih kolebanja najamninu će određivati troškovi proizvodnje, radno vrijeme koje je potrebno da se ova roba, radna snaga, proizvede.

A koji su troškovi proizvodnje radne snage?

To su troškovi koji su potrebni da se radnik održi kao radnik i da se spremi za radnika.

Prema tome, ukoliko je za neki rad potrebno kraće vrijeme učenja, ukoliko su manji troškovi proizvodnje radnika, utoliko je niža cijena njegova rada, njegova najamnina. U industrijskim granama gdje nije potrebno gotovo nikakvo spremanje i gdje je dovoljan goli fizički život radnikov, troškovi proizvodnje takvoga radnika ograničavaju se gotovo samo na one robe koje su potrebne da mu održe život i sposobnost za rad. Cijena njegovog rada određuje se, prema tome, cijenom sredstava potrebnih za život.

Ali ne treba gubiti iz vida još nešto. Tvorničar koji izračunava svoje troškove proizvodnje, da po njima odredi cijenu proizvodima, uzima u račun i trošenje oruđa za rad. Ako jedan stroj njega košta, na primjer, 1.000 maraka, a istroši se za 10 godina, on dodaje 100 maraka godišnje cijeni robe, kako bi poslije deset godina istrošen stroj zamijenio novim. Isto tako, u troškove proizvodnje proste radne snage moraju se uračunati troškovi oko množenja radnika, kako bi radnička klasa bila u stanju množiti se i istrošene radnike zamijeniti novima. Trošenje radnika uzima se, dakle, u račun na isti način kao i trošenje stroja.

Prema tome, troškovi proizvodnje proste radne snage iznose koliko i troškovi za održanje života radnika i troškovi za njegovo množenje. Cijena ovih troškova života i množenja čini nadnicu. Ova ovako određena najamnina zove se minimum najamnine. Ovaj minimum najamnine važi, kao i uopće određivanje cijene roba troškovima proizvodnje, ne za pojedinu individuu, nego za cijelu vrstu. Pojedini radnici, milijuni radnika ne zarađuju koliko je potrebno da bi živjeli i da bi se množili; ali nadnica cijele radničke klase izjednačuje se u granicama svojih kolebanja s ovim minimumom.

Pošto smo se upoznali o najopćenitijim zakonima koji reguliraju najamninu, kao i cijenu svake druge robe, sada možemo ući u pojedinosti našeg predmeta.



III

Kapital sačinjavaju sirovine, oruđa za rad i sredstva za život svih vrsta, čijom se upotrebom proizvode nove sirovine, nova oruđa za rad i nova sredstva za život. Svi ovi sastavni dijelovi kapitala tvorevine su rada, proizvodi rada, nagomilani rad. Kapital je nagomilani rad, koji služi kao sredstvo za novu proizvodnju.

Tako vele ekonomisti.

Što je crnac rob? Čovjek crne rase. Koliko vrijedi jedno objašnjenje toliko i drugo.

Crnac je crnac. Tek u određenim odnosima on postaje rob. Stroj za predenje pamuka je stroj za predenje pamuka. Tek u određenim odnosima on postaje kapital. Istrgnut iz ovih odnosa on nije kapital, kao što zlato kao takvo nije novac ili kao što šećer nije što i cijena šećera.

U proizvodnji ljudi ne utječu samo na prirodu, nego i jedan na drugoga. Oni proizvode samo radeći zajedno na određen način i razmjenjujući svoje radove među sobom. Da bi proizvodili, oni stupaju u određene međusobne veze i odnose i samo u granicama ovih društvenih veza i odnosa oni utječu na prirodu, proizvode.

Prema različitom karakteru sredstava za proizvodnju bit će, naravno, različiti i ovi društveni odnosi u koje proizvođači međusobno stupaju i uvjeti pod kojima svoje radove razmjenjuju i u cjelokupnom aktu proizvodnje sudjeluju. S pronalaskom novog ratnog oružja, puške, morala se izmijeniti cijela unutrašnja organizacija vojske, promijenili su se odnosi u kojima pojedinci čine vojsku i mogu djelovati kao vojska, izmijenio se i međusobni odnos vojski.

Društveni odnosi u kojima individue proizvode, društveni odnosi proizvodnje, mijenjaju se, dakle, i preobražavaju s promjenama i razvitkom materijalnih sredstava za proizvodnju, proizvodnih snaga. Odnosi proizvodnje u svojoj cjelini jesu ono što se zove društveni odnosi, društvo, i to društvo na određenom, povijesnom stupnju razvitka, društvo osobitog, različitog karaktera. Antičko društvo, feudalno društvo, buržoasko društvo su takve cjelokupnosti odnosa proizvodnje, od kojih svaka za sebe obilježava ujedno zaseban stupanj razvitka u povijesti čovječanstva.

I kapital je društveni odnos proizvodnje. On je buržoaski odnos proizvodnje, odnos proizvodnje buržoaskog društva. Sredstva za život, sredstva za rad, sirovine, kao sastavni dijelovi kapitala, nisu li oni proizvedeni i nagomilani pod određenim društvenim uvjetima, u određenim društvenim odnosima? Ne upotrebljavaju li se oni pod određenim društvenim uvjetima, u određenim društvenim odnosima za novu proizvodnju? I zar upravo ovaj određeni društveni karakter ne čini proizvode koji služe za novu proizvodnju kapitalom?

Kapital se ne sastoji samo iz sredstava za život, sredstava za rad i sirovina, ne sastoji se samo iz materijalnih proizvoda; on se sastoji tako isto iz prometnih vrijednosti. Svi proizvodi koji sačinjavaju kapital jesu robe. Prema tome, kapital nije samo zbir materijalnih proizvoda, on je zbir robâ, prometnih vrijednosti, društvenih veličina.

Kapital ostaje isti, stavili mi umjesto vune pamuk, umjesto žita rižu, umjesto željeznica parobrode, ako samo pamuk, riža, parobrodi – tijelo kapitala – imaju jednaku prometnu vrijednost, jednaku cijenu s vunom, žitom i željeznicama u kojima se on ranije otjelovljavao. Tijelo kapitala može se stalno mijenjati, a da kapital ne pretrpi ni najmanju promjenu.

Ali ako je svaki kapital izvjestan zbroj robâ, tj. prometnih vrijednosti, to još ne znači da je svaki zbir robâ, prometnih vrijednosti, kapital.

Svaki zbir prometnih vrijednosti je prometna vrijednost. Svaka pojedina prometna vrijednost je zbir prometnih vrijednosti. Na primjer, kuća koja vrijedi 1.000 maraka je prometna vrijednost od 1.000 maraka. Komad papira koji vrijedi 1 pfennig je zbir prometnih vrijednosti 100100 pfenniga. Proizvodi koji se mogu za druge razmijeniti jesu robe. Određeni odnos u kome se one razmjenjuju čini njihovu prometnu vrijednost ili, ako je izražen u novcu, njihovu cijenu. Količina ovih proizvoda ne može mijenjati ništa na njihovom svojstvu da budu roba ili da predstavljaju prometnu vrijednost ili da imaju određenu cijenu. Bilo neko drvo veliko ili malo, ono ostaje drvo. Bilo da razmjenjujemo željezo u lotama ili centama za druge proizvode, to ne mijenja njegov karakter da bude roba, prometna vrijednost. U odnosu na količinu ono je roba veće ili manje vrijednosti – više ili niže cijene.

Na koji način izvjesna količina roba, prometnih vrijednosti, postaje kapital?

Na taj način što se ona kao samostalna društvena sila, tj. kao sila jednog dijela društva održava i uvećava razmjenom za neposrednu, živu radnu snagu. Postojanje klase koja nema ničega osim sposobnosti za rad – nužna je pretpostavka kapitala.

Tek vladavina nagomilanog, prošlog, opredmećenog rada nad neposrednim, živim radom pravi od nagomilanog rada kapital.

Kapital nije u tome što nagomilani rad služi živom radu kao sredstvo za novu proizvodnju. On je u tome što živi rad služi nagomilanome kao sredstvo da održi i poveća svoju prometnu vrijednost.

Što biva pri razmjeni između kapitalista i najamnog radnika?

U razmjenu za svoju radnu snagu radnik dobiva sredstva za život, a u razmjenu za svoja sredstva za život kapitalist dobiva rad, radnikovu proizvodnu djelatnost, stvaralačku snagu kojom radnik ne samo nadoknađuje što potroši već daje nagomilanom radu veću vrijednost nego što je dotle imao. Radnik dobiva od kapitaliste jedan dio postojećih sredstava za život. Čemu mu služe ova sredstva za život? Služe mu za neposrednu potrošnju. Ali čim ja potrošim sredstva za život, ona su za mene nepovratno izgubljena, osim ako vrijeme za koje su ta sredstva održavala moj život upotrijebim za to da proizvedem nova sredstva za život, da za vrijeme trošenja stvorim svojim radom nove vrijednosti umjesto onih koje su nestale u potrošnji. Ali baš tu blagorodnu reproduktivnu snagu radnik ustupa kapitalu u razmjenu za primljena sredstva za život. Prema tome, ona je za radnika izgubljena.

Uzmimo jedan primjer. Neki zakupac plaća svome nadničaru 5 groša dnevno. Za tih 5 groša ovaj radi na zakupčevoj njivi cijeli dan i osigurava mu tako prihod od 10 groša. Zakupac je ne samo povratio vrijednosti koje je dao nadničaru; on ih je udvostručio. Tako je on onih 5 groša koje je dao nadničaru upotrijebio, potrošio na plodan, produktivan način. On je za 5 groša kupio rad i snagu nadničarevu koja proizvodi poljoprivredne proizvode od dva puta veće vrijednosti i od 5 groša pravi 10. A nadničar, naprotiv, umjesto svoje proizvodne snage čije je djelovanje ustupio zakupcu, dobiva 5 groša koje razmjenjuje za sredstva za život, da ih brže ili sporije potroši. Prema tome, potrošnja ovih 5 groša bila je dvojaka: reproduktivna za kapital, jer je za njih kupljena radna snaga koja je proizvela 10 groša, a neproduktivna za radnika, jer su razmijenjeni za sredstva za život koja su zauvijek iščezla i čiju vrijednost on može ponovo dobiti jedino ako ponovi istu razmjenu sa zakupcem. Na taj način kapital pretpostavlja najamni rad, a najamni rad pretpostavlja kapital. Oni se uzajamno uvjetuju; oni se uzajamno stvaraju.

Proizvodi li radnik u tvornici pamuka samo pamučne tkanine? Ne, on proizvodi kapital. On proizvodi vrijednosti koje iznova služe tome da njegovim radom komandiraju i pomoću njega stvaraju nove vrijednosti.

Kapital se može umnožavati jedino razmjenom za radnu snagu, oživotvorenjem najamnog rada. Radna snaga najamnog radnika može se razmijeniti samo za kapital uvećavajući ga, povećavajući vlast kojoj robuje. Prema tome, uvećavanje kapitala je uvećavanje proletarijata, tj. radničke klase.

Interesi kapitalista i radnika su prema tome jednaki, tvrde buržoazija i njeni ekonomisti. I zaista! Radnik propada, ako mu kapital ne da posla. Kapital propada, ako ne eksploatira radnu snagu, a da bi je eksploatirao, mora je kupiti. Ukoliko se brže množi kapital određen za proizvodnju, produktivni kapital, ukoliko industrija bujnije cvjeta, ukoliko se više buržoazija bogati, ukoliko posao bolje ide, utoliko više radnika treba kapitalist, utoliko se radnik skuplje prodaje.

Neophodan uvjet za radnikovo snošljivo stanje jeste što brži rast proizvodnog kapitala.

Ali što je to rast proizvodnog kapitala? Rast vlasti nagomilanog rada nad živim radom. Rast vladavine buržoazije nad radničkom klasom. Ako najamni rad proizvodi tuđe bogatstvo što nad njim vlada, neprijateljsku snagu, kapital, to on od kapitala dobiva sredstva za rad, tj. sredstva za život, pod tim uvjetom da on ponovo postane dio kapitala, poluga koja će ponovo baciti kapital u sve brži rast.

Tvrditi da su interesi kapitala i interesi radnika isti, znači samo to da su kapital i najamni rad dvije strane jednog te istog odnosa. Jedna uvjetuje drugu, kao što se lihvar i raspikuća uzajamno uvjetuju.

Dokle god je najamni radnik najamni radnik, njegova sudbina ovisi o kapitalu. To je ta mnogo hvaljena zajednica interesa radnika i kapitalista.



IV

Ako kapital raste, raste i masa najamnog rada, raste broj najamnih radnika, jednom riječi: vladavina kapitala rasprostire se nad većom masom individua. Zamislimo najpovoljniji slučaj: ako proizvodni kapital raste, raste i potražnja rada. Dakle, skače cijena rada, najamnina.

Jedna kuća, bila ona velika ili mala, zadovoljava sve društvene zahtjeve u pogledu stana dokle god su i okolne kuće male. Ali kad se pored male kuće podigne palača, mala kuća postaje koliba. Mala kuća potvrđuje sada da njezin vlasnik može imati samo male ili nikakve zahtjeve; može se ona tijekom civilizacije podizati uvis koliko hoće, ako susjedna palača bude podizana u istoj ili većoj mjeri, stanovnik relativno male kuće osjećat će se sve neugodnije, nezadovoljnije, sve više pritiješnjen među svoja četiri zida.

Znatnije uvećanje najamnine pretpostavlja brz rast proizvodnog kapitala. Brz rast proizvodnog kapitala izaziva tako isto brz rast bogatstva, luksuza, društvenih potreba i društvenih uživanja. Prema tome, iako su radnikova uživanja porasla, društveno podmirivanje tih uživanja palo je u usporedbi s povećanim kapitalistovim uživanjima koja su radniku nedostižna, i uopće u usporedbi sa stupnjem razvitka društva. Našim potrebama i uživanjima izvor je u društvu; mi ih zato i mjerimo prema društvu; mi ih ne mjerimo prema predmetima kojim se podmiruju. A kako su potrebe i uživanja društvene prirode, oni su relativni.

Najamnina se uglavnom ne određuje samo količinom robâ koje se za nju mogu kupiti. Ona obuhvaća različite odnose.

Za svoju radnu snagu radnici dobivaju, prije svega, izvjesnu sumu novca. Je li najamnina određena samo ovom novčanom cijenom?

U XVI stoljeću, uslijed otkrića bogatijih i za eksploataciju pogodnijih rudnika u Americi, u Europi je porasla količina srebra i zlata u opticaju. Vrijednost zlata i srebra je stoga pala u odnosu prema ostalim robama. Radnici su dobivali i poslije toga kao i prije istu količinu srebrnog novca za svoju radnu snagu. Novčana cijena njihovog rada ostala je ista, a ipak je njihova najamnina pala, jer su za istu količinu srebra dobivali u razmjeni manju količinu drugih roba. To je bila jedna od okolnosti koje su ubrzale rast kapitala, nastajanje buržoazije u XVI stoljeću.

Uzmimo drugi slučaj. U zimu 1847. godine, uslijed loše žetve, znatno je porasla cijena najnužnijim životnim namirnicama, žitu, mesu, maslu, siru itd. Pretpostavimo da su radnici dobivali poslije toga kao i prije istu sumu novca za svoju radnu snagu. Je li njihova najamnina pala? Svakako. Za isti novac dobivali su sada manje kruha, mesa, itd. Njihova je najamnina pala ne zbog toga što je vrijednost srebra opala, nego što je porasla vrijednost sredstava za život.

Naposljetku uzmimo da je novčana cijena rada ista, ali da cijena svih poljoprivrednih i manufakturnih roba padne uslijed primjene novih strojeva, povoljnije godine itd. Za isti novac radnici mogu kupiti sada više raznih robâ. Njihova je najamnina, prema tome, porasla baš zbog toga što se njena novčana vrijednost nije izmijenila.

Novčana cijena rada, nominalna najamnina, ne poklapa se dakle s realnom najamninom, tj. s količinom robâ koja se razmjenom za najamninu stvarno može dobiti. Prema tome, kad se govori o skakanju ili padanju najamnine, ne treba misliti samo na novčanu cijenu rada, nominalnu najamninu.

Ali ni nominalna najamnina, tj. suma novca za koju se radnik kapitalistu prodaje, ni realna najamnina, tj. količina roba koju on za taj novac može kupiti, ne iscrpljuje sve odnose što ih najamnina obuhvaća.

Najamnina se, prije svega, određuje i odnosom prema dobiti, prema profitu kapitalistovu, i to je – razmjerna, relativna najamnina.

Realna najamnina izražava cijenu rada u razmjeru prema cijeni ostalih roba, dok relativna najamnina izražava onaj dio nove proizvedene vrijednosti koja pripada neposrednom radu u usporedbi s onim dijelom koji pripada nagomilanom radu, kapitalu.

Gore smo rekli: “Najamnina nije radnikov udio u robi koju je on proizveo. Najamnina je dio već postojeće robe, za koju kapitalist kupuje određenu količinu proizvodne radne snage.” Ali ovu najamninu kapitalist mora nadoknaditi iz cijene po koju proda radnikov proizvod; on je mora tako nadoknaditi da mu pri tom, po pravilu, preostane neki suvišak preko učinjenih troškova proizvodnje, neki profit. Prodajna cijena robe koju je radnik proizveo dijeli se za kapitalista u tri dijela: prvo, u naknadu cijene za predujmljene sirovine zajedno s naknadom trošenja alata, strojeva i drugih sredstava za rad koje on također predujmljuje; drugo, u naknadu predujmljene najamnine i, treće, u suvišak, profit kapitalistov. Dok prvi dio nadoknađuje samo vrijednosti koje su ranije postojale, dotle se i naknada najamnine i profit kapitalistov uopće uzimaju iz nove vrijednosti koju je stvorio radnikov rad i dodao sirovini. I u ovom smislu možemo kako najamninu tako i profit, da bismo ih mogli usporediti, shvatiti kao udijele u radnikovu proizvodu.

Realna najamnina može ostati ista, može čak rasti, pa relativna najamnina ipak pada. Uzmimo, na primjer, da su cijene svih životnih namirnica za 2/3 pale, a najamnina samo za 1/3 , na primjer, od 3 marke na 2. Iako radnik s ove 2 marke raspolaže većom količinom roba nego ranije s 3, njegova je najamnina ipak pala u usporedbi s kapitalistovim profitom. Kapitalistov profit (na primjer tvorničarev) uvećao se za 1 marku, to znači da radnik mora za manju količinu prometnih vrijednosti, koju mu kapitalist plaća, proizvesti veću količinu prometnih vrijednosti nego ranije. Udio kapitala u usporedbi s udjelom rada popeo se. Raspodjela društvenog bogatstva između kapitala i rada postala je još nejednakja. S istim kapitalom kapitalist zapovijeda većom količinom rada. Moć kapitalističke klase nad radničkom klasom je porasla, društveni položaj radnikov pogoršao se, pao je još jedan stupanj niže ispod društvenog položaja kapitalistova.

Pa koji je to opći zakon koji određuje padanje i skakanje najamnine i profita u njihovom uzajamnom odnosu?

Najamnina i profit stoje u obrnutom razmjeru. Udio kapitala, profit, raste u istom razmjeru u kojem udio rada, najamnina, pada i obrnuto. Profit se povećava u istoj mjeri u kojoj najamnina pada, a pada u istoj mjeri u kojoj najamnina raste.

Možda će netko primijetiti da kapitalist može dobiti sretnom razmjenom svojih proizvoda s drugim kapitalistima, povećanom potražnjom njegove robe bilo uslijed otvaranja novih tržišta, bilo uslijed trenutno povećanih potreba na starim tržištima itd.; da profit kapitalistov može, dakle, porasti zakidanjem dobiti drugog kapitalista nezavisno od povećanja i padanja najamnine, prometne vrijednosti radne snage; ili da profit kapitalistov može rasti uslijed poboljšanja sredstava za rad, nove primjene prirodnih snaga itd.

Prije svega mora se priznati da rezultat ostaje isti, mada je postignut obrnutim redom. Istina, profit nije porastao zbog toga što je najamnina pala, ali najamnina je pala zbog toga što je profit porastao. Kapitalist je istom količinom tuđeg rada kupio veću količinu prometnih vrijednosti, a da nije morao rad skuplje platiti; a to znači da je rad, u usporedbi s čistim prinosom koji odbacuje kapitalistu, manje plaćen.

Podsjećamo još i na to da se, i pored kolebanja robnih cijena, prosječna cijena svake robe, odnos u kome se ona razmjenjuje za drugu robu, određuje troškovima njene proizvodnje. Dobit jednog kapitalista na račun drugoga, ta međusobna zakidanja u okviru kapitalističke klase nužno se izravnavaju. Usavršavanje strojeva, nova primjena prirodnih sila u službi proizvodnje omogućuju da se za izvjesno radno vrijeme, s istom količinom rada i kapitala, stvori veća masa proizvoda, ali nipošto veća masa prometnih vrijednosti. Ako primjenom strojeva za predenje mogu izraditi za jedan sat dva puta toliko pređe koliko prije no što je bila pronađena, na primjer sto funti umjesto pedeset, razmjenom ovih sto funti ja ne dobivam, prosječno uzevši, više robâ nego ranije za pedeset, jer su troškovi proizvodnje upola manji, ili jer ja sada dajem s istim troškovima dva puta veću količinu proizvoda.

Naposljetku, ma u kom odnosu kapitalistička klasa, buržoazija, bilo jedne zemlje bilo cijelog svjetskog tržišta, dijelila čist prinos proizvodnje među sobom, cjelokupna suma toga čistog prinosa će uvijek biti samo ona sumu za koju se nagomilani rad uopće povećao pomoću neposrednog rada. Ta cjelokupna suma raste, dakle, u istom razmjeru u kojem se kapital radom uvećava, tj. u razmjeru u kojem profit prema najamnini raste.

Dakle, vidimo da su interesi kapitala i interesi najamnog rada, čak i kad ostajemo u granicama odnosa između kapitala i najamnog rada, dijametralno suprotni.

Brz rast kapitala odgovara brzom rastu profita. Profit može rasti brzo samo ako cijena rada, ako relativna najamnina isto tako brzo pada. Relativna najamnina može padati, iako realna najamnina istovremeno s nominalnom najamninom, s novčanom vrijednošću rada, raste, ali ne raste u istom razmjeru s profitom. Na primjer, ako u vrijeme dobrih poslova najamnina poraste za 5, a profit za 30 posto, razmjerna, relativna najamnina nije porasla, već pala.

Prema tome, ako se dohodak radnikov povećava uslijed brzog rasta kapitala, u isto vrijeme povećava se društvena provalija koja dijeli radnika od kapitalista, u isto vrijeme povećava se i vlast kapitala nad radom, ovisnost rada o kapitalu.

Tvrditi da radnik ima interesa da kapital brzo raste, znači samo ovo: ukoliko radnik brže umnožava tuđe bogatstvo, utoliko će dio koji na nj otpada biti veći, utoliko će više radnika moći dobiti posao i biti oživotvoreno, utoliko će brže rasti masa roblja ovisnog o kapitalu.

Vidjeli smo, dakle:

Čak ni najpovoljnija situacija za radničku klasu, što brži rast kapitala, ma koliko popravljala materijalni život radnikov, ne ukida suprotnost između njegovih interesa i interesa buržuja, interesa kapitalista. Profit i najamnina ostaju i dalje u obrnutom razmjeru.

Ako kapital raste brzo, najamnina može rasti; ali nerazmjerno brže raste profit kapitala. Materijalni položaj radnikov popravio se, ali na račun njegovog društvenog položaja. Društvena provalija koja ga dijeli od kapitalista, proširila se.

Napokon:

Tvrditi da je sve brži rast proizvodnog kapitala najpovoljniji uvjet za najamni rad znači samo ovo: ukoliko radnička klasa brže umnožava i uvećava neprijateljsku silu, tuđe bogatstvo koje joj gospodari, utoliko će biti povoljniji uvjeti pod kojima će joj biti dozvoljeno da iznova radi na uvećavanju buržoaskog bogatstva, na snaženju vlasti kapitala, imajući to zadovoljstvo da sama sebi kuje zlatne lance kojima je buržoazija priteže.

[Breathless]

V

Je li rast proizvodnog kapitala doista tako nerazdvojno spojen s penjanjem najamnine, kao što tvrde buržoaski ekonomisti? Ne smijemo im na riječ vjerovati. Ne smijemo im vjerovati ni da je rob kapitalov utoliko sitiji, ukoliko je kapital ugojeniji. Buržoazija je i odviše prosvijećena, ona i odviše dobro računa da bi dijelila predrasude feudalca koji se razmetao sjajem svoje posluge. Sami uvjeti života gone buržoaziju da računa.

Zato ćemo morati izbliže ispitati:

Kako utječe rast proizvodnog kapitala na najamninu?

Ako proizvodni kapital buržoaskog društva uopće uzevši raste, javlja se svestranije nagomilavanje rada. Kapitali se uvećavaju i po broju i po obimu. Uvećavanje kapitala povećava konkurenciju među kapitalistima. Rastući obim kapitalâ omogućava da se na industrijsko bojište izvedu silnije armije radnika s ogromnijim ratnim oruđem.

Jedan kapitalist može drugog potući i njegov kapital osvojiti samo jeftinijom prodajom. Da bi jeftinije mogao prodavati, a da sebe ne upropasti, mora jeftinije proizvoditi, tj. mora proizvodnu snagu rada što više povećavati. Ali proizvodna snaga rada povećava se na prvom mjestu većom podjelom rada, svestranijim uvođenjem i stalnim usavršavanjem mašinerije. Ukoliko je veća armija radnika među koju je rad podijeljen, ukoliko su ogromniji razmjeri primjenjivanja strojeva, utoliko se relativno više smanjuju troškovi proizvodnje, utoliko plodniji postaje rad. Otuda se javlja među kapitalistima svestrana utakmica da podjelu rada i mašineriju uvećaju i da ih eksploatiraju u što je moguće većim razmjerima.

I kada neki kapitalist većom podjelom rada, primjenom i usavršavanjem novih strojeva, uspješnijom i većom eksploatacijom prirodnih snaga uspije istom količinom rada ili nagomilanog rada proizvoditi veću količinu proizvoda, robe, nego njegovi konkurenti, kad, na primjer, proizvede cijeli aršin platna za isto radno vrijeme za koje njegovi konkurenti otkaju samo pola aršina – što će taj kapitalist raditi?

On bi mogao i dalje prodavati pola aršina po dotadašnjoj tržišnoj cijeni, ali na taj način ne bi mogao potisnuti svoje protivnike i uvećati prođu svoje robe. Ali ukoliko se njegova proizvodnja proširila, utoliko se povećala za nj potreba za prođom. Moćnija i skuplja sredstva za proizvodnju što ih je uveo osposobljavaju ga, istina, da svoju robu prodaje jeftinije, ali ga u isto vrijeme primoravaju da prodaje veću količinu robe, da za svoju robu osvoji nerazmjerno veće tržište; zato će naš kapitalist prodavati pola aršina platna jeftinije od svojih konkurenata.

No kapitalist neće prodavati cijeli aršin po istoj cijeni po kojoj njegovi konkurenti prodaju pola aršina, iako njega proizvodnja cijelog aršina ne stoji više nego što druge stoji pola aršina. Inače ne bi dobio nikakav ekstraprofit, već bi razmjenom samo izvukao troškove proizvodnje. Ako bi njegov prihod eventualno bio veći, to bi bilo otuda što je upotrijebio veći kapital, a ne otuda što se njegov kapital bolje oplodio nego drugi kapital. Osim toga, on postiže željeni cilj na taj način što zacijeni svoju robu samo nekoliko postotaka manje nego njegovi konkurenti. On ih potiskuje s tržišta, otima im bar jedan dio njihove prođe prodajući jeftinije. Opomenimo se još da je tekuća cijena uvijek iznad ili ispod troškova proizvodnje, prema tome vrši li se prodaja robe u povoljnijoj ili nepovoljnijoj industrijskoj sezoni. Prema tome je li tržišna cijena jednog aršina platna ispod ili iznad njegovih dotada običnih troškova, mijenjat će se i postoci uz koje kapitalist koji je primijenio nova, plodnija sredstva za proizvodnju prodaje iznad svojih stvarnih troškova proizvodnje.

Ali privilegij našeg kapitalista nije duga vijeka; ostali kapitalisti koji se s njime nadmeću uvode iste strojeve, istu podjelu rada, uvode ih u istim ili još većim razmjerima, i ovo uvođenje postaje tako opće da cijena platna pada ne samo ispod starih već i ispod novih troškova proizvodnje.

Kapitalisti se opet nalaze u istom međusobnom odnosu u kome su bili prije uvođenja novih sredstava za proizvodnju, i ako s ovim sredstvima mogu dati po istoj cijeni dva puta više proizvoda, oni su sada primorani dati dva puta više proizvoda ispod stare cijene. Na razini ovih novih troškova proizvodnje počinje opet ista igra. Opet veća podjela rada, više mašinerije, veći razmjeri iskorištavanja te podjele rada i mašinerije. A konkurencija otpočinje iznova na isti način djelovati protiv ovog rezultata.

Mi vidimo kako se način proizvodnje i sredstva za proizvodnju stalno mijenjaju, revolucioniraju, kako podjela rada neminovno povlači za sobom veću podjelu rada, primjena mašinerija veću primjenu mašinerije, proizvodnja u velikim razmjerima proizvodnju u još većim razmjerima.

To je zakon koji jednako izbacuje buržoasku proizvodnju iz njezinog starog kolosijeka i koji goni kapital da napregne proizvodne snage rada nakon što ih je jednom već napregnuo, zakon koji kapitalu ne da mira i neprestano mu došaptava: naprijed! naprijed!

To je onaj isti zakon koji cijenu robe, u granicama periodičnih kolebanja trgovine, neminovno izjednačuje s troškovima proizvodnje.

Može kapitalist upotrijebiti ma koliko ogromna sredstva za proizvodnju, konkurencija će se pobrinuti da ta sredstva uđu u opću upotrebu, a od onoga trenutka kada ona budu postala opća, jedini uspjeh veće plodnosti njegovog kapitala bit će u tome što će sada za istu cijenu morati davati 10, 20, 100 puta više proizvoda nego ranije. Ali budući da će on možda morati prodati 1.000 puta više da bi većom masom prodane robe izravnao nižu cijenu, budući da je prodaja u većoj masi potrebna sada ne samo radi većeg profita nego i da se naknade troškovi proizvodnje – a vidjeli smo i da samo oruđe za proizvodnju postaje sve skuplje – i budući da je ova masovna prodaja postala životno pitanje ne samo za njega nego i njegove takmace, to stara borba postaje utoliko oštrija, ukoliko su plodnija već pronađena sredstva za proizvodnju. Podjela rada i primjena mašinerije izvodit će se sada u nerazmjerno većim razmjerima.

Ma kakva bila moć primijenjenih sredstava za proizvodnju, konkurencija se brine da kapital liši zlatnih plodova ove moći time što cijenu robe svodi na troškove proizvodnje, dakle time što u istoj onoj mjeri u kojoj se pojavljuje mogućnost da se proizvodi jeftinije – tj. da se pomoću iste količine rada proizvodi više – čini imperativnim zakonom pojeftinjenje proizvodnje, lifranje sve većih masa proizvoda za istu sumu cijena. Kao rezultat svojih napora kapitalist ne dobiva ništa više osim obaveze da za isto radno vrijeme proizvede više, jednom riječi: teže uvjete za oplođivanje svoga kapitala. I dokle ga konkurencija bez prestanka obavija svojim zakonom troškova proizvodnje i svako oružje koje on skuje za svoje protivnike okreće protiv njega samog, dotle kapitalist jednako gleda preduhitriti konkurenciju uvodeći neumorno nove, doduše skuplje, ali zato plodnije strojeve i novu podjelu rada na mjesto stare prije no što konkurencija bude nove pregazila.

Zamislimo sada da je ovo grozničavo uzbuđenje istovremeno obuhvatilo cijelo svjetsko tržište, pa će nam biti jasno kako rast, akumulacija i koncentracija kapitala izaziva neprekidnu i sve racionalniju podjelu rada, koja se izvodi u sve ogromnijim razmjerima, primjenu novih i usavršavanje starih strojeva.

No, kako utječu ove okolnosti, koje su od rasta proizvodnog kapitala nerazdvojne, na određivanje najamnine?

Veća podjela rada osposobljava jednog radnika da radi za 5, 10, 20 njih; ona, dakle, povećava konkurenciju među radnicima, 5, 10, 20 puta. Radnici konkuriraju sebi ne samo kad se jedan od drugoga jeftinije prodaju; oni konkuriraju sebi i kad jedan radi za 5, 10, 20 njih, a podjela rada koju kapital zavodi i neprestano uvećava, primorava radnike na ovu vrstu konkurencije.

Dalje. Ukoliko podjela rada raste, utoliko rad postaje prostiji. Naročita umješnost radnikova gubi vrijednost. Radnik se pretvara u prostu, monotonu proizvodnu snagu od koje se ne traže naročiti ni tjelesni ni duhovni napori. Njegov rad može sada raditi svatko. Zato sada sa svih strana nagrću konkurenti, a rekli smo već: ukoliko je neki rad prostiji i lakše se izuči, ukoliko je manje troškova proizvodnje potrebno da se za nj osposobi, utoliko najamnina niže pada, jer se ona, kao i cijena svake druge robe, određuje troškovima proizvodnje.

Prema tome, ukoliko rad stvara manje zadovoljstva, ukoliko je odvratniji, utoliko se konkurencija povećava, a najamnina smanjuje. Radnik se brine održati opći iznos svoje najamnine radeći više, bilo da radi više sati, bilo da daje više rada u istom satu. Gonjen bijedom on pooštrava ubitačne posljedice podjele rada. Rezultat je toga: što više radi, tim manju najamninu dobiva, iz jednostavnog razloga što pravi utoliko veću konkurenciju svojim drugovima i, prema tome stvara sebi od svojih drugova isto toliko konkurenata koji se nude pod isto tako lošim uvjetima kao i on, – što u krajnjoj liniji konkurira samom sebi, samom sebi kao članu radničke klase.

Mašinerija izaziva iste posljedice, samo u još mnogo većem razmjeru, zamjenjujući izučene radnike neizučenim, muškarce ženama, odrasle djecom; tamo gdje se prvi put uvodi, ona izbacuje na ulicu masu ručnih radnika, a tamo gdje se poboljšava i usavršava, zamjenjuje plodnijim strojevima, ostavlja bez rada manje grupe radnika. Mi smo gore u krupnim potezima ocrtali industrijski rat koji kapitalisti među sobom vode; karakteristika je toga rata da se bitke dobivaju manje pojačavanjem, a više otpuštanjem radničke armije. Vojskovođe, kapitalisti, nadmeću se tko će moći otpustiti najviše vojnika industrije.

Ekonomisti nam, naravno, pričaju da radnici koje je stroj učinio suvišnim nalaze rada u novim industrijskim granama.

Oni se ne usuđuju neposredno tvrditi da oni isti radnici koji su otpušteni stupaju u nove grane rada. Činjenice govore i suviše jasno protiv ove laži. Oni zapravo tvrde da se za druge sastavne dijelove radničke klase, na primjer za onaj dio mlade radničke generacije koji je bio spreman za stupanje u propalu industrijsku granu, otvaraju nova mogućnosti zaposlenja. To je, naravno, velika satisfakcija za propale radnike. Gospodi kapitalistima neće nedostajati svježeg mesa i krvi za eksploataciju, mrtvi će ukopati svoje mrtvace. Ta je utjeha više radi same buržoazije nego radi radnika. Kad bi cijela klasa najamnih radnika bila mašinerijom uništena, kako bi to bilo strašno za kapital, koji bez najamnog rada prestaje biti kapital!

Ali uzmimo da radnici koje je stroj neposredno od rada otrgao i onaj dio novih generacija koji je na taj rad čekao, nađu novo zanimanje. Vjerujete li da će novi rad biti plaćen toliko koliko i izgubljeni? To bi se protivilo svima zakonima ekonomije. Mi smo vidjeli kako moderna industrija donosi sa sobom to da prostiji, niži posao zauzima mjesto složenijeg, višeg.

Pa kako će oni radnici koje je mašinerija izbacila iz neke industrijske grane naći pribježišta u drugoj grani osim po nižu, goru nagradu?

Kao na izuzetak ukazivalo se na one radnike koji rade u proizvodnji samih strojeva. Čim industrija traži i troši više strojeva, strojevi se neminovno moraju umnožavati, prema tome i proizvodnja strojeva, prema tome i broj radnika zaposlenih u proizvodnji strojeva, a radnici u ovoj industrijskoj grani dolaze u red kvalificiranih, čak obrazovanih radnika.

Poslije 1840. ovo dotle poluistinito tvrđenje izgubilo je posljednji trag istine, jer se strojevi za proizvodnju strojeva primjenjuju sve svestranije kao god i strojevi za proizvodnju pamučne pređe, a radnici zaposleni u tvornicama strojeva, u usporedbi s veoma savršenim strojevima, mogu popunjavati samo mjesto veoma nesavršenih.

Ali na mjesto muškarca kojega je stroj otjerao tvornica je možda primila troje djece i jednu ženu! A zar najamnina muškarca nije morala biti dovoljna za izdržavanje troje djece i žene? Zar minimum najamnine nije morao biti dovoljan za održanje i množenje rase? Što, dakle, dokazuje ova omiljena buržoaska fraza? Ništa više no da je sada potrebno da se za izdržavanje jedne radničke obitelji troši četiri puta toliko radničkih života koliko ranije.

Rezimirajmo: ukoliko proizvodni kapital više raste, utoliko se više proširuje podjela rada i primjena mašinerije. Ukoliko se više proširuje podjela rada i primjena mašinerije, utoliko se više razvija konkurencija među radnicima, utoliko se najamnina više smanjuje.

Pored toga, radnička klasa regrutira se još iz viših slojeva društva; u nju se survava masa sitnih industrijalaca i sitnih rentijera, kojima je sada prva briga da podignu svoju ruku pored ruku radničkih. Tako šuma dignutih ruku koje traže rada postaje sve gušća, a ruke su mršavije.

Po sebi se razumije da sitni industrijalac ne može izdržati borbu u kojoj se na prvom mjestu traži da se proizvodi u sve većem razmjeru, to znači da se bude veliki, a ne mali industrijalac.

Isto tako nije potrebno objašnjavati da kamata od kapitala pada s masom i umnožavanjem kapitala, da prema tome mali rentijer ne može više živjeti od svoje rente pa se zbog toga mora okrenuti industriji, ući u redove sitnih industrijalaca i time povećati broj kandidata za proletarijat.

Naposljetku, ukoliko izloženo kretanje prisiljava kapitaliste da u sve većem razmjeru eksploatiraju džinovska sredstva za proizvodnju koja već postoje i da u toj namjeri pokrenu sve opruge kredita, utoliko se više množe industrijski zemljotresi, u kojima se poslovni svijet održava jedino tako što podzemnim božanstvima žrtvuje jedan dio bogatstva, proizvoda i čak proizvodnih snaga – jednom riječi, krize se umnožavaju. One bivaju sve češće i sve oštrije, pored ostalog i zbog toga što ukoliko više raste količina proizvoda, dakle potreba za većim tržištima, utoliko se svjetsko tržište postaje sve više sužava, novih tržišta za eksploataciju ostaje sve manje, jer je svaka ranija kriza svjetskoj trgovini otvarala vrata dotle neosvojenih ili tek površno eksploatiranih tržišta.

Ali kapital ne samo da živi od rada. Kao kakav otmjeni i barbarski gospodar, on u isto vrijeme nosi sa sobom u grobnicu leševe svojih robova, čitave katakombe radnika, koji u krizama propadaju.

Vidimo dakle: ako kapital raste brzo, nerazmjerno brže raste konkurencija među radnicima, tj. utoliko brže se relativno smanjuju sredstva za zapošljavanje, sredstva za život radničke klase, pa ipak je brz rast kapitala najpovoljniji uvjet za najamni rad.

[Breathless]

Odgovore ne ocekujem jer mladi desnicari nisu sposobni smisleno odgovoriti ni na jedno jedino pitanje koje im je postavljeno.

[Cherry-Cherry]

To sto bi neko uradio nesto sa svojom imovinom,ne bi promijenilo sistem. Potrebno je svima ali bas svima oduzeti privatnu imovinu,u svim zemljama,tek tada bi to imalo efekta.
Privatna imovina ionako ne postoji,to je samo obmana imperijalizma.
U savrsenom komunistickom drustvu,pojedinac ima sve,sve je drustveno,sve je tvoje. Ne postoji potreba za 'privatnim vlasnistvom' . Ti drustvu pruzas rad,drustvo ti pruzi mjesto za stanovanje,hranu i ostale potrebstine. Zivot se posvecuje izgradni pravednijeg drustva,stvaralastvu,umjetnosti,sportu,usavrsavanju u svakom smislu a ne ispraznim materijalisticko/konzumerickim glupostima koje se generiraju kroz takozvano 'privatno vlasnistvo'.

Nije to u ljudskoj prirodi. Priroda zahtjeva borbu .
Kada bi i postojao takav sistem, bilo bi dosadno, ne bi dugo trajalo... Jer bi neko želio da je nešto samo njegovo. Takvi su ljudi.
Ovo bi uspjelo jedino kada bi se promijenila svijest ljudi, tamo nekad za milion godina...

[JThomas]

kurko saleme bi ti srao po forumu bez "ljevičarskih restrikcija". možda bi se večeras ulogovao oko 22h ako bi gazda velikodušno skratio radni dan na 14 sati jer je subota, samo sumnjam da bi ti tad bilo do foruma.

[Joe McCarthy]

Odgovore ne ocekujem jer mladi desnicari nisu sposobni smisleno odgovoriti ni na jedno jedino pitanje koje im je postavljeno.

Drug, ti pričaš o fantazijama, o nekim savršenim društvima, utopijama koje ljudi nisu fizički ni mentalno, a kamo li tehnološki sprovest u stvarnost.

I ja bih sada mogao početi da pričam o savršenom društvu gdje nam bolnice neće trebati jer vilenjaci koji se specijalizuju za Holy Spec će liječiti sve bolesti, a nećemo ni morat krčit šume iz naše pohlepnosti da prehranimo svoju djecu jer će jednorozi donositi dovoljno hrane za sve dobre liberalne, gej friendli porodice sa minimalno jednim posvojenim (dovoljno smeđim) Orkom.

[bach]

Dobro što si ti glup, ali što misliš da su svi ostali glupi?

[kanjon]

rokni se

[Breathless]

Odgovore ne ocekujem jer mladi desnicari nisu sposobni smisleno odgovoriti ni na jedno jedino pitanje koje im je postavljeno.

Drug, ti pričaš o fantazijama, o nekim savršenim društvima, utopijama koje ljudi nisu fizički ni mentalno, a kamo li tehnološki sprovest u stvarnost.

I ja bih sada mogao početi da pričam o savršenom društvu gdje nam bolnice neće trebati jer vilenjaci koji se specijalizuju za Holy Spec će liječiti sve bolesti, a nećemo ni morat krčit šume iz naše pohlepnosti da prehranimo svoju djecu jer će jednorozi donositi dovoljno hrane za sve dobre liberalne, gej friendli porodice sa minimalno jednim posvojenim (dovoljno smeđim) Orkom.

Jedini koji pricaju o fantazijama, jesu neoliberalni fasisti, a koliko idu u svom ideoloskom ludilu, pokazuje i cinjenica da im se cak i na forumu svi smiju

[bach]

Odgovore ne ocekujem jer mladi desnicari nisu sposobni smisleno odgovoriti ni na jedno jedino pitanje koje im je postavljeno.

Drug, ti pričaš o fantazijama, o nekim savršenim društvima, utopijama koje ljudi nisu fizički ni mentalno, a kamo li tehnološki sprovest u stvarnost.

I ja bih sada mogao početi da pričam o savršenom društvu gdje nam bolnice neće trebati jer vilenjaci koji se specijalizuju za Holy Spec će liječiti sve bolesti, a nećemo ni morat krčit šume iz naše pohlepnosti da prehranimo svoju djecu jer će jednorozi donositi dovoljno hrane za sve dobre liberalne, gej friendli porodice sa minimalno jednim posvojenim (dovoljno smeđim) Orkom.

Sinko ...

Ovo je Bosna 1940.



a ovo je Bosna u martu 1992. TAS u Vogosci. Pokrece se proizvodnja Golfa trojke






Nadam se da ti sada ponešto jasnije...

[agnostic_front]

[Breathless]

Jos kad pocnu pricati o Staljinu kao o "socijalisti" i "komunisti" , a zaboravljaju da je Staljin bio dobri momak kada je zajedno sa svojim zapadnim saveznicima slamao revoluciju u Spaniji, bas kao sto je bio dobri momak, Sadam, Milosevic i mnogi drugi.

[Breathless]

Odgovore ne ocekujem jer mladi desnicari nisu sposobni smisleno odgovoriti ni na jedno jedino pitanje koje im je postavljeno.

Drug, ti pričaš o fantazijama, o nekim savršenim društvima, utopijama koje ljudi nisu fizički ni mentalno, a kamo li tehnološki sprovest u stvarnost.

I ja bih sada mogao početi da pričam o savršenom društvu gdje nam bolnice neće trebati jer vilenjaci koji se specijalizuju za Holy Spec će liječiti sve bolesti, a nećemo ni morat krčit šume iz naše pohlepnosti da prehranimo svoju djecu jer će jednorozi donositi dovoljno hrane za sve dobre liberalne, gej friendli porodice sa minimalno jednim posvojenim (dovoljno smeđim) Orkom.

Sinko ...

Ovo je Bosna 1940.



a ovo je Bosna u martu 1992. TAS u Vogosci. Pokrece se proizvodnja Golfa trojke






Nadam se da ti sada ponešto jasnije...

Neodrzivo, utopija, nazadnjastvo, mrak, jednoumlje, ropstvo, ali je zato odrzivo ovo blagostanje u koje su nas gurnuli.
Jebes te gofove u poredjenju sa ostalim ekonomskim, drustvenim, kulturnim i civilizacijskim napretkom zemlje u kojoj je pod feudalizmom i kapitalizmom, samo malobrojna elita bila elementarno pismena, a proizvodnja nije isla dalje od proizvodnje samara za konje.

[Joe McCarthy]

Neodrzivo, utopija, nazadnjastvo, mrak, jednoumlje, ropstvo, ali je zato odrzivo ovo blagostanje u koje su nas gurnuli.

Ključna riječ.

I meni može biti lijepo 50 godina sad da dignem 2 miliona maraka kredita, samo je jebeno kad ih moram vratiti + kamatu

[Joe McCarthy]

Sinko ...

Ovo je Bosna 1940.



a ovo je Bosna u martu 1992. TAS u Vogosci. Pokrece se proizvodnja Golfa trojke






Nadam se da ti sada ponešto jasnije...

Krediti sa jebeno dugim grace periodom, strana struka i pozitivna diskriminacija u politiziranom poslovnom svijetu može napraviti čuda i od ovakve vukojebine

[Breathless]

Neodrzivo, utopija, nazadnjastvo, mrak, jednoumlje, ropstvo, ali je zato odrzivo ovo blagostanje u koje su nas gurnuli.

Ključna riječ.

I meni može biti lijepo 50 godina sad da dignem 2 miliona maraka kredita, samo je jebeno kad ih moram vratiti + kamatu

Koliko su sada zaduzene bivse jugoslovenske republike pojedinacno, a koliko ukupno i koliko je to u poredjenju sa najvisim jugoslovenskim vanjskim dugom. Sta proizvode sada te zemlje, sta izvoze, gdje su stigle sa razvojem, koliki imaju uticaj, koliko su nezavisne, gdje su sada kulturno i civilizacijski?

Kako vam vise ne dosadi zabavljati forumski puk

[JThomas]

a koliko u odnosu na GDP...