Bosanski jezik

[travnik]

paranoid

Prva rečenica ti je totalno profulana.

Drugu rečenicu primijeni na sebi jer ne bi replicirao tako, blago rečeno, debilno.

Vezire, objasni mi samo koji se jezik govorio u zemljama koje si naveo prije kolonijalizma...

Kakve to veze ime? Jesu li danas u navedenim državama navedeni jezici službeni? Jesu. Jesu li te države neovisne? Jesu. I to već desetljećima, neke i stoljećima. Uostalom, zar je Austrija bila kolonija? Je li Švicarska bila kolonija? Kosovo? Bjelorusija? Luksemburg?

[Paranoid]

Kakve to veze ime? Jesu li danas u navedenim državama navedeni jezici službeni? Jesu. Jesu li te države neovisne? Jesu. I to već desetljećima, neke i stoljećima. Uostalom, zar je Austrija bila kolonija? Je li Švicarska bila kolonija? Kosovo? Bjelorusija? Luksemburg?

Gubiš se jarane.. nisam te pitao za zemlje koje sada navodiš nego one iz proslog posta...

Brazilska država - brazilski narod - portugalski jezik
Austrijska država - austrijski narod - njemački jezik
Meksička država - meksički narod - španjolski jezik
Australijska država - australijski narod - engleski jezik
itd
itd
itd

Tvoja navedena logika je nula poena.

Čovjek ti napisao lijepo "Bosanska drzava - bosanska narod - bosanski jezik", a ti počeo da se blamiras navodeci primjere Brazila i Mexika...

A SAD DA TI ODGOVORIM:
Govoriš o nasljeđu kao o svršenoj stvari koja se ne smije dirati. Ko je i šta je naslijedio? Engleski, španski i portugalski su preneseni jezici i domaće stanovništvo ih je „naslijedilo“.
Nijemci VEZIRE ne osporavaju Austrijancima kao ni Švicarcima nacionalni identitet, ni pravo da jezik nazivaju svojim IMENOM (ako to žele), jednostavno ne koriste taj jezik u svrhe ponemčavanja Austrijanaca, Švicaraca itd.

Od koga su Bošnjaci i Crnogorci naslijedili jezik? Od Srba ili od Hrvata ? Da nisu možda oni govorili tim istim jezikom i prije dolaska srpske vojske i stvaranja „zajedničke“ države? Da budem precizniji - kojim jezikom su govorili u Bosni i Hercegovini a kojim u Crnoj Gori prije 1918.godine ?

[travnik]

Kakve to veze ime? Jesu li danas u navedenim državama navedeni jezici službeni? Jesu. Jesu li te države neovisne? Jesu. I to već desetljećima, neke i stoljećima. Uostalom, zar je Austrija bila kolonija? Je li Švicarska bila kolonija? Kosovo? Bjelorusija? Luksemburg?

Gubiš se jarane.. nisam te pitao za zemlje koje sada navodiš nego one iz proslog posta...

Brazilska država - brazilski narod - portugalski jezik
Austrijska država - austrijski narod - njemački jezik
Meksička država - meksički narod - španjolski jezik
Australijska država - australijski narod - engleski jezik
itd
itd
itd

Tvoja navedena logika je nula poena.

Čovjek ti napisao lijepo "Bosanska drzava - bosanska narod - bosanski jezik", a ti počeo da se blamiras navodeci primjere Brazila i Mexika...

A SAD DA TI ODGOVORIM:
Govoriš o nasljeđu kao o svršenoj stvari koja se ne smije dirati. Ko je i šta je naslijedio? Engleski, španski i portugalski su preneseni jezici i domaće stanovništvo ih je „naslijedilo“.
Nijemci VEZIRE ne osporavaju Austrijancima kao ni Švicarcima nacionalni identitet, ni pravo da jezik nazivaju svojim IMENOM (ako to žele), jednostavno ne koriste taj jezik u svrhe ponemčavanja Austrijanaca, Švicaraca itd.

Od koga su Bošnjaci i Crnogorci naslijedili jezik? Od Srba ili od Hrvata ? Da nisu možda oni govorili tim istim jezikom i prije dolaska srpske vojske i stvaranja „zajedničke“ države? Da budem precizniji - kojim jezikom su govorili u Bosni i Hercegovini a kojim u Crnoj Gori prije 1918.godine ?

E ovo je dokaz da je lakše nekom metar u dupe, nego cent u glavu. Navodim i dokazujem ti da ne postoji pravilo da se po državi zove jezik. To je moguće, ali nije pravilo. Postoji stotine država gdje to egzistira, a na koji način je to ostvareno (rat, kolonije i sl.), to je druga priča. Stoga, priča o kolonijama i povijesti je deplasirana. Zbog brojnosti država, nije moguće navesti sve, već sam samo neke.

Dakle, u BiH, pored bosanskog jezika, nema nikakvih problema, a niti je to neka inovacija, da budu još neki službeni jezici. Nisam sporio, a niti sporim bosanski, ali sporim da bude samo bosanski jezik, kao što bih sporio da bude samo hrvatski ili samo srpski. Logika kojom se zagovara samo bosanski je potpuno promašena, a već sam naveo primjere zbog čega.

[seksan]

Jeste li znali d au albaniji drugi jezik kao maternji uce turski jezik osim nasih jezika.

[RATM56]

A SAD DA TI ODGOVORIM:
Govoriš o nasljeđu kao o svršenoj stvari koja se ne smije dirati. Ko je i šta je naslijedio? Engleski, španski i portugalski su preneseni jezici i domaće stanovništvo ih je „naslijedilo“.
Nijemci VEZIRE ne osporavaju Austrijancima kao ni Švicarcima nacionalni identitet, ni pravo da jezik nazivaju svojim IMENOM (ako to žele), jednostavno ne koriste taj jezik u svrhe ponemčavanja Austrijanaca, Švicaraca itd.

A Anšlus 1938?

[animals]

Ako mi neko pametan moze reci, da li pored Bosanskog postoji i Hercegovacki jezik, jer nesto ne vjerujem da Hercegovci pricaju Bosanski..a ovdje svi spominju Bosnu i Bosanski jezik, nigdje Hercegovine..izgleda da vecina forumasa nema pojma kako im se drzava zove..ili su se vec odrekli Hercegovine..

[Mittaglefflrt]

A zasto ti shvatas da je forum borbeno polje za propagandu gdje ja moram znati koga je koliko postotaka na kom forumu. Forume prepoznajem sta se pise na njima, a vam aostavljam da tacno prebrojite krvna zrnca ako vam je to najvaznije. Mozda vam poziv da prihvatite bosanski jezik zvuci kao nesto motivirano propagandom , ali nije. Ja duboko vjerujem u ratio, sposobnost ljudi da shvate samu poruku, ne da im neko ispira mozak. Posebno se to odnosi na situaciju kada je u pitanju BiH vs. nacionalisti raznih boja. To je bijelo i crno, nebo i zemlja

Kad već vjeruješ u ratio, probavi ovo:

Zašto Bošnjaci (Bosanci) nisu narod, nego su se to muslimani iz Bosne sami tako prozvali 1993?

Zašto je znanstveno neprihvatljivo da im se jezik tako zove?

Nigdje na svijetu ne postoji neki narod koji je ime dobio po nekoj rijeci. Ovo je samo po sebi apsurd zato što su imena naroda starija od naziva zemljopisnih pojmova. Svi narodi su u jednom trenutku bili nomadi, dakle migrirali su i sve su radili u pokretu, i bili su poznati sebi i drugim narodima pod nekim imenom, najčešće vlastitim. Tek kad su se skrasili negdje kao zemljoradnici, oblast u koju bi se skrasili dobivala bi ime prema onom ko se tu skrasio, a zemljopisne pojmove bi odredili oni sami, ili bi prihvaćali stare. Engleska je tako postala mjesto gdje žive Englezi, Škotska - Škoti, Francuska oblast u kojoj žive Franci, Germanija tamja žive Germani, Ilirija gdje žive Iliri, Srbija gdje žive Srbi. Kasnije su od ovih oblasti nastale nacionalne države, ali ne uvijek i ne uvijek pod tim imenom. Treba imati na umu da nijedan od ovih naroda nije krstio neku rijeku ili planinu prema vlastitom imenu. Dakle ne postoji rijeka Francuska, planina Engleska ili visoravan Srbija. Ovo je samo po sebi apsurd.

Kako je to s Bosnom?

Rijeku Bosnu su krstili još stari Rimljani, što znači da je ime Bossina starije od Krista. Po ovoj rijeci je ime dobila čitava oblast, a ne po nekakvom narodu koji bi sebe zvao Bošnjaci (Bosanci) i koji bi se tu skrasio u stara vremena, i kojeg ste baš vi muslimani (a ne Srbi ili Hrvati) nekakvi potomci danas. Ime Bosna je starije od svih naroda koji trenutno u toj oblasti žive. Na ovaj način Bošnjaci (Bosanci) ne mogu biti stari narod, nego jedino novi, samoproklamovani, koji je ime uzeo prema oblasti, a ne etnicitetu. Pri tome nisu jedini. I Amerikanci su sebe samoproklamovali 1776 godine, Bošnjaci (Bosanci) - 1993.

Nema etniciteta koji bi ime dobio prema nekoj rijeci. i Tvrtko u svojoj povelji Dunrovčanima pominje Bosnu kao oblast, a ne kao narod. Dapače, od naroda pominje jedino Srbe.

[hercegovac_pravi]

Ako mi neko pametan moze reci, da li pored Bosanskog postoji i Hercegovacki jezik, jer nesto ne vjerujem da Hercegovci pricaju Bosanski..a ovdje svi spominju Bosnu i Bosanski jezik, nigdje Hercegovine..izgleda da vecina forumasa nema pojma kako im se drzava zove..ili su se vec odrekli Hercegovine..

Ma hajde bježi
lijepo se spakuj pa pravac npr. u Stolac i pitaj koji jezik govore Bošnjaci..A o 75% Mostara da i ne govorim..promašena teza totalno

[Hafis]

Ili 60% Ljubuškog.

[Paranoid]

travnik... nit sam metar, a ni cent primao...ali kako vidim ti znas dobro kako to ide..

Ako nemas nista protiv BiH = Bosanski jezik... onda OK... i nemoj vise dati da ti umecu cent ili metar..

[dustaban]

Bosanski jezik nazalost nema nikakve sasne.

- Prvo i prvo, naziv jezika ne korespondira sa nazivom drzave mada mu je to namjera;
- Drugo i drugo, taj jezik ne priznaje vecina Bosanaca i Hercegovaca;
- Trece i trece i oni koji ga priznaju (Bosnjaci) na tom, maternjem jeziku, ne obavljaju molitvu i cak si ni imena ne nadijevaju na tom jeziku!

Jedino uporiste takvom nazivu jezika daju neki historijski momenti mada je i tu rijec o potpunom diskontinuitetu jer slicno kao na primjeru pojma "Bosnjak", koji je sasvim drugacijeg znacenja nekad i sad, tako isto i danasnji Bosanski jezik ne mozemo poistovjetiti sa Bosanskim jezikom Frane Buletica iz 1890.
I inace, veliki problem svemu bosanskome/bosnjackome predstavlja ta "unutarnja" nedorecenost. Naglasavam "unutarnja" jer se ovdje uporno podmece teza o nekakvim vanjskim poremecajima, cega je naravno bilo, ali ipak, ako realno posmatramo stvari, shvatit cemo da je bosanski problem prvenstveno UNUTRASNJE naravi. Mi jos uvijek nemamo jasno definisane osnovne nacionalne elemente kod bosnjackog naroda, ukljucujuci i samo znacenje tog pojma pa tako i pitanje svega ostalog sa "bos" prefiksom ukljucujuci i pitanje jezika.

Ko je sam sebi nejasan tesko ce se nositi sa drugima.

[Yug]

Bosanski jezik nazalost nema nikakve sasne.

- Prvo i prvo, naziv jezika ne korespondira sa nazivom drzave mada mu je to namjera;
- Drugo i drugo, taj jezik ne priznaje vecina Bosanaca i Hercegovaca;
- Trece i trece i oni koji ga priznaju (Bosnjaci) na tom, maternjem jeziku, ne obavljaju molitvu i cak si ni imena ne nadijevaju na tom jeziku!

Jedino uporiste takvom nazivu jezika daju neki historijski momenti mada je i tu rijec o potpunom diskontinuitetu jer slicno kao na primjeru pojma "Bosnjak", koji je sasvim drugacijeg znacenja nekad i sad, tako isto i danasnji Bosanski jezik ne mozemo poistovjetiti sa Bosanskim jezikom Frane Buletica iz 1890.
I inace, veliki problem svemu bosanskome/bosnjackome predstavlja ta "unutarnja" nedorecenost. Naglasavam "unutarnja" jer se ovdje uporno podmece teza o nekakvim vanjskim poremecajima, cega je naravno bilo, ali ipak, ako realno posmatramo stvari, shvatit cemo da je bosanski problem prvenstveno UNUTRASNJE naravi. Mi jos uvijek nemamo jasno definisane osnovne nacionalne elemente kod bosnjackog naroda, ukljucujuci i samo znacenje tog pojma pa tako i pitanje svega ostalog sa "bos" prefiksom ukljucujuci i pitanje jezika.

Ko je sam sebi nejasan tesko ce se nositi sa drugima.

Kako mislis "nema sanse".Pa kad postoji zvanicno "crnogorski jezik" moze postojati i bosanski i legalizovan je kroz Ustav.E sad sto po lingvistici svi nasi jezici spadaju pod jedan jezik osim pisma to je stvar poitickih podijela juznoslavenskih naroda.

[BAK-eV]

Bosanski jezik nazalost nema nikakve sasne.

- Prvo i prvo, naziv jezika ne korespondira sa nazivom drzave mada mu je to namjera;
- Drugo i drugo, taj jezik ne priznaje vecina Bosanaca i Hercegovaca;
- Trece i trece i oni koji ga priznaju (Bosnjaci) na tom, maternjem jeziku, ne obavljaju molitvu i cak si ni imena ne nadijevaju na tom jeziku!

Jedino uporiste takvom nazivu jezika daju neki historijski momenti mada je i tu rijec o potpunom diskontinuitetu jer slicno kao na primjeru pojma "Bosnjak", koji je sasvim drugacijeg znacenja nekad i sad, tako isto i danasnji Bosanski jezik ne mozemo poistovjetiti sa Bosanskim jezikom Frane Buletica iz 1890.
I inace, veliki problem svemu bosanskome/bosnjackome predstavlja ta "unutarnja" nedorecenost. Naglasavam "unutarnja" jer se ovdje uporno podmece teza o nekakvim vanjskim poremecajima, cega je naravno bilo, ali ipak, ako realno posmatramo stvari, shvatit cemo da je bosanski problem prvenstveno UNUTRASNJE naravi. Mi jos uvijek nemamo jasno definisane osnovne nacionalne elemente kod bosnjackog naroda, ukljucujuci i samo znacenje tog pojma pa tako i pitanje svega ostalog sa "bos" prefiksom ukljucujuci i pitanje jezika.

Ko je sam sebi nejasan tesko ce se nositi sa drugima.

Jedini koji imaju problem sa Bosnjacima i bosanskim jezikom su sljedbenici velikosrpske/hrvatske ideologije.

Niko vise drugi na ovoj planeti nema nekih dilema i ponasa se civilizovano priznavajuci Bosnjake i njihov maternji bosanski jezik.

Onako kako to normalnim ljudima i dolikuje.

Hvala!

[Yug]

Bosanski jezik nazalost nema nikakve sasne.

- Prvo i prvo, naziv jezika ne korespondira sa nazivom drzave mada mu je to namjera;
- Drugo i drugo, taj jezik ne priznaje vecina Bosanaca i Hercegovaca;
- Trece i trece i oni koji ga priznaju (Bosnjaci) na tom, maternjem jeziku, ne obavljaju molitvu i cak si ni imena ne nadijevaju na tom jeziku!

Jedino uporiste takvom nazivu jezika daju neki historijski momenti mada je i tu rijec o potpunom diskontinuitetu jer slicno kao na primjeru pojma "Bosnjak", koji je sasvim drugacijeg znacenja nekad i sad, tako isto i danasnji Bosanski jezik ne mozemo poistovjetiti sa Bosanskim jezikom Frane Buletica iz 1890.
I inace, veliki problem svemu bosanskome/bosnjackome predstavlja ta "unutarnja" nedorecenost. Naglasavam "unutarnja" jer se ovdje uporno podmece teza o nekakvim vanjskim poremecajima, cega je naravno bilo, ali ipak, ako realno posmatramo stvari, shvatit cemo da je bosanski problem prvenstveno UNUTRASNJE naravi. Mi jos uvijek nemamo jasno definisane osnovne nacionalne elemente kod bosnjackog naroda, ukljucujuci i samo znacenje tog pojma pa tako i pitanje svega ostalog sa "bos" prefiksom ukljucujuci i pitanje jezika.

Ko je sam sebi nejasan tesko ce se nositi sa drugima.

Jedini koji imaju problem sa Bosnjacima i bosanskim jezikom su sljedbenici velikosrpske/hrvatske ideologije.

Niko vise drugi na ovoj planeti nema nekih dilema i ponasa se civilizovano priznavajuci Bosnjake i njihov maternji bosanski jezik.

Onako kako to normalnim ljudima i dolikuje.

Hvala!

kako mislis "na planeti". ...Pa Djokovic najbolji teniser na svijetu a mjesaju ga sa hrvatima .

http://www.lang.ox.ac.uk/links/languages.html

[Yug]

http://www.lang.ox.ac.uk/links/lesscommonlytaught.html

[BHCluster]

http://www.lang.ox.ac.uk/links/lesscommonlytaught.html

Below are the links to the external websites. Language Centre takes no responsibility for the content of these websites.

[Yug]

http://www.lang.ox.ac.uk/links/lesscommonlytaught.html

Below are the links to the external websites. Language Centre takes no responsibility for the content of these websites.

http://www.lang.ox.ac.uk/links/languages.html

[dustaban]

Bosanski jezik nazalost nema nikakve sasne.
- Prvo i prvo, naziv jezika ne korespondira sa nazivom drzave mada mu je to namjera;
- Drugo i drugo, taj jezik ne priznaje vecina Bosanaca i Hercegovaca;
- Trece i trece i oni koji ga priznaju (Bosnjaci) na tom, maternjem jeziku, ne obavljaju molitvu i cak si ni imena ne nadijevaju na tom jeziku!
Jedino uporiste takvom nazivu jezika daju neki historijski momenti mada je i tu rijec o potpunom diskontinuitetu jer slicno kao na primjeru pojma "Bosnjak", koji je sasvim drugacijeg znacenja nekad i sad, tako isto i danasnji Bosanski jezik ne mozemo poistovjetiti sa Bosanskim jezikom Frane Buletica iz 1890.
I inace, veliki problem svemu bosanskome/bosnjackome predstavlja ta "unutarnja" nedorecenost. Naglasavam "unutarnja" jer se ovdje uporno podmece teza o nekakvim vanjskim poremecajima, cega je naravno bilo, ali ipak, ako realno posmatramo stvari, shvatit cemo da je bosanski problem prvenstveno UNUTRASNJE naravi. Mi jos uvijek nemamo jasno definisane osnovne nacionalne elemente kod bosnjackog naroda, ukljucujuci i samo znacenje tog pojma pa tako i pitanje svega ostalog sa "bos" prefiksom ukljucujuci i pitanje jezika.

Ko je sam sebi nejasan tesko ce se nositi sa drugima.

Kako mislis "nema sanse".Pa kad postoji zvanicno "crnogorski jezik" moze postojati i bosanski i legalizovan je kroz Ustav.E sad sto po lingvistici svi nasi jezici spadaju pod jedan jezik osim pisma to je stvar poitickih podijela juznoslavenskih naroda.

Jadan je jezik kojeg ustav stiti!
Pogotovo ovakvi ustavi, ovakvih drzava kakvi su ovi komadici exyuge.
Kad je nastao crnogorski jezik ovako sam reagovao
Ali tom jeziku je ipak lakse nego bosanskome jer, nadovezujuce se na ona gornja tri uslova:
- korespondira;
- priznaju ga;
- koriste ga u svojim molitvama i za svoja imena, cak su uveli i nova slova, meko "š" naprimjer, da bi mogli ispravno napisati Scepan !

Problem Bosnjaka je, ponavljam, sto njihova vjera - islam ne trpi druge maternje jezike, osim izvornog arapskog!
Grubo zvuci, ali yebiga, tako je!

[Great Cornholio]

Bosanski, Srpski, Hrvatski i Crnogorski, su četiri različita naziva za jedan isti jezik.

[Paranoid]

Poštovoci nacionalne srpske i hrvatske te velikodržavne nacionalističke ideologije kao i ponizni sljedbenici u BiH u Bosanskom jeziku vide "suživot i mutietničnost" i zato im NEODGOVARA.
Kost u grlu po imenu "Bosanski jezik" nacionalisti žele da pripišu samo jednoj etničkoj strukturi - Bošnjacima, i svakodnevno se bije bitka kako treba da se Bosanski jezik preimenuje u Bošnjački jezik ali na svu sreću, do dana današnjeg, Bošnjačka intelektualna i politička elita ne prihvata taj pritisak i ne želi ime BOSANSKI promjeniti u BOŠNJAČKI.

Vrlo je interesantno kako npr. na temi popit "Bosanac vs Bošnjak" većina od gore pomenutih "elita" stavlja izjašnjavanje "Bosanac" kao prioritet, a kada se govori o "Bosankom jeziku", onda je to za njih nepostojeći i nemoguć naziv..

[Yug]

@dustaban
Ja sam protiv negiranja bilo cijeg identiteta pa makar oni bili i nelogicni i bez uporista.Glupo je danas negirati bilo kome jezik,Ustav,porijeklo,genocid itd.

[Yug]

Poštovoci nacionalne srpske i hrvatske te velikodržavne nacionalističke ideologije kao i ponizni sljedbenici u BiH u Bosanskom jeziku vide "suživot i mutietničnost" i zato im NEODGOVARA.
Kost u grlu po imenu "Bosanski jezik" nacionalisti žele da pripišu samo jednoj etničkoj strukturi - Bošnjacima, i svakodnevno se bije bitka kako treba da se Bosanski jezik preimenuje u Bošnjački jezik ali na svu sreću, do dana današnjeg, Bošnjačka intelektualna i politička elita ne prihvata taj pritisak i ne želi ime BOSANSKI promjeniti u BOŠNJAČKI.

Vrlo je interesantno kako npr. na temi popit "Bosanac vs Bošnjak" većina od gore pomenutih "elita" stavlja izjašnjavanje "Bosanac" kao prioritet, a kada se govori o "Bosankom jeziku", onda je to za njih nepostojeći i nemoguć naziv..

Niti to iko moze promjeniti,posebno u cetiri kantona u FBIH,niti treba insistirati na tome.Bosnjaci smatraju da imaju svoj kulturni i etnicki identitet koji ih odvaja od bosanskih Srba i Hrvata i glupo je uopste raspravljati o tome.

[Great Cornholio]

@paranoid, u pravu si, nacionalizmi ( bošnjački, srpski, hrvatski i crnogorski) su kočnica za bolje sutra svih građana koji žive u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, jer svi oni govore istim jezikom, ali im nacionalizam onemogućava da se dogovore o jednom zajedničkom nazivu tog jezika.

U stvari, u BiH, pored bošnjačkih postoje i bosanski nacionalisti, a razlika im je što su prvi muslimani, a drugi su ateisti.

[zambaklija]

ja stvarno nerazumijem čemu ova diskusija vodi?meni niko nemože odrediti koji jezik govorim sem ja sam sebi,evo u državi u kojoj sam ,u papirima piše:državljanstvo:BuH,nacionalnost/nationalität:Bosnisch,muttersprache/maternji:Bosnisch

pa vi sadderr trabunjajte koliko hoćete ,tako je zavedeno i tako će ostati dok sam živ a i poslije

[Yug]

@paranoid, u pravu si, nacionalizmi ( bošnjački, srpski, hrvatski i crnogorski) su kočnica za bolje sutra svih građana koji žive u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, jer svi oni govore istim jezikom, ali im nacionalizam onemogućava da se dogovore o jednom zajedničkom nazivu tog jezika.

U stvari, u BiH, pored bošnjačkih postoje i bosanski nacionalisti, a razlika im je što su prvi muslimani, a drugi su ateisti.

Snježana Kordić : Naziv jezika-HRVATSKA LINGVISTKINJA



Nacionalni ideolozi forsiraju različita imena kako bi sugerirali da se radi o različitim jezicima. S tim ciljem izlaze i gramatike s jednodijelnom oznakom jezika: Gramatika bosanskoga jezika, Gramatika hrvatskoga jezika, Gramatika crnogorskog jezika, Gramatika srpskoga jezika, što bi trebalo značiti da je riječ o različitim jezicima. Međutim, da bi se radilo o različitim jezicima potrebno je mnogo više od različitog imenovanja jezika. Jer ako je sadržaj spomenutih knjiga najvećim dijelom podudaran kao što i jest, onda u lingvistici ne pomažu različiti nazivi. S

Autor: Snježana Kordić -hrvatska lingvistkinja

Svaki jezik mora u lingvistici imati svoje ime. Nazivi koji pišu u današnjim ustavima hrvatski jezik, srpski jezik, bosanski jezik nisu za lingvistiku prihvatljivi jer „sva tri imena trenutno označavaju jedno te isto, a budući da različita imena sugeriraju različitost, iz toga proizlaze problemi” .Na južnoslavenskim prostorima „Srbi nazivaju sada svoj jezik srpski, Hrvati hrvatski, iako se obje varijante ne razlikuju bitno jedna od druge” (Mattusch 1999: 74) i „jedno je sigurno: hrvatski i srpski su jedan te isti jezik” (Hetzer 1993: 33).Podudarna situacija je i „u Indiji, gdje su svakodnevni govoreni urdski i hindski ustvari isto, potpuno jednako kao govoreni hrvatski i govoreni srpski” (Fishman 1997: 128).

Nacionalni ideolozi forsiraju različita imena kako bi sugerirali da se radi o različitim jezicima. S tim ciljem izlaze i gramatike s jednodijelnom oznakom jezika: Gramatika bosanskoga jezika, Gramatika hrvatskoga jezika, Gramatika crnogorskog jezika, Gramatika srpskoga jezika, što bi trebalo značiti da je riječ o različitim jezicima. Međutim, da bi se radilo o različitim jezicima potrebno je mnogo više od različitog imenovanja jezika. Jer ako je sadržaj spomenutih knjiga najvećim dijelom podudaran kao što i jest, onda u lingvistici ne pomažu različiti nazivi. Kad bi različiti nazivi dokazivali da se radi o različitim jezicima, onda bi Škiljanov (1990: 63) „anegdotalni karakter situacije u kojoj je svaki Hrvat od rođenja poliglot, jer osim vlastitog jezika poznaje i jedan strani jezik, srpski” danas bio još dodatno pojačan time što svaki Hrvat nakon rođenja zna već četiri jezika: hrvatski, srpski, bosanski/bošnjački i crnogorski.

Raecke (1996: 20) kritički primjećuje „da je u zadnje vrijeme postalo gotovo moda potpuno poricati postojanje srpskohrvatskog, tj. ne samo tvrditi da on trenutno više ne postoji nego čak ići tako daleko da se poriče da je ikada postojao (to se događa prvenstveno u Hrvatskoj, ali ne samo tamo)”. S obzirom da je teško mijenjati sadržaj jezika, posegnulo se za promjenom imena jezika: „budući da se pojedinačni standardni oblici teško mogu lingvistički razgraničiti jedan od drugog i da je čitav problem ideološki opterećen, pridavano je imenu jezika nadproporcionalno veliko značenje” (Blum 2002: 128). Pritom se zaboravlja da „ne može ime napraviti od nekoliko jezika jedan ili od jednog nekoliko” (ibid.: 153).

O raskoraku između lingvistike i službenog uvođenja jednodijelnih naziva govori se i u najvećoj svjetskoj lingvističkoj enciklopediji, The encyclopedia of language and linguistics, gdje pod natuknicom Serbo-Croat piše: „s raspadom federacije i nezavisnošću Hrvatske moguće je da će nazivi hrvatski i srpski postati uspostavljeni kao službeni nazivi. Međutim, premda je politički oportuno naglašavati razlike između tih dviju varijanata, sugestija da su one postale dva različita jezika ostaje lingvistički neodrživa” (Hawkeswort 1994: 3857). Tvrditi da se radi o različitim jezicima „značilo bi prenositi nacionalističko razmišljanje u lingvistiku i slavistiku” (Pohl 1996: 214). Jer Hrvati, Srbi i Bošnjaci „bez obzira što tvrde suprotno, govore i danas jedan te isti jezik, kojeg jedni nazivaju ’bosanski’, drugi ’srpski’, a treći ’hrvatski’” (Mappes–Niediek 2005: 30).

Proučavajući muslimanske grupe u raznim dijelovima BiH, Miedlig (1994: 42) zaključuje: „Svim grupama je zajedničko da jezik ne dolazi u obzir kao sredstvo razgraničavanja i kao poseban kulturni činilac i činilac integriranja grupe jer je isti kao kod Hrvata i Srba u svim bitnim točkama”. I „svi koji su odrasli u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu govore govorom svog grada bez obzira da li su Srbi, Muslimani ili Hrvati. Tako može jedna te ista varijanta jezika nositi ime ’bosanski’, ’srpski’ ili ’hrvatski’. Ta razlika u nazivanju ne počiva ni na kakvom jezičnom kriteriju, nego samo na nacionalnoj pripadnosti govornika” (Mappes–Niediek 2005: 30). A nacionalna pripadnost govornika nije kriterij za nazivanje jezika, npr. Švicarac ne govori švicarski, Belgijanac ne govori belgijski, Kanađanin ne govori kanadski, Austrijanac ne govori austrijski, Argentinac ne govori argentinski itd.

Nekoliko jednodijelnih oznaka (hrvatski, srpski, crnogorski, bosanski/bošnjački) nije za lingvistiku prihvatljivo jer one bi značile da se radi o nekoliko jezika, što nije slučaj. Prihvatljiva bi bila jedna jednodijelna oznaka koja bi pokrivala čitavo jezično područje. Kod većine drugih policentričnih jezika i koristi se od starta jedan jednodijelni naziv, npr. engleski, španjolski, njemački. To ne znači da nacija po kojoj se jezik naziva može nametati drugim nacijama svoju varijantu, niti znači da nacije koje nisu spomenute u imenu jezika nisu nacije, a ne znači ni da među njima nema jezičnih razlika.

Ali naspram tih primjera, u južnoslavenskom slučaju se činjenica da sve strane govore istim jezikom označava već stoljeće i pol u lingvistici ne jednom jednodijelnom, nego dvodijelnim oznakama jezika. Dvodijelnu oznaku prvi je upotrijebio 1824. Jacob Grimm (Lencek 1976: 46; Pohl 1996: 209–210), od 1836. je Jernej Kopitar jednoznačno koristi kao naziv jezika. Pojavila se već 1854. i 1859. i u gramatikama zagrebačkih autora, dok se u gramatikama srpskih autora u to vrijeme još „nastavila tradicija srpskih gramatičara da svoj jezik nazivaju srpskim” (Lencek 1976: 49). To znači da je dvodijelni naziv više u skladu s tradicijom hrvatskih gramatičara nego srpskih, i da se dvodijelni naziv prvo koristio u zagrebačkim gramatikama a tek onda se proširio u gramatikama na stranim jezicima u inozemstvu: 1865. na njemačkom, 1867. na talijanskom, 1869. na francuskom, 1883. na engleskom itd. (ibid.: 50).

Od dvodijelnih oznaka je internacionalno najproširenija bila i ostala oznaka srpskohrvatski jezik (Blum 2002: V). Varijacije dvodijelnog naziva su i srpsko–hrvatski, hrvatsko–srpski, hrvatski ili srpski, ali već je i Brozović (1988: 4) konstatirao da svi dvodijelni nazivi znače isto i da je među njima najbolji naziv bez crtice i bez ili. Zašto je najprošireniji naziv u svijetu srpskohrvatskiane hrvatskosrpski, može se objasniti time što je broj srpskih govornika dvostruko veći od hrvatskih, a osim toga, kako podsjeća i Herrity (22001: 423), štokavski koji je postao standardnim jezikom materinski je svim Srbima, dok je kod Hrvata materinski samo onima koji nisu kajkavci ili čakavci.

Budući da je oznaka srpskohrvatski od 19. st. ustaljen naziv u lingvistici, ona ima prednost naspram bilo koje druge potencijalne oznake. Kroatisti danas nastoje relativizirati tradiciju dvodijelnog naziva govoreći: „taj naziv uopće nema tako respektabilno dugu tradiciju (počinje se upotrebljavati u drugoj polovici 19. stoljeća)” (Pranjković 2008: 137). Zaboravljaju da upravo od tada postoji i standardni srpskohrvatski jezik, pa je sasvim logično da se i naziv za taj standardni jezik počinje od onda koristiti. Do tog razdoblja područje Slavonije, Dalmacije i Hrvatske nije povezivao neki domaći nadregionalni jezik, što znači da je srpskohrvatski prvi takav nadregionalni jezik na spomenutom području. Usput rečeno, Gröschel (2009: 10) napominje da je dvodijelnu oznaku srpsko–hrvatski koristio već i Ljudevit Gaj, te da stoga „Pranjković (2004, 188) se, dakle, vara kad nastanak te složenice datira u ’drugu polovicu 19. stoljeća’”. A „kod bosanskog franjevca Ivana Franje Jukića, predstavnika iliraca, već 1842. nalazimo obrnuti redoslijed složenice: hrvatsko-srpski” (Gröschel 2009: 10).

Dvodijelni naziv uklopljen je u modele lingvističkog nazivlja: „U stranoj je jezičnoj znanosti najuobičajeniji naziv srpskohrvatski jezik, po načelu kojim se razni složeni lingvistički nazivi tvore prema krajnjim članovima, npr. indoevropski jezici obuhvaćaju i indoevropske jezike između Indije i Evrope. Taj se naziv upotrebljava i u dobrom dijelu domaće jezične znanosti” (Brozović 1988: 4). Iz navedenog citata se vidi da se nazivu srpskohrvatski ne može zamjerati što nema bosansku i crnogorsku komponentu jer dvodijelna oznaka ne znači da su njome obuhvaćene samo imenovane dvije komponente, nego da su one rubovi jezičnog područja u koje je uključeno i ono što se nalazi između njih. Isto tako, redoslijed komponenata ne znači davanje prednosti komponenti koja je prva, nego su oba „sastavna dijela logički ravnopravna” (Gröschel 2001: 162). Brozović (2005: 68) navodi kao dvodijelni naziv i karačajevskobalkarski jezik, i dodaje da također „Karačajevci i Balkarci geografski su razdvojeni”. U svjetskoj lingvistici poznati su i drugi primjeri dvodijelnih naziva jezika sastavljeni od imena etnosa kao u slučaju srpskohrvatskoga. Gröschel (2009: 30) nabraja neke od njih: afarosahoški jezik, achêoguayakijski jezik, damaraonamaski jezik, arifamaominafiaski jezik. Kod njih se koristi i obrnuti redoslijed komponenata kao i kod srpskohrvatskoga (ibid.). Dvodijelno imenovanih jezika ima na svim kontinentima, npr. burjatomongolski jezik (Azija), jugambehobundžalunski jezik (Australija), nilskonubijski jezik (Afrika), pasamakodijskomalisetski jezik (Amerika). I srpskohrvatski jezik u Evropi je primjer dvodijelnog imenovanja.

Usput rečeno, na skandinavskom području, koje kroatisti često spominju, također postoji dvodijelni naziv dansko-norveški: leksikon jezika svijeta (Klose 22001: 153) navodi da se taj jezik na engleskom naziva Dano-Norwegian, na njemačkom Dänisch-Norwegisch ili Danonorwegisch, pa i među samim Norvežanima Dansk-Norsk. Taj naziv koristi se u znanstvenim publikacijama, npr. Snyder (1968: 338), Jahr/Trudgill (1993: 94), Janicki (1993: 107). Na njega se nailazi i kod mlađe generacije norveških znanstvenika, npr. norveški lingvist Endre Brunstad, rođen 1967., koristi naziv jezika dansko-norveški: „Bokmål (Dano–Norwegian)” (2003: 54). Po nazivu jezika postoje paralele s južnoslavenskom situacijom jer i srpskohrvatski se na engleskom naziva Serbo-Croatian, na njemačkom Serbisch-Kroatisch ili Serbokroatisch. Što se tiče međusobne razumljivosti, ona je veća između govornika srpskohrvatskog jezika nego između govornika dansko–norveškog.

Nastojeći izbjeći oznaku srpskohrvatski, pojedini južnoslavenski lingvisti predlažu naziv srednjojužnoslavenski. No on je neegzaktan, iz njega se ne vidi što se sve može ubrojiti u srednju zonu, ubraja li se u nju samo Bosna ili se njoj pridružuje jedna ili više susjednih zemalja. Nadalje, taj naziv se ne može uklopiti u postojeće općeprihvaćeno grupiranje na zapadne južnoslavenske jezike (slovenski i srpskohrvatski) i istočne južnoslavenske jezike (bugarski i makedonski). A to postojeće grupiranje se ne može odbaciti jer je zasnovano na osobinama južnoslavenskih jezika. Naziv srednjojužnoslavenski doveo bi do neprihvatljive situacije da „bi se onda moralo kazati da je srednjojužnoslavenski – zapadnojužnoslavenski jezik, a tu se onda na klasifikacijsko-terminološkom planu sukobljavaju dva različita geografska određenja u nazivima, od kojih je jedan (onaj već ustaljeni: zapadnojužnoslavenski) povezan i s genetskolingvističkom klasifikacijom južnoslavenskih jezika” (Šipka 2003: 270).

Ni naziv standardni novoštokavski nije prikladan jer je neproziran za strance, pa ne nailazi na prihvaćanje kao što ni nazivi standardni toskanski, standardni kastiljanski nemaju ni najmanju šansu da u filologiji potisnu ili zamijene nazive talijanski jezik, španjolski jezik (ibid.: 278).

Nazivanje jezika bosanski/hrvatski/srpski/crnogorski nije znanstveno gledano dobro rješenje, čak i kad bi se stavljala napomena da se nabrojane oznake upotrebljavaju kao sinonimi, jer se ne može očekivati od lingvista da u svakom tekstu dodaju napomenu uz takav naziv. A ako napomena izostane, (neupućeni) čitatelji opravdano mogu pomisliti i pomišljaju da se radi o različitim jezicima zato što se na jednak način, kosom crtom, odvajaju npr. njemački/latinski, koji jesu različiti jezici. Osim toga, ako se spomenute četiri riječi navodno koriste kao sinonimi, zašto ih onda uvijek navoditi sve četiri? S drugim sinonimima u jeziku to nije slučaj, uvijek se u konkretnoj rečenici upotrebljava samo jedan od njih. A ako se naziv s četiri oznake pokušava opravdati postojanjem nekoliko država i nacija, to nije nikakav argument jer npr. i engleskim jezikom govori nekoliko država i nacija pa se taj jezik svejedno ne naziva američki/australijski/britanski/kanadski/južnoafrički itd. Jednako je i kod njemačkog, francuskog, španjolskog, arapskog i svih drugih policentričnih jezika.

Mørk (2002) podsjeća u predgovoru Serbokroatisk grammatik da se radi o „južnoslavenskom jeziku kojim govori većina stanovništva u bivšim jugoslavenskim republikama Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji, a koji je uvijek bio poznat kao ’srpskohrvatski jezik’”. Oznaci s crticama zamjera: „Novi naziv ’bosanski/hrvatski/srpski’ je po mom mišljenju sasvim neprikladan da zamijeni tradicionalni naziv ’srpskohrvatski jezik’. Što označava kosa crtica? I? Ili? I/ili?”. Zaključuje da za imenovanje studija nije prikladna oznaka ’bosanski/hrvatski/srpski’ kao što nije prikladna ni oznaka ’srednjojužnoslavenski’. Ističe da su nazivom srpskohrvatski obuhvaćene sve „varijante tog jezika: ’srpska’, ’hrvatska’, ’crnogorska’, ’bosanska’. Tako je uostalom uvijek i bilo. Ništa se to nije promijenilo s raspadom Jugoslavije – bez obzira što nacionalistički bosanski Muslimani ili Hrvati smatrali i tvrdili”. Zato autor sumira da je naziv srpskohrvatski i dalje najprikladnija oznaka kako za jezik tako i za imenovanje studija (isto v. i u Mørk 2008: 296).

Jacobsen (2006: 319) također kritizira imenovanje jezika ili studija „bosanski–hrvatski–srpski jezik”, kao i zahtjeve da se podijele „srpskohrvatske studije u hrvatske, odnosno srpske studije”. Nedostaje objašnjenje za mijenjanje, a oni koji bi se odlučili za promjenu dužni su dati objašnjenje „zašto to nisu mnogo ranije učinili”. Jer npr. 70-ih ili 80-ih godina nitko strane slaviste nije tjerao „da zadrže naziv srpskohrvatski” (ibid.: 320). I Obst (2004: 212) smatra opravdanim da se i dalje „koristi naziv ’srpskohrvatski’ u tradicionalnom smislu, na kraju krajeva i zato da se izbjegnu nezgrapne formulacije poput ’srpski i/ili hrvatski’, ’hrvatski i/ili srpski’, ’hrvatski–srpski–bosanski’ ili čak ’hrvatski–srpski–bosanski–crnogorski’”. Dosjetki da se jezik naziva BHS Šipka (2003: 272) zamjera „onda bismo zaista imali kuriozum – skraćenicu kao ime jezika”.

Dosadašnji naziv srpskohrvatski nije ni politički ni narodski izraz, nego „je srpskohrvatski oduvijek bio čisto lingvistički pojam, koji ništa drugo ne izražava nego da Srbi i Hrvati govore jedan te isti jezik” (Pohl 1996: 219). Dvodijelnu oznaku „kreirali su strani znanstvenici” jer im je trebao naziv za jezik „za koji nije postojalo posebno ime među njegovim govornicima” (Lencek 1976: 46). Dvodijelno ime „nikad nije postalo dio aktivnog rječnika neobrazovanih govornika” (ibid.: 45), „oznake srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski nikad nisu bile proširene u narodu. One pripadaju knjiškom jeziku i znanstvenom nazivlju” (Pohl 1996: 210).

Pa kad se kroatisti danas rado pozivaju na jednodijelne nazive jezika u AVNOJ–evskim dokumentima, prešućuju kako „ne može se polaziti od toga da su u sastavljanju spomenutih tekstova sudjelovale filološki odnosno lingvistički obrazovane osobe”, nego „vjerojatnija je pretpostavka da su ti izrazi preuzeti iz razgovorne prakse, u kojoj je oduvijek davana prednost jednodijelnim nazivima naspram akademskih složenica srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski” (Gröschel 2009: 21). Usput rečeno, to što HAZU (2007: 46) pasaže o jeziku iz rezolucije AVNOJ–a i ZAVNOH–a „hvali kao ’razumne’” izaziva blagi podsmijeh kod inozemnih lingvista: „Čovjek bi pomislio da u postjugoslavenskoj debati tekst AVNOJ–evske rezolucije neće više igrati nikakvu ulogu zbog radikalnog prekida s ideologijom titovskog socijalizma… Međutim, suprotno je: jezični partikularisti u Hrvatskoj i danas uzimaju rado u pomoć tekstove partizanskog pokreta” (Gröschel 2009: 21–22).

Nitko nije zahtijevao niti danas zahtijeva da laici koriste dvodijelnu oznaku. Kao što je već rečeno, riječ je o znanstvenom nazivlju, a ono se ne zasniva na narodskome jer „doduše, može svaki narod svoj idiom nazivati kakomudrago, ali lingvistika ne smije bez preispitivanja preuzeti svako imenovanje koje je među laicima omiljeno” (Gröschel 2003: 169). Lingvistički nazivi ne dobivaju se ispitivanjem stavova izvornih govornika: „ispitivanje izvornih govornika očito nije rješenje jer njihovom percepcijom upravljaju nejezična razmišljanja, i to prvenstveno religijska, nacionalistička” (Crystal 21998: 287).

Jacobsen (2006: 320) navodi da „konfuziju oko naziva jezika su stvorile političke elite pojedinih zemalja” s južnoslavenskih prostora koje vrše ’odozgo’ pritisak i na inozemna sveučilišta da mijenjaju nazive studija. Vlastitim iskustvom iz proteklih petnaest godina ilustrira „kako je jedan politički režim nastojao da nametne svoje poglede stranim” sveučilištima. Vlade pojedinih novonastalih država i dotične nacionalne filologije ciljano zamagljuju granicu između znanstvenog i narodskog nazivlja. Jacobsen zato podsjeća kako laički „i ranije je bilo uobičajeno da se kaže za nekog da govori ’srpski’ / ’hrvatski’ / ’bosanski’ / ’crnogorski’”, što nije isključivalo ni onda ni danas da to znanstveno znači „da ta osoba govori srpskohrvatskim (standardnim) jezikom. Radi se dakle o dva nivoa”, što nacionalno angažirani jezikoslovci namjerno prešućuju. Stoga Jacobsen kritizira južnoslavenske filologe koji poistovjećuju znanstveni i narodski nivo (ovaj posljednji je postao i službeno-politički), i koji naziv srpskohrvatski danas tabuiziraju.

Nastojeći opravdati tabuiziranje, Brozović (1992a: 359) piše da lingvisti nemaju pravo utjecati na nazive koji se koriste u narodu kao što kemičar nema pravo zahtijevati od domaćice koja soli juhu da bude svjesna da je sol ustvari natrijev klorid iako je to, naravno, objektivno istina. No ovome se mora dodati, a o tome se zapravo i radi, da ni narod nema pravo kemičaru zabraniti korištenje naziva natrijev klorid za sol, a do toga je kod nas došlo kad je riječ o nazivanju jezika.

S obzirom da složenica srpskohrvatski jezik nikad nije bila raširena u narodu, a usprkos tome je 150 godina bila lingvistički naziv, opravdano je i s te strane pitanje: zašto bi lingvistika sada trebala svoje nazivlje podrediti nazivima u narodu? Laicima ionako nitko ne brani da jezik zovu kako god hoće. Za razliku od laika, lingvisti si proizvoljnost naziva ne mogu priuštiti, kao što si ni kemičari ne mogu priuštiti proizvoljnost naziva u kemiji, ili biolozi u biologiji itd. Od lingvista se očekuje da objektivno pristupe tim temama, nije opravdana „politika skrivanja glave u pijesak jer te teme postoje bez obzira htjeli ih mi primiti na znanje ili ne. Osim toga, znanost principijelno ne smije imati tabu teme” (Szücs 1981: 52).

Današnjim korištenjem nekoliko jednodijelnih oznaka za jezik i napuštanjem dvodijelnog imena jednoznačno se kaže da ne postoji zajednički jezik, što je netočno: „trebali bismo ostati svjesni toga da su u jezicima označenima s tri odnosno četiri različita imena razlike toliko male da ih čovjek stvarno mora tražiti. S lingvističke točke gledišta su hrvatski, srpski, ’bosanski’ i crnogorski ustvari jedno te isto, tj. sinonimi” (Raecke 1996: 21). Ako se pređe na samo jednu jednodijelnu oznaku, npr. srpski jezik, to bi opet značilo da je došlo do promjene u statusu jezika jer zašto inače mijenjati naziv. Do promjene u statusu, međutim, nije došlo jer se i dalje radi o jednom policentričnom jeziku kojim govore četiri nacije. Da se unazad 150 godina taj jezik u lingvistici nazivao srpski, ne bi bilo potrebno danas preći na dvodijelnu oznaku. No, zbog tradicije dvodijelnog imena u svijetu se današnje odbacivanje druge komponente u dvodijelnom nazivu jezika tumači kao isključivanje hrvatskog, bosanskog i crnogorskog područja. Stoga je jedino ispravno rješenje ostati pri dvodijelnoj oznaci.

U znanosti se ponekad dogodi da se neki naziv vremenom zbog novih znanstvenih spoznaja pokaže neprikladnim za daljnju upotrebu, pa se zamijeni novim. No, svi prigovori nazivu srpskohrvatski, a porijeklo im i nije znanost, pokazali su se kao znanstveno neutemeljeni.

Sa (socio)lingvističke točke gledišta radi se o „varijantama jednog te istog jezika. Stoga je razumljivo da lingvisti i danas, pogotovo u inozemstvu, koriste oznaku srpskohrvatski jezik kao lingvistički naziv” (Laškova 2001: 20). Isto se konstatira u enciklopediji evropskih jezika (Herrity 22001: 422): „naziv ’srpskohrvatski jezik’ je normalan u znanosti na Zapadu”, a piše i da „je bio proširen u bivšoj Jugoslaviji”. Jezik u Hrvatskoj i Srbiji opisuje se kao „standardne varijante”, a jednako se i o jeziku u BiH kaže da je „varijanta srpskohrvatskog jezika” (ibid.: 34, 424). Pored lingvističkih radova naziv srpskohrvatski jezik koriste i sociolingvistički radovi, što je razumljivo kad i sociolingvistička enciklopedija (Pattanayak 2001: 564) konstatira da su srpski i hrvatski jedan te isti jezik, navodeći u istom kontekstu da su to i hindski i urdski, iako se gledaju kao dva različita jezika.

O daljnjem nazivanju jezika srpskohrvatskim Gröschel kaže (2009: 350): „U dogledno vrijeme ne može se računati s time da će službeno fiksirani nazivi srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik nestati iz jezičnih paragrafa u postjugoslavenskim ustavima. To ne treba iritirati slavistiku, posebno ne stranu slavistiku, među ostalima ni njemačku, kojoj se još uvijek pripisuje neka vrsta vodeće funkcije. Zamijeniti ime srpskohrvatski jezik značilo bi kapitulaciju pred političkim pritiscima iz zemalja nasljednica Jugoslavije”. Uzimajući za primjer situaciju s njemačkim jezikom u Austriji i Švicarskoj, nastavlja: „Kad bi – iz bilo kakvih razloga – političke vođe tih zemalja (Austrije i Švicarske) odlučile svoj službeni jezik ubuduće nazivati austrijski i švicarski, to bi lingvistička germanistika primila do znanja samo slegnuvši ramenima, a ne bi zbog toga odbacila svoju koncepciju varijanata standardnog njemačkog jezika”.

Austrijski lingvist Pohl (1997: 69) potvrđuje da isto vrijedi i za slavistiku: „Srpskohrvatski jezik – tog lingvističkog naziva će se čovjek morati držati ako ne namjerava svirati u nacionalističkom orkestru Srba i Hrvata – je ne samo policentričan (današnji centri Zagreb, Sarajevo i Beograd) nego i poliarealan”. Budući da naziv srpskohrvatski ima „dugu tradiciju u slavistici – kreirao ga je Jakob Grimm, proširio Slovenac Jernej Kopitar u prvoj polovini 19. stoljeća, davno prije nastanka Jugoslavije – on dakle nije dužan nužno nestati činom raspada te države” (Thomas 2003: 319).



Tekst preuzet sa prijateljskog Peščanika