155_mm wrote:neki su izgleda ocekivali ustavnu reformu od slucaja sejdic-finci i nadali se nekoj gradjanskoj BiH. razlog zbog cega jos za dugo vremena nece biti gradjanske BiH se moze procitati u postu naseg forumasa denideni
denideni wrote:
Znam da bi bilo rijesenje problema za SDA,SDP i za Sarajevo danasnje,Srbi iz RS-a i Hrvati iz hercegovine bi bili samo nijemi posmatraci a to su narodi koji su mnogo osjetljivi na te stvari sto ste mogli vidjeti kroz reakciju na Milosevica od strane Hrvata a za Ferdinanda necu necu ni da pricam
u prevodu to znaci:
svi bosnjaci (tacnije muslimani ponekad ili turci) u sarajevu (tacnije teheranu) samo razmisljanju kako da naude srbima i hrvatima. oni su krivi i za rat i za sve nedace u kojima se danas nalazi BiH. njih da nema na ovim prostorima bi vladao mir i prosparitet kao nigdje na svijetu.
to je nazalost tenutno razmisljanje kriticne mase bosanskih srba i hrvata.
Kamen temeljac svih uspješnih društava ipak je duhovne naravi (u širem smislu riječi), a tek onda materijalno-interesne.
Vjerovatno si u pravu kada kazes "kriticna masa" ali daleko je od toga da se racun za rat ispostavlja Bosnjacima.Sovinizam u BiH je kao olimpijska disciplina ali je kriticna masa u cijeloj BiH za razvoj drustva zemlje uz postovanje identiteta nacionalnog.Ne moze se Bosnjacima ispostaviti racun za raspad Jugoslavije ali se moze ispostaviti racun koaliciji SDS-SDA-HDZ 1992 sto nisu sve uradili sprijecavanje tragedije.Nazalost gradjani BiH su njih izabrali i imali su 84 % poslanika u parlamentu.Danas se pokusava na razvalinama ovog drustva uspostaviti drzava sa kojom ce biti svi zadovoljni.
Postoji jedna tu stvar kada pricam npr. sa prijateljem iz Sarajeva (za mene je Sarajevo jedan od naljepsih gradova tako da Teheran i ti seljakluci kod mene ne prolaze) i On zeli multietnicku zemlju,pomirenje,ravnopravnost i ja mu to vjerujem ALI NIKAKO NE MOZE ZABORAVITI DA SU GA ODOZGO SA BRDA ROKALI SVAKI DAN i On ima poprilican komfor u tom razgovoru ali istorija ne pocinje od 1992 niti se zavrsava sutra.Hiljadama godina drzave i narodi pronalaze rijesenja za konflikte i ako ne savladamo nase izazove u BiH i u cijeloj regionu nismo ni zasluzili bolji zivot.
PISMO IZ 1920
Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrijednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama rjeđe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu riječ (to sam vidio one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi.
A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što se niko neće i ne umije da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovjek nije svjestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima, nesvjesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.Ja znam da mržnja, kao i gnjev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnjev izaziva pokret. Ima zastarjelih i duboko ukorijenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gnjeva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mjesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnjev, jer pate od njih, ali potomstvo će vidjeti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan dio jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čovjeka protiv čovjeka i zatim podjednako baca u bijedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije tako ni čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. Isto tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vrijeme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osjećajnosti. Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tijela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima – tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovjek ulazi neprimjetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje, postupke. Poroci rađaju svuda na svijetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna – i vrline govore i djeluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na cijeli svijet. Oni koji vjeruju i vole – smrtno mrze one koji ne vjeruju ili one koji drugačije vjeruju i drugo vole. I, na žalost, često se glavni dio njihove vjere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovjek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznijela i tlačenog zajedno sa tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista rijeka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo djela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na djelo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.
U nekoj Mopasanovoj pripovjetci ima jedan dionizijski opis proljeća koji se završava riječima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlijepiti oglase: Građanine francuski, proljeće je, čuvaj se ljubavi! Možda bi u Bosni trebalo opominjati čovjeka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem čuva mržnje, urođene, nesvjesne, endemične mržnje. Jer u toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vjere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego o drugim zemljama. A u Bosni je naprotiv, nerazumijevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vjera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspijeva ponekad da ih pređe. Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primjećuje izvjestan napredak, da su ideje XIX vijeka i ovde učinile svoje, a da će sada poslije oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko mjeseci dobro vidio strašne međusobne odnose među ljudima raznih vjera i raznih narodnosti u Sarajevu!) Štampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: Brat je mio, koje vjere bio, ili ne pita se ko se kako krsti, nego čija mu krvca grije prsi. Tuđe poštuj, a svojim se diči. Integralno narodno jedinstvo ne poznaje vjerskih ni plemenskih razlika. Ali oduvijek je u bosanskim građanskim krugovima bilo dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim riječima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako – tako mržnju, ali je ne uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da drijemaju stari nagoni i kainski planovi, i da će živjeti dok god ne budu potpuno izmijenjene osnove materijalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vrijeme, i ko će imati snage da to izvede? Jednom će doći, ja u to vjerujem, ali ovo što sam vidio u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Ja sam o tome razmišljao, naročito posljednjih mjeseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvijek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovjek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumjela Miljacka naizmjence sa vjetrom rane jeseni u još obilnom lišću.Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat poslije ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat–kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva svijeta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja dijeli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvijek slična mržnji, često potpuno istovjetna sa njom.Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi strani naučnici dolazili u Bosnu da proučavaju mržnju, kao što proučavaju lepru, samo kad bi mržnja bila isto tako, priznat izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je lepra. Pomišljao sam da se i sam bacim na izučavanje te mržnje i, analizirajući je i iznoseći na svjetlost dana, da doprinesem njenom uništenju. Možda je to i bila moja dužnost, jer ja sam, iako po porijeklu stranac, u toj zemlji ugledao, što se kaže, svjetlost dana. Ali poslije prvih pokušaja i dužeg razmišljanja uvidio sam da nemam sposobnosti ni snage za to. Od mene bi se kao i od svih ostalih tražilo da stanem na jednu stranu, da budem mržen i da mrzim. A ja to nisam htio ni umio. Možda bih, ako tako mora biti, i pristao još da padnem kao žrtva mržnje, ali da živim u mržnji i sa mržnjom, da učestvujem u njoj, to ne mogu. A u zemlji kao što je sadašnja Bosna, onaj koji ne umije ili, što je još više i teže, onaj koji svjesno neće da mrzi, uvijek je pomalo tuđin i izrod, a često mučenik. To važi i za vas, rođene Bosance, a pogotovo za čovjeka došljaka. – I tako sam ja jedne od tih jesenskih noći, slušajući čudna dozivanja tih raznovrsnih i raznoglasnih sarajevskih tornjeva, zaključio da ne mogu ostati u svojoj drugoj domovini Bosni, da ne treba u njoj da ostanem. Ja nisam toliko naivan da tražim u svijetu varoš u kojoj nema mržnje.Ne, meni treba samo mjesto u kome ću moći živjeti i raditi. Ovde to ne bih mogao. Ti ćeš sa podsmjehom, možda i sa prezirom, ponoviti svoju riječ o mom bježanju iz Bosne. Ovo moje pismo neće imati snage da ti moj postupak objasni i opravda, ali izgleda da u životu ima prilika kad važi drevno latinsko pravilo: No nest salus nisi in fuga. (Samo u bježanju je spas.) I molim da mi vjeruješ samo toliko: da ne bježim od svoje čovječanske dužnosti, nego zato da bih mogao da je potpuno i nesmetano izvršim. Tebi i našoj Bosni želim u novom narodnom i državnom životu svaku sreću! Tvoj M.L. Prošlo je desetak godina. Rijetko sam se sjećao druga iz djetinjstva, i već bih ga potpuno zaboravio da me osnovna misao njegovog pisma nije s vremena na vrijeme podsjećala na njega. Negdje oko 1930. saznao sam sasvim slučajno da se dr Maks Levenfeld zadržao u Parizu, da u predgrađu Neji ima rasprostranjenu praksu, i da je u našoj koloniji i među jugoslovenskim radnicima poznat kao naš doktor koji radnike i studente besplatno pregleda i, kad treba, sam im nabavlja lijekove. Prošlo je opet sedam – osam godina. Jednog dana, opet slučajno, saznao sam za daljnju sudbinu ovog mog druga. Kad je u Španiji počeo građanski rat, on je napustio sve i otišao kao dobrovoljac u republikansku vojsku. Organizovao je previjališta i bolnice, pročuo se svojom revnošću i znanjem. Početkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umio pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bijela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima. Tako je završio život čovjek koji je pobjegao od mržnje.
Ivo Andrić
