Forum Klix.ba

Negdje oko 13h ostali smo potpuno bez vode! A bilo je pravo hercegovacko ljeto, barem 40 stepeni, ni daska vjetra. Pored toga smo se od prisutne nervoze i napetosti toliko znojili da smo jako brzo dehirdirali. Nadu smo polagali u taj potok, koji nije trebao biti suh, barem smo se tome nadali. Kretali smo se kroz neko siprazje koje je bilo gusto kao tropska dzungla. Uglavnom je bila smreka pa smo bili izgrebani svuda po tijelu, posebno po licu i rukama, rasparana odjeca je visila sa nas pa smo izgledali kao sablasti. Provlaceci se kroz to siprazje nasli smo neke konzerve otvarane nozem, kao i neke zelene marame, pa smo pretpostavili da su se tuda kretali vojnici ARBIH koji su 13.7. napadali na Dubrave i Gubavicu ili barem stanovnisto Dubrava koje se povlacilo ka Blagaju i Mostaru, pa smo, osjecajuci da smo na pravom putu, ubrzali kretanje i ubrzo stigli do korita tog potoka-koji je naravno bio presusio. Razocarani smo sjeli na ivicu kanjona i malo se odmorili.Tu smo odlucili ostaviti sve stvari koje smo smatrali nepotrebnim, izmedju ostalog i oko 500 metaka, dosta konzervi, i jos nekih sitnica, kako bi bili sto manje optereceni i brze se kretali. Sisli smo u kanjon potoka i oprezno krenuli naprijed. Kanjon je bio jako tezak za kretanje, velike stijene su se naglo spustale pa smo u nekim situacijama morali oprezno silaziti i koristiti i konopac koji smo nasli na putu. Iduci dalje nailazili smo na mnostvo stvari i odbacene odjece, koje su bacali ljudi krecuci se ka istom cilju kao i mi. Na par mjesta preko kanjona smo nailazili na zice od poljskog telefona, i veoma oprezno se kretali nastavkom puta. Vode i dalje nije bilo, bili smo toliko iscrpljeni da smo svakih pola sata pravili pauze za odmor. Na hranu niko nije pomisljao ali je voda bila ono o cemu smo svi razmisljali.Valjda covjek jos vise ozedni kada je svjestan da je nema, pa je tako bilo i sa nama. Al u jednom dijelu potoka, medju stijenama, smo pronasli malu lokvicu vode, mozda nekih desetak litara. Bila je puna uginulih insekata, u potpunosti zelena od dugotrajnog stajanja ali izbora nije bilo. Nasuli smo cuturice, stavili zavoje preko i pili to sto smo imali. U tom trenutku je imala okus bolji od najboljeg pića, popili smo svi skoro po litar i nastavili dalje. Vec je lagano padao sumrak u kanjon, koji i jesto solidno dubok. Priblizavali smo se Hodbini pa se i nas oprez povecavao, jer se kanjon naglo sirio i ostavljao nas na praznom prostoru, koji je bio vidljiv sa okolnih brda. Odlucili smo da po jedan od nas uvijek ide ispred u izvidjanje, nekih 100tinjak metara naprijed. I iduci tako iznenada se Enes, koji je tad isao prvi, trceci vratio do nas i dao nam znak da se skrijemo. Izgledao je jako uplasen i rekao je da je naprijed nasao les vojnika. Skupili smo se i pokusali naci najbolju opciju kako dalje. Bilo je cak i prijedloga da se vratimo u Stolac, sto smo ipak odbacili kao opciju. Neko je predlozio da se povucemo u sumu iznad Hodbine i sacekamo naredni dan,dobro osmotrimo teren i odlucimo sta dalje. Ipak je preovladalo misljenje da povratka nema i krenuli smo dalje. Prosli smo pored lesa poginulog vojnika, koji se vec bio napola raspao i zaudarao je na daleko. Po uniformi smo zakljucili da se radi o vojniku Armije BIH, a kasnije smo saznali da je to bio momak iz Sarajeva ili Hrasnice, koji je dosao u posjetu rodbini u Dubrave i prilikom napada 13.7.1993. bio je ranjen i pokusao se izvuci. Vojnici sa kojima smo kasnije pricali su rekli da su ga nasli dan poslije napada i da je tada kod njega bilo i oruzje i oprema,tako da se vjerovatno kretao sam pa zato i nije uspio dospjeti dalje. Nije proslo ni 5 min nakon toga i zaculi smo brujanje motora preko puta u Kvanju i galamu ljudi. Svi smo zalegli po zemlji ali nije bilo nikakvog zaklona, tako da smo ostali na dijelu puta koji je jako pregledan sa puta. To sto je brujalo je bio kombi pun vojnika, koje smo jasno vidjeli i culi kako pricaju, ali sva sreca pa se niko nije okretao u nasem pravcu, jer je udaljenost bila 200-tinjak metara. Kombi je prosao a mi smo se trceci uputili u obliznji sumarak gdje smo sacekali noc.



Konacno je pao i mrak, i mi smo se mogli malo odmoriti bez straha da cemo biti otkriveni. Jer bez obzira na sve, po noci se slabo ko kretao, posebno vojnici HVO-a, jer smo se u to mogli uvjeriti dok smo se skrivali u Stocu, kada bi pao mrak sva njihova aktivnost i kretanje su prestajali. I noc je bila vrela kao i dan, jedini cilj je bio doci do pitke vode a u selo koje je bilo preko puta nas nije bilo lako otici jer se upravo iz sela cula pjesma vojnika. Medjutim na kraju smo odlucili da dvojica odu po vodu, Ahmet i Omer, sto su oko 21h i uradili.Iako su prve kuce sela bile jako blizu, njih dvojica se nisu vratila ni nakon pola sata pa smo vec poceli razmisljati da se pomjerimo na drugu lokaciju.Medjutim uskoro su stigli i objasnili da jednostavno nisu mogli naci otvorenu catrnju, sve su bile zakljucane katancima a nije ima padalo na pamet da ih u to doba noci lome. Ipak su uspjeli naci jednu otvorenu i tako nam donijeti toliko zeljenu vodu. Nakon toga se malo vratilo i rapolozenje u grupu pa smo nakon nekoliko pojedenih konzervi jednostavno zaspali. Ni sam ne znam koliko sam spavao ali me neko prodrmao po ramenu i rekao da se razbudim jer krecemo dalje. Otac i Omer su, dok smo mi spavali, razmatrali sve opcije i kao najbolju odabrali da krenemo preko Kvanja, pa kad stignemo na vrh osmotrit cemo kuda sve idu linije Armije i HVO tako da bi krenuli prema vrelu Bunice i zaobisli sve bunkere HVO-a. Nakon sto smo se spremili i skrili sve ostatke kako ne bi bili otkriveni, lagano smo krenuli uzbrdo. Onaj ko je ikada isao putem preko kvanja zna da je uspon od vrha Hodbine prema putu jako veliki, a pored toga je i put prekriven kamenjem koje je odbaceno pri pravljenju puta, tako da je pri kretanju bio potreban veliki oprez, jer je jedan obruseni kamen mogao pokrenuti citavu lavinu sto bi sigurno uzbunilo nekoga od vojnika u selu, odakle se pak vise nista nije culo jer su valjda i oni sto su pjevali pali od umora i zaspali. Mjesec je bio pun, pa su i kretanje i orjentacija bili olaksani. Medjutim, ocekivali smo problem da pri prelasku puta na drugu stranu puta, jer je put bio duboko usjecen u liticu brda i visina je bila na nekim mjestima i 2-3 metra sto ovako iscrpljeni tesko da bi savladali, ali otac je rekao da imaju dva zaustavna prosirenja odakle se moglo lakse preci. Nakon nekih 2 sata penjanja, jer smo zbog kamenja isli jako sporo i oprezno, dosli smo i pod put.Tu smo sacekali nekoliko minuta da vidimo da li u blizini ima nekih kretanja vojnika, kontrolnih tacaka ili bunkera.Kada smo se uvjerili da je sve mirno presli smo put i izasli tacno na jedno od onih prosirenja. Provjerili smo da slucajno teren nije miniran i kad smo se uvjerili da je put cist krenuli smo dalje uz brdo. Dalje je bilo lakse, jer je uspon bio manji, a nije bilo ni kamenja cijeg odrona bi se cuvali. Uz put smo opet pronasli zelene trake i ostatke konzervi pa smo se nadali da smo na pravom putu kuda su i ranije prolazili vojnici ili stanovnistvo koje se izvlacilo u pravcu Blagaja. Oko 4h smo dosli do vrha, i svi smo popadali od umora. Sjecam se da sam u nedostatku odgovarajuceg jastuka pod glavu stavio neki ravan kamen ali sam zaspao u trenutku. Koliko sam spavao ne znam ali nas je sve probudila jaka eksplozija iz neposredne blizine. Odmah smo se sklonili iza nekog siprazja i primjetili da se nalazimo u neposrednoj blizini prvih linija HVO i to minobacackog polozaja, jer se nakon toga zaculo jos nekoliko detonacija ispaljenih granta a i vojnici su se jasno mogli cuti kako pricaju jer im je upravo dosao kamion koji je dovezao hranu. Mi smo se povukli jos dalje od tog mjesta i na brzinu odlucili da se spustamo kosinom prema vrelu Bunice, jer smo prateci kamion koji je razvozio hranu mogli zakljuciti pravac pruzanja linija i lokaciju bunkera. Sada nam je dodatni problem predstavljalo to sto je ta strana brda bila u potpunosti zahvacena pozarom i kako je skoro sve sitno rastinje izgorilo bili smo lako primjetni, naravno ako je neko posmatrao taj dio, sto je bilo tesko, jer su svi bunkeri bili okrenuti ka Malom polju i polozajima Armije BIH. Zakljucili smo da je rijeka Bunica vjerovatno linija razdvajanja i da ce nam najveci problem biti preci upravo nju, a ne biti primjecen od vojnika HVO i jos bitnije-ne naletiti na minsko polje.



Kako je dan odmicao tako je i pucnjava bila sve jaca.Zakljucili smo da smo samo par stotina metara iznad prvih linija HVO i da je najbolje pratiti raspored njihovih bunkera kako bi posljednji pokusali neprimjeceni zaobici. Niz Kvanj smo silazili jako oprezno, jer je skoro citava strana brda nedavno izgorila a i bilo je dijelova koji su bili jako kameniti pa nam se opet moglo desiti da pokrenemo neki odron kamenja koji bi mogao privuci paznju vojnika. Negdje oko podne konacno smo sisli u podnozje Kvanja koje nije gorilo u pozaru. Sad smo bili maksimalno oprezni, i dalje smo mogli cuti galamu vojnika, cijelo vrijeme se cula pucnjava dok smo samo ponekad mogli cuti pucnjeve iz pravca Blagaja tj Malog polja, gdje smo i pretpostavili da se nalaze nase linije. Lagano smo se provlacili kroz sumu, i naisli na ugazenu stazu koja je vodila ka sjeveru, u pravcu gdje smo se nadali da nema ni bunkera ni vojnika. Opet smo kratko zastali i nakon kratkih konsultacija nastavili dalje. Sada vise nije bilo povratka ni kalkulacija, osjetili smo da je sloboda jako blizu,ali i da jednom nesmotrenoscu moze biti jako daleko. Dogovorili smo se da u slucaju nailaska na vojnike HVO bez razmisljanja pucamo, a da nema pomisli o eventualnoj predaji, bez obzira na poziciju u kojoj bi se nasli, jer bi nas ionako cekala smrt ili logor gori od smrti. Cetvorica od nas su imali oruzje i rasporedili smo se 2 na pocetku i 2 na kraju, dok su dvojica bez oruzja bili izmedju nas, tako da smo bili koliko-toliko svi u istoj situaciji. Omer je isao malo ispred nas, oprezno se krecuci na svim otvorenim dijelovima puta, i cesto nam dajuci znak da stanemo i sacekamo dok prestane pucnjava kako bi mogao oslusnuti odakle dolaze glasovi vojnika i da je put cist. Nailazili smo i dalje na ostatke odjece i vojne opreme, i drzala nas je pomisao da smo na pravom putu. Jedan dio puta je bio pravi brisani prostor, i prelazili smo ga jedan po jedan sa kratkim stankama, jer se i sa obliznih brda jasno moglo vidjeti nase pretrcavanje preko te poljane. Na srecu do tada nismo nasili na minsko polje, mada smo smatrali da ce mina sigurno biti kada predjemo liniju razdvajanja. Negdje oko 14h stigli smo u blizinu vrela Bunice. U blizini vrela se nalazi nekoliko kuca, koje su bili skoro u potpunosti unistene, sto je upucivalo na to da se vjerovatno nalaze na samoj liniji razdvajanja, sto na srecu nije bilo. Kuce su pripadale mostarskim srbima, i jos na pocetku rata su bile zapaljene i unistene, a u i oko njih se nije moglo primjetiti nikakvo kretanje. Iduci dalje sve vise smo se priblizavali mjestu odakle se konstanto cula paljba iz mitraljeza i drugog automatskog oruzja. To mjesto se nalazilo na jedinom uzvisenju u tom dijelu, i zaobisli smo ga u luku od oko 200tinjak metara i zasutavili se na jednoj malenoj poljani odakle se pruzao pogled na samo vrelo Bunice i na dio Malog polja. Odlucili smo tu ostati i osmatrati do pada mraka, a onda se uspeti brdom iznad samog vrela, zaobici vrelo i spustiti se u Malo polje ili Blagaj. Utvrdili smo da se definitivno nalazimo iza zadnjeg bunkera u liniji HVO i da taj dio nije ni vizualno pokriven iz bilo kog bunkera sa njihove prve linije; jer se desno od nas nije cula nikakva pucnjava ili nesto drugo sto bi odavalo prisustvo vojnika, a i teren je bio jako nepristupacan za kretanje. Obzirom da smo ostali bez vode Omer i Enes su se spustili do vrela da bi nasuli prazne cuturice i ubrzo se vratili.Nakon nekih pola sata culi smo glasove iz pravca samog vrela i iznenada se pojavilo nekoliko vojnika u zelenim uniformama, a samo jedan je imao pusku. Svi smo se smjenjivali za dvogledom ali niko od nas sa sigurnoscu nije mogao reci ciji su vojnici ili uniforme. Po glavama su nam se motale razne ideje, cak i to da su mozda HVO vojnici koji nose uniforme armije BIH jer ocekuju da ce se iz pravca stoca i dubrava povlaciti vojnici i stanovnistvo koje je ostalo nakon progona. Culo se da se vojnici kupaju i da se ne obaziru na pucnjeve iz bunkera koji je bio iznad nas, sto nam je i dodatno davalo argumente da se radi o HVO vojnicima. Nakon nekih 10-15minuta vojnici su se vratili i otisli u pravcu Malog polja. Opet smo se svi skupili i pokusali odgonentnuti o cijim se vojnicima radi, Omer je ranije bio u Armiji rekao je da je prepoznao opasace i zelene hlace koje su oni ranije dobijali na liniji. Dogovorili smo se da se dvojica od nas priblize vrelu i sacekaju eventualni povratak. Drugi put smo otisli ja i Omer, ali vojnici nisu dolazili. Po nasem povratku nazad ponovu su dosla dvojica vojnika, ovaj put smo ih mogli jasnije vidjeti i kako nismo vidjeli nikakve oznake na kosuljama, a i uniforme su licile na one od Armije zakljcili smo da je skoro sigurno radi o nasim vojnicima. Ovaj put su izgleda dosli samo po vodu jer su se odmah vratili. Lagano se blizila vece a mi i dalje nismo mogli donijeti odluku kojim putem da krenemo dalje.



I onda je Omer rekao da on vise ne zeli cekati i biti u neizvjesnosti, vec da ce jednostavno otici u selo i ako budu nasi vojnici da ce ih poslati po nas.Iako smo pretpostavljali da su vojnici koje smo vidjeli na vrelu Bunice nasi, ipak nismo mogli biti potpuno sigurni i ova odluka je bila veoma rizicna, ali nije bilo druge.Pazljivo smo se spustili do rijeke i dosli do kamenih preskakala kuda se jedino mogla prijeci rijeka i jedan po jedan smo presli na drugu obalu i skrili se iza nekog zbunja. Omer je ostavio pusku i svu ostalu opremu i rekao da, ako se ne vrati uskoro ili ne posalje vojnike po nas, odemo nazad preko rijeke i dalje vidimo kako cemo.Pozdravili smo se sa njim jer je bilo neizvjesno na koga ce naici u selu.On je otisao nekom uskom stazicom a mi smo za svaki slucaj promjenili mjesto i presli nekih 50tak metara dalje i neizvjesno iscekivali da li ce se iko pojaviti. Minute su jako sporo prolazile, niko nije imao volju za razgovorom jer smo shvatili da smo dosli skoro do kraja, i da cemo za nekih pola sata znati dal smo na slobodi ili valja opet nazad i traziti drugi nacin prelaska. Za nekih 15tak minuta culi smo da nego dolazi. Uzeli smo oruzje i cekali ko ce se pojaviti. Pojavila su se dva momka koja su nas dozivali po imenima i trazili na mjestu gdje je Omer rekao da se nalazimo, ali kako smo bili malo dalje izasli smo im iza ledja i uvjerili se da su nasi. Nasem odusveljenju nije bilo kraja,sjeli smo sa momcima i pocastili ih onim sto smo imali, a noslili smo svega - od sokova,bombona,mesnih konzervi i druge gotove hrane. Odmah su nas upozorili da u Blagaju i Mostaru vlada glad i da to sacuvamo, a koliko se sjecam rekli su da su sa dubravske visoravni, na zalost vise se ne sjecam kako su se prezivali, mislim da je jedan bio sa Sevas njiva ili iz Sevas polja. Objasnili su nam da se nalazimo na dijelu teritorije koji niko ne kontrolise ali da po noci oni tu drze polozaj u jednom bunkeru, medjutim po danu uglavnom nema nikoga i preporucili su nam da sto prije idemo prema selu. Put je bio uglavnom na cistinu pa su nam rekli da drzimo vece odstojanje i da se brzo krecemo jer HVO vojnici cesto znaju otvoriti vatru po tom dijelu. Pretrcali smo taj dio puta i dosli u samo selo. Tu smo zatekli jedan vod vojnika,ciji je komandir bio Meho Vrace,momak koji je nakon nekih 10tak dana poginu prilikom napada na dva uzvisenja iznad Malog polja, Veliki i Mali Kicin. Svi su se interesovali kako smo presli i kuda, da li smo nailazili na na nase ljude koji se i dalje kriju, da li smo imali problema i kuda idu HVO linije. Objasnili su nam da je stanje jako tesko, najveci problem je bio nedostatak hrane i smjestaja za izbjeglice, a skoro svo stanovnisto iz Dubrava,Stoca i Capljine je protjerano u Blagaj.Raspitivali smo se za nase familije ali niko nije nista znao, jer su vecinom boravili na liniji. Tu smo ostali do nekih 22h navecer kada je bilo vrijeme smjene.Dosli su novi vojnici a mi smo sa ovima krenuli ka Blagaju.Isli smo po nekom putu drzeci vece rastojanje i mozda nakon sat vremena dosli do mjesta gdje nas je cekao neki kamion koji je prevozio vojsku, pa smo i mi sa njima krenuli put Blagaja.Sve je bilo u mraku, jedino bi ispred neke kuce primjetili grupe ljudi koje sjede uz svijecu ili lampu, a kad smo dosli u Blagaj mjesto je vrvilo od naroda.Objasnili su nam da je po danu kretanje jako rizicno, i da vecina stanovnistva koristi noc za kretanje i obavljanje poslova. Iskrcali smo se pred nekom pekarom, koja je bila iznad dzamije (cini mi se da i danas tu ima nekakva pekara) i otisli do nje kako bi dobili neke hrane, jer vec nekoliko dana nismo jeli nista sem konzervi. Tu smo odmah shvatili kakvo je stanje - nas 6 je dobilo 3 mala hljeba i 3 konzerve ribe i jos su nam rekli da i to daju na svoju odgovornost. Na brzinu smo to pojeli i krenuli da trazimo nase familije. Enes je prvi saznao za svoje, a zatim i Ahmet i Omer.Pozdravili smo se sa njima, i trazili kucu gdje je bilo neke nase rodbine.(To je kuca danas poznatog boksera Felixa Sturma ili Adnana Catica). Nekako smo je nasli i kada smo se pojavili oni su ocekivali da su i njihovi dosli sa nama, jer se i njih nekoliko krilo, medjutim kad su vidjeli da smo samo mi bili su jako razocarani pa smo nakon 15tak minuta otisli dalje.Skontali smo da se vise ne isplati traziti pa smo nasli neki proplanak i tu prenocili.Noc je bila svjeza i mirna,a sjecam se da sam prvi put u zadnjih par mjeseci zaspao bez opterecenja.Ustali smo rano ujutro i krenuli opet do glavne ulice u Blagaju, usput srecuci dosta komsija i poznanika,ali niko nije znao za nase. Napokon smo od dvojice momaka saznali da se nalaze u Lovrica mahali, malol selu u Dracevicama, pa smo krenuli tamo.Dosli smo nakon par sati pjesacenja i zaobilazenja otvorenih prostora po kojima je pucao snajper.Sto smo se priblizavali tako smo nailazili na sve veci broj ljudi iz stoca koji se smjestio na tom podrucju.Napokon smo nasli i to selo i kucu gdje su bili smjesteni nena i majka.Majke nije bilo kod kuce kad smo dosli, nena nije mogla vjerovati da smo zivi stigli.Odmah se skoro citavo selo okupilo da bi saznali kako smo prosli, da li ima jos ljudi koji se kriju po stocu i okolini, ali nikom nismo mogli reci nista konkretno.Nakon nekih pola sata stigla je i majka,od srece je skoro pala u nesvjest jer nakon toliko vremena nije mogla vjerovati da cemo se pojaviti.

Tu je zavrsio nas dio puta za koji smo mislili da ce biti najtezi,ali to je bilo nista spram onog sto nas je cekalo u Blagaju i dalje. Nedostatak hrane i svega ostaloga, svakodnevna granatiranja, odlazak na linije, sve je to bilo gore od onoga sto smo prosli, jer u toku puta a ni ranije skoro nikad u pitanje nije dosla nasa sigurnost a i hrane je svo vrijeme bilo sasvim dovoljno.


Kuca u kojoj smo se smjestili je vec bila dupke puna, cini mi se da je u svakoj sobi bila 1-2 porodice, a bilo ih je iz Stoca, Bilece, Gacka. Mi smo se smjestili sa porodicom rahmetli Tahira Begovica, jer su majka i rahmetli nena cijelo vrijeme puta i nakon toga bile sa njima. Bilo nas je 7 u jednoj vecoj sobi, niko nije trazio nikakav luksuz vec samo mjesto da moze leci i prespavati. A kako je to bila kuca bez betonske ploce, imala je samo drveni plafon, nije odavala nimalo sigurnosti za vrijeme granatiranja. A ona su bila svakodnevna, i sto je jos gore i skoro svake noci. Uglavnom smo bili na meti minobacaca 60mm, jer je to koji km vazdusne linije do Bune. Na srecu imala je podrum i plocu iznad hodnika, gdje bi se premjestali prilikom granatiranja. A u podrumu je opet bio uzas, bezbroj ljudi, puno male djece koja placu, od gladi ili straha, starijih i mladjih, a podrum je bio nekakav memljiv i smrdljiv. Doduse nakon par dana smo ga okrecili pa je bar bio malo uslovniji. Hrana je bila kao iz najgorih nocnih mora-nas 7 bi dobilo jednu serpu hrane, uglavnom pire krompir u prahu, koji je bio razmucen kao corba, i jedan hljeb od mozda 200-300 grama. I to je bio jedini obrok koji je bio zagarantovan. Hrane nije bilo uopste i nije se mogla kupiti i ako si imao novca da platis. Jedino sto se moglo kupiti su mlijecni proizvodi i meso, jer bi cesto granate ubijale stoku a naravno nema struje ni frizidera pa bi se to brzo rasprodalo. Majka je imala srecu pa je nasla neku rodicu koja je zivjela u blizini i koja joj je dala pribor za hranu i nesto hrane, mozda par kg brasna i sl. Otac je odmah naredni dan po dolasku otisao do svog poznanika Alije Musinovica koji je zivio iznad Kocina i sa kojim se vratio u autu i takodje donio neke hrane kao i odjeće. Iz ovog ugla to sada izgleda jako mizerno i minimalno ali tada je bilo ogromno. Ja sam narednih dan-dva provodio hodajuci po tom selu i posjecivajuci poznanike, obilazio jos uvijek prazne kuce, kojih je bilo malo, i trazeci nesto sto bi se moglo iskoristiti. Tako sam nasao i neke vojnicke cizme, broj 43 cini mi se ali razgazene, koje sam dugo nosio jer sam svoju obucu potrgao pri dolasku, a inace nosim 45/46 Mozda drugi dan od dolaska u selo dosla je vojna policija koja je javila da se svi vojno sposobn muskarci jave u ipostavu policijske stanice koja je bila nekih 100tinjak metara ispod kuce. Iako sam imao 16god javio sam se i ja, kad smo se okupili dosao je neki kamion i prevezao nas do Vranjevica. Tu je glavni ''rasporedjivac'' i alfa i omega bio Sedzad Pezo (Gaga), covjek kojeg nisam podnosio jos iz vremena kada mi je bio nastavnih fizickog, a nakon tog dana sam ga podnosio jos manje. Imenovani je sada direktor skole u Stocu. I onda su nas kao neke kriminalce postrojili ispred neke kucetine i gaga je vrsio raspored u jedinicu. Iako sam bio solidno ispod svake granice za godine jednostavo je rekao: I ceta I vod, kom cete je bio Hasic K. a voda Rahic S. I jos je rekao da i otac dodje sutra da se zaduzi oprema. Ja sam dobio neke hlace, pravo kratke, i SMB kosulju dugih rukava, a avgust mjesec i ima jedno 50C na suncu. Medjutim i to nije lose jer je ispred te kuce bio zatvor za neposlusne: zeljezna karoserija za prevoz stoke skinuta sa kamiona, i u njoj par ljudi koji su izdrzavali kaznu zbog neposluha. Sjecam se da su tako nesto radili talibani u Avganistanu, znaci nismo ni mi puno napredovali I kad se sve zavrsilo potovarili su nas opet na kamion i nazad u Blagaj do sjedista cete. Sa mnom je jos bio i Čolić A. i skupa smo dobili istu jedinicu.

kapa do poda i vječno hvala svim braniocima mostara

eyesburn wrote:kapa do poda i vječno hvala svim braniocima mostara

takodje, i od mene iako nisam iz hercegovine
vjeciti respekt borcima za domovinu

Bio sam neposredni svjedok i učesnik tih događaja. Glavninu udara na pravcu Kočine su predvodili momci iz Vinkovaca (o postrojbi nećemo), ali je bilo i oko 50% momaka iz HVO-a, posebice iz južnog dijela općine Mostar.

Kočine su praktički bile već zauzete i vojnici HVO-a su već bili prošli zadnje kuće prema brdu. Na džamiju je bila postavljena šahovnica. Tu je najinteresantniji taj momenat kada naš VBR poklapa ekipu vinkovčana. Ja sam čuo više verzija, od kojih mi je nekako najrealnija ona da je Armija upala u sustav veze (radilo se o motorolama) i da je jedan njihov topnik izdiktirao pogrešne koordinate posadi našeg VBR-a i navodio vatru.

[/quote]

Ovaj "neposredni svjedok" laže. Tu nigdje nije bilo džamije na koju bi se stavila šahovnica.
Čuo sam više verzija o porijeklu pripadnika HV-a u toj akciji, ali najviše vjerujem u onu koju mi je prenijela moja prijateljica koja je u to vijeme studirala u Splitu i koja tvrdi da je u Splitu u to vrijeme bila opšta žalost. Ono što ja znam da su imali neke bijele tene na nogama kao neki znak raspoznavanja.

stokton wrote: Ovaj prvi dio teksta si u pravu oko linija, a ovo o borbenim dejstvima nisi. Jedini koji je pokušo nešto na mostarskom ratištu je prva mostarska brigada u jesen kad im ovi nisu dali artiljerijsku podršku. Na ovom djelu ratišta od Blagaja do Stoca je bila jedna akcija koja je propala jer je svaka baba znala za nju, za druge akcije ja ne znam Ovo za ljude koji su bili u hvo-u normalno da su oni bili na linijama pa neće valjda svoje bojovnike slat, ali nije bio nikakav ubojiti tempo vjeruj mi znam i sam sam ti iz Nevesinja. A naša komanda je bila katastofa, što i pokazuje deveti maj, ali o tome drugi put

Koji dio nisam u pravu. Tačno je da je Humo s ekipom bio na Ravnicama u jesen 92. kad se pripremala akcija, ali reći da su oni jedini koji su nešto pokušavali izaziva bijes. Previše me boli sjećanje na taj period i tadašnje žrtve da bih tek tako prešao preko toga. Ako si ikad bio na liniji na Ravnicama onda znas sta podrazumjeva ubojiti tempo (uostalom, Humo se jako dobro uvjerio u to)

dragan.s wrote: Navraćao sam par puta na Ravnice, ali oni nisu bili u z.o. mog bataljona pa ne znam baš tačno šta se tamo dešavalo. Znam da je bilo dosta poginulih u ljeto 1992.-e i tu smo izgubili jedan tenk sa dvojicom braće kao posadom. Doduše sami su krivi jer su bez naređenja i obezbjeđenja izlazili ispred linije i žandarali ispod.

Ginulo se na obadvije strane tog vrućeg ljeta. Sjećam se tog tenka, bio je pun granata, kad je uništen dugo su odjekivale detonacije..i dan danas stoji kupola na Husnića kuku gdje je i uništen, mislim da su sinovi vojvode Danila Kuzmana "Štrausa" iz Malog Polja bili u njemu (tenk se zvao crna mačka ili tako nešto)

stokton wrote:....
Muslimani Stoca i Dubrava nisu tad napadnuti, evo šta neki momak priča o ratu na tom područiju, pa koga intersuje neka pročita.
Stolac 1991.-1993.
.....
U Stocu se tada vec pomalo mijenjaju stvari, rezervisti odlaze nazad a linije preuzimaju lokalni srbi koji su se do tada sepurili u uniformama po gradu, nisu pravili neke vece probleme al opet nije bilo pozeljno puno se kretati po gradu u vecernjim satima. Od kraja maja pojedni muskarci su odlazili do Kruseva, gdje je bila smjestena komanda hrvaskih snaga a srpske linije su bile nikakve ili straso porozne, svega na par mjesta oko grada su imali bunkere, i primjetili da raspolozenje prema nama muslimanima koji smo ostali u stocu ovih 40 dana (od nekih 6.000 hrvata Stolacke opstine mozda par stotina ih je ostalo,ostali su pobjegli u Hrvatsku) nije bas sjajno.

Dopisnik radija Sarajevo Ivo Raguz je 10.4. javio da su tenkovi u Stocu docekani sa cvijecem sto je imalo velikog uticaja na dalje odnose muslimana i hrvata u i oko Stoca. Ja do danas nisam uspio upoznati osobu koja je dala to cvijece vojnicima na tenkovima, niti naći nekog ko je bio očevidac toga....

Dobar tekst i veoma realan prikaz onoga što se događalo u Stocu, barem za onaj dio koji ja znam.
Kakvo crno cvijeće? Ja sam u tom periodu par puta prolazio kroz Stolac i atmosfera je bila ... utučena. Jednom smo čak i sjeli u gradsku kafanu kod mosta. Imali su jedino rakiju. Okolo je hodala masa ljudi koji očito nisu znali šta će sa sobom. Atmosfera teška za nemoguće opisati. Vojsku niko u Stocu nije cvijećem dočekivao, ali nije bilo nikakvog otpora. Koji bi bio uzaludan u ono vrijeme i ljudi su naprosto bili pragmatični, u stilu "I ovo će proći". Sa druge strane ni vojska nije pravila bilo kakve probleme, civilna policija je radila svoj posao, bio je manje više red i mir.

A onda 14.8. u vecernjim satima pocinje dotad nezapamceno granatiranje, sa svih polozaja i iz svih oruzja gotovo bez prestanka se pucalo po cijelom Stocu, sve do jutranjih sati kada smo culi zvuk tenkovskih gusjenica i pomislili da su srbi probili linije i usli u grad. Granatiranje se nastavilo ali ovaj put po linijama, dok se u borbu aktivno ukljucila i artiljerija HVO koja je intenzivno gadjala polozaje srpskih snaga. Tokom dana stizale su svakakve informacija da bi u vecernjim satima, kada se sve vec malo smirilo, dosao neko iz obliznjeg naselja i ispricao da su srbi pokusali da udju u stolac i tenkovima i pjesadijom ali da je 1 tenk unisten ( i do nedavno se nalazio pored puta Stolac-Berkovici) a pjesadija vracena na njihove linije uz velike gubitke. To je bio jedini pokusaj srba da udju u stolac, od toga dana su se orjentisali na svakodnevno granatiranje koje nije bilo veceg intenziteta.

Bio je to bezuspješan pokušaj Bilećke brigade da zauzme Stolac (ili bar da mu se približe). Najviše zbog sujete njenog komandanta tada pukovnika, a kasnije generala i ministra odbrane RS Nikole Delića. Kakav je on vojnik bio, takav je bio i napad. Tenk T-34 koji je donedavno (nedavno su ga odvukli u staro gvožđe) bio kraj puta za Do nije uništen nego se u početku borbe pokvario. Jedan T-55 je bio oštećen, ali su ga uspjeli izvući. Pješadija je uz teške gubitke zauzela nekoliko bunkera, ali zbog slabe koordinacije i podrške su se morali povući. Uglavnom čista glupost, ali je kasnije spretni pukovnik prešao na pravu stranu (SDS) i to ga je guralo dalje u karijeri.

nasi su izgubili dobar dio ljudstva i to su ginuli vecinom muslimani koji su bili u elitnijim HVO jedinicama, jedino je u toku akcije poginuo i Pero Dalmatin, a i to tome se svasta nagadjalo ko i kako ga je ubio. U tom periodu su srbi instalirali neki top na Hrgudu koji je sijao strah i trepet po gradu, jer se od minobacackih pa cak i haubickih projektila moglo skriti, od trenutka kada bi se cuo zvuk ispaljivanja granate proslo bi i do 30 sekundi prije nego bi granata pogodila cilj, kod ovog topa to nije bio slucaj jer se zvuk ispaljenja poklapao sa zvukom eksplozije tako da je bilo nemoguce naci neki zaklon.

Pero Dalmatin je poginuo u jurišu na naše položaje na Brštaniku. Ne znam ko je bio ranije, ali je poginuo kao pravi borac.
Mislim da je to sa Hrguda bio tenk T-55 koji ima takav efekat (granata ide brže od zvuka).

.....

jeli gornja drežnica tokom rata sa hvo-om bila pod našom kontrolom?

eyesburn wrote:jeli gornja drežnica tokom rata sa hvo-om bila pod našom kontrolom?

Pod našom i gornja i donja. Linija je ugrubo išla padinama Čabulje i Čvrsnice, a mi smo bili u dolini. Evo imaš to na ovoj karti o Neretvi 93. Baš izlgleda kao klin prema zapadnoj Hercegovini.

Momir Bulatović i Mirza Hajrić o biznisu na hercegovačkom ratištu. Interesantno:

http://www.youtube.com/watch?v=9kjFvt_r ... re=related

Stockton - imas li jos dijelova ove knjige ili price? Ako ima stavi na temu ili mi posalji na PP, a moze i link.

Hvala!

dragan.s wrote:

stokton wrote:....
Muslimani Stoca i Dubrava nisu tad napadnuti, evo šta neki momak priča o ratu na tom područiju, pa koga intersuje neka pročita.
Stolac 1991.-1993.
.....
U Stocu se tada vec pomalo mijenjaju stvari, rezervisti odlaze nazad a linije preuzimaju lokalni srbi koji su se do tada sepurili u uniformama po gradu, nisu pravili neke vece probleme al opet nije bilo pozeljno puno se kretati po gradu u vecernjim satima. Od kraja maja pojedni muskarci su odlazili do Kruseva, gdje je bila smjestena komanda hrvaskih snaga a srpske linije su bile nikakve ili straso porozne, svega na par mjesta oko grada su imali bunkere, i primjetili da raspolozenje prema nama muslimanima koji smo ostali u stocu ovih 40 dana (od nekih 6.000 hrvata Stolacke opstine mozda par stotina ih je ostalo,ostali su pobjegli u Hrvatsku) nije bas sjajno.

Dopisnik radija Sarajevo Ivo Raguz je 10.4. javio da su tenkovi u Stocu docekani sa cvijecem sto je imalo velikog uticaja na dalje odnose muslimana i hrvata u i oko Stoca. Ja do danas nisam uspio upoznati osobu koja je dala to cvijece vojnicima na tenkovima, niti naći nekog ko je bio očevidac toga....

Dobar tekst i veoma realan prikaz onoga što se događalo u Stocu, barem za onaj dio koji ja znam.
Kakvo crno cvijeće? Ja sam u tom periodu par puta prolazio kroz Stolac i atmosfera je bila ... utučena. Jednom smo čak i sjeli u gradsku kafanu kod mosta. Imali su jedino rakiju. Okolo je hodala masa ljudi koji očito nisu znali šta će sa sobom. Atmosfera teška za nemoguće opisati. Vojsku niko u Stocu nije cvijećem dočekivao, ali nije bilo nikakvog otpora. Koji bi bio uzaludan u ono vrijeme i ljudi su naprosto bili pragmatični, u stilu "I ovo će proći". Sa druge strane ni vojska nije pravila bilo kakve probleme, civilna policija je radila svoj posao, bio je manje više red i mir.

A onda 14.8. u vecernjim satima pocinje dotad nezapamceno granatiranje, sa svih polozaja i iz svih oruzja gotovo bez prestanka se pucalo po cijelom Stocu, sve do jutranjih sati kada smo culi zvuk tenkovskih gusjenica i pomislili da su srbi probili linije i usli u grad. Granatiranje se nastavilo ali ovaj put po linijama, dok se u borbu aktivno ukljucila i artiljerija HVO koja je intenzivno gadjala polozaje srpskih snaga. Tokom dana stizale su svakakve informacija da bi u vecernjim satima, kada se sve vec malo smirilo, dosao neko iz obliznjeg naselja i ispricao da su srbi pokusali da udju u stolac i tenkovima i pjesadijom ali da je 1 tenk unisten ( i do nedavno se nalazio pored puta Stolac-Berkovici) a pjesadija vracena na njihove linije uz velike gubitke. To je bio jedini pokusaj srba da udju u stolac, od toga dana su se orjentisali na svakodnevno granatiranje koje nije bilo veceg intenziteta.

Bio je to bezuspješan pokušaj Bilećke brigade da zauzme Stolac (ili bar da mu se približe). Najviše zbog sujete njenog komandanta tada pukovnika, a kasnije generala i ministra odbrane RS Nikole Delića. Kakav je on vojnik bio, takav je bio i napad. Tenk T-34 koji je donedavno (nedavno su ga odvukli u staro gvožđe) bio kraj puta za Do nije uništen nego se u početku borbe pokvario. Jedan T-55 je bio oštećen, ali su ga uspjeli izvući. Pješadija je uz teške gubitke zauzela nekoliko bunkera, ali zbog slabe koordinacije i podrške su se morali povući. Uglavnom čista glupost, ali je kasnije spretni pukovnik prešao na pravu stranu (SDS) i to ga je guralo dalje u karijeri.

nasi su izgubili dobar dio ljudstva i to su ginuli vecinom muslimani koji su bili u elitnijim HVO jedinicama, jedino je u toku akcije poginuo i Pero Dalmatin, a i to tome se svasta nagadjalo ko i kako ga je ubio. U tom periodu su srbi instalirali neki top na Hrgudu koji je sijao strah i trepet po gradu, jer se od minobacackih pa cak i haubickih projektila moglo skriti, od trenutka kada bi se cuo zvuk ispaljivanja granate proslo bi i do 30 sekundi prije nego bi granata pogodila cilj, kod ovog topa to nije bio slucaj jer se zvuk ispaljenja poklapao sa zvukom eksplozije tako da je bilo nemoguce naci neki zaklon.

Pero Dalmatin je poginuo u jurišu na naše položaje na Brštaniku. Ne znam ko je bio ranije, ali je poginuo kao pravi borac.
Mislim da je to sa Hrguda bio tenk T-55 koji ima takav efekat (granata ide brže od zvuka).

Ma to o dočeku tenkova sa cvijećem je klasični primjer hrvatske propagande. To je trebalo da kaže vi ste dočekali Srbe s cvijećem, a mi smo se borili i sada je Stolac naš, a vi se kupite. Stara Tuđmanova priča. A Pero Dalmatin i ta familija je cijenjena u Dubravama. Imaju ljudi svih nacija dobro mišljenje o njemu. Imali su ove građevinske mašine i još nekog privatluka i dosta ljudi je radilo kod njih. On definitivno nije bio stereotipni Tuđmanovac-Bobanovac iz 90-tih.

stokton wrote:

mirage77 wrote:

stokton wrote:ČItao sam na temi o ratu u SB o napadu hvo-a i hv-a na Dračevice s ciljem da se presječe komunikacija između Blagaja i grada pa su izrečene neke neistinete tvrdnje.
Evo ukratko šta je bilo. Specijalne jedinice HV-a su izvršile pješadijski napad podpomognute artiljerijom. Napad je predvodio Blažević(ne sjećam mu se imena, ako nekoga zanjima nek pogleda na onom spomeniku hrvatskim "braniteljima" na južnom ulazu u grad).
Ljudi koji su trebali branit liniju su se prepali tolike sile i pobjegli, ostalo je samo nekoliko momaka koji su pokušali nešto učinit. Jedan od njih je ubio Blaževića koji je sa sobom nosio motorolu kako bi koordinisao napad artiljerije. Lik je uzeo motorolu i rekao artiljeriji da tuče po položajima gdje su bile hrvatske snage. Ovi misleći da im govori Blažević su prema uputama opalili po svojima i tu je nasto masakr. Jedna granata je direktno pala među HV i tad je izbila panika. To je iskoristio jedan momak Gačanin, ime mu ne znam koji je imao sijač i opalio po njima i ostalo je istorija .
Treba spomenut da su HV poslali kasnije transportere i nekoliko tenkova da izvuku ranjene i poginule. A ovi naši ih nisu gađali jer nisu imali s čim. NI danas mi nije jasno što u napad nisu pošli sa tenkovima jer bi sigurno zauzeli naselje ,jer odbrana nije imala ništa čime bi uništila tenk ili transporter.

Čuo sam da je Gatački bataljon imao važnu ulogu tada. Jesu li oni tada i ušli djelimično u Kočine? Je li to istina? I koliko je bojovnika tu bilo povaljano? Prođem nekoliko puta godišnje pored te kapelice, ali mi mrsko izlaziti i brojati. Koja je to bila jedinica HV-a? Zna se da su oni bili. To bi bilo dovoljno dokaza da se optuži Hrvatska.

Reko sam ti brate svi su se razbježali samo je 5,6 momaka ostalo, čak je taj Gačo što je bio sa sijačem bijo pjan, pa mu je to vjerovatno pomoglo da skupi hrabrosti da ostane i to uradi. Jedan dio je ušao u Kočine, tu je i ubijen taj Blažević. Koliko je mrtvih bilo stvarno ne znam jer je bilo i puno ranjenih pa da sada ne nagađamo.
Sve se zna ali to ti ne pije vode, kao i kod tužbe protiv Srbije.

Je li istina da su oni tada napali i na Vinariju? Ja sam čuo da ih je dosta zaglavilo dok su se peli preko ograde i da su tu ostali da vise? Je li to istina?

solo2 wrote:Stockton - imas li jos dijelova ove knjige ili price? Ako ima stavi na temu ili mi posalji na PP, a moze i link.

Hvala!

takodje i mene je prica dotakla

bilo bi ekstra kad bi se neko od nasih mladih kreativnih talenata zauzeo oko snimanja filma ili cak trilogije (ukoliko imaju nastavci) na osnovu ove price i scenarija. Nesto bas u stilu "amaterskog snimka iz perspektive pisca" (kao blair witch project)

Jako dobra prica.Drago mi je sto se vodi konstruktivan dijalog bez izljeva nacionalizma.

Moze li neko nacrtati na karti mostara koji je dio drzala ARBih a koji Havajci ( HVO ) ?

Cuo sam da se bukvalno mahale koje granice jedna bila na jednoj strani druga na drugoj.

Evo jednog razgovora gdje se vidi da naši političari nisu bili za oslobađanje Hercegovine i deblokadu Mostara. Oni ko pregovaraju dok narod gine Što je najgore ova akcija je dobro tekla dok nija s vrha naređeno povlačenje.
Prenosim samo dio razgovora izmedju Sefke Omerbasica i Zulfikara Alispage Zuke
Tekst je iz BH Dana i snimak odnosno tekst razgovora je iz arhive hrvatskih tajnih sluzbi.

Razgovor Omerbašić - Ališpago, od 21. 9. 1993. godine, "presrele" su hrvatske tajne službe...

Ališpago: Prvo, poselami predsjednika i Tuđmana i cijeli svijet. Ovi svećenici u Konjicu su državljani RBiH. Drugo, dejstva prema Hrvatima neće stati do totalne kapitulacije ili neka nam dobrovoljno napuste Neum i Mostar!

Omerbašić: Zuka, ovo nije vrijeme da se uvjeravamo, međutim, predsjednik već dva dana stalno ponavlja da on ozbiljno želi prekinuti sve sukobe. Molim te, moraš to shvatiti.

Ališpago: Ja predsjednika poštujem i sve je to lijepo, ja ovdje ratujem. Ja zastupam narod i ja ću za ovaj narod i svoj život dati. Ništa me ne može zaustaviti.

Omerbašić: Zuka, ja potpuno razumijem i čujem dobro tvoje riječi, međutim, ja ti kažem jedno, a to je da moramo svi sarađivati i svi slušati predsjednika Izetbegovića. Molim te, ja tebe dobro znam, znam sve šta misliš i kako misliš, ali je krajnje vrijeme da ovo sve prestanemo, oni su jučer dogovorili tamo na brodu kako treba sve probleme rješavati.

Ališpago: Kada stignem u Neum, pregovarat ćemo. Ili će ga dati milom ili ću ga uzeti silom.

Omerbašić: Božiji čovječe, Zuka, Neum će se dobiti pregovorima, ne ratom i ne poginućem.

Ališpago: Šefko, nas je iskustvo naučilo da ćemo mi dobiti samo ono đe čizmom zgaznemo, da drugačije toga nema. Ja hoću da iskoristim ove Srbe što napadaju po Zagrebu i dabogda sve zapalili, cio Zagreb i Hrvatsku. Herceg-Bosna mora pasti kapitulacijom!

Omerbašić: Čuj, to se grdno varaš, nemoj tako da govoriš da će nešto kapitulacijom pasti, pregovorima se sve može riješiti. Urazumi se, Božiji čovječe! Muslimanski narod je u strašnoj krizi i opasnosti i ja ti to ne govorim, ne prenosim ti Alijine riječi, ja ti prenosim naređenje!

Ališpago: Ja u to vjerujem samo kad vidim, inače, ovdje je sve laž i prevara od početka rata pa do sad. Ovo, Šefko, ti kažem, a ti prenesi i Bobanu i svima njima da ja sa ratnim dejstvima neću stati do onoga momenta dok ne oslobodim komunikaciju Jablanica - Mostar, drugi moment, dok nam ne riješe politički sa Neumom, ja neću da stanem. Šefko, neću!

Omerbašić: Zuka, ne bih želio da ti se desi kojim slučajem nešto što bi natjeralo predsjednika da uradi ovo ili ono.

Ališpago: Dobro je, Šefko, neka oni požure sa tim pregovorima oko Neuma, a onog momenta kad naprave dogovor oko Neuma, tog momenta ja stajem sa borbenim dejstvima.

NEVJEROVATNO

stokton wrote:Evo jednog razgovora gdje se vidi da naši političari nisu bili za oslobađanje Hercegovine i deblokadu Mostara. Oni ko pregovaraju dok narod gine Što je najgore ova akcija je dobro tekla dok nija s vrha naređeno povlačenje.
Prenosim samo dio razgovora izmedju Sefke Omerbasica i Zulfikara Alispage Zuke
Tekst je iz BH Dana i snimak odnosno tekst razgovora je iz arhive hrvatskih tajnih sluzbi.

Razgovor Omerbašić - Ališpago, od 21. 9. 1993. godine, "presrele" su hrvatske tajne službe...

Ališpago: Prvo, poselami predsjednika i Tuđmana i cijeli svijet. Ovi svećenici u Konjicu su državljani RBiH. Drugo, dejstva prema Hrvatima neće stati do totalne kapitulacije ili neka nam dobrovoljno napuste Neum i Mostar!

Omerbašić: Zuka, ovo nije vrijeme da se uvjeravamo, međutim, predsjednik već dva dana stalno ponavlja da on ozbiljno želi prekinuti sve sukobe. Molim te, moraš to shvatiti.

Ališpago: Ja predsjednika poštujem i sve je to lijepo, ja ovdje ratujem. Ja zastupam narod i ja ću za ovaj narod i svoj život dati. Ništa me ne može zaustaviti.

Omerbašić: Zuka, ja potpuno razumijem i čujem dobro tvoje riječi, međutim, ja ti kažem jedno, a to je da moramo svi sarađivati i svi slušati predsjednika Izetbegovića. Molim te, ja tebe dobro znam, znam sve šta misliš i kako misliš, ali je krajnje vrijeme da ovo sve prestanemo, oni su jučer dogovorili tamo na brodu kako treba sve probleme rješavati.

Ališpago: Kada stignem u Neum, pregovarat ćemo. Ili će ga dati milom ili ću ga uzeti silom.

Omerbašić: Božiji čovječe, Zuka, Neum će se dobiti pregovorima, ne ratom i ne poginućem.

Ališpago: Šefko, nas je iskustvo naučilo da ćemo mi dobiti samo ono đe čizmom zgaznemo, da drugačije toga nema. Ja hoću da iskoristim ove Srbe što napadaju po Zagrebu i dabogda sve zapalili, cio Zagreb i Hrvatsku. Herceg-Bosna mora pasti kapitulacijom!

Omerbašić: Čuj, to se grdno varaš, nemoj tako da govoriš da će nešto kapitulacijom pasti, pregovorima se sve može riješiti. Urazumi se, Božiji čovječe! Muslimanski narod je u strašnoj krizi i opasnosti i ja ti to ne govorim, ne prenosim ti Alijine riječi, ja ti prenosim naređenje!

Ališpago: Ja u to vjerujem samo kad vidim, inače, ovdje je sve laž i prevara od početka rata pa do sad. Ovo, Šefko, ti kažem, a ti prenesi i Bobanu i svima njima da ja sa ratnim dejstvima neću stati do onoga momenta dok ne oslobodim komunikaciju Jablanica - Mostar, drugi moment, dok nam ne riješe politički sa Neumom, ja neću da stanem. Šefko, neću!

Omerbašić: Zuka, ne bih želio da ti se desi kojim slučajem nešto što bi natjeralo predsjednika da uradi ovo ili ono.

Ališpago: Dobro je, Šefko, neka oni požure sa tim pregovorima oko Neuma, a onog momenta kad naprave dogovor oko Neuma, tog momenta ja stajem sa borbenim dejstvima.

Bilo je dosta blefiranja tada. Mi definitivno nismo imali snage da u toj operaciji idemo do Neuma ili Ploča ili obadvoje. Čak i po karti operacije Neretva 93 se to vidi. Glavni cilj ove operacije je bio prodrijeti desnom obalom Neretve od Drežnice do Mostara i time omogućiti da mi koristimo put Jablanica-Mostar. Možda kada bi prišli zapadnom Mostaru sa tih planina sa sjevera možda bi se i sam zapadni Mostar mogao ugroziti. Tada i Pašalić radi akcije prema Raštanima i Humu ali se ne uspijeva. Eventualno bi se još nešto pokušalo oko Gornjeg Vakufa i Prozora i to je to. Više se snage nije imalo.Da bi mi pokušali nešto prema moru morali smo riješiti cijelu srednju Bosnu imati na raspolaganju npr. 7. i 17. brigadu kompletnu. Čak znamo da i ovi ciljevi Neretve 93 nisu ostvareni. Malo je tu bilo snaga. Iz Sarajeva ovi odredi 9. i 10. brigade (Ćeline i Cacine), Zukin odred i lokalne snage. Malo je to. Evo i ovo. Čak da smo došli i uzeli Ploče. Šta onda? Bi li ijedan brod nama mogao uploviti? Kada su oni kontrolisali Pelješac i ostala ostrva i imali nekakvu mornaricu. Šta bi mi imali kada bi došli u Ploče? Nama je NATO mornarica presretala brodove u Jadranu i kontrolisala ima li oružja. Imaš primjer onog pakistanskog broda sa 50 miliona dolara oružja, kada se naša Vlada morala ograditi i reći da to nije za nas. Možda je zanimljivija jedna druga stvar. Negdje sam čitao da je negdje čak i Mladić u Podveležju razgovarao sa ovim našim rukovodstvom iz Mostara. Nudio je da mi napadamo prema Dubravama i moru, a da VRS napada istočnije prema moru. Zna li Dragan nešto više o ovome.

Da se vratimo još malo u 92. Pitanje za Dragana. Srpska strana je držala dosta položaja i na desnoj obali Neretve 92. Spomenuli smo Raštane, ali pogotovo sa južne strane Mostara bilo je dosta toga. Može li se opisati linija tada i navesti koji su to važni objekti? Da li je VRS držao Aluminijski kombinat? Da li je išta od ovoga izgubljeno dok je Perišić bio tu i komandovao?

Momak u onom tekstu spominje borbe 13.07 1993 na podrucju dubarava.



Samo da kazem da je veca grupa vojnika, koji su pripadali "bosnjackoj" jedinici u sklopu HVO-a, prije rata sa Hrvatima, pobjegla iz logora Dretelj, dosla na teritoriju Dubrava i zaizela selo Bivolje brdo. Oko 10 vojnika HVO-a je poginulo u tim sukobima.

Nasi su se poslje povukli u Blagaj.


Jos da spomenem da su mjestani Gubavice bili okruzili kasarnu HVO-a na Gubavici, gdje je dosta vojnika HVO-a poginulo.

Da je imalo bilo bolja organizacija i volje vodecih ljudi, zauzeli bi tada Dubrave

mirage77 wrote:

stokton wrote:Evo jednog razgovora gdje se vidi da naši političari nisu bili za oslobađanje Hercegovine i deblokadu Mostara. Oni ko pregovaraju dok narod gine Što je najgore ova akcija je dobro tekla dok nija s vrha naređeno povlačenje.
Prenosim samo dio razgovora izmedju Sefke Omerbasica i Zulfikara Alispage Zuke
Tekst je iz BH Dana i snimak odnosno tekst razgovora je iz arhive hrvatskih tajnih sluzbi.

Razgovor Omerbašić - Ališpago, od 21. 9. 1993. godine, "presrele" su hrvatske tajne službe...

Ališpago: Prvo, poselami predsjednika i Tuđmana i cijeli svijet. Ovi svećenici u Konjicu su državljani RBiH. Drugo, dejstva prema Hrvatima neće stati do totalne kapitulacije ili neka nam dobrovoljno napuste Neum i Mostar!

Omerbašić: Zuka, ovo nije vrijeme da se uvjeravamo, međutim, predsjednik već dva dana stalno ponavlja da on ozbiljno želi prekinuti sve sukobe. Molim te, moraš to shvatiti.

Ališpago: Ja predsjednika poštujem i sve je to lijepo, ja ovdje ratujem. Ja zastupam narod i ja ću za ovaj narod i svoj život dati. Ništa me ne može zaustaviti.

Omerbašić: Zuka, ja potpuno razumijem i čujem dobro tvoje riječi, međutim, ja ti kažem jedno, a to je da moramo svi sarađivati i svi slušati predsjednika Izetbegovića. Molim te, ja tebe dobro znam, znam sve šta misliš i kako misliš, ali je krajnje vrijeme da ovo sve prestanemo, oni su jučer dogovorili tamo na brodu kako treba sve probleme rješavati.

Ališpago: Kada stignem u Neum, pregovarat ćemo. Ili će ga dati milom ili ću ga uzeti silom.

Omerbašić: Božiji čovječe, Zuka, Neum će se dobiti pregovorima, ne ratom i ne poginućem.

Ališpago: Šefko, nas je iskustvo naučilo da ćemo mi dobiti samo ono đe čizmom zgaznemo, da drugačije toga nema. Ja hoću da iskoristim ove Srbe što napadaju po Zagrebu i dabogda sve zapalili, cio Zagreb i Hrvatsku. Herceg-Bosna mora pasti kapitulacijom!

Omerbašić: Čuj, to se grdno varaš, nemoj tako da govoriš da će nešto kapitulacijom pasti, pregovorima se sve može riješiti. Urazumi se, Božiji čovječe! Muslimanski narod je u strašnoj krizi i opasnosti i ja ti to ne govorim, ne prenosim ti Alijine riječi, ja ti prenosim naređenje!

Ališpago: Ja u to vjerujem samo kad vidim, inače, ovdje je sve laž i prevara od početka rata pa do sad. Ovo, Šefko, ti kažem, a ti prenesi i Bobanu i svima njima da ja sa ratnim dejstvima neću stati do onoga momenta dok ne oslobodim komunikaciju Jablanica - Mostar, drugi moment, dok nam ne riješe politički sa Neumom, ja neću da stanem. Šefko, neću!

Omerbašić: Zuka, ne bih želio da ti se desi kojim slučajem nešto što bi natjeralo predsjednika da uradi ovo ili ono.

Ališpago: Dobro je, Šefko, neka oni požure sa tim pregovorima oko Neuma, a onog momenta kad naprave dogovor oko Neuma, tog momenta ja stajem sa borbenim dejstvima.

Bilo je dosta blefiranja tada. Mi definitivno nismo imali snage da u toj operaciji idemo do Neuma ili Ploča ili obadvoje. Čak i po karti operacije Neretva 93 se to vidi. Glavni cilj ove operacije je bio prodrijeti desnom obalom Neretve od Drežnice do Mostara i time omogućiti da mi koristimo put Jablanica-Mostar. Možda kada bi prišli zapadnom Mostaru sa tih planina sa sjevera možda bi se i sam zapadni Mostar mogao ugroziti. Tada i Pašalić radi akcije prema Raštanima i Humu ali se ne uspijeva. Eventualno bi se još nešto pokušalo oko Gornjeg Vakufa i Prozora i to je to. Više se snage nije imalo.Da bi mi pokušali nešto prema moru morali smo riješiti cijelu srednju Bosnu imati na raspolaganju npr. 7. i 17. brigadu kompletnu. Čak znamo da i ovi ciljevi Neretve 93 nisu ostvareni. Malo je tu bilo snaga. Iz Sarajeva ovi odredi 9. i 10. brigade (Ćeline i Cacine), Zukin odred i lokalne snage. Malo je to. Evo i ovo. Čak da smo došli i uzeli Ploče. Šta onda? Bi li ijedan brod nama mogao uploviti? Kada su oni kontrolisali Pelješac i ostala ostrva i imali nekakvu mornaricu. Šta bi mi imali kada bi došli u Ploče? Nama je NATO mornarica presretala brodove u Jadranu i kontrolisala ima li oružja. Imaš primjer onog pakistanskog broda sa 50 miliona dolara oružja, kada se naša Vlada morala ograditi i reći da to nije za nas. Možda je zanimljivija jedna druga stvar. Negdje sam čitao da je negdje čak i Mladić u Podveležju razgovarao sa ovim našim rukovodstvom iz Mostara. Nudio je da mi napadamo prema Dubravama i moru, a da VRS napada istočnije prema moru. Zna li Dragan nešto više o ovome.

Ma jebo more to je najmanje bitno, bitno je to da se mogao deblokirat Mostar i ništa više. Informacije radi Raštani su se zauzeli( tu je od sijača poginuo moj dobar jaran), brana se zauzela, naši su izašli na Hum. Onda je stala akcija. 100 posto sam uvjeren da bi se tad zauzeo Mostar, kod njih je izbila panika. More je tu najmanje biitno, bitno je da su nas opet ostavili na cjedilu(kao i srebreničane 95') tad je i puklo između Sefera i Alije. Čak sam našo na netu da je akcija cijelo vrijeme sabotirana do konačnog naređenja STOP, kad to nađem postavit ću.
Sve u svemu naši nas političari ukopavaju od 91' pa sve do sad, sve što se dobro uradi oni pokvare do temelja.
Sa njima ovakvima kad bolje promislim dobro je iko živ osto.

ima li ikakva mapa/karta mostara iz tog ratnog perioda,ono linija ide odavde dovde, i taksativno to to i to naselje arbih,to to i to hvo?

sumirprimus wrote:ima li ikakva mapa/karta mostara iz tog ratnog perioda,ono linija ide odavde dovde, i taksativno to to i to naselje arbih,to to i to hvo?

Evo karta iz CIA-ine knjige. Dosta dobra.

http://www.flickr.com/photos/74599587@N05/?saved=1

stokton wrote:

mirage77 wrote:

stokton wrote:Evo jednog razgovora gdje se vidi da naši političari nisu bili za oslobađanje Hercegovine i deblokadu Mostara. Oni ko pregovaraju dok narod gine Što je najgore ova akcija je dobro tekla dok nija s vrha naređeno povlačenje.
Prenosim samo dio razgovora izmedju Sefke Omerbasica i Zulfikara Alispage Zuke
Tekst je iz BH Dana i snimak odnosno tekst razgovora je iz arhive hrvatskih tajnih sluzbi.

Razgovor Omerbašić - Ališpago, od 21. 9. 1993. godine, "presrele" su hrvatske tajne službe...

Ališpago: Prvo, poselami predsjednika i Tuđmana i cijeli svijet. Ovi svećenici u Konjicu su državljani RBiH. Drugo, dejstva prema Hrvatima neće stati do totalne kapitulacije ili neka nam dobrovoljno napuste Neum i Mostar!

Omerbašić: Zuka, ovo nije vrijeme da se uvjeravamo, međutim, predsjednik već dva dana stalno ponavlja da on ozbiljno želi prekinuti sve sukobe. Molim te, moraš to shvatiti.

Ališpago: Ja predsjednika poštujem i sve je to lijepo, ja ovdje ratujem. Ja zastupam narod i ja ću za ovaj narod i svoj život dati. Ništa me ne može zaustaviti.

Omerbašić: Zuka, ja potpuno razumijem i čujem dobro tvoje riječi, međutim, ja ti kažem jedno, a to je da moramo svi sarađivati i svi slušati predsjednika Izetbegovića. Molim te, ja tebe dobro znam, znam sve šta misliš i kako misliš, ali je krajnje vrijeme da ovo sve prestanemo, oni su jučer dogovorili tamo na brodu kako treba sve probleme rješavati.

Ališpago: Kada stignem u Neum, pregovarat ćemo. Ili će ga dati milom ili ću ga uzeti silom.

Omerbašić: Božiji čovječe, Zuka, Neum će se dobiti pregovorima, ne ratom i ne poginućem.

Ališpago: Šefko, nas je iskustvo naučilo da ćemo mi dobiti samo ono đe čizmom zgaznemo, da drugačije toga nema. Ja hoću da iskoristim ove Srbe što napadaju po Zagrebu i dabogda sve zapalili, cio Zagreb i Hrvatsku. Herceg-Bosna mora pasti kapitulacijom!

Omerbašić: Čuj, to se grdno varaš, nemoj tako da govoriš da će nešto kapitulacijom pasti, pregovorima se sve može riješiti. Urazumi se, Božiji čovječe! Muslimanski narod je u strašnoj krizi i opasnosti i ja ti to ne govorim, ne prenosim ti Alijine riječi, ja ti prenosim naređenje!

Ališpago: Ja u to vjerujem samo kad vidim, inače, ovdje je sve laž i prevara od početka rata pa do sad. Ovo, Šefko, ti kažem, a ti prenesi i Bobanu i svima njima da ja sa ratnim dejstvima neću stati do onoga momenta dok ne oslobodim komunikaciju Jablanica - Mostar, drugi moment, dok nam ne riješe politički sa Neumom, ja neću da stanem. Šefko, neću!

Omerbašić: Zuka, ne bih želio da ti se desi kojim slučajem nešto što bi natjeralo predsjednika da uradi ovo ili ono.

Ališpago: Dobro je, Šefko, neka oni požure sa tim pregovorima oko Neuma, a onog momenta kad naprave dogovor oko Neuma, tog momenta ja stajem sa borbenim dejstvima.

Bilo je dosta blefiranja tada. Mi definitivno nismo imali snage da u toj operaciji idemo do Neuma ili Ploča ili obadvoje. Čak i po karti operacije Neretva 93 se to vidi. Glavni cilj ove operacije je bio prodrijeti desnom obalom Neretve od Drežnice do Mostara i time omogućiti da mi koristimo put Jablanica-Mostar. Možda kada bi prišli zapadnom Mostaru sa tih planina sa sjevera možda bi se i sam zapadni Mostar mogao ugroziti. Tada i Pašalić radi akcije prema Raštanima i Humu ali se ne uspijeva. Eventualno bi se još nešto pokušalo oko Gornjeg Vakufa i Prozora i to je to. Više se snage nije imalo.Da bi mi pokušali nešto prema moru morali smo riješiti cijelu srednju Bosnu imati na raspolaganju npr. 7. i 17. brigadu kompletnu. Čak znamo da i ovi ciljevi Neretve 93 nisu ostvareni. Malo je tu bilo snaga. Iz Sarajeva ovi odredi 9. i 10. brigade (Ćeline i Cacine), Zukin odred i lokalne snage. Malo je to. Evo i ovo. Čak da smo došli i uzeli Ploče. Šta onda? Bi li ijedan brod nama mogao uploviti? Kada su oni kontrolisali Pelješac i ostala ostrva i imali nekakvu mornaricu. Šta bi mi imali kada bi došli u Ploče? Nama je NATO mornarica presretala brodove u Jadranu i kontrolisala ima li oružja. Imaš primjer onog pakistanskog broda sa 50 miliona dolara oružja, kada se naša Vlada morala ograditi i reći da to nije za nas. Možda je zanimljivija jedna druga stvar. Negdje sam čitao da je negdje čak i Mladić u Podveležju razgovarao sa ovim našim rukovodstvom iz Mostara. Nudio je da mi napadamo prema Dubravama i moru, a da VRS napada istočnije prema moru. Zna li Dragan nešto više o ovome.

Ma jebo more to je najmanje bitno, bitno je to da se mogao deblokirat Mostar i ništa više. Informacije radi Raštani su se zauzeli( tu je od sijača poginuo moj dobar jaran), brana se zauzela, naši su izašli na Hum. Onda je stala akcija. 100 posto sam uvjeren da bi se tad zauzeo Mostar, kod njih je izbila panika. More je tu najmanje biitno, bitno je da su nas opet ostavili na cjedilu(kao i srebreničane 95') tad je i puklo između Sefera i Alije. Čak sam našo na netu da je akcija cijelo vrijeme sabotirana do konačnog naređenja STOP, kad to nađem postavit ću.
Sve u svemu naši nas političari ukopavaju od 91' pa sve do sad, sve što se dobro uradi oni pokvare do temelja.
Sa njima ovakvima kad bolje promislim dobro je iko živ osto.

E to je vec sada za neke ozbiljne priče zašto to tada nije uspjelo. Mislim da je havajce spasilo što su imali jake položaje na Vrdima. Naši su tu udarali ali oni su bili ko u gnijezdu. Tako da ja mislim da je to trebalo zaobići na neki način. Ili da se ta vojska prebaci u Bijelo Polje pa odatle forsira Neretva na širokom frontu, ili dublji obuhvat od Gornje Drežnice, dalje od Neretve.