Konacno je pao i mrak, i mi smo se mogli malo odmoriti bez straha da cemo biti otkriveni. Jer bez obzira na sve, po noci se slabo ko kretao, posebno vojnici HVO-a, jer smo se u to mogli uvjeriti dok smo se skrivali u Stocu, kada bi pao mrak sva njihova aktivnost i kretanje su prestajali. I noc je bila vrela kao i dan, jedini cilj je bio doci do pitke vode a u selo koje je bilo preko puta nas nije bilo lako otici jer se upravo iz sela cula pjesma vojnika. Medjutim na kraju smo odlucili da dvojica odu po vodu, Ahmet i Omer, sto su oko 21h i uradili.Iako su prve kuce sela bile jako blizu, njih dvojica se nisu vratila ni nakon pola sata pa smo vec poceli razmisljati da se pomjerimo na drugu lokaciju.Medjutim uskoro su stigli i objasnili da jednostavno nisu mogli naci otvorenu catrnju, sve su bile zakljucane katancima a nije ima padalo na pamet da ih u to doba noci lome. Ipak su uspjeli naci jednu otvorenu i tako nam donijeti toliko zeljenu vodu. Nakon toga se malo vratilo i rapolozenje u grupu pa smo nakon nekoliko pojedenih konzervi jednostavno zaspali. Ni sam ne znam koliko sam spavao ali me neko prodrmao po ramenu i rekao da se razbudim jer krecemo dalje. Otac i Omer su, dok smo mi spavali, razmatrali sve opcije i kao najbolju odabrali da krenemo preko Kvanja, pa kad stignemo na vrh osmotrit cemo kuda sve idu linije Armije i HVO tako da bi krenuli prema vrelu Bunice i zaobisli sve bunkere HVO-a. Nakon sto smo se spremili i skrili sve ostatke kako ne bi bili otkriveni, lagano smo krenuli uzbrdo. Onaj ko je ikada isao putem preko kvanja zna da je uspon od vrha Hodbine prema putu jako veliki, a pored toga je i put prekriven kamenjem koje je odbaceno pri pravljenju puta, tako da je pri kretanju bio potreban veliki oprez, jer je jedan obruseni kamen mogao pokrenuti citavu lavinu sto bi sigurno uzbunilo nekoga od vojnika u selu, odakle se pak vise nista nije culo jer su valjda i oni sto su pjevali pali od umora i zaspali. Mjesec je bio pun, pa su i kretanje i orjentacija bili olaksani. Medjutim, ocekivali smo problem da pri prelasku puta na drugu stranu puta, jer je put bio duboko usjecen u liticu brda i visina je bila na nekim mjestima i 2-3 metra sto ovako iscrpljeni tesko da bi savladali, ali otac je rekao da imaju dva zaustavna prosirenja odakle se moglo lakse preci. Nakon nekih 2 sata penjanja, jer smo zbog kamenja isli jako sporo i oprezno, dosli smo i pod put.Tu smo sacekali nekoliko minuta da vidimo da li u blizini ima nekih kretanja vojnika, kontrolnih tacaka ili bunkera.Kada smo se uvjerili da je sve mirno presli smo put i izasli tacno na jedno od onih prosirenja. Provjerili smo da slucajno teren nije miniran i kad smo se uvjerili da je put cist krenuli smo dalje uz brdo. Dalje je bilo lakse, jer je uspon bio manji, a nije bilo ni kamenja cijeg odrona bi se cuvali. Uz put smo opet pronasli zelene trake i ostatke konzervi pa smo se nadali da smo na pravom putu kuda su i ranije prolazili vojnici ili stanovnistvo koje se izvlacilo u pravcu Blagaja. Oko 4h smo dosli do vrha, i svi smo popadali od umora. Sjecam se da sam u nedostatku odgovarajuceg jastuka pod glavu stavio neki ravan kamen ali sam zaspao u trenutku. Koliko sam spavao ne znam ali nas je sve probudila jaka eksplozija iz neposredne blizine. Odmah smo se sklonili iza nekog siprazja i primjetili da se nalazimo u neposrednoj blizini prvih linija HVO i to minobacackog polozaja, jer se nakon toga zaculo jos nekoliko detonacija ispaljenih granta a i vojnici su se jasno mogli cuti kako pricaju jer im je upravo dosao kamion koji je dovezao hranu. Mi smo se povukli jos dalje od tog mjesta i na brzinu odlucili da se spustamo kosinom prema vrelu Bunice, jer smo prateci kamion koji je razvozio hranu mogli zakljuciti pravac pruzanja linija i lokaciju bunkera. Sada nam je dodatni problem predstavljalo to sto je ta strana brda bila u potpunosti zahvacena pozarom i kako je skoro sve sitno rastinje izgorilo bili smo lako primjetni, naravno ako je neko posmatrao taj dio, sto je bilo tesko, jer su svi bunkeri bili okrenuti ka Malom polju i polozajima Armije BIH. Zakljucili smo da je rijeka Bunica vjerovatno linija razdvajanja i da ce nam najveci problem biti preci upravo nju, a ne biti primjecen od vojnika HVO i jos bitnije-ne naletiti na minsko polje.
Kako je dan odmicao tako je i pucnjava bila sve jaca.Zakljucili smo da smo samo par stotina metara iznad prvih linija HVO i da je najbolje pratiti raspored njihovih bunkera kako bi posljednji pokusali neprimjeceni zaobici. Niz Kvanj smo silazili jako oprezno, jer je skoro citava strana brda nedavno izgorila a i bilo je dijelova koji su bili jako kameniti pa nam se opet moglo desiti da pokrenemo neki odron kamenja koji bi mogao privuci paznju vojnika. Negdje oko podne konacno smo sisli u podnozje Kvanja koje nije gorilo u pozaru. Sad smo bili maksimalno oprezni, i dalje smo mogli cuti galamu vojnika, cijelo vrijeme se cula pucnjava dok smo samo ponekad mogli cuti pucnjeve iz pravca Blagaja tj Malog polja, gdje smo i pretpostavili da se nalaze nase linije. Lagano smo se provlacili kroz sumu, i naisli na ugazenu stazu koja je vodila ka sjeveru, u pravcu gdje smo se nadali da nema ni bunkera ni vojnika. Opet smo kratko zastali i nakon kratkih konsultacija nastavili dalje. Sada vise nije bilo povratka ni kalkulacija, osjetili smo da je sloboda jako blizu,ali i da jednom nesmotrenoscu moze biti jako daleko. Dogovorili smo se da u slucaju nailaska na vojnike HVO bez razmisljanja pucamo, a da nema pomisli o eventualnoj predaji, bez obzira na poziciju u kojoj bi se nasli, jer bi nas ionako cekala smrt ili logor gori od smrti. Cetvorica od nas su imali oruzje i rasporedili smo se 2 na pocetku i 2 na kraju, dok su dvojica bez oruzja bili izmedju nas, tako da smo bili koliko-toliko svi u istoj situaciji. Omer je isao malo ispred nas, oprezno se krecuci na svim otvorenim dijelovima puta, i cesto nam dajuci znak da stanemo i sacekamo dok prestane pucnjava kako bi mogao oslusnuti odakle dolaze glasovi vojnika i da je put cist. Nailazili smo i dalje na ostatke odjece i vojne opreme, i drzala nas je pomisao da smo na pravom putu. Jedan dio puta je bio pravi brisani prostor, i prelazili smo ga jedan po jedan sa kratkim stankama, jer se i sa obliznih brda jasno moglo vidjeti nase pretrcavanje preko te poljane. Na srecu do tada nismo nasili na minsko polje, mada smo smatrali da ce mina sigurno biti kada predjemo liniju razdvajanja. Negdje oko 14h stigli smo u blizinu vrela Bunice. U blizini vrela se nalazi nekoliko kuca, koje su bili skoro u potpunosti unistene, sto je upucivalo na to da se vjerovatno nalaze na samoj liniji razdvajanja, sto na srecu nije bilo. Kuce su pripadale mostarskim srbima, i jos na pocetku rata su bile zapaljene i unistene, a u i oko njih se nije moglo primjetiti nikakvo kretanje. Iduci dalje sve vise smo se priblizavali mjestu odakle se konstanto cula paljba iz mitraljeza i drugog automatskog oruzja. To mjesto se nalazilo na jedinom uzvisenju u tom dijelu, i zaobisli smo ga u luku od oko 200tinjak metara i zasutavili se na jednoj malenoj poljani odakle se pruzao pogled na samo vrelo Bunice i na dio Malog polja. Odlucili smo tu ostati i osmatrati do pada mraka, a onda se uspeti brdom iznad samog vrela, zaobici vrelo i spustiti se u Malo polje ili Blagaj. Utvrdili smo da se definitivno nalazimo iza zadnjeg bunkera u liniji HVO i da taj dio nije ni vizualno pokriven iz bilo kog bunkera sa njihove prve linije; jer se desno od nas nije cula nikakva pucnjava ili nesto drugo sto bi odavalo prisustvo vojnika, a i teren je bio jako nepristupacan za kretanje. Obzirom da smo ostali bez vode Omer i Enes su se spustili do vrela da bi nasuli prazne cuturice i ubrzo se vratili.Nakon nekih pola sata culi smo glasove iz pravca samog vrela i iznenada se pojavilo nekoliko vojnika u zelenim uniformama, a samo jedan je imao pusku. Svi smo se smjenjivali za dvogledom ali niko od nas sa sigurnoscu nije mogao reci ciji su vojnici ili uniforme. Po glavama su nam se motale razne ideje, cak i to da su mozda HVO vojnici koji nose uniforme armije BIH jer ocekuju da ce se iz pravca stoca i dubrava povlaciti vojnici i stanovnistvo koje je ostalo nakon progona. Culo se da se vojnici kupaju i da se ne obaziru na pucnjeve iz bunkera koji je bio iznad nas, sto nam je i dodatno davalo argumente da se radi o HVO vojnicima. Nakon nekih 10-15minuta vojnici su se vratili i otisli u pravcu Malog polja. Opet smo se svi skupili i pokusali odgonentnuti o cijim se vojnicima radi, Omer je ranije bio u Armiji rekao je da je prepoznao opasace i zelene hlace koje su oni ranije dobijali na liniji. Dogovorili smo se da se dvojica od nas priblize vrelu i sacekaju eventualni povratak. Drugi put smo otisli ja i Omer, ali vojnici nisu dolazili. Po nasem povratku nazad ponovu su dosla dvojica vojnika, ovaj put smo ih mogli jasnije vidjeti i kako nismo vidjeli nikakve oznake na kosuljama, a i uniforme su licile na one od Armije zakljcili smo da je skoro sigurno radi o nasim vojnicima. Ovaj put su izgleda dosli samo po vodu jer su se odmah vratili. Lagano se blizila vece a mi i dalje nismo mogli donijeti odluku kojim putem da krenemo dalje.
I onda je Omer rekao da on vise ne zeli cekati i biti u neizvjesnosti, vec da ce jednostavno otici u selo i ako budu nasi vojnici da ce ih poslati po nas.Iako smo pretpostavljali da su vojnici koje smo vidjeli na vrelu Bunice nasi, ipak nismo mogli biti potpuno sigurni i ova odluka je bila veoma rizicna, ali nije bilo druge.Pazljivo smo se spustili do rijeke i dosli do kamenih preskakala kuda se jedino mogla prijeci rijeka i jedan po jedan smo presli na drugu obalu i skrili se iza nekog zbunja. Omer je ostavio pusku i svu ostalu opremu i rekao da, ako se ne vrati uskoro ili ne posalje vojnike po nas, odemo nazad preko rijeke i dalje vidimo kako cemo.Pozdravili smo se sa njim jer je bilo neizvjesno na koga ce naici u selu.On je otisao nekom uskom stazicom a mi smo za svaki slucaj promjenili mjesto i presli nekih 50tak metara dalje i neizvjesno iscekivali da li ce se iko pojaviti. Minute su jako sporo prolazile, niko nije imao volju za razgovorom jer smo shvatili da smo dosli skoro do kraja, i da cemo za nekih pola sata znati dal smo na slobodi ili valja opet nazad i traziti drugi nacin prelaska. Za nekih 15tak minuta culi smo da nego dolazi. Uzeli smo oruzje i cekali ko ce se pojaviti. Pojavila su se dva momka koja su nas dozivali po imenima i trazili na mjestu gdje je Omer rekao da se nalazimo, ali kako smo bili malo dalje izasli smo im iza ledja i uvjerili se da su nasi. Nasem odusveljenju nije bilo kraja,sjeli smo sa momcima i pocastili ih onim sto smo imali, a noslili smo svega - od sokova,bombona,mesnih konzervi i druge gotove hrane. Odmah su nas upozorili da u Blagaju i Mostaru vlada glad i da to sacuvamo, a koliko se sjecam rekli su da su sa dubravske visoravni, na zalost vise se ne sjecam kako su se prezivali, mislim da je jedan bio sa Sevas njiva ili iz Sevas polja. Objasnili su nam da se nalazimo na dijelu teritorije koji niko ne kontrolise ali da po noci oni tu drze polozaj u jednom bunkeru, medjutim po danu uglavnom nema nikoga i preporucili su nam da sto prije idemo prema selu. Put je bio uglavnom na cistinu pa su nam rekli da drzimo vece odstojanje i da se brzo krecemo jer HVO vojnici cesto znaju otvoriti vatru po tom dijelu. Pretrcali smo taj dio puta i dosli u samo selo. Tu smo zatekli jedan vod vojnika,ciji je komandir bio Meho Vrace,momak koji je nakon nekih 10tak dana poginu prilikom napada na dva uzvisenja iznad Malog polja, Veliki i Mali Kicin. Svi su se interesovali kako smo presli i kuda, da li smo nailazili na na nase ljude koji se i dalje kriju, da li smo imali problema i kuda idu HVO linije. Objasnili su nam da je stanje jako tesko, najveci problem je bio nedostatak hrane i smjestaja za izbjeglice, a skoro svo stanovnisto iz Dubrava,Stoca i Capljine je protjerano u Blagaj.Raspitivali smo se za nase familije ali niko nije nista znao, jer su vecinom boravili na liniji. Tu smo ostali do nekih 22h navecer kada je bilo vrijeme smjene.Dosli su novi vojnici a mi smo sa ovima krenuli ka Blagaju.Isli smo po nekom putu drzeci vece rastojanje i mozda nakon sat vremena dosli do mjesta gdje nas je cekao neki kamion koji je prevozio vojsku, pa smo i mi sa njima krenuli put Blagaja.Sve je bilo u mraku, jedino bi ispred neke kuce primjetili grupe ljudi koje sjede uz svijecu ili lampu, a kad smo dosli u Blagaj mjesto je vrvilo od naroda.Objasnili su nam da je po danu kretanje jako rizicno, i da vecina stanovnistva koristi noc za kretanje i obavljanje poslova. Iskrcali smo se pred nekom pekarom, koja je bila iznad dzamije (cini mi se da i danas tu ima nekakva pekara) i otisli do nje kako bi dobili neke hrane, jer vec nekoliko dana nismo jeli nista sem konzervi. Tu smo odmah shvatili kakvo je stanje - nas 6 je dobilo 3 mala hljeba i 3 konzerve ribe i jos su nam rekli da i to daju na svoju odgovornost. Na brzinu smo to pojeli i krenuli da trazimo nase familije. Enes je prvi saznao za svoje, a zatim i Ahmet i Omer.Pozdravili smo se sa njima, i trazili kucu gdje je bilo neke nase rodbine.(To je kuca danas poznatog boksera Felixa Sturma ili Adnana Catica). Nekako smo je nasli i kada smo se pojavili oni su ocekivali da su i njihovi dosli sa nama, jer se i njih nekoliko krilo, medjutim kad su vidjeli da smo samo mi bili su jako razocarani pa smo nakon 15tak minuta otisli dalje.Skontali smo da se vise ne isplati traziti pa smo nasli neki proplanak i tu prenocili.Noc je bila svjeza i mirna,a sjecam se da sam prvi put u zadnjih par mjeseci zaspao bez opterecenja.Ustali smo rano ujutro i krenuli opet do glavne ulice u Blagaju, usput srecuci dosta komsija i poznanika,ali niko nije znao za nase. Napokon smo od dvojice momaka saznali da se nalaze u Lovrica mahali, malol selu u Dracevicama, pa smo krenuli tamo.Dosli smo nakon par sati pjesacenja i zaobilazenja otvorenih prostora po kojima je pucao snajper.Sto smo se priblizavali tako smo nailazili na sve veci broj ljudi iz stoca koji se smjestio na tom podrucju.Napokon smo nasli i to selo i kucu gdje su bili smjesteni nena i majka.Majke nije bilo kod kuce kad smo dosli, nena nije mogla vjerovati da smo zivi stigli.Odmah se skoro citavo selo okupilo da bi saznali kako smo prosli, da li ima jos ljudi koji se kriju po stocu i okolini, ali nikom nismo mogli reci nista konkretno.Nakon nekih pola sata stigla je i majka,od srece je skoro pala u nesvjest jer nakon toliko vremena nije mogla vjerovati da cemo se pojaviti.
Tu je zavrsio nas dio puta za koji smo mislili da ce biti najtezi,ali to je bilo nista spram onog sto nas je cekalo u Blagaju i dalje. Nedostatak hrane i svega ostaloga, svakodnevna granatiranja, odlazak na linije, sve je to bilo gore od onoga sto smo prosli, jer u toku puta a ni ranije skoro nikad u pitanje nije dosla nasa sigurnost a i hrane je svo vrijeme bilo sasvim dovoljno.
Kuca u kojoj smo se smjestili je vec bila dupke puna, cini mi se da je u svakoj sobi bila 1-2 porodice, a bilo ih je iz Stoca, Bilece, Gacka. Mi smo se smjestili sa porodicom rahmetli Tahira Begovica, jer su majka i rahmetli nena cijelo vrijeme puta i nakon toga bile sa njima. Bilo nas je 7 u jednoj vecoj sobi, niko nije trazio nikakav luksuz vec samo mjesto da moze leci i prespavati. A kako je to bila kuca bez betonske ploce, imala je samo drveni plafon, nije odavala nimalo sigurnosti za vrijeme granatiranja. A ona su bila svakodnevna, i sto je jos gore i skoro svake noci. Uglavnom smo bili na meti minobacaca 60mm, jer je to koji km vazdusne linije do Bune. Na srecu imala je podrum i plocu iznad hodnika, gdje bi se premjestali prilikom granatiranja. A u podrumu je opet bio uzas, bezbroj ljudi, puno male djece koja placu, od gladi ili straha, starijih i mladjih, a podrum je bio nekakav memljiv i smrdljiv. Doduse nakon par dana smo ga okrecili pa je bar bio malo uslovniji. Hrana je bila kao iz najgorih nocnih mora-nas 7 bi dobilo jednu serpu hrane, uglavnom pire krompir u prahu, koji je bio razmucen kao corba, i jedan hljeb od mozda 200-300 grama. I to je bio jedini obrok koji je bio zagarantovan. Hrane nije bilo uopste i nije se mogla kupiti i ako si imao novca da platis. Jedino sto se moglo kupiti su mlijecni proizvodi i meso, jer bi cesto granate ubijale stoku a naravno nema struje ni frizidera pa bi se to brzo rasprodalo. Majka je imala srecu pa je nasla neku rodicu koja je zivjela u blizini i koja joj je dala pribor za hranu i nesto hrane, mozda par kg brasna i sl. Otac je odmah naredni dan po dolasku otisao do svog poznanika Alije Musinovica koji je zivio iznad Kocina i sa kojim se vratio u autu i takodje donio neke hrane kao i odjeće. Iz ovog ugla to sada izgleda jako mizerno i minimalno ali tada je bilo ogromno. Ja sam narednih dan-dva provodio hodajuci po tom selu i posjecivajuci poznanike, obilazio jos uvijek prazne kuce, kojih je bilo malo, i trazeci nesto sto bi se moglo iskoristiti. Tako sam nasao i neke vojnicke cizme, broj 43 cini mi se ali razgazene, koje sam dugo nosio jer sam svoju obucu potrgao pri dolasku, a inace nosim 45/46
Mozda drugi dan od dolaska u selo dosla je vojna policija koja je javila da se svi vojno sposobn muskarci jave u ipostavu policijske stanice koja je bila nekih 100tinjak metara ispod kuce. Iako sam imao 16god javio sam se i ja, kad smo se okupili dosao je neki kamion i prevezao nas do Vranjevica. Tu je glavni ''rasporedjivac'' i alfa i omega bio Sedzad Pezo (Gaga), covjek kojeg nisam podnosio jos iz vremena kada mi je bio nastavnih fizickog, a nakon tog dana sam ga podnosio jos manje. Imenovani je sada direktor skole u Stocu. I onda su nas kao neke kriminalce postrojili ispred neke kucetine i gaga je vrsio raspored u jedinicu. Iako sam bio solidno ispod svake granice za godine jednostavo je rekao: I ceta I vod, kom cete je bio Hasic K. a voda Rahic S. I jos je rekao da i otac dodje sutra da se zaduzi oprema. Ja sam dobio neke hlace, pravo kratke, i SMB kosulju dugih rukava, a avgust mjesec i ima jedno 50C na suncu. Medjutim i to nije lose jer je ispred te kuce bio zatvor za neposlusne: zeljezna karoserija za prevoz stoke skinuta sa kamiona, i u njoj par ljudi koji su izdrzavali kaznu zbog neposluha. Sjecam se da su tako nesto radili talibani u Avganistanu, znaci nismo ni mi puno napredovali I kad se sve zavrsilo potovarili su nas opet na kamion i nazad u Blagaj do sjedista cete. Sa mnom je jos bio i Čolić A. i skupa smo dobili istu jedinicu.
Ovi misleći da im govori Blažević su prema uputama opalili po svojima i tu je nasto masakr. Jedna granata je direktno pala među HV i tad je izbila panika. To je iskoristio jedan momak Gačanin, ime mu ne znam koji je imao sijač i opalio po njima i ostalo je istorija 
.
Što je najgore ova akcija je dobro tekla dok nija s vrha naređeno povlačenje.
