Kako je Vojska RS-a mobilizirala Isusa H. http://www.radiosarajevo.ba/novost/95846
Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Ima, veli, jedan novozavjetni.
Elem, razapeli Rimljani Isusa Krista na Golgoti iznad Jeruzalema, pa se podno brda okupilo mnoštvo znatiželjnika. Među njima, ugleda Isus svoga učenika, pa ga s križa zazva: "Petre, Petre...!" "Dolazim, učitelju!", radosno uzvikne Petar, pa se stade kroz gomilu probijati uz brdo, ali ga rimski legionari grubo odbiše bičevima i palicama. Nakon nekog vremena, Isus ga opet dozva s križa: "Petre... Petre!" "Tu sam, učitelju!", odazva se isprebijani Petar pa se ponovo stade penjati uz brdo, a vojnici ga još jače izudaraše, izbiše mu zube i polomiše obje ruke.
Nije prošlo dugo, a Isus i treći put slabašnim glasom zazva: "Petre...!" "Evo me!", uzvrati Petar bolno, pa prikupi svu snagu i odlučno se zaleti u legionare, izdrži sve udarce i bičeve, te se najzad cijeli isprebijan, polomljen i krvav popne na vrh brda. "Došao sam, učitelju. Reci, što trebaš?" "Petre", obraduje se Isus na križu, "vidim ti kuću odavde!"
Tu su najnovijozavjetnu priču imali valjda na umu u Savezu logoraša Republike Srpske kad su zamislili crkvu i divovski, dvadeset šest metara visoki križ na Trebeviću, na brdu Zlatištu, odakle puca predivan pogled na Sarajevo. Tri i pol godine s tog je mjesta na Sarajevo onomad pucao predivan pogled, gledalo se odatle danju i noću, pucao je pogled svih kalibara, iz daleke Srbije ljudi su potezali da puknu dva-tri prekrasna pogleda na grad pod Zlatištem. Pune tri i pol godine bilo je Sarajevo tako izloženo prekrasnom pogledu s Trebevića, toliko je prekrasnih pogleda palo na grad da nije u to doba bilo osobito mudrom ambicijom biti viđeniji građanin. Nijedan viđeni živ nije ostao.
Gledaoci sa Zlatišta
Znate onu, "kad bi pogled mogao ubijati..."? E, pa može.
Dvadeset godina kasnije, eto, skinuta je Republici Srpskoj zabrana raspolaganja s milijun četvornih metara spornog zemljišta na Trebeviću, a gledaoci sa Zlatišta odlučili mobilizirati i samoga Isusa Hrista, pa ga postaviti na čuku povrh brda. Nije točno, vele, da će dvadesetšestmetarski križ na položaju odakle se ubijao grad biti upravo neviđena drskost, jer će divovski križ na Trebeviću biti viđen iz svakog kutka Sarajeva.
A raspeti će srpski dobrovoljac odozgo, kako je već zapisano u jevanđelju, dozivati, "Oče, oče...!" Pa kad se Josip najzad uspne na Zlatište, Sin će mu sa dvadeset šest metara visoke betonske čeke pokazati crkvu svetog Josipa na Marijin Dvoru i veselo doviknuti: "Ćale! Vidim ti kuću odavde!"
Tek valjda da se zna što su raspetom Isusu ruke krvave.
Istina, kažu u Republici Drskoj da je križ u stvari imao biti spomenik za više od šest hiljada srpskih žrtava rata, ali ovako odoka, gledajući idejno rješenje - u osnovi, dvije masivne betonske grede prekrižene pod pravim kutom - Hristovo raspelo prije izgleda kao spomenik onom prekrasnom pogledu što je sa Zlatišta i okolnih brda tri i pol godine pucao po gradu u dolini, pogledu dakle kroz optiku snajpera ili haubice, koji je jedanaest i pol hiljada Sarajlija precizno zakucao i razapeo na onaj križ u nišanu.
A opet, bit će da je pogled na grad s Trebevića i pucao onako neselektivno zato što srpska vojska na Zlatištu nije imala nišan.
Divovski nišan
Dvadeset godina kasnije mobilizirali su tako tridesettrogodišnjeg Sina Božjeg u Sarajevsko-romanijski korpus, banuli u katedralu Srca Isusova s pozivom za Isusa H., po majci Jevreja, po ocu Srbina, ugurali ga u kampanjolu, navukli mu uniformu Vojske Republike Srpske i rasporedili ga u Jahorinski bataljon, u Bele vukove, pa ga posadili na čuku na Zlatište, na staru rusku haubicu od 155 mm.
- Zvao si nas, Isuse? - popeli se kasnije do njega sveti arhanđeli Mihajlo i Gavrilo.
- Aha - šeretski će Hristos držeći na nišanu staru pravoslavnu crkvu na Baščaršiji. - Vidim vam kuću.
- Ne nju, ne nju!
Ipak, u Savezu logoraša na kraju su, čitamo u novinama, odustali od divovskog nišana na Zlatištu. Po jednima, izračunali su kolika bi to džinovska betonska haubica morala biti da joj nišan bude od dvadeset šest metara: ocijenili kako neće, sve da sad Kusturici povuku sve pare, imati novca da sagrade takav jedan veličanstven spomenik srpskim žrtvama. Drugi, opet, kažu da ih je od krsta na Trebeviću odvratila Srpska pravoslavna crkva, jer da su te stvari - križevi po brdima - hrvatska katolička ujdurma, i da to nije u svetosavskom duhu.
Laknulo onda bogami i Hristosu. Nekoliko dana smrzavao se na položaju na Zlatištu čekajući da iz Beograda stigne optika za haubicu, pa mu na kraju javilo da ništa od toga. Kako to već obično ide po takozvanim "pravilima ratovanja", prodali je Srbi Hrvatima da tuku balije. Eno je, rekli Isusu, na Humu ponad Mostara. Puca otamo prekrasan pogled na istočnu obalu Neretve. Čekaju samo njega da na ogromnom, praznom križu zauzme položaj. Pa da konačno dolje, prema franjevačkoj crkvi podno brda, dovikne Petru - "vidim ti kuću!".
A sveti Petar da mu uzvrati, "đe je bolan nećeš vidjeti kad ima zvonik od sto sedam metara!".
Zapišavanje teritorija
Na Zlatištu iznad Sarajeva tako će, čitamo, umjesto optike za haubicu od 26.000 mm graditi samo crkvu. Ništa novo i neuobičajeno, što drugo uostalom da neki entitet radi na zemlji od hiljadu duluma, neće valjda graditi zimovališta, hotele i kafane, ili - daleko bilo - bolnice i škole.
Pa ipak, posve je nova ta stvar u oblasti zapišavanja teritorija. I prije su, istina, iz sve tri konstitutivne bosanske konfesije označavali svoj teritorij hramovima i bogomoljama, križevima i krstovima, munarama i zvonicima od stotinu metara, ali ovo je prvi put da bi netko zapišao i uspomenom na svoje žrtve označio mjesto - vlastitog zločina. Bit će Hristu, a i pobijenim nevinim Srbima, osobito drago što se crkva u njihov spomen gradi na mjestu odakle je tri i pol godine pucao onako lijep pogled na Sarajevo.
I da opet, kao nekad, puca na grad bez optike i nišana, neselektivno.
Ima Kožo i o tome vic, kad je ono Isus pobjegao s ikonostasa crkve na Zlatištu, pa lutajući zemljom naišao na sijedog starca kako plače. Znam toga, rekoh, to je onaj s Pinnochijom. Jest, na to će Kožo, al' nije. Ne prekidaj me.
Elem, pitao Isus starca zašto plače, a on kaže da traži izgubljenog sina. "Kako izgleda?", upita ga Isus. "Dugačke, razbarušene kose", odgovori starac, "i krvavih ruku." "Tata!", oduševljeno mu Isus poleti u zagrljaj, a starac će na to u nevjerici: "Sine Radovane!"
svi imamo neka obilježja--jal na rukavima jal na ramenu i onda se lemamo svaki dan--plavi protiv zelenih i crvenih onda crveni protiv zelenih i plavih pa tako redom 
nemamo druga posla vec se lemat iliti sukobljavat.